EU paralisana, Merkel počela « veliko spremanje »
Potvrđeno koliko je duboka pukotina koja deli Uniju na dve Evrope kada je reč o prihvatu odnosno zaustavljanju prijema migranat
(Grupna fotografija evropskih lidera u Salcburgu)
Samit lidera Evropske unije upravo završen u Salcburgu završio se bez rezultata koje, istinu rečeno, niko nije ni očekivao. Samo je još jednom potvrđeno koliko je duboka pukotina koja deli Uniju na dve Evrope kada je reč o prihvatu odnosno zaustavljanju prijema migranata. Uz to, do pomaka nije došlo ni u vezi sa « bregzitom » - izlaskom Velike Britanije iz EU do kojeg će doći za šest meseci bilo po dogovorenim uslovima bilo bez ikakavog dogovora.
Mnogi izveštači su primetili da poboljšanju atmosfere nije doprinela ni koncertna sala u Salcburgu u kojoj je sastanak na evropskom vrhu održan u ambijentu secenografije iz Vagnerovih opera.
Salcburg 19. septembar – Večera evropskih lifera na neformelnom samitu EU u Salcburgu
Doba zastoja u EU
Uz to sastanku je prethodila scena koja je direktno « prenošena » na društvenim mrežama sa pripremnog ministarskog sastanka na kome je Žan Aselborn, luksemburški ministar spoljnih poslova toliko izgubio nerve da je italianskom ministru unutrašnjeih poslova Mateu Salviniju rekao « Dosta više, koje sra.. ! ».
Dosad neviđeno! Ne slučajno! Evropska Unija je u dosad neviđenom zastoju do kojeg je došlo odmah posle nemačkih izbora u septembru 2017. Kancelarka je uspela da sastavi vladu « velike kolacije » tek posle 6 meseci. Ta vlada međutim funkcioniše uz mnogo muke i, takoreći, visi o koncu. Kancelarkinu politiku prema migrantima u osporavaju mnogi iz njene sopstvene partije desnog centra CDU, a simpatizeri se odlivaju ka stranki krajnje desnice AfD (Alternativa za Nemačku), najjačoj opozicionoj partiji u Bundestagu koka ima i zvanično partnerske odnose sa grupom neonacističkoih uličara « Pegida ». Da stvar bude gora i desnica na desnici koalicije, bavarska konzervativna partija CSU ne štedi kancelarku i otvoreno pokazuje simpatije ka krajnje desnim stavovima u stilu « migrante treba prosto proterati bilo gde i bilo kako. Napolje ! » . Socijaldemokrate na levom krilu koalicije i sami su međusobno podeljeni oko migrantskog pitanja i kancelarkine politike.
Ova blokada na nemačkoj političkoj sceni prouzorkovala je blokadu u Evropskoj uniji. U proleće prošle gdine tada novoizabrani francuski predsednik Makron izložio je svoju koncepciju procesa fedralizacije Evropske unije čije bi jezgro naravno činile Francuska i Nemačka. Svi su samo čekali izbore u Nemačkoj kako bi se krenulo u reforme Unije. Došlo je međutim do zastoja koji još traje.
Mletačka diplomatija
Makron nije krio da je očekivao sledeći scenario: Evropa će krenuti u federalizaciju čije će jezgro činiti neke zemlje evrozone sa zajedničkim pralamentom i bar ministrom finansija. Istočno-evropske zemlje kojima se to ne sviđa i zagovaraju Evropu država – nacija, mogu da se opredele da ostanu na periferiji Evrope u više krugova. Što je krug udaljeniji od jezgra manje će se prelivati novca iz evropskog budžeta solidarnosti.
Stvari su međutim krenule drugim tokom. Dok je Evropska komisija, uz podršku kancelarke Merel, uporno ponavljala da je potrebno solidarno rasporediti migrante po principu solidarnosti, srednje evropske države Višegradske grupe otvoreno su rekle « ne » precizirajući da neće da prime muslimane i da brane « hrišćansku Evropu ». Vlade zapadnih država, koje za razliku od Evropske komisije koju niko ne bira na izborima, ubrzo su se suočile sa činjenicom da znatan deo njihovog glasačkog tela ima horizont očekivanja sličan onome u državama srednje Evrope. Iako ne na rečima, na delu je u EU prevladao Orbanov pristup pitanju migranata. Nemačka kancelarka je posle ostvaranja vrata reci od milion ljudi postala meta kritika čak i u sopstevnim partijskim redovima.
Za razliku od centralnoevropskih država koje otvoreno kažu « ne », zapadnoevropske zemlje EU praktikovale su do sada diplomatiju u mletačkom stilu: kažem « da » a činim kao da sam rekao « ne ».
