MAŽINO GASOVOD

Jelica Putniković

Projekat Nabuko bio je i sada je politički a ne tehnički i ekonomski projekat

Dok je, simbolizovana u Berlinskom zidu i imaginarnoj "gvozdenoj zavesi", postojala granica između Istoka i Zapada delila je komunističke i kapitalističke zemlje. Globalna glad planete za fosilnim gorivima kroz niz na prvi pogled lokalnih ratnih sukoba i planetarnih političkih trzavica rezultira svojevrsnom "plavom zavesom" koja simbolično predstavlja prirodni gas - energent 21. veka. Na tlu Evrope sve izraženija je potreba da ta "plava linija gasa" dobija i fizičke koordinate. Tu se možemo složiti sa Kajlom Vingfildom, analitičarem Wall Street Journala koji u tekstu objavljenom 20. marta ove godine konstatuje: "Predviđen da bude odbrana od ruske dominacije, snabdevanjem prirodnim gasom Evropske unije, gasovod Nabuko (vredan 7,4 milijarde dolara) počinje da liči na savremenu Mažino liniju.“

 

Elaborirajući odluku Gazproma, zapravo Rusije, da odustane od projekta Plavi tok (Blu Strim), zato što se njegova planirana trasa poklapa sa tokom koji su za gasovod Nabuko predvideli politički lideri zapadnih zemalja, pa da gradi Severni i Južni tok, Kajl Vingfild kaže:

 

Nesposobnost Evrope

"Nije reč samo o tome da Rusija sa severa i juga zaobilazi gasovod dug 3.300 kilometara konkurentskim projektom. Na kraju krajeva, Nabuko je projektovan da prenosi samo do 31 milijardu kubnih metara gasa godišnje iz Centralne Azije preko Turske, Bugarske, Rumunije i Mađarske do čvorišta u Austriji. Predviđa se da će potrebe za prirodnim gasom do 2020. godine u EU biti nekoliko puta veće od sadašnjih. Zato ni Nabuko, koji bi trebalo da bude pušten u eksploataciju 2013. godine, niti bilo koji drugi projekat, te potrebe ne bi mogao da zadovolji sam.

 

Ne, problem je u tome što je Nabuko otkrio nesposobnost EU da ustroji jedinstven front po pitanju energetske sigurnosti. Iako lideri EU ističu da je to projekat od najvećeg prioriteta za Uniju, evropske prestonice nikako ne uspevaju da se ujedine oko njega. U nastojanjima da obezbedi snabdevanje energijom, prvenstveni interes Evrope mora da bude povećanje broja snabdevača i tranzitnih puteva. Suština je da se 'premoste' Rusija i njen državni monopolista Gazprom, ali ne i da se potpuno isključe iz igre jer to bi, imajući na umu blizinu Rusije i njene ogromne resurse, bilo kontraproduktivno."

 

Politički gasovod

Dr Vojislav Vuletić, generalni sekretar Udruženja za gas Srbije smatra, međutim, da je "ceo Projekat Nabuko bio i da je i sada politički a ne tehnički i ekonomski projekat".

 

"O ozbiljnosti ovog projekta najbolje govori to što mu je samo ime Nabuko dato prema operi koju se te večeri gledali njegovi zagovornici. Dik Čejni je osmislio projekat gasovoda Nabuko kako bi, 1996. godine, pokazao Slobodanu Miloševiću kako će Srbija biti zaobiđena i da, samim tim, neće imati koristi od tranzita gasa. To je čisto politički potez. Nabuko je politički gasovod", konstatuje dr Vuletić i svoju tezu dalje obrazlaže upućujući analitičaru iz Wall Street Journala retoričko pitanje:

 

"Mislite li da bi pragmatični Amerikanci gradili Nabuko kroz Bugarsku, preko Stare planine i preko Karpata, kroz Rumunuju, zaobilazeći Srbiju i tako sebi povećali troškove gradnje za više od 400 miliona dolara ili bi pratili prirodan, već postojeći koridor, koji ima Srbija? Ne, ideja o ovom projektu je bila i ostala politička ideja. Nabuko je politički gasovod."

 

Komentarišući uticaj politike na planiranje gasovoda Nabuko Kajl Vingfild piše da "postoje i politički razlozi za smanjenje evropske zavisnosti od Rusije."

 

Analitičar Wall Street Journala smatra da "strahovanja na kontinentu rastu svaki put kada Gazprom zavrne slavine Ukrajini i Belorusiji, preko čijih se gasovoda snabdevaju zemlje članice Evropske unije."

 

"Ipak, Rusija nema alternativne kupce gasa koji bi momentalno mogli da nadomeste kupovine iz Evrope, niti finansijski interes da dugo blokira isporuku gasa."

