Ekonomska pozadina pobune: Francuska između žutih i zlatnih prsluka

Nataša Jokić, Strazbur

"Svako jutro idem u fabriku. Radim pola sata za sebe, a ostatak radnog vremena radim za akcionare", rekla je jedna francuska radnica u "žutom prsluku" i sažela čitavu krizu koja potresa neoliberalni ekonomski sistem
(foto, Pariz, 24. novembar 2018. - Protest na Jelisejskim poljima)

Već osam nedelja na desetine hiljada Francuza u žutim prslucima  protestuju jer više "ne mogu da dišu" zbog poreza, niskih zarada i smanjenih najnižih penzija.

Postoji, međutim, i druga Francuska, ona u "zlatnim prslucima", kako je slikovito opisuje ovih dana levičarski dnevnik "Imanité". To su Francuzi kojima se investirani novac vraća preko berzi u obliku dividendi na koje ne plaćaju porez.

fra-zuti-pozar

Pariz, 04. decembar 2018. – Demonstranti ispred Trijumfalne kapije

Pozadina socijalnih protesta

Sudeći prema najsvežijim izveštajima, 40 velikih grupa kotiranih na pariskoj berzi postigle su apsolutni rekord: potrošile su 57,4 milijarde evra za dividende i otkup akcija.

To je nešto više od vrednosti isplaćenih dividendi i akcija 2007 - godinu dana pre velike finansijske krize. Finansijski dnevnik "Lezeko" izveštava u naslovu da je "finansijsko tržište povratilo samopouzdanje" i da su "džinovi berze ostavili iza sebe finansijsku krizu".

Ukupna dobit 40 velikih grupa na pariskoj berzi dostigla rekordnih 92 milijarde evra što je najbolji rezultat u poslednjoj deceniji.

Od tog kolača zaposleni su, međutim, dobili samo mrvice. Kako pokazuje izveštaj nevladine organizacije Oksfam, čak 67 odsto berzanske dobiti velikih grupa otišlo je u džepove akcionara, a samo 5,3 odsto su dobili zaposleni. Za investicije u preduzećima odvojeno je 27,3 odsto.

Ove na prvi pogled monotone berzanske statistike zapravo su pozadina socijalnih protesta u Francuskoj u kojima je do sada poginulo 11 demonstranata, a povređeno njih oko 1.800, dok je skoro 400 pripadnika snaga reda lakše i teže ranjeno.

Zaposlenima u Francuskoj nije potrebno da čitaju "psihoanalizu" berze u "Lezeko"-u. Šta se dešava - oni pročitaju svakog meseca na svojim potvrdama od plata. To je najbolje pred reporterskim kamerama sažela jedna radnica u "žutom prsluku" koja sama izdržava dvoje dece:

"Svako jutro idem u fabriku. Radim pola sata za sebe, a ostatak radnog vremena radim za akcionare".

Izjava ove francuske radnice govori više i bolje od svih bezbrojnih analiza koje od jutra do večeri prenose francuski mediji.

fra-zuti-nadvoznjak-

Protestanti svake subote širom Francuske izlaze na prometne puteve, iskazuju nezadovoljstvo, zaustavljaju saobraćaj

Makron nije suštinski problem

Reč je o tome da je raspodela društvenog bogatstva postala do te mere nesrazmerna da čitava državna građevina preti da se uruši. Iako pobunjeni narod u Francuskoj već devetu nedelju uzvikuje "Makrone daj ostavku", suština problema nisu ni francuski predsednik, ni francuska vlada već neoliberalni sistem "tržišta koje se samo organizuje". Uz to ide poreska nepravda i privilegije za najbogatijije koji ne plaćaju poreze.

Ono što francuske proteste čini opasnim po celu EU jeste činjenica da je neoliberalni ekonomski sistem, pod stidljivim imenom "tržišsna ekonomija", upisan kao doktrinarna obaveza u tekst Lisabonskog ugovora koji ima ulogu ustava EU.

U tome i jeste drama.

Iako na papiru Ugovor o funkcionisanju EU zagovara demokratiju, njegove precizne odrednice o ekonomskom i finansijskom sistemu tu demokratiju bukvalno sahranjuju. Pogledajmo izbliza taj ugovor.

Vlade ne vladaju

U članu 120 i 121 jasno se kaže da o glavnim odrednicama ekonomske politike više ne odlučuju predstavnici koje su izabrali građani EU. Evropska komisija nalaže direktive, kontroliše i sankcioniše svaku zemlju koja ne sprovodi njene direktive. Drugim rečima, glavne odrednice ekonomske politike nisu odredili ljudi koje su građani izabrali već Evropska komisija čije članove NIKO nije izabrao već su imenovani kao u nekom sovjetskom Centralnom komitetu.  

Iz člana 123 proizilazi da Francuska i druge zemlje evrozone nemaju pravo da izdaju svoj novac. Evropske institucije zabranjuju državama članicama EU da pozajmljuju novac od Evropske centralne banke ili od svojih centralnih nacionalnih banaka. Države mogu da uzimaju kredite samo od privatnih banaka što znači da mogu jedino da se zadužuju na tržištu novca s kamatama koje im odrede privatne banke. A zna se šta je cilj banaka - zaraditi što je više moguće novca u najkraće mogućem roku. Monetarna politika je dakle prepuštena privatnim bankama.

Član 130 Ugovora o funkcionisanju EU kaže da je Evropska centralna banka (ECB) nezavisna. Institucije, organi i organizmi EU kao i vlade država članica obavezuju se da će poštovati nezavisnost ECB i nacionalnih centralnih banaka. Treba znati da jedna centralna banka ima zadatak pre svega da određuje količinu novca u opticaju i to u interesu ekonomije kojoj ta centralna banka pripada.

Monetarna politika jedne zemlje vodi se u funkciji postizanja ekonomskog rasta, održavanja stimulativne niske inflacije i smanjenja nezaposlenosti. O monetarnoj politici, međutim, ne odlučuju vlade koje su građani izabrali već Evropska centralna banka. Države nemaju pravo da bilo šta kažu kada je reč o monetarnoj politici. Građani takođe.

Nezavisna Evropska komisija

Član 245 kaže da se članovi Evropske komisije suzdržavaju od svakog postupka koji nije u skladu sa njihovom funkcijom. Države članice poštuju njihovu nezavisnost i ne pokušavaju da utiču na njih u izvršavanju njihovih zadataka.

Dakle, Evropska komisija je nezavisna i to do te mere da član 9 unutrašnjeg pravilnika Evropske komisije kaže: "Sastanci Komisije nisu otvoreni za javnost, a rasprave koje se tokom njih vode poverljivog su karaktera". Ne samo da su vlade država članica EU zamoljene, dakle, da se ne mešaju u rad Komisije već su i odluke Komisije poverljive.

Dalje, član 289 1. kaže: "Procedura donošenja zakona podrazumeva usvajanje pravila, direktive ili odluke u Evropskom parlamentu i u Savetu, a na predlog (Evropske) Komisije". Evropski parlament nije taj koji pokreće inicijativu za donošenje  zakona, već je Evropska komisija ta koja ima moć da predlaže zakone, a onda o njima glasa EP. Problem je što niko nikada nije demokratski izabrao članove Evropske komisije. Oni su imenovani. Drugim rečima, članovi Komisije su tehnokrate. Tehnokrate - to su grupe ljudi koje više zanima tehnička strana problema, a manje društveno i humano stanovište. 

Onaj koji ima pravo da predlaže zakone ima veliku moć i neće nikada da predloži ono što njemu ne odgovara. A gde je tu demokratija - pitanje je sad.

I, na kraju, precizan okvir za ovaj portret EU daje jedna od čuvenih izjava Luksemburžanina Žan Klod Junkera, sadašnjeg predsednika Evropske komisije:

"Kada je reč o evropskom ugovoru, tu ne postoji mogućnost demokratskog izbora".

Odbacivanje demokratije

Sve članice Unije imaju obavezu da uvedu neoliberalni sistem "tržišne ekonomije" kao što su nekada članice Varšavskog pakta imale obavezu da uvedu državnu ekonomiju. Dok se u slučaju Unije rastače država i sve privatizuje, čak i kada za to ne postoji ekonomska logika, u slučaju Varšavskog pakta bilo je obratno - sve privatno se nacionalizovalo. 

Ovo poređenje je neumesno, ali samo donekle. Istina, brojne su razlike između radikalnog kapitalističkog sistema kakav je ovaj neoliberalni koji održava pravnu državu i komunističkog diktatorskog sistema sa tajnom policijom koja vam kuca u zoru na vrata, otima imovinu, lišava slobode bez pravosuđa.

Neosporna im je, međutim, jedna zajednička crta: oba ova sistema funkcionisala su i funkcionišu u interesu jedne manjinske grupe u čijim je rukama ekonomsko-politička moć. U oba slučaja vidimo da nema demokratske kontrole tokova kretanja kapitala i novca. U jednom se to pravda slobodom i ekonomijom bez granica (?!), a u drugom - diktaturom proletarijata.

