Kako je Grčka postala žrtva „ekonomskog ubice“

prevela i priredila Ana Radmilović

Džon Perkins, autor knjige Priznanje ekonomskog ubice (Confessions of an Economic Hit Man, koda nas prevedono kao „Bio sam ekonomski ubica“) govori o tome kako su Grčka i druge države evrozone postale žrtve „ekonomskih ubica“
(foto, Džon Perkins)

Džon Perkins nije nepoznat kada su priznanja u pitanju. Njegova poznata knjiga „Priznanja ekonomskog ubice“ otkrila je kako međunarodne organizacije poput MMF i Svetske banke - javno pričajući kako spasavaju države s lošim privredama - postavljaju mamac, okidač za njihove vlade i obećavaju veliki rast, zadivljujuće nove infrastrukturne projekte i ekonomski prosperitet – što će se desiti samo ukoliko te zemlje uzimaju ogromne kredite od ovih organizacija. Daleko od brzog i lakog ekonomskog rasta i uspeha, ove države naprotiv, pucaju pod teretom dugova i postaju neodržive.

Ovde „ekomomske ubice“ dolaze na teren. Naizgled obični ljudi, običnog porekla, putuju tim državama i nameću stroge mere štednje, propisane od strane politike MMF i Svetske banke, pod izgovorom da je to „rešenje“ ekonomskih teškoća. Ljudi poput Perkinsa obučeni su da izvuku i poslednju kap kapitala i resursa iz tih rasturenih ekonomija i to rade i danas. U ovom intervjuu, emitovanom na radiju Dialogos radio, govori kako su Grčka i evrozona postali nove žrtve „ekonomskih hitmena“.

dzon-perkins-ekubica

Džon Perkins

Michael Nevaradakis: U svojoj knjizi pišete o tome kako ste, mnogo godina, bili tzv ekonomski ubica. Ko su ovi sadašnji ekonomski hitmeni i šta oni rade?

Perkins: Suštinski, moj posao je bio da identifikujemo zemlje koje su imale resurse koje naše korporacije žele. Recimo nafta, tržišta, sistemi transporta. To je mnogo različitih stvari. Kada bismo identifikovali ove zemlje, dogovarali bismo ogromne kredite za njih, međutim, taj novac nikada nije došao do njih nego našim korporacijama koje su gradile infrastrukture, kao što su putevi, elektrane koje bi bile benefit nekolicine bogatih ljudi i naše korporacije ali ne i većine ljudi koji ne mogu da kupuju takve stvari ali im ipak ostaju ti putevi, recimo, kao Grčkoj danas ali nastaje i fenomenalan dug.

Kada postanu vezani tim dugom, mi bismo se vraćali u formi MMF, a kada je Grčka u pitanju MMF i EU i država dobijaju ogromne zahteve: Smanjenje potrošnje, povećanje poreza, prodaja javnog sektora privatnim kompanijama, potput energetskih ili vodovodnih sistema, sistema transporta. Privatizacijom svega toga oni faktički postaju naši robovi, robovi naših korporacija, MMF-a u slučaju Grčke – EU. U suštini, organizacije poput Svetske banke, MMF, EU alatke su velikih korporacija i to je ono što ja zovem korporatokratija (corporatoctacy).

Pre nego se vratimo na Grčku, hajde da popričamo još malo o načinu na koji ovi „ekonomski hitmeni“ i organizacije kao MMF rade. Pomenuli ste kako rade na tome da se ove države što više zaduže, a taj novac koji uđe u njih odmah izlazi napolje. U knjizi pominjete takođe i preterano optimistične prognoze rasta koje se prodaju političarima odabranih zemalja i koje zapravo nemaju veze sa realnošću.

Upravo tako. Pokazujemo da će, ukoliko se ostvare naše investicije u poljima kao energetika, ta ekonomija rasti po vanredno visokim stopama. Kada se investira u tako velike infrastrukturne projekte - vidite rast. Međutim, taj rast čini da bogati postanu još bogatiji i ne reflektuje se na većinu ljudi. I mi danas vidimo to u SAD.

Na primer, možemo da pokažemo ekonomski rast, rast BDP-a, ali nezaposlenost raste ili je ista, oduzimanje kuća se ne smanjuje, povećava se ili je isto. Ovi brojevi imaju tendenciju da prikazuju bogatstvo – odnose se, statistički gledano, na velik procenat ekonomije. Ipak, kada se investira u infrastrukturne projekte vaša ekonomija ne raste a ipak, pokazujemo da raste brže nego što je to zamislivo i to koristimo da opravdamo ove užasne, degradirajuće kredite.

ekonomski-ubica-korica

Korica knjige Džona Perkinsa o ekonomskim ubicama

Da li postoji zajednički osobina u vezi zemalja koje su targetirane? Da li su, na primer, bogate resursima ili obično imaju neku drugu stratešku poziciju bitnu silama?

