Nepoderivi političari – francuski specijalitet

Aleksandar Manić, Pariz

Sarkozi se sprema da ugasi UMP, stvoren iz Širakovog RPR-a, i da stvori svoju partiju kojom će se poslužiti u narednom pokušaju osvajanja Jelisejske palate. Neophodno je spomenuti da se današnja partija UMP nalazi pred raspadom i bankrotom isključivo zbog ranije Sarkozijeve zloupotrebe aparata
(foto, Jelisejska palata, centar francuske moći za koji su političari spremni da žrtvuju svoj i tuđi život)

Uprkos nepopularnosti i različitim aferama na kojima rade istražne sudije, Nikola Sarkozi je 29. novembra, na izborima otvorenim za sve članove, postao predsednik desničarske partije UMP sa 64,5 odsto osvojenih glasova i najavom da će ugasiti partiju UMP, stvoriti novu, dati joj drugo ime i ustanoviti različit način rada. Neophodno je spomenuti da se današnja partija UMP nalazi pred raspadom i bankrotom isključivo zbog ranije Sarkozijeve zloupotrebe aparata.

Nova partija trebalo bi, pre svega, da mu posluži kao bojni brod za eliminisanje svih desničarskih protivnika koji bi pomislili da postanu kandidati na predsedničkim izborima 2017. godine. Potom, Sarkozi namerava da se, po drugi put, posluži partijskim aparatom u ostvarivanju nove etape u karijeri – da se ponovo domogne funkcije predsednika Francuske.

sarkozi-opet

Nikola Sarkozi, drugi put predsednik partije UMP, raduje se osveti i političkom masakru

Kako prevazilaziti udarce i neprekidno ustajati sa poda

Pet godina u Jelisejskoj palati, pet puta ministar, dva puta predsednik desničarske partije UMP, poslanik, gradonačelnik... Za četrdeset godina bavljenja politikom, Nikola Sarkozi je osvajao i gubio vlast na različitim nivoima državnog aparata, bivao na margini političkog života, hapšen, izvođen pred sudije i osumnjičen za prevare, pronevere, falsifikovanje i zloupotrebu vlasti.

Van Francuske, ni jedan političar ne bi preživeo takav bilans. Najčešće, posle poraza na izborima, hapšenja ili sudskih procesa, nestane sa političke scene o čemu nam svedoče Aznar, Gonzales, Šreder, Tačer, Bler, Karter, Berluskoni, Papandreu, Karamanlis... Za razliku od drugih zemalja, u Francuskoj, političar nikada nije u potpunosti nokautiran i eliminisan. Dokle god je živ, on će pokušavati da se vrati na politički ring, o čemu nam, na samom vrhu, svedoči De Gol koji se vratio posle dvanