IZBORNI USPONI I PADOVI SRPSKE RADIKALNE STRANKE

Draža Petrović

Propali svuda, sem u Srbiji

Krajem osamdesetih dr Vojislav Šešelj kao čuveni komunistički disident pojavio se u Beogradu. Kokardu i grb Nemanjića nije skidao sa revera, a najčešće je ordinirao u tadašnjem restoranu "Zagreb", danas "Ruski car", na početku Knez Mihailove ulice, gde su se okupljali njegovi istomišljenici. Na prve višestrančke izbore 1990. godine Šešelj je izašao kao predsednički kandidat grupe građana, jer je njegov Srpski četnički pokret bio zabranjen. Jedan sat na Televiziji Beograd u terminu za predstavljanje predsedničkih kandidata bio je dovoljan ovom, mora se priznati, elokventnom, obrazovanom i brzomislećem čoveku, ali kasnije se ispostavilo, i velikom demagogu, da osvoji peto mesto na izborima (od 32 kandidata) , to jest 96.227 glasova birača. Bio je to ogoman uspeh, imajući u vidu da je pre TV predstavljanja Šešelj 45 dana boravio u zatvoru zbog pokušaja rušenja Kuće cveća i prikupljanja dobrovoljaca za odlazak na ratište, te nikakvu kampanju nije ni vodio. Taj prvi trzaj kasnijeg osnivača Srpske radikalne stranke bio je sasvim jasan znak da je radikalski politički program ‘’lepljiv’’ u biračkom telu, što se na neki način zaokružilo prošlonedeljnim odličnim rezultatom Tomislava Nikolića na predsedničkim izborima, kada je osvojio više od dva miliona glasova, ali ipak nije uspeo da uđe u zgradu Predsedništva Srbije.

 

Neslaganje između glavnih osnivača Srpskog slobodarskog pokreta, pa potom Srpskog pokreta obnove, Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja, inače kumova, osnovanog na Badnji dan 1990. godine, dovelo je do toga da se Šešelj odvoji iz SPO i osnuje Srpski četnički pokret. Taj pokret se u Kragujevcu 23. februara 1991. ujedinio s jednom frakcijom Narodne radikalne stranke koje je predvodio Tomislav Nikolić, te je osnovana nova partija pod imenom Srpska radikalna stranka. Ubrzo su dobili i prvog poslanika u parlamentu - po tadašnjem većinskom sistemu na ponovljenim izborima za poslanika u Skupštini Srbije iz opštine Rakovica u junu 1991. godine, Šešelj je dosta ubedljivo pobedio potpuno nepoznatog kandidata SPS Gorana Karaklajića i književnika Borislava Pekića iz Demokratske stranke. Smatralo se da je Šešelj  u parlament ušao uz veliku pomoć tadašnje vlasti kojoj je njegova često prostačka retorika i nokaut recept u javnim istupima odgovarala u obračunima sa malobrojnom ali glasnom opozicijom u skupštinskim klupama.

 

SRS se kao nacionalistička stranka zalagala za stvaranje srpske države koja bi sadržavala teritorije šire od današnje Srbije - Crnu Goru, delove Makedonije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske istočno od takozvane linije Ogulin-Karlobag-Karlovac-Virovitica. Međutim, za razliku od devedesetih, SRS danas insistira na tome da se ti ciljevi mogu postići isključivo mirnim putem. Usprkos tome, u delu srpske i svetske javnosti SRS se smatra ekstremističkom strankom čiji bi eventualni dolazak na vlast povećao mogućnost novih oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog toga je SRS, iako najveća politička stranka u Srbiji, u opoziciji, odnosno sve druge vodeće političke stranke nastoje da s njima ne ulaze u predizborne ili postizborne koalicije. S druge strane, SRS od odlaska u opoziciju kao glavni element svog programa sve manje ističe zahteve za promenom srpskih granica, a sve više socijalna pitanja, odnosno populističku kritiku vladajućih stranaka koje optužuje za korupciju i nesposobnost.

