Po čemu pamtimo 2018. u EU: Godina plaćanja starih računa

Nataša Jokić, Strazbur

Moglo bi se reći da je 2018. bila godina pokvarenih planova i revolta protiv Evropske unije - takve kakva je u praksi, a ne u svečanim govorima njenih lidera
(Emanuel Makron i Angela Merkel)

Odlazeću 2018. godinu u Evropskoj uniji obeležilo je postizanje dogovora o Bregzitu - izlasku Velike Britanije iz Unije i suočavanje Unije sa sopstvenom nemoći da predvidi i organizuje svoju budućnost.

Bitka se izoštrila između onih koji sebe nazivaju progresisti a zapravo su izvršitelji neoliberalnog sistema koji od demokratije zadržava samo fasadu dok glavne odluke o sudbini građana donose finansijski centri moći.

S druge strane su njihovi, možda samo naizgled, protivnici: nacionalističko-rasistička krajnja desnica koja će tobož da zaštiti narode.

U suštini, jačanje krajnje desnice je direktan proizvod finansijskog radikalizma neoliberalnog sistema pa su mase građana, koje više nemaju nikakvih iluzija o političarima, tako u polažaju onih koji su se uhvatili u klopku. Upravo je u znaku tog gubljenja iluzija o ulozi politike, protekla ova godina u EU.

Ideološki oblaci

Godina 2018. počela je u Francuskoj upozorenjem Nacionalnog instituta za statistiku i ekonomiju koje je glasilo: uprkos ekonomskom rastu, kupovna moć većine građana biće u padu. Iako je ovaj Institut državna institucija, ministri u francuskoj vladi su se bukvalno naljutili kada su čuli prognozu. I to je bilo sve. Godina se, kao što smo videli, završila eksplozijom socijalnog gneva i mržnje.

Predsednik Makron i vlada, u svojim ideološkim oblacima, nisu odmah ni shvatili o čemu se radi kada su "žuti prsluci" polovinom novembra izašli na ulice. Prve reakcije bile su prezrive. "Od našeg puta reformi ne odustajemo", rekao je predsedniak vlade.

Reč je zapravo o nekoj vrsti ustanka onih koji rade, a ne mogu da se prehrane do kraja meseca. Kao u doba revolucije, pobunjeni narod traži pre svega ukidanje privilegija najbogatijima - u ovom slučaju korporacijama i bankama koje ne plaćaju poreze, iznoseći između 80 i 100 milijardi evra godišnje iz zemlje.

U Francuskoj ima 9 miliona takozvanih siromašnih zaposlenih - tog tipičnog proizvoda neoliberalizma i tržišta koje se samo organizuje u funkciji privatnog i na račun javnog interesa. Od početnih protesta protiv novih taksi na gorivo, događaji u Francuskoj vrlo brzo su prerasli u revolt protiv neoliberalnog sistema.

Nije se zato samo iz temelja potresla francuska država već i Evropska unija koja je nervni centar tog sistema. Evropska komisija i njen predsednik Žan Klod Junker, čovek koji je u svom rodnom Luksemburgi decenijama gradio i izgradio pravu industriju utaje poreza - utonuli su zato u ćutanje.

Niko ne može da predvidi kakve će biti posledice urušavanja neoliberalnog sistema i ko će politički da profitira na tim ruševinama.

Za svaki slučaj, mediji lojalni interesima milijardera plasiraju verziju po kojoj je krajnja desnica organizovala "žute prsluke". Nije isključeno da će kranja desnica na kraju zaista i profitirati od urušavanja neoliberalnog sistema, ali za sada je jasno da u Francuskoj protestuje osiromašeni narod.

"Imamo vlast koja se služi demokratijom i pravima najsiromašnijih ljudi kao da je to otirač za njene cipele. Sve je to laž, laž. Makron je izabran da bi poboljšao uslove života, a konačno se ispostavlja da je tu, na vlasti da bi služio grupi - oligarhiji, da bi najimućnijima ukinuo poreze za solidarnost i tome slično", sažeto mi je odgovorio Muhamed Latreš, "žuti prsluk" kojeg sam srela prilikom demonstracija polovinom decembra u Strazburu.

Godina pokvarenih planova

Moglo bi se reći da je 2018. bila godina pokvarenih planova i revolta protiv Evropske unije takve kakva je u praksi, a ne u svečanim govorima njenih lidera. Reč je o ekonomsko-političkoj zajednici zasnovanoj na ugovoru iz Mastrihta iz devedesetih godina i njegovom nasledniku, Lisabonskom ugovoru koji je dobio ulogu ustava EU, uprkos činjenici da su ga Francuzi i Holanđani odbacili na referendumima 2005.

Podsetimo, odrednice Lisabonskog ugovora obavezuju države članice da prihvate neoliberalni ekonomski sistem tržišta koje se samo organizuje, a čiji je glavni planetarni rezultat da nekoliko desetina pojedinaca drže polovinu svetskog bogatstva.

