ČAS NA BARIKADI
Vidimo da se tamo na severu Kosova neko s nekim ne slaže, da jedni hoće da mobilišu „četu đaka“ a drugi ne žele ni da komentarišu takve mobilizacije. Postoje vojnici koji drže ceo Sever na nišanu, i postoje ljudi naviknuti da budu mete
Čas istorije i srpskog jezika i književnosti – na barikadi. Radi se, naravno, o vesti koja je već obišla srpske medije i najavila proteste đaka srednjih škola Severa Kosova koji će se, do daljnjeg, manifestovati kroz mirne šetnje, te držanje časova van škola – na barikadi u selu Rudare ili ulicama Kosovske Mitrovice.
Stvar je počela u ponedeljak, 5 septembra, na barikadi u selu Rudare, na Severu. Članovi hora, đaci, otvorili su „događaj“ pesmom „Vidovdan“, zatim je neko recitovao Rakićev „Gazimestan“, „Simonidu“ (u sklopu časa srpskog) i pričalo se o razlozima – zašto Srbi moraju da sačuvaju svoje Kosovo (to je iz istorije). Sve to prepričava direktor Srednje medicinske škole u Kosovskoj Mitrovici, Vukomir Jovanović, inače profesor istorije. I profesori koji su držali čas na barikadi prvog dana, iz iste su škole.
Protest srednjoškolaca u vidu održavanja javnih časova odluka je koju su, prema tvrdnjama severno –kosmetske đačke uprave, doneli đaci u svom „školskom parlamentu“.
- Učenici ne žele da stoje po strani i gledaju šta se to događa od upada ROSU na ovamo – objašnjava Predrag Stojčetović, načelnik školske uprave u Kosovskoj Mitrovici – od toga da se zatvaraju prelazi, da se zaustavlja protok robe pa samim tim i knjiga neophodnih za nastavu, koja je uprkos svemu počela na vreme.
Glavni razlog ove pobune đaka jeste, prema Stojčetovićevim rečima, u tome što samoproglašena vlada Kosova kao i međunarodna zajednica, srpske institucije na Kosmetu tretira kao nelegalne i paralelne, pa samim tim nameravaju da ukinu i srpske škole. Poruka koju „školski parlament“ želi da pošalje je to da srpske institucije nisu „paralelne“, i sa njima su na tom času bili i njihovi roditelji, koji su učestvovali u svim ovim događanjima i bili na barikadama.
- Dokumentom koji su potpisali UNMIK i vlada Srbije garantuje se prisustvo srpskih institucija (vezanih za zdravstvo i školstvo) na Kosovu i Metohiji – podseća Stojčetović – i to je razlog svih okupljanja i protesta.
Na pitanje zbog čega se akciji nisu priključili i studenti, Stojčetović nema komentar – Ja nisam nadležan za univerzitete – objašnjava on - ja sam samo načelnik školske uprave nadležan za osnovne i srednje škole i to je pitanje za nekog drugog.
Dan kasnije, protestu se priključuje Filozofski fakultet zajedno sa osnovcima.
...
U potrazi za brojem telefona profesora – paradigme protesta, izvesnog Tomovića koji je održao prvi čas na barikadi, pitani su: dva inspektora policije, tri novinara, vlasnik jednog medija u Kosovskoj Mitrovici, direktor škole u kojoj je profesor zaposlen, načelnik uprave i nekoliko lica koja nemaju veze sa celim slučajem. „Davao je izjave uživo, niko nije uzeo broj“, „On nije odavde, izgleda da je iz Zubin Potoka“, „A što biste baš s njim da pričate“, „A za koga vi radite“, „Ma daj bre, nije taj važan“. Pogodili ste, nakon dva dana bavljenja slučajem časa na barikadi, profesor nije pronađen. I ukoliko profesor ovo čita – moli se da se javi redakciji.
...
