Četvrt veka od ugovora iz Mastrihta: EU kao brod u magli

Nataša Jokić, Strazbur

Evropsko federalno ujedinjavanje je otpočelo, ali nije završeno. EU kakvu je zacrtao ugovor iz Mastrihta stala je negde na pola puta
(ilustracija Vikipedija, NATO konferencija u Parizu 1954, u sredini kancelar Konrad Adenauer, levo šef diplomatije Valter Halštajn - budući prvi predsednik Evropske komisije EU i bivši član pravnog tima nacističke Nemačke za Hitlerov projekat "Nove Evrope")

Pre 25 godina stupio je na snagu ugovor iz Mastrihta, koji su prethodno potpisali šefovi država i vlada 12 zemalja članica, postavljajući temelje federalne Evrope sa zajedničkom monetom.

Zvanično cilj ugovora bio je da približi evropske ekonomije kako bi bila stvorena jedinstvena moneta.

U trenutku kada Ugovor iz Mastrihta stupa na snagu, hladni rat je tek završen. Zajedničko evropsko tržište postaje jedinstveno tržište, bez carinskih prepreka.

Ugovor iz Mastrihta ima ideju da treba pokrenuti proces integracije zemalja članica u jednu evropsku, u perspektivi, nad-državnu celinu kako bi se pokrenula evropska ekonomija.

Jedinstveno tržište podrazumeva prenos dela državnog suverniteta na nad-državne institucije kao što su: Evropska komisija, Evropska centralna banka. U rukama država ostaju upravljanje poreskim prihodima i javni rashodi. Monetarna politika je, međutim, prebačena na Evropsku centralnu banku.

Kriterijumi, pravila i paraliza

Da bi bili deo ekonomske i monetarne evropske unije, države moraju da ispoštuju kriterijume razrađene u tekstu Pakta za stabilnost i ekonomski rast, usvojenog 1997. godine. Cilj je bio da se obezbedi ekonomska i finansijska ujednačenost među državama - članicama.

Ovi, takozvani "kriterijumi iz Mastrihta" su: stabilnost cena - stopa inflacije ne može da bude mnogo veća od stope inflacije u tri zemlje u EU sa najstabilnijim cenama. Dalje, javni dug mora da bude ispod 60 odsto ukupnog društvenog proizvoda, a godišnji javni deficit ispod 3 odsto BDP.

Ovi kriterijumi smanjuju manevarski prostor državama na planu budžeta. Ideja je bila da ova pravila omoguće Evropskoj centralnoj banci da lakše održava stabilnost cena jer ako jedna država previše troši. to za posledicu ima povećanje inflacije u evrozoni.

Ugovor iz Mastrihta ustanovljava status evropskog građanina, dajući pravo slobodnog kretanja i boravka unutar EU. Dakle, kada ste jednom ušli u EU - slobodno se kroz nju krećete i ulazite u različite zemlje – članice, bez kontrole na granicama.

Ustanovljena je zajednička spoljna politika i zajednička politika bezbednosti. Ovde postoji jedna ograničavajuća odrednica koja kaže da svaka odluka iz ovih oblasti treba da bude donesena jednoglasno. Isti je slučaj sa donošenjem odluka iz oblasti unutrašnjih poslova i pravosuđa. Ovo se odnosi, pre svega na kontrolu granica i na borbu protiv terorizma.

Pokazaće se da su ova pravila o jednoglasju u proširenoj Uniji od 28 članova, dovela do paralize EU jer onemogućavaju donošenje bilo kakve bitne i precizne odluke u razumnom roku.

Kakav je bilans ?

Mastriht je postao simbol Evrope koja ne funkcioniše i koja je odsečena od naroda. Četvrt veka od potpisivanja - EU je kao brod u magli.

Ugovorom iz Mastrihta i posle Ustavnim ugovorom iz Lisabona, počela je izgradnja konstrukcije kojoj manjkaju dva potporna stuba: jasna socijalna politika i više demokratije. Zato se sada, posle četvrt veka, evropski brod opasno nagnuo.