U ovoj, završnoj fazi neoliberalnog kapitalizma, sistem da bi se održao - mora da odbaci demokratiju. Razlog je prost: demokratija počiva na volji većine a neoliberalni sistem, na interesu manje od 10 odsto građana. Nametanje volje manjine pre ili kasnije proizvede gnev i pobunu.

Nacionalna rasprava ali ne o raspodeli bogatstva

U Francuskoj, predsednik Makron je pokušao da "kupi vreme", najavljujući nekoliko kozmetičkih mera koje bi trebalo da smire gnevne mase i otvarajući ono što je nazvao "velikom nacionalnom raspravom" u znak spremnosti da čuje glas naroda.

Za ponedeljak 14. januar najavljeno je pismeno obraćanje predsednika Francuzima. Oni od tada u opštinska sedišta mogu da donesu svoje predloge i izlože svoje probleme.

Već se unapred zna da je francuski problem broj jedan - niska kupovna moć, uprkos tome što je zemlja izašla iz recesije i zabeležila ekonomski rast. Uzrok ovog paradoksa je krajnje nesrazmerna raspodela bogatstva o čemu svedoči i najnoviji izveštaj s pariske berze.

O tome, međutim, koliko se za sada zna, neće biti "velike nacionalne rasprave". Može o svemu, ali ne sme da se dirne u sistem koji je očigledno bolestan. Ekonomista Mišel Lene sa univerziteta u Lilu konstatovao je da je sve više preduzeća koja se zadužuju da bi isplatili svoje akcionare.

Kao primer navodi 2011. godinu kada su profiti smanjeni za 10 odsto ali su preduzeća povećala dividende za 15 odsto. Kako? Tako što su žrtvovali investiranje u razvoj preduzeća, smanjivši ga za 38 odsto.

Zlatnu epohu kapitalizma mogla bi da smeni epoha gneva

Prema mišljenju francuskog udruženja "Zapanjeni ekonomisti", čiji su članovi kritični prema vldajućem neoliberalizmu, sa stanovišta akcionara, preduzeće ima samo jednu funkciju - da proizvodi "keš". 

Veliki akcionari danas investiraju, postavljajući uslove da im preduzeće garantuje dobit od recimo 7 i više odsto. Mogućnost da izgube uloženi novac je isključena. Zbog toga velike grupe kao "Monsanto" (sada "Bajer"), "Fiat" i njima slični, tamo gde dođu sklapaju "ugovore o zaštiti stranih investicija".

Obično su to države u razvoju ili razvijene koje muči visoka nezaposlenost. Potpisujući ugovor o zaštiti stranih investicija, ove države pristaju da garantuju korporacijama projektovanu dobit. U slučaju štrajka, na primer, država je ta koja mora korporaciji da nadoknadi dobit izgubljenu zbog obustave rada. I tako, akcionari pritiskaju preduzeća, a preduzeća pritiskaju države.

Matje Montalban ("Zapanjeni ekonomisti") objašnjava da prema opštevladajućoj logici ukupna vrednost koju preduzeće proizvede pripada akcionarima, bilo da je ta ukupna vrednost podeljena ili reinvestirana u preduzeće.

"Ne samo da to nije tačno sa pravnog stanovišta, već su i brojna istraživanja u SAD pokazala da rast vrednosti dividendi i otkupa akcija ima za posledicu smanjivanje investicija u istraživanja za unapređivanje razvoja preduzeća".

Problem je, dakle, sistemski, i ne samo francuski. Međunarodni monetarni fond, Svetska banka i Evropska organizacija za razvoj i saradnju objavili su, pre "ustanka" žutih prsluka u Francuskoj, upozorenje koje kao da je izašlo iz nekog levičarskog sindikalnog proglasa: "Zlatnu epohu kapitalizma mogla bi da smeni epoha gneva ukoliko ništa ne bude učinjeno protiv rasta nejednakosti kako bi ekonomsku korist od globalizacije podelili svi, a ne samo neki".

Ovo upozorenje kao da nije imao ko da čuje. Dovoljno je reći da je 40 najvećih grupa na pariskoj berzi uporedo sa ostvarivanjem rekordne dobiti - otpustilo 15 hiljada zaposlenih.  

Političke posledice ove "gluvoće" mogla bi da bude veoma teške: radikalizacija na sve strane, nasilje nezadovoljnih i represija države. S obzirom da su levičarske i socijal-demokratske snage svuda u Evropi krajnje raslabljene, da su sindikati umrtvljeni, okolnosti su idealne za dolazak novog fašizma kakvo god on ime nosio u budućnosti.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...