Da, oba. Resursi mogu biti različiti. Jedni su materijalni kao rude, nafta itd a drugi strateška lokacija, ili veliko tržište i jeftina radna snaga. Različite zemlje prave različite zahteve. Mislim da danas vidimo da u Evropi nema nikakve razlike, a to uključuje Grčku.

Šta se dešava kada zemlje koje su na meti nisu zadužene? Kako velike sile, ovi ekonomski hitmeni, međunarodne organizacije mogu da dobiju svoj „komad mesa“ od zemalja koje nisu u dugovima?

Insistiranjem na tome da te zemlje usvoje politike koje će prodati državna vlasništva, od vodovoda, kanalizacija, možda škole, transportne sisteme, čak i zatvore pa do velikih korporacija. Privatizacija, privatizacija. Dozvoliće nam da izgradimo vojne baze na njihovom tlu. Mnoge stvari mogu da se urade ali oni postaju sluge.

To je ono što ja zovem korporakratija. Morate znati da danas imamo veliku imperiju a to nije američka imperija. Nije nacionalna imperija. Ne pomaže Amrikancima baš. To je korporativna imperija a velike korporacije vladaju. Oni kontrolišu politiku SAD i u velikoj meri politiku zemalja poput Kine, širom sveta.

Džon, gledajući slučaj Grčke, pomenuli ste uverenje da je država postala žrtva ekonomskih ubica i tih internacionalnih organizacija. Kakva je bila vaša prva reakcija kada ste čuli za krizu u Grčkoj i mere koje je trebalo implementirati?

Pratim Grčku duže vreme. Bio sam na grčkoj TV, grčka filmska kompanija je uradila dokumentarac „Izvinjenje ekonomskog ubice“. Proveo sam mnogo vremena i na Islandu i u Irskoj. Bio sam pozvan na Island da pomognem da uvere ljude da na referendumu glasaju protiv otplate dugova, to sam uradio, ohrabrio ih i oni su glasali protiv otplate dugova. Rezultat toga je da Islaand sada stoji dosta dobro ekonomski u odnosu na ostatak Evrope. Irska, s druge strane, nije glasala tako na referendumu, mada je tamo bilo mnogo izveštaja o korupciji.

U sličaju Grčke, moja reakcija je bila: Grčka je pogođena. Nema spora. Naravno, vaši lideri su pravili greške u dosluhu s velikim bankama, ali nisu oni ljudi pravili te greške - koje sada treba da plaćaju. Dakle, određeni ljudi zarađuju ogromne sume novca „praveći greške“ a cenu plaća narod. Tako je svuda u svetu. To smo videli u Latinsnoj Americi, u Aziji. Mi smo to videli na mnogim mestima na svetu.

Ovo direktno vodi ka narednom pitanju. Kako ja primećujem, u Grčkoj je kriza praćena i velikim samookrivljavanjem, samomržnjom, ljudi se osećaju kao da nisu uspeli, da država nije uspela. To je teško, čak i protesti su takvi. Mnogi ljudi napuštaju zemlju. Da li ovo izgleda poznato i da li to možete da poredite sa zemljama gde ste imali slično iskustvo?

Naravno, to je deo igre. Ubedi ljude da nisu u pravu, da su inferiorni. Korporakrate su neverovatno dobri u tome. Tokom Vijetnamskog rata, Severni Vijetnam je bio zlo. Sad su muslimani. To je politika: Mi smo dobri, mi smo u pravu. Mi radimo kako treba a ti grešiš. U ovom trenutku energija je usmerena na to da se grčkom narodu kaže „ti si lenj, nisi uradio pravu stvar, niste pratili pravu politiku“. U stvarnosti velika krivica je na finansijskim zajednicama koje guraju Grčku tim putem. Rekao bih i da se nešto vrlo slično dešava u SAD. Ljudi veruju da su im kuće oduzete jer su glupi, da su kupili pogreške kuće. Oni su prekoračili limit, zadužili su se. Činjenica je da su im njihovi bankari rekli da to urade. I tako je širom sveta. U SAD nismo verovali da će nam bankar reći da kupimo kuću od 500.000 dolara ako sebi možemo da priuštimo do 300.000. Mislili smo da je u interesu banke da vratimo kredit ali to se pre nekoliko godina promenilo.

