U Helsinkiju Trampu vezane ruke?
Koliko god Tramp želeo da ima posla s Putinom, on je stegnut Kongresom, javnošću, a i većim delom sopstvene administracije, u eventualnom pokušaju da “na primer, trguje američkom podrškom” ruskoj stvari u Ukrajini ili nečim drugim. Uspeh samita je sam samit, procenjuju pojedini američki politolozi
(London, 13.07.2018 - američki predsednik Donald Tramp u rezidenciji američkog ambasadora, prilikom posete Londonu: Donald Trump, Woody Johnso )
Pre Donalda Trampa, u prvoj službenoj poseti jednog novog predsednika SAD jednoj tradicionalno najlojalnijoj saveznici Amerike u Evropi – u London, Bitaniju i svet stigla je u četvrtak Amerikančeva izjava da bi Boris Džonson, jedan od inicijatora “bregzita” i eks-ministar spoljnih poslova koji je premijeru Terezi Mej nedavno okrenuo leđa i dao ostavku, bio taj pravi predsednik vlade Njenog Veličanstva s kojim bi on, Tramp, voleo da sarađuje.
“Veoma talentovan momak”, taj Džonson!
Ne! Ne upoređuje Tramp Borisa Dzonsona i Terezu Mej.
“Ja samo kažem, mislim on bi bio veliki premijer. Poseduje ono što je potrebno”, preneo je Gardijan u petak šta je rekao Tramp jednom od kalibara engleske žute štampe u vlasništvu Ruperta Mardoka, Trampovog političkog navijača.
Posle Brisela, gde je redovni samit NATO pakta podredio kritici Nemačke i Angele Merkel (čak i ne ustežući se zbog netačnosti podataka o tobožnjoj zavisnosti Nemačke od ruskog gasa), Tramp je, na ovaj način, i svoj drugi zastanak na trostepenoj političkoj turneji Evropom, obeležio podrivanjem ključnih figura kontinentalnog i ostrvskog političkog prvog ešalona.
Ostaje i dalje otvoreno pitanje poretka na spoljno-političkom terenu Evrope, koji svojim “diplomatskim” intervencijama, ovim i drugim, nastoji da uobliči Donald Tramp.
Mudraci analitičkih institucija koji, razlažući političke događaje, nastoje da izvuku trezvene zaključke još nisu “filtrirali” svež diplomatski materijal. Međutim, uočeno je da se novi šef SAD ne oseća odviše obaveznim u odnosu na sporazume, savezništva i forume, trgovinske ili vojno-političke svejedno, uspostavljene u prošlosti dogovorima Amerike i drugih. U većoj meri ceni direktnu nagodbu pojedinačno s partnerima SAD u međunarodnoj igri. Na primer, u tek započetom procesu između Amerike i Severne Koreje.
London, 13.07.2018 - američki predsednik Donald Tramp tokom razgovore sa britanskom premijerkom Terezom Mej
Prvi susret na vrhu
Trampove “intervencije” u Briselu i Londonu još više aktuelizuju pitanje njegovih zamisli i, eventualno, nekog učinka tokom trećeg i poslednjeg planiranog “zastanka” u Evropi – u ponedeljak, u Helsinkiju.
Finska je “politička sredokraća”, izabrana od SAD i Rusije za do sada prve službene razgovore Donalda Trampa i predsednika Vladimira Putina.
Dvojica lidera sretala su se nekoliko puta posle američkih predsedničkih izbora “na marginama” širih međunarodnih skupova – međutim, još ni jednom na jednom specijalno zakazanom od Moskve i Vašingtona.
Ovaj je prvi. I vrlo teško je “izboren”, s obzirom na otvoreno neprijateljsku atmosferu prema Rusiji, optuženoj u Americi da je pokušala “mešanje” u američke predsedničke izbore.
Ako je novi šef SAD u Briselu i Londonu rušio personifikovane kule tradicionalnog savezništva, da li će u Helsinkiju pokušati da gradi nešto novo? Bolje odnose SAD s Rusijom?
Šta na horizontu “očekivanja” od susreta Putin-Tramp zapažaju politolozi?
Bez tzv. velike nagodbe
Lakonski odgovor na ovakvo pitanje glasio bi – kako koji, ali većina onih koji se izjašnjavaju unapred ne pokazuje “očekivanja”. Nemaju, usred stvarnosti krajnje zategnutih odnosa dve nuklearne super-sile, dovoljno niti za tkaninu o nekom pomaku napred.
Uz pomoć njujorškog Karnegija, u Americi je 2016, pri Belfer centru za nauku i međunarodne odnose, krenut projekat Raša meters ( Bitna je Rusija ) – okrenut aktivnostima u funkciji poboljšanog međusobnog razumevanja Moskve i Vašintona. Uoči Helsinkija, nova tribina anketirala je neke od analitičara rusko-američkih odnosa, i BM nudi čitaocu njihove odgovore na vrlo aktuelno pitanje perspektivnog “tramp-putinskog” učinka. Čine se razložnim i najvećma nepristrasnim.