 

Za razliku od Vingfilda dr Vuletić komentariše da ta energetska vezanost za Rusiju Evropi "uopšte ne smeta".

 

Evropa, Ukrajina i Amerika

"Ne smeta jer je ruska isporuka redovna, sigurna, bezbedna i tačna. Nije tajna da Ameri buškaju kod ukrajinske političarke Julije Timošenko i s vremena na vreme ih nagovore da ne plaćaju Rusima gas. Reč je o gasu koji je Ukrajina, naravno, potrošila. Amerikanci, ustvari, sve to rade kako bi 'zeznuli' Evropu jer tranzit prirodnog gasa ide starim kontinentom preko Ukrajine ka Evropi", kaže Vuletić i podseća: "Zavrtanje gasnih slavina u Ukrajini odmah rezultira smanjenjem isporuka Gazpromovog gasa potrošačima u Zapadnoj Evropi. Na taj način budu smanjene isporuke gasa Evropi. U takvim situacijama Evropa 'zavrne ruku' Ukrajini i, Ukrajina plati Rusima gas.“

 

Služeći se podacima Međunarodne agencije za energiju (International Energy Agency, IEA) Vingfild navodi da se pretpostavlja da će Gazpromu oko 2020. godine biti potrebna nova nalazišta gasa ukoliko želi da zadovolji sve potrebe. IEA, takođe, procenjuje da Gazprom ulaže manje od 60 odsto ukupnih godišnjih kapitalnih investicija, u vrednosti 22 milijarde dolara, neophodnih da bi nova gasna polja bila spremna na vreme.

 

"Veći problem za Evropu mogle bi biti nedovoljne ruske investicije u sopstvena gasna polja", kaže američki analitičar i tvrdi da bi "ta nalazišta godišnje morala da daju 300 milijardi kubnih metara gasa, ili polovinu ukupnog (današnjeg) kapaciteta kompanije".

 

Na Vingfildovu kritiku da je EU "nesposobna da usvoji jedinstveni front po pitanju energetske sigurnosti", Vuletić tvrdi da je projekat Nabuko "samo pritisak na nju da se što više oslobodi ruskog energetskog uticaja". "To apsolutno nije moguće, jer se sada kroz postojeće gasovodne sisteme, ne računajući budući, Severni i Južni tok, Evropi dostavlja 150 milijardi kubnih metara ruskog gasa godišnje. Ako bi Južnim tokom, koji je konkurent Nabuku, u Evropu stizalo samo 20 milijardi kubika to bi pretstavljalo tek oko 15 odsto ukupne sadašnje godišnje isporuke Evropi iz Rusije. Evropa, htela ili ne, kada je prirodni gas u pitanju, mora da bude energetski vezana za Rusiju", kaže naš stručnjak za gas.

 

Vingfild konstatuje da je Nabuko proglašen "antiruskim projektom" od strane Jozijass van Arcens, koji je prošle godine postavljen za glavnu osobu EU za pitanja gasovoda.

 

"Zato je Kremlj uzvratio žestokom retorikom i planovima za sopstveni gasovod. Glavni je zajednički projekat Gazproma i italijanskog energetskog giganta, kompanije Eni, gasovod Južni tok, kojim će se gas transportovati od Crnog mora do Bugarske i zatim na sever", poput hroničara beleži Vingfild i naglašava da je "nešto kasnije retorika ublažena. Dmitrij Medvedev, predsednik Gazproma koji je upravo izabran za novog predsednika Rusije, prošlog meseca je u Budimpešti izjavio: 'Južni tok neće imati negativan uticaj na Nabuko, baš kao što Nabuko neće negativno uticati na Južni tok'".

 

"Ipak, treba reći da je Medvedev bio u Mađarskoj da bi vladu te zemlje ubedio da potpiše sporazum o Južnom toku. Uspeo je u tome. Sporazum su potpisale i Bugarska, Grčka i Srbija. Tu je i januarski sporazum koji je Gazprom postigao sa austrijskom kompanijom OMV o 50-procentnom učešću u istom čvorištu koje bi trebalo da 'hrani' i Nabuko. Iako su možda Nabuko i Južni tok više komplementarni nego konkurentni sa stanovišta kapaciteta, pomenute evropske države ili žele da se 'klade na oba konja' ili osećaju snažan pritisak Kremlja", komentariše analitičar Wall Street Journala naglašavajući da "nije kapacitet, međutim, jedina važna tema".

 

Gasna mapa sveta

U Wall Street Journalu posebno je istaknuto da su izvori razlog što su projekti Nabuko i Južni tok "pravi rivali".