 

Izborni rezultati

Na republičkim izborima 1992. godine, SRS ostvaruje drugi izborni rezultat, 1.066.765 glasova, iza vladajućeg SPS-a koji je imao podršku 1.359.086 birača. Radikali donose odluku da podrže manjinsku vladu socijalista. Na saveznim izborima iste godine dobijaju 1.024.980 glasova, i opet su drugi. Tri puta od 1992. godine, od kada učestvuju na parlamentarnim izborima, radikali osvajaju više od četvrtine glasova izašlih birača. Prvi put 1997. kada je za SRS glasalo 1.162.216 birača ili 28,1 odsto od ukupno važećih glasova. Drugi put 28. decembra 2003. godine kada su radikali dobili 1.008.074 glasa ili 27,33 odsto. Treći put 2007. kada dobijaju 1.152.854 glasa ili 28,7 posto biračkog tela, tačnije 81 od ukpno 250 mandata u parlamentu. Osnovna karakteristika sva tri izborna ciklusa bila je nesloga u demokratskom bloku stranaka - 1997. raspala se koalicija "Zajedno", 2003. raspala se Demokratska opozicija Srbije, a 2007. jake stranke demokratske opcije išle su u čak četiri kolone - Demokratska stranka u jednoj, Demokratska stranka Srbije i Nova Srbija u drugoj, Liberalno-demokratska partija u trećoj i G17 plus u četvrtoj (mada nisu ušli u parlament tu treba pomenuti i Srpski pokret obnove). Svađe i afere u demokratskom bloku bile su uvek kažnjavane okretanjem biračkog tela radikalima. Najlošiji rezultat radikali su ostvarili 1993. (595.467 glasova) kada im je SPS, posle međustranačkog sukoba (Šešelj i Nikolić završili u zatvoru zbog verbalnog delikta), sistematskom akcijom u medijima, prepolovila broj dobijenih glasova iz 1992. godine (1.066.765). Druga katastrofa desila im se  i decembru 2000. kada su na parlamentarnim izborima osvojili samo 322.333 glasa. Najlošiji rezultat iz 2000. plod je želje birača da se konstituiše nova vlast i nagradi DOS za pobedu nad režimom Slobodana Miloševića u kojem su kao članovi Vlade Srbije učestvovali i radikali od 1998. do 2000. godine, "proslavivši" se nizom restriktivnih zakona, pre svega onim o informisanju i univerzitetu.

 

Tada se smatralo da su radikalnoj opciji u Srbiji odbrojani dani, jer su im se slične stvari dešavale i u okolnim zemljama gde su bili jaki, a njihov slogan na izborima 1992. godine bio je upravo: "Gde su srpske zemlje, tu su srpski radikali". Tako recimo, na izborima u Republici Srpskoj Krajini u decembru 1993, SRS je osvojio šesnaest mandata (krajišku skupštinu činilo je šezdeset poslanika), ali se njihov poslanički klub smanjivao i povećavao prebezima koji su bili česti u toj "ratnoj" Skupštini. Nestankom RSK, nestao je i SRS u Krajini, a samim tim i u Hrvatskoj. Jedan deo njihovog članstva danas deluje u Partiji podunavskih Srba sa sedištem u Vukovaru, ali su odustali od velikosrpskih ideja. Kako su prvi izbori u Republici Srpskoj bili 1990. godine, kada još nije postajala SRS, oni su prvi put učestvovali na izborima tek posle Dejtona. U drugom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske 1996, tamošnji SRS imao je šest poslanika od ukupno 83. Godinu dana kasnije sledi uspon i radikali osvajaju 15 mandata. Sledeće godine beleže pad i dobijaju jedanaest poslanika. Zauzvrat, na ovim izborima tamošnji lider SRS-a Nikola Poplašen biva izabran za predsednika Republike Srpske. U ovom uspehu bio je i početak radikalske propasti. Tadašnji visoki predstavnik UN-a za BiH Karlos Vestendorp smenio je Poplašena sa funkcije već sledeće godine zbog raznih postupaka suprotnih Dejtonskom sporazumu. Kako radikali nisu prihvatali ovu odluku, istovremeno im je i uskraćen izlazak na izbore dok god im je na čelu bio smenjeni predsednik. Tek 2002. godine Poplašen se povukao sa mesta šefa SRS-a u RS, ali je ova stranka, u međuvremenu, izostala sa dva izborna ciklusa. Pravo učešća na izborima vraćeno im je odlukom Izborne komisije BiH. Inače, na nekoliko mitinga radikala za podršku Poplašenu nije bilo više od nekoliko stotina ljudi. Od tada, među radikalima iz RS besne unutarstranački sukobi, pa postoje dve slične stranke - Srpski radikalni savez dr Vojislav Šešelj ima jednog poslanika, a Srpska radikalna stranka tri. Malo ko i zna za njih. U Crnoj Gori su radikali potpuno nestali. Na parlamentarnim izborima 1992. osvojili su 22.265 glasova, odnosno osam poslaničkih mesta. Četiri godine kasnije postali su vanparlamentarna stranka u Crnoj Gori, da bi na narednim crnogorskim izbornim ciklusima bili svedeni na statističku grešku: SRS je na redovnim parlamentarnim izborima 2000. osvojio 4275 glasova, a na vanrednim godinu dana kasnije neverovatnih 837! Više ih nema.