Da li je realno očekivati da Tramp i Putin svoj prvi direktan susret završe (nekom) “velikom nagodbom”?, suština je prvog od tri pitanja postavljena svim sagovornicima.
Samit dvojice sledi naspram “najopasnijih i sukobljavajućih odnosa SAD i Rusije od ranih 1980-ih”, potseća Metju Rojanski, direktor Kenan instituta pri američkom Vilson centru. Neprijateljska retorika, međusobna demonizacija, učestali tesno izbegnuti vojni incidenti, kolaps tradicionalnih sporazuma o bezbednosti i izbegavanju rizika direktnog sukoba...
Neki “od najtvrđih izazova” imaju veze s unutrašnjom politikom. Predsednik Tramp suočen je s “ruskom istragom”. “Rusko uplitanje u izbore” upleteno je u stranačke borbe pred novembarske izbore za Kongres.
Na ruskoj strani, anti-američka propaganda čini da javnost nije spremna da njeni lideri učine i najmanji ustupak Vašingtonu. Nacionalni ponos pogođen je američki predvođenim pokušajima da se Rusija izoluje u međunarodnom sistemu i kazni ekonomski.
“U takvoj atmosferi, bilo kakvo očekivanje većeg napretka, jedne “velike nagodbe” između strana – bilo bi čista fantazija.
Ni jedna od strana nema volju ili kapacitet da isporuči građu za takav dil...”
Temeljna neslaganja Moskve i Vašingtona
“Velika nagodba” je “malo verovatna”, izjavio je povodom istog pitanja i Stiven Pajfer, saradnik Bruking instituta. A identično uverenje deli i Olga Oliker, direktor Programa Rusija-Evroazija, pri Centru za strateški i međunarodne studije.
Prvo, Moskva i Vašington se i dalje ne slažu u temeljnim pitanjima globalne bezbednosti. Drugo, koliko god Tramp želeo da ima posla s Putinom, on je stegnut Kongresom, javnošću, a i većim delom sopstvene administracije, u eventualnom pokušaju da “na primer, trguje američkom podrškom Ukrajini”. Intencija kaznenih mera koje je usvojio Kongres upravo je - da to spreče, smatra Olga Oliker.
Realista u očekivanjima je i Rolf Movat-Larsen, direktor Programa odbrane i obaveštajnog, Belfer centra za nauku i međunarodne odnose pri harvardskoj Kenedi školi.
Trampov stil je da daje prednost postizanju velikih nagodbi, “ali bilo bi greška da visoko puca pri ovom inicijalnom susretu dvojice lidera”, odgovorio je na isto pitanje Rolf Movat-Larsen.
“Naši odgovarajući nacionalni interesi razlikuju se u ključnim pitanjima, na primer, o strateškoj nuklearnoj ravnoteži, širenju NATO, Ukrajini, sajber-uplitanju, Siriji i dr.” Mahanje čarobnim štampom nije zamena za zavrtanje rukava i uspostavljanje, korak po korak, procesa rekonstrukcije poverenja...
Da ponove izjavu Regana i Gorbačova
Džek F Metlok junior je bio ambasador SAD u Moskvi u vreme SSSR i danas je gostujući predavač Centra za istočno-evropske i evro-azijske studije Djuk univerziteta – međutim, ni Dž.F. Metlok “ne zna šta bi moglo biti ‘velika nagodba” Trampa i Putina. Bivši ambasador zna, međutim, “da jedan sastanak ne može rešiti sve ozbiljne probleme u odnosima i da bi bilo apsurdno istaći za cilj takva očekivanja od sastanka Tramp-Putin”.
Najkorisnije bi bilo da dvojica ustanove da “po mišljenju dva predsednika nema valjanih razloga da njihove zemlje smatraju jedna drugu neprijateljskom, a da ima razloga da sarađuju, noseći se sa opasnostima za obe”.
Bilo bi korisno da predsednici ponovo podvuku zavet Regana i Gorbačova, na njihovom prvom samitu, da “nuklearni rat ne može biti dobijen i da se nikada ne sme voditi”, što znači – između nas ne sme biti rata, smatra Džek F Metlok junior.
Tramp nema šta da ponudi
“Da, ‘velika nagodba’ je malo verovatna, zato što Donald Tramp ima vrlo skučen manevarski prostor da Rusiji ponudi podstrek za kompromis”, odgovorio je na istovetno pitanje Nikolas K. Gvozdev, viši saradnik Instituta za spoljno-politička istraživanja i saradnik Karnegi Centra za etiku i međunarodne odnose.
Tomas Gream, partner u Kisindžer asošijets i predavač MakMilan centra pri Jel univerzitetu, odgovara što i svi prethodno citirani – nema magije koja bi pomogla da se ostvare visoka očekivanja od sastanka Tramp-Putin. U najboljem slučaju, iz susreta može proizići prostor za dalje, šire razgovore službenih lica Amerike i Rusije...
Najzad, Stifen Blank, saradnik Američkog saveta za spoljnu politiku, nabraja razloge koji ne dopuštaju da se od američko-ruskog samita očekuje više od realnog.