„Stegni kaiš i za nekoliko godina tvoja kuća vredeće milion, napravićeš mnogo para“. U stvarnosti, vrednost kuće pada. Tržište pada. Banke se naplaćuju kućama i ponovo ih prodaju. Ljudima kažu, „ti si glup, pohlepan, zašto si kupio skupu kuću“, a zapravo bankar vam je rekao da to uradite. Mi smo odrasli na uverenju da možemo da verujemo bankama. Nešto vrlo slično, u većem obimu, desilo se u mnogim državama, uključujući Grčku.

U Grčkoj, glavne tradicionalne partije su uglavnom za nametanje oštrih mera štednje, međutim možemo videti i da vodeći biznis i mediji imaju slične interese. Da li vas to malo iznenađuje?

Ne, to me ne iznenađuje iako je besmisleno, jer štednja ne funkcioniše. Mi smo dokazali, iznova i iznova, da je najveći dokaz bio suprotnost – tokom Velike depresije u SAD, kada je predsednik Ruzvelt pokrenuo akciju preduzete su sve političke mere da se ljudi vrate na posao, da se novac sliva u ekonomiju. Znamo da strogost ne funcioniše u ovakvim situacijama.

Takođe, treba shvatiti da je u SAD, na primer, srednja klasa u opadanju poslednjih 40 godina, dok je ekonomija u porastu. Zapravo, to se dešava širom sveta. Globalno, srednja klasa je u opadanju. Veliki biznis mora da prizna – još uvek nije ali potrebno je da prizna – da to ne služi ničijem dugoročnom interesu. I ako srednja klasa nastavi da propada, svejedno da li u Grčkoj ili u SAD ili globalno, na kraju će kompanije platiti cenu, neće imati konzumente. Jednom je Henri Ford rekao: „Želim da platim sve moje radnike dovoljno da mogu da kupuju Fordove automobile“. To je veoma dobra politika. To je mudro. A ovaj program štednje kreće u suprotnom pravcu i to je glupa politika.

U vašoj knjizi, koja je pisana 2004, vi ste izrazili nadu da će evro poslužiti kao protivteža američkom hegemonom globalizmu, hegemoniji američkog dolara. Da li ste ikad očekivali da ćemo u EU videti ono što vidimo danas, ovakvu strogoću ne samo prema Grčkoj nego i prema Španiji, Irskoj, Italiji i nekim drugim zemljama?

Ono što nisam znao jeste to koliko korporacionisti ne žele ujedinjenu Evropu. Trebalo bi da razumemo to. Oni mogu biti dovoljno zadovoljni evrom, jednom valutom – oni jesu srećni u izvesnoj meri jer je u pitanju veliko otvoreno tržište, ali oni ne žele standardizovana pravila i propise. Suočimo se s tim,velike korporacije, korporacionisti koriste činjenicu da neke zemlje u Evropi imaju blaže poreske zakone, neki imaju blaže zakone za zaštitu životne sredine ili socijalne. I oni mogu da prave rupe u tim zakonima.

Kako bi izgledalo da velike korporacije nisu imale poreske oaze poput Malte ili drugih mesta? Mislim da bi trebalo da priznamo da je ono što su korporativci s početka videli u EU, dobra stvar, ali kako je napredovalo oni su mogli da vide da će se desiti da ti socijalni i ekološki zakoni moraju da postanu standardizovani. Oni nisu hteli to u Evropi i zbog toga korporacionisti žele da Evropa padne, makar do određenog nivoa.

Pisali ste o Ekvadoru i o primerima drugih zemalja koje su se, nakon sloma cena nafte, krajem '80-tih, našle u velikim dugovima i to je dovelo do masovnih mera štednje. Zvuči slično ovome što sada vidimo u Grčkoj. Kako su Ekvador i druge zemlje u sličnim situacijama uspele da se odbrane?

Evkador je izabrao prilično posebnog predsednika, Rafaela Koreu koji je doktorirao ekonomiju u SAD. On razume sistem i on je shvatio da je Ekvador preuzeo dugove. Tada sam ja bio ekonomski hitmen, zemlja je bila pod vladavinom vojne hunte, a koja je bila pod kontrolom CIA. Hunta je preuzela ove ogromne dugove, ostavila Ekvador u njima, narod nije pristao na to. Kada je Rafael Korea bio izabran na demokratskim izborima odmah je rekao:

„Mi ne plaćamo te dugove, ljudi nisu uzeli te dugove, možda MMF treba da plati dugove i možda hunta koja se, naravno, odavno preselila u Majami ili već negde, možda Džon Perkins i druge ekonomske plaćene ubice treba da plate dugove ali narod ne“.