 

Jači nego ikad

U Srbiji su, međutim, jači nego ikad. Osim na parlamentarnim, njihova snaga posebno se pokazivala na predsedničkim izborima, kad za njih nisu glasali samo članovi i simpatizeri, već i birači drugih "srodnih" partija skloni da poveruju njihovim političkim idejama. Na izborima za predsednika Srbije održanim 21. septembra 1997. godine, Vojislav Šešelj osvojio je 1.125.140 glasova i ušao u drugi izborni krug. Sa 50,61% važećih glasačkih listića pobedio je protivkandidata Zorana Lilića, tada predsednika SRJ, ali su izbori ponovljeni jer je Republička izborna komisija proglasila da je izlaznost bila 48,88%, što je po tadašanjem zakonu (manje od polovine biračkog tela) bilo nedovoljno za legitimitet. Na ponovljenim izborima SPS kandiduje Milana Milutinovića, tadašnjeg ministra inostranih poslova SRJ, koji Šešelja pobeđuje u drugom krugu. Kao i većina ostalih zvaničnih rezultata izbora iz tog perioda, i ovi ostaju kontraverzni, uz široko verovanje da su falsifikovani na Šešeljevu štetu. Na primer, u Drenici na Kosovu i Metohiji, utvrđenju albanskih separatista, zvanični rezultati pokazuju 90% upisanih birača za Milutinovića! Šešelj je učestvovao i na predsedničkim izborima u septembru 2002. i završio kao treći iza Vojislava Koštunice i Miroljuba Labusa, a na ponovljenim izborima u decembru 2002. godine, dobija iz Haga podršku Slobodana Miloševića, koji biračima poručuje da će Šešelj "svrgnuti spolja nametnuti režim u Beogradu" - i osvaja 37% glasova, kao drugi, iza Koštunice.

 

Tomislav Nikolić je imao bolje rezultate od Šešelja ali čak četiri puta nije uspeo da postane predsednik. Doduše, na vanrednim izborima za predsednika SR Jugoslavije, septembra 2000. godine, osvojio je tek treće mesto. Na izborima za predsednika Srbije 2003. osvojio je prvo mesto i pobedio drugoplasiranog Dragoljuba Mićunovića (46,9 prema 35,3), ali zbog vrlo malog broja izašlih birača (38%) izbori nisu uspeli. Zatim je u drugom krugu izbora, 27. juna 2004. godine izgubio od lidera Demokratske stranke Borisa Tadića. U prvom krugu tih izbora Nikolić je dobio 939.695, a Tadić 852.230 glasova, ali ga je lider demokrata u drugom ciklusu praktično "počistio" sa razlikom od osam procenata (Tadić 1,706.888 – Nikolić 1.431.833). Poslednji poraz usledio je prošle nedelje, ali je to bio najbolji rezultat SRS u njenoj istoriji.

 

Radikali su očigledno našli plodno tle u Srbiji i gotovo svi analitičari se slažu da bi ovakvim izbornim "krivuljama" jednog dana mogli da osvoje apsolutnu većinu u Skupštini. Najveća opasnost dolazi im od njih samih. Naime, veruje se da će Šešelj po okončanju suđenja u Hagu biti pušten na slobodu, što će umnogome radikalizovati njihovu dosadašnju "soft" varijantu nacionalizma i retorike, na kojoj su posebno insistirali tokom poslednjih izbora. To bi, veruje se, odvratilo dobar deo biračkog tela koji više simpatiše smirenog Nikolića. Da li će ih ojačati neki raskol, ili će povratkom pravog lidera završiti kao u ostalim "srpskim zemljama", pokazaće već prvom prilikom uvek nepredvidivo biračko telo Srbije. 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...