I tako, na izmaku ove godine primorani smo da se setimo šta se desilo 2005.: u zemljama EU koje nisu dale "politički podoban" odgovor o Lisabonskom ugovoru, referendumi su bili zamenjeni glasanjem u parlamentu koji su vlade mogle da kontrolišu. Tako je kao demokratska odluka prošlo ono što narodi nisu hteli. Sada, skoro deceniju i po kasnije, to skandalozno izneveravanje demokratckih načela došlo je na naplatu.

Od ambicioznog projekta stvaranja Sjedinjenih evropskih država koji je zagovarao francuski predsednik Makron, uz suzdržanu podršku kancelarke Merkel, ostala je samo senka.

Pariski dnevnik L Mond izveštava ovih dana da predsednik više nigde ne izlazi bez šminke - toliki su mu navodno podočnjaci od silnih briga. Makron kao da je hteo da vlada bez naroda!

Kada je reč o projektu budućnosti EU čije bi jezgro bila federalizovana evro-zona, sada je jasno da u ostvarivanju te zamisli ne može da računa na nemačku kancelarku.

Nije čak izvesno ni da li će Angela Merkel završiti svoj mandat. Zamisao o evro-zoni sa zajedničkim ministrom finansija, evropskim monetarnim fondom i slično ostaje deo kataloga Makronovih snova.

Nemačka je oduvek bila oprezna kada je reč o latinskim maštovitim idejama jer se plašila da će zemlje sklone rasipanju premašiti dozvoljenu granicu javnog duga od 3 odsto ukupnog društvenog proizvoda, a da će onda - ko drugi do Nemačka to morati da plaća kroz Evropski monetarni fond. Makron ih je uveravao da to nije tačno, da će on narodu da stene kajiš ali su "žuti prsluci" pokvarli planove.

Da bi smirio razorni bunt "žutih prsluka" koje još uvek podržava dve trećine Francuza, morao je da obeća neka minimalna povećanja plata i ukidanje nekih taksi. Sve zajedno koštaće bar 10 milijardi .

Državni deficit iznosiće dakle oko 3,4 odsto umesto projektovanih 2,8 odsto. Na poslednjem ovogodišnjem samitu EU, Holanđanima i Nemcima sve je bilo jasno pa su Evropski monetrani fond postavili kao pod-budžet EU daleko od veličine koju je Makron zagovarao. Uradili su Makronu ono što je on uradio narodu - dali su mu mrvice. Do daljenjeg.

Merkel između aplauza i povika

Krajem novembra u Evropskom parlamentu neki poslanici su tapšali, a, u isto vreme, neki zviždali kancelarki Merkel koja im se najverovatnije obratila poslednji put kao gost.

Kancelarka je između ostalog pozvala na napuštanje nacionalnog suvereniteta kada je reč o granicama kako bi se zaštitile spoljne granice EU. Govorila je o osnivanju Evropskog saveta bezbednosti sa rotirajućim predsedništvom, o numeričkoj ekonomiji, potrebi menjanja evropskog ustava. Merkelova je posebno naglasila privrženost projektu stvaranja evropske odbrane a to, pre svega, podrzumeva nemačke i francuke industrije naoružanja kao jednog od stubova nad-državne Evropske unije.

Kancelarka Merkel nije slučajno u dva navrata pred poslanicima EP u Strazburu citirala Valtera Halštajna, prvog predsednika Evropske komisije (od 1958. do 1967.) godine.

Merkel jeste izbrala bezazlen citat "avantura bez presedana", ali se ipak postavlja pitanje šta pominjanje Halštajna znači. Reč je o čoveku koji je bio u vreme Hitlerovog režima rektor univerziteta u Roštoku i član nemačkog pravnog tima za Novu Evropu, a da bi se posle rata reciklirao kao zarobljenik prebačen u SAD, ubrzo vratio u Nemačku i postao ministar spoljnih poslova, a onda prvi predsednik Evropske komisije.  

Upravo je Halštajn bio taj koji je još pre 60 godina pokušao da osnuje Evropsku zajednicu za odbranu, ali je 1967. godine podneo ostavku suočen sa žestokim Degolovim odbijanjem. Za Degola to je, između ostalog, značilo da se Nemačka ponovo naoružava, ali ovog puta pod imenom Evrope.

Sve teme koje je kancelarka otvorila imale su kao zajednički okvir ideju stvaranja buduće evropske nad-države u kojoj će se članice EU u većoj ili manjoj meri odreći svog suvereniteta. Koliko je ova ideja evropske federacije izgubila ugled zbog toga što je postala instrument za osiromašivanje evropskih građana, pokazaće naredni izbori za Evropski parlament u maju 2019. godine.

U ovoj godini populistički lideri bez kompleksa su usvajali neke segmente krajnje desničarske retorike. Na izmaku 2018. oni su na vlasti u više evropskih država kao Austrija, Italija, Mađarska, Poljska, Slovačka, ušli su u parlament u Holandiji. Oni prete da sruše neoliberalni sistem što ne znači da neće pružiti ruku krupnom kapitalu kad za to dođe vreme. Opravdan je strah da bi oni onda zaigrali staru, poznatu igru rasizma i nacionalizma koja pouzdano vodi u haos.

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...