Profesori univerziteta nisu se pojavili na barikadi 5. septembra zato što mahom ne žive na Kosmetu. I zato što se bitan broj njih ne slaže sa načinom borbe „pucajte, ja još uvek držim čas“ (citat – ovo nisam rekla ja, nego neko od pitanih povodom slučaja) i zato što su raspoloženi da se ogluše o „radnu obavezu“ i prekinu svoju ličnu agoniju, iz svojih ličnih interesa - neće da im u opisu radnog mesta bude i to da demonstriraju i protestuju.
Naravno, svi ti nezainteresovani, stariji, oni koji su učestvovali u ratovima, izveštavali o njima ili držali časove usred Prištine (kada su tu radnu obavezu doživljavali i kao ljudsku, ličnu obavezu i odluku), svi oni znaju da Sever neće odbraniti časovima srpskog jezika na barikadama. Ako i pokušaju da ga odbrane, braniće ga puškama, a đaci bi sasvim slučajno, neoprezni, mogli da se nađu u prvim redovima, kako to obično biva – bez obzira na to što nikakav „školski parlament“ ne postoji, nego postoje neki drugi...
Ideja o „pucajte, ja još uvek držim čas“ je naravno lepa, to je ideja koja u sebi ima nečeg plemenitog (eto, radi se baš o času srpskog jezika) i nečeg tugaljivog, nečeg poštenog ali patetičnog, i nije ta ideja za nipodaštavanje.
Ono što je ovde zanimljivo je različitost uglova gledanja na taj romantični gest. Policajce na severu, novinare na severu, one koji su držali puške i išli po ratištima i stratištima i kojima je umeće prepoznavanja opasnog ili bitnog ušlo u krv, jer su ga krvlju i stekli – takve ideja o časovima i đacima zasmejava. I nervira. Ne pridaju joj značaj, čak i kada znaju šta ta ideja najavljuje – ne žele da se bave njom. U Beogradu, naprotiv, ta ideja, ona (kakvom god je mi ovde videli) dobija na značaju, a taj značaj raste srazmerno našoj udaljenosti od mesta događaja.
Istina je da se stvar razvodnjava. I opasno je to što se stvar razvodnjava, a nije vreme za to. Sirene za uzbunu su sve glasnije, ali ih mi – udaljeni – ne čujemo. Čitamo saopštenja, vidimo da se tamo na severu neko s nekim ne slaže, da jedni hoće da mobilišu „četu đaka“ a drugi ne žele ni da komentarišu takve mobilizacije... odustajemo, kao što čovek prvo ne može da veruje, a onda odustane nakon osujećenih napora da dođe do broja telefona jednog profesora. Broj Zvonka Veselinovića ili nekog sličnog, ozloglašenog, dobićete za par minuta. A za profesora ćete u trenutku posumnjati da možda i ne postoji. A postoji, samo je nebitan, makar imao najplemenitije namere, i on i onaj ko ga je poslao da drži čas na barikadi, sa sve đacima – nebitno je za priču o Severu Kosmeta. Postoji ali nije dostupan, postoji ali kao da ne postoji, isto kao što ne postoji onaj „školski parlament“ gde navodno odlučuju neki đaci, a čija je predsednica jedna devojka lepog imena, Anđela. Nema toga.
Postoje vojnici koji drže ceo Sever na nišanu, i postoje ljudi naviknuti da budu mete. I oni koji će uzeti puške ili će uzeti kofere. I postoje oni koji znaju kada će se zapucati... i mi koji sve to pratimo, već pomalo lenji da se udubimo, i svi znamo da nećemo preduzeti ništa.
P.S.
Dobra poruka koju šalje ovaj protest đaka mogla bi da se sastoji u jednoj rečenici koju je izgovorio načelnik školske uprave (parafraziram): Ako nas isteraju iz naših srpskih „paralelnih“ škola, nećemo im dozvoliti da nas isteraju iz kuća. A onda ćemo svoju srpsku nastavu održavati po kućama – i to niko neće moći da spreči.