Od tada on je pregovarao i spuštao dugove govoreći:

„Mi ćemo možda moći da platimo neke od njih“.

To je bio veoma pametan potez, odrazio se na slične stvari koje su u različitim periodima uradili Brazil i Argentina i, nedavno, sledeći taj model – Island, s velikim uspehom. Moram da kažem da je Korea imao i promašaje od tada. Kao i mnogi predsednici, on je morao da bude svestan da ako se previše digne protiv sistema, ako ekonomske ubice nisu zadovoljne, ako stvari ne idu po njihovom, onda dolaze šakali koji će vas ubiti ili svrgnuti u nekom puču. Bio je jedan pokušaj puča protiv njega, uspešan puč se desio u Hondurasu koji je blizu.

Mi treba da razumemo da su ovi predsednici u veoma, veoma osetljivim pozicijama i na kraju mi, ljudi, moramo da ustanemo lideri mogu samo da se izbore za određeni deo zahteva. Danas lideri nisu samo ranjivi, ne treba metak da ih sruši. Skandal, seks skandal, skandal s drogom može da sruši vođu. Videli smo šta se desilo Klintonu, Štros Kanu iz MMF-a, videli smo to mnogo puta. Ti lideri su veoma svesni da su ranjivi. Ako se dignu protiv „statusa kvo“, biće izbačeni na ovaj ili onaj način. Svesni su da su im potrebni ljudi spremni da ustanu i da se bore za svoja prava.

John-Perkins-Economic-Hitman

Pomenuli ste nedavni primer Islanda. Osim referenduma koji je održan, koje su druge mere koje ova država treba da usvoji da izađe iz spirale štednje, da se vrati rastu i pozitivnijim izgledima za zemlju?

Ulaganje novca u programe koji vraćaju ljude na posao a neke od bankara koji su izazvali prevelik problem - na suđenje. Island je, dakle, pokrenuo programe koji kažu, „nećemo ići u štednju, nećemo vraćati te kredite, mi ćemo uložiti novac u zapošljavanje“ i, na kraju, to je ono što pokreće ekonomiju. Ljudi rade. Ako imate visoku stopu nezaposlenosti, kao vi u Grčkoj, zemlja će uvek biti u nevolji. Moraš zaposliti ljude. To je toliko važno. Vaša nezaposlenost je oko 28%, to je zapanjujuće, a raspoloživi dohodak je pao za 40 odsto i nastaviće da pada dok imate toliku nezaposlenost. Za privedu je važno da zaposleni dobija prihod, vraća ga nazad, ljudi investiraju u svoju zemlju i to je promet robe i usluga.

Na kraju, kakvu poruku želite da prenesete ljudima u Grčkoj čije se iskustvo nastavlja i koji preživljavaju veoma teške posledice politike štednje sprovedene tokom poslednje tri godine?

Želim da se okrenem grčkoj istoriji. Ti si ponosna, jaka zemlja, zemlja ratnika. Mitologija ratnika u izvesnoj meri dolazi iz Grčke, ali i demokratija. Da shvate da je demokratija danas tržište i kako trošimo novac tako bacamo listić. Većina demokratskih političara je korumpirana, uključujući SAD. Demokratija ne radi na vladinom nivou jer tu su glavne korporacije. Ali to funkcioniše na tržišnoj bazi. Ohrabrio bih ljude iz Grčke da ustanu. Da ne plate dugove, da imaju svoj referendum, da odbiju da isplate, idu na ulice i štrajkuju. Podsticao bih Grke da nastave ovako. Da ne prihvate kritiku kao svoju krivicu. „Ti si kriv, moraš da platiš, štednje, štednje, štednje...“ To mogu samo bogati ljudi, ne može prosečna osoba. Izgradite srednju klasu. Vratite radna mesta. Dovesti građanina Grčke do prosečnog dohotka koji je prihvatljiv. Borite se za to. Ustanite za svoja prava. Poštujte svoju istoriju kao borci i lideri i pokažite se svetu!

 

objavljeno septembra 2014: http://www.filmsforaction.org/articles/an-economic-hit-man-speaks-out-john-perkins-on-how-greece-has-fallen-victim-to-economic-hit-men/


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...