U SAD postoji veliko domaće protivljenje “bilo kakvom sporazumu koji bi Tramp načinio s Moskvom”, a u mnogo stvari reč ima i Kongres, kaže Blank.
Drugo, jasno je da unutar same administracije nema saglasnosti u pitanjima u kojima figurira Rusija.
Treće, sam Tramp izvesno nije upućen u mnogo detalja o kojima bi se trebalo sporazumeti, “i bilo kakvi sporazumi bi provocirali eksploziju unutar NATO, kao i unutar administracije i Kongresa”.
Najzad, “Putin nije spreman da bilo šta ustupi”, smatra Blank.
Već sastanak je uspeh
Ako nema “velike nagodbe” ima li nekog političkog “voća na nižim granama”, koje bi Tramp mogao dosegnuti?
Sama činjenica o sastanku je već uspeh, odgovorio je prvi anketirani, Metju Rojanski. Sastavši se, i ustanovljavajući pragmatičan ton, čak i ako nabroje stvari u kojima se ne slažu, predsednici mogu dati impuls svojim birokratijama i pružiti politički prostor, potreban za obnovu baznog i neophodnog kontakta na mnogo nivoa...
Stiven Pajfer smatra da bi samit “mogao proizvesti” sporazum o produžetku važenja Sporazuma o redukciji strateškog oružja. “Moskva je pokazala interes i vojno vođstvo SAD bi odobrilo.”
Da bi skrenuli odnose u boljem pravcu, dvojica bi mogli da zaduže saradnike da se dotaknu nekih pitanja:
-u vezi s poštovanjem i očuvanjem sporazuma o projektilima srednjeg dometa,
-u vezi s koracima za sprečavanje incidenata i pogrešnih procena kada vojne snage operišu blizu jedne drugima,
-u vezi sa oživljavanjem dijaloga povodom Minsk-procesa koji se tiče Donbasa i Ukrajine.
Helsinki bi bio u stanju da, pritiskom odozgo, to pokrene...
Makar, razumevanje
Samit može uspostaviti bolje razumevanje, smatra Olga Oliker. Može doprineti održanju već postojećih sporazuma o oružju...
Posle samita mogao bi da oživi rad na nižim nivoima, u stvarima oko kojih već postoji saglasnost od ranije. U tome nema preduslova, zapaža eventualne koristi od susreta Trampa i Putina Rolf Movat-Larsen.
Mnogo je korisnih mogućnosti za saradnju i bez tzv. velike nagodbe, smatra i Džek F. Metlok Jr. Bilo bi veliko dostignuće da se krene pravcem obnove poverenja između sila, da se ukloni sadašnje neprijateljstvo.
Nikolas K. Gvozdev uočava prostor za eventualno odlaganje američkih energetskih sankcija Rusiji, u interesu više američkih mogućnosti za ekonomski pritisak na Iran...
Tomas Gream misli, nema ničeg što bi se lako doseglo. Potreban je “strateški okvir, zasnovan na nekom zajednički posedovanom razumevanju budućih globalnih izazova i uvažavanju međusobnih interesa”. U tom kontekstu bi se onda rešavala manje važna pitanja.
Stifen Blank ne vidi osnov za ikakva očekivanja dok odnosi SAD i Rusije ne počnu da se otkravljuju.
Start iz duboke jame
Ima li jedno pitanje čije bi rešenje normalizovalo odnose SAD i Rusije? Šta bi to moglo biti?
Metju Rojanski, smatra da je to sam samit. Obaviti taj prvi susret.
Stiven Pajfer kaže, nema jedne stvari koja bi donela normalizaciju odnosa.
Odnosi SAD i Rusije su “u dobokoj jami” i potrebno je “izvući ih na pogodniji teren”. Treba “vremena i strpljenja”.
Olga Oliker misli da valja privići se da su “konkurencija i nesporazumi” između te dve sile, u stvari, “normalnost”. Potrebno je izumiti “alat” da bi se upravljalo takvim odnosima.
Rolf Movat-Larsen savetuje minimalni radni kontakt vojnih i civilnih faktora na nižim nivoima.
Dž. F. Metlok Jr priznaje, “nema jednog pitanja” čije bi rešavanje normalizovalo odnose.
Nikolas K. Gvozdev veruje da “normalizacija može uslediti tek u post-Putin/post-Tramp okruženju”.
Tomas Gream kaže, nema takvog “jednog pitanja”.
Dok poslednji anketirani, Stifen Blank veli – da. Takvo “jedno pitanje” bilo bi da se istupi čistih ruku kada je reč o “ratu informacijama protiv SAD na poslednjim predsedničkim izborima, ili možda povlačenjem iz Ukrajine na osnovu dogovorene nagodbe”, mada “ni jedno nije verovatno”.
Blank iskače iz neutralnosti posmatrrača i proziva Rusiju. Možda je, onda, mogao dodati i američko gaženje obećanja Gorbačovu o neširenju NATO na istok. Ili, priznavanje udela SAD u post-izbornom puču i rušenju zakonitog predsednika Ukrajine. Međutim, baš toliko proširivanje odgovora nadmašilo bi očekivanja čitalaca.