Članovi Evropske komisije nisu izabrani već imenovani kroz političke intrige i kombinacije. Slično je sa prvim čovekom Evropske centralne banke.

Ugovor iz Mastrihta nije predvideo kako će da amortizuje udare koje proizvodi "tržište koje se samo organizuje", politika "stezanja klajiša", jačanje privatne moći na račun javnog interesa, pre svega u oblasti obrazovanja, zadravstva, saobraćaja itd.

Kada se pogleda rezultat, vidimo da ekonomski rast u poslednjih četvrt veka nije bio nimalo spektakularan. Od 2008. godine standard uopšte nije rastao. Sve u svemu, svodeći bilans, skoro bez izuzetka ekonomisti se slažu da evropske države nisu usklađivale svoje ekonomske i druge politike i da su ostale u registru razmišljanja i delovanja nacionalnih država.

Evropsko federalno ujedinjavanje je otpočelo, ali nije završeno. EU, kakva je zacrtana u ugovoru iz Mastrihta, ostala je negde na pola puta. Kakav je bilans ugovora iz Mastrihta govori i mišljenje MMF-a iz 2015. godine koje glasi da kriterijumi iz Mastrihta više nemaju smisla.

"Ugovorom iz Mastrihta planirana je monetarna i trgovinska unija bez zajedničkog budžeta i bez zajedničke poreske politike i bez zajedničke političkog centra upravljanja. To znači da imamo monetu, a nemamo državu", upzorava francuski ekonomista Toma Piketi.  

Gotovo da niko sada ne poriče da je Mastriht bio loše skrojen, a da ga Lisabonski ugovor nije suštinski popravio u smislu da, kako mnogi ekonomisti ukazuju, ovaj ugovor odvaja budžetsku od monetarne politike.

Ustanovljena je zajednička moneta evro, ali bez pravog federalnog evropskog budžeta. Budžet EU iznosi samo jedan odsto ukupnog bogatstva u Uniji.

Ovakvi glasovi čuli su se i pre 25 godina kada se vodila javna rasprava o ugovoru iz Mastrihta ali oni nisu bili politički podobni i nije ih bilo mnogo u medijima. Danas, četvrt veka kasnije, evidentno je da će EU krenuti ili u pravcu brže federalizacije ili će do eksplozije evrozone i svako će se vratiti na svoju monetu.

Šta sad?

Podsetimo, Mastriht je jedva izglasan pre četvrt veka u Francuskoj a Danci su morali da glasaju dva puta i podržali su ugovor tek kada su dobili garancije o izuzeću. garantovano im je na primer da neće imati obavezu da uđu u evrozonu.

Prilikom glasanja za ustavni ugovor iz Lisabona, koji je proširena verzija Mastrihta, Francuzi su na referendumu glasali protiv. Pošto to nije bilo politickci podobno, rezultat nije uzet u obzir i organizovano je glasanje u Parlamentu. Slično je bilo u Holandiji. Lisabonski ugovor je prošao uprkos odbijanju naroda.

Rezultat četvrt veka kasnije: Evropi kakava je sada protivi se pre svega mlada generacija. Između naroda i EU došlo je do gubitka poverenja.

Evropa na putu ka federalizaciji kao da se zaglavila na pola puta. Većina građana država članica EU je protiv daljih integracija koje automatski znače manje suvereniteta. Otuda ideja Evropa u više brzina, koju su zagovarali ne samo Makron već i prethodni francuski predsednici, jer deluje da je lakše ujediniti zemlje evrozone nego svih 27 država EU.

Zaglavljena između država - nacija koje drže do suverniteta i federalne Evrope koja još nije dostignuta, Evropska unija je skoro u pat poziciji. Pošto ne želi da napravi ustupke na socijalnom planu, na planu kontrole kapitala i poštovanja javnog interesa kao i na planu demokratsih izbora, adminstracija u Briselu otvara prostor za populiste s krajnje desnice. Oni će rado odigrati ulogu zaštitnika sve siromašnijih narodnih masa. 

Šta će biti, u velikoj meri zavisi od rezultata sledećih evropskih izbora na proleće iduće godine. To su izbori za sedišta u Evropskom parlamentu. Ukoliko bi ekstremne i takozvane suverenističke snage dobile 20 ili 25 odsto mesta onda bi to otvorilo scenario promena iznutra - unutar same Unije.

Nije baš sigurno da bi Italija ili Mađarska htele da napuste Uniju, niti da bi Italija htela da napusti evrozonu. U svakom slučaju, njihov je argument da žele da vrate svoj suvernitet. Italijanski premijer Konte je izjavio da nema šanse da Italija napusti evro. Pitanje je, naravno, da li reči iz političkih govora uopšte još imaju neko značenje I, kada su izgovorene, da li onaj koji ih je izgovorio uopšte haje za to šta je rekao.

Nova Evropa (opet)?

Socijaldemokratija u EU je mrtva upravo zbog pravila koje je doneo ugovor iz Mastrihta. Nova Evropa Orbana i Salvinija, u slučaju da je bude krojila ekstremna desnica, mogla bi da liči na ono što smo već videli počev od 1938. godine kada je Hitler išao u Rim da o tome razgovara sa Musolinijem.

Italijanski i nemački pravni stručnjaci razradili su tada plan za "Novu Evropu" bez carinskih granica sa projektom pruga sa veoma brzim vozovima, zajedničkim tržištem, sa rasnom diskriminacijom. Podsetimo da je jedan od članova tima pravnika u Hitlerovoj Nemačkoj bio profesor i rektor Univerziteta u Roštoku Valter Halštajn. Kasnije, posle rata, pod Adenaureovom administracijom, Halštajn će postati ministar spoljnih poslova Nemačke, a od 1958. do 1967. - prvi predsednik Evropske komisije.

Stupanje na snagu ugovora iz Mastrihta značilo je poraz evroskeptika. Sada vidimo da stupanje na snagu ovog ugovora – paradoksalno -  predstavlja i početak jačanja i rasta evroskepticizma.

Danas, 25 godina kasnije, možemo da konstatujemo da uoči predstojećih evropskih izbora idućeg proleća mnogi političari, kao francuski predsednik Makron recimo, žele da održe uprošćenu rivalsku podelu na progresiste protiv nacionalista kakvi su uglavnom evroskeptici.

Svodeći krizu, koja trenutno potresa EU, na suprotnost progresisti - nacionalisti, Makron i njemu sličnu zapravo izbegavaju da dovedu u pitanje osnovne odrednice ugovora iz Mastrihta, među kojima je ideološka obaveza zemalja članica da primenjuju neoliberalni model ekonomije koji je državama oduzeo suvernitet u ključnim oblastima.

S druge strane ima još onih koji brane Mastriht. Njihov argument je sledeći: Bolje je da radimo zajedno nego svako za sebe. Suočena sa velikim igračima kao što su Azija i SAD, Evropa može da ima težinu u međunarodnoj trgovini samo kao Evropa, a ne razmrvljena na pojedinačne evropske zemlje.

Uprkos rastu ekstremnih političkih pokreta, jasno da je većina stanovnika Evrope za zajedničku Evropu - pitanje je samo kakvu.

Da li je moguće da izbor mora da se svede samo na Makrona, tog predsednika bogatih, pridošlog iz banke Rotšild i na Orbana, bivšeg Sorošovog stipendiste, a sada samoproklamovanog branitelja hrišćanske Evrope i otvorenog mrzitelja Jevreja? Ako zaista ne postoji nada u vaskrsnuće socijal-demokratije, makar to bilo kroz nove ekološke pokrete - to bi onda značilo da je EU, zasnovana na konvenciji o ljudskim pravima, već mrtva, ali da nam to još niko nije saopštio.

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...