 

"Ako je glavni izvor za Južni tok Kaspijsko more onda su ta dva projekta nesumnjivo veliki rivali", rekao je pre nekoliko dana u Ankari Husein Saltuk Duzjol, predsednik turske gasne kompanije Botas.

 

Rusija je bila izuzetno aktivna u kaspijskom regionu, s ciljem da zaobiđe isporuke gasa iz Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana. Najveći snabdevač među njima, Turkmenistan, trenutno izvozi gas samo u Rusiju i Iran. I dok Turkmenistan planira da u narednim decenijama u velikoj meri poveća svoj izvoz, takođe traži i nove, udaljene kupce. Na istoku je to Kina, koja će godišnje novim gasovodom dobijati 30 milijardi kubnih metara turkmenistanskog gasa, a na jugu Indija i Pakistan. U svakom slučaju, isporuka gasa iz Turkmenistana, Kazahstana ili Uzbekistana u Evropu bez pomoći Rusije zahteva postojanje - još uvek neizgrađenog - gasovoda preko Kaspijskog mora.

 

"Trenutno je Azerbejdžan jedini neposredno raspoloživi izvor za Nabuko. Međutim, čak ni veliko gasno polje Šah Deniz možda neće moći da zadovolji brojne kupce. Iran bi mogao da bude opcija samo kada režim ne bi bio u sukobu sa SAD, koje su inače jedan od najvećih Nabukovih navijača. Situaciju dodatno komplikuje turska vlada koja svojom ulogom pravi pometnju u evropskoj energetskoj računici. Najnepoželjnija mogućnost, iz perspektive EU, bi bila da se Turska ponaša kao Ukrajina na jugu - da prima gas iz nekoliko izvora, skladišti ga, 'isisa' porciju za svoje potrebe a ostatak proda Evropi na netransparentan način uz naplatu tranzitnih taksi", proriče Vingfild spekulišući da će vreme "reći da li se Gazprom sprema da zaštiti svoj tržišni udeo (što bi bilo racionalno) ili da održi svoj politički uticaj na Evropu. U svakom slučaju, svrsishodnost Nabuka je dovedena u pitanje, jer on gubi izvore i, što je još važnije, tržište i poverenja državnih struktura".

 

Ovaj američki analitičar dalje kaže da "ne mora da bude tako. Izražena politička volja u evropskim prestonicama bi mogla da izmeni uslove razgovora. Za početak, poboljšala bi kredibilitet EU ili predstavnika Nabuka na sastancima sa sagovornicima iz Centralne Azije, koji bi verovatno oberučke prihvatili mogućnost da na ravnoj nozi pregovaraju i sa nekima koji ne dolaze iz Kremlja. Možda bi ubedila i odgovorne u Gazpromu da Evropa ima ozbiljne namere s ovim projektom i da bi im bolje bilo da investiraju u nova gasna polja nego u rizične poduhvate kao što je Južni tok, koji podrazumeva deo dug 900 kilometara ispod površine Crnog mora".

 

Svi zadovoljni osim Amerikanaca

Dr Vuletić međutim ne misli da su izvori gasa za naredni period problem koji muči Ruse.

"Gasovod Nabuko se 90 odsto bazira na iranskom gasu, a ostalo na azerbejdžanskom", kaže prvi čoverk Udruženja za gas i naglašava da u sledećih 10 godina Iran neće dozvoli Amerikancima eksploataciju njihovog gasa.

 

Odgovarajući na ironičnu tvrdnju američkog analitičara da "lideri Evropske unije ozbiljno govore o planiranju sopstvene energetske budućnosti ali da, za sada, pomenuta politička volja nije na vidiku jer je, izgleda popularnija saradnja s Kremljom", Vuletić zaključuje da za Nabuko projekat postoje dva problema: nema iranskog gasa a trasa je kudikamo skuplja od trase Južnog toka.  

"Evropa pokušava da svoju zavisnost od Rusa što više umanji, i to ona delimično i uspeva, gradeće sve više podvodnih gasovoda: Tunis-Sicilija... a sada već i Džamahirija-Sicilija, kao i izgradnjom sve većeg broja terminala za regasifikaciju utečnjenog prirodnog gasa koji se dovodi iz Afrike, Bliskog i Dalekog Istoka. Ceo Vingfildov članak samo je jedna žalopojka što je sve to tako kao što je: 'nema Nabuko gasovoda, a Južni tok se gradi i Evropa sve više i više energetski zavisi od Rusije'. Međutim Evropi treba ruski gas, Rusi hoće da ga prodaju i tu je kraj priče. Svi, osim Amerikanaca, su zadovoljni", kategoričan je Vuletić


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...