Kada su Evropska komisija i kancelarka Merkel 2015. godine predlagale kompromisna rešenje solidarnog raspoređivanja izbeglica i to po principu kvota, srazmernih broju stanovnika i bogatstvu države – sve zapadnoevropske članice Unije su podržale plan. Kad je trebalo da ga primene, međutim – niko ga nije podržao. Francuska, čija diplomatija je bila među najglasnijima u kritikama Orbanovog nacionalizma, recimo, primila je jedva petinu od kvote koju je prihvatila da primi.
Svi ostali planovi o zatvorenim centrima gde bi se vršila selekcija tražilaca azila pre nego što uđu u zemlju, ili u trećim zemljama – završili su se na sličan način. Uoči samita u Salcburgu predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker izneo je predlog da evropska pogranična policija Fronteks bude deset puta brojnija i da dobije ovlašćenja da samostalno čuva evropske spoljne granice. Kao što je to bilo unapred poznato ni ovaj predlog nema budućnost: Italija, Grčka i Španija smatraju da je čuvanje njihovih granica njihova stvar. Neko drugi to može da čini samo ukoliko ga oni pozovu.
« Veliko spremanje » Merkelove i « opasna igra » Makrona
Francuski predsednik i federalistička struja u Evropskoj uniji još uvek tako čekaju svog Godoa – kancelarku Merkel. Vreme ne radi za njih jer krajnja desnica ubrzano jača.
Italijanski ministar Salvini preporučuje « realnost umesto solidarnosti », ne skrivajući da je problem u tome što su migranti ugalvnom druge boje kože i druge veroispovesti. Orban ima ambiciju da postane lider nove « orbanizovane » evropske desnice.
Izbori za Evropski parlament, u kome se izglasa 80 odsto zakona važećih u državama Unije, pokazaće do koje mere je kancelarka Merkel uspela da politicki stabilizuje tradicionalni desni centar u Nemačkoj i samim tim u Evropi. Ona je uoči samita u Salzburgu otpočela veliko spremanje u redovima sopstvene koalicije: smenila je šefa obaveštajne službe, dovela u red ministra spoljnih poslova posle serije nelojalnih izjava bližih Alterantivi za Nemačku nego vladinom kursu.
Ostaje neizvesno da li će to biti dovoljno i za sprečavanje odlivanja glasova birača.
Turobnoj atmosferi doprinosi i sporenje oko aktiviranja člana 7 Ugovora o funkcionisanju EU protiv Poljske i Mađarske. Sve je očiglednije da članice Unije nisu podeljene samo oko migrantskog pitanja nego i oko načela funkcionisanja pravne države. Izoštravaju se tri « tabora » : zemlje « Višegradske grupe » (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka) koje smatraju da treba poštovati načelo suvereniteta i zabranu EU da se meša u unutrašnje stvari država članica. Druga grupa, koju čine Malta (i sama primer krajnje korumpirane države) i baltičke zemlje, zastupa dvosmislen stav « može da bude, a ne mora da znači ». Treća, na čelu sa Francuskom i Nemačkom, zauzima stav da je nedopustivo da jedna članica Unije krši temeljne prinicipe funkcionisanja pravne države jer je to, uostalom, bio uslov koji su sve zemlje morale da ispune prilikom prijema.
U očekivanu da Evropska Unija kako-tako izađe iz stanja očigledne paralize, anti-nacionalsti kao francuski predsednik Makron paradoksalno čine liderima kao Orban i Salvini, ponavljajući izjave da građani treba da biraju između krajnje desnice i liberalne, progresističke Evrope. Ovo je prava zamka za birače. Ona je fukcionisala u vreme francuskih predsedničkih izbora kada je Makron sve učinio da njegov jedini rival u drugom krugu bude liderka krajnje desnog Nacionalnog fronta. Preostao mu je zatim samo da pokupi glasove svih onih koji su bili protiv Marine Lepen.
Odlučivši se da primeni ovu šemu na evropskom nivou, Makron započinje opasnu igru. On time poručuje glasačima u celoj Evropi da « nema alternative » za neoliberanu politiku koja od liberalizma ima zapravo samo ime, koja je iscrpla široke društvene slojeve merama takozvane štednje, koncentracijom moći i bogatstva u rukama 10 odsto, a EU pretvorila u agenciju preko koje sudbinom ljudi upravljaju krupna industrija i finansijski centri moći.
To je poruka beznađa koja kaže da Evropa kakva je sada, sa sve nesrazmernijom raspodelom sve većeg bogatstva, nema nameru da samu sebe kritički sagleda i reformiše se. Kao da je jedina zamisliva « progresistička » Evropa, ona koja automatski mora da bude nadnacionalna, federalizovana i neoliberalna u kojoj je privatna moć jača od moći demokratske države. Paradoksalno, upravo je politički ekstremizam i krajnja desnica koju Makron rado kritikuje – rezultat takve politike finansijskog esktremizma koja za kontrareakciju ima rast ektremizama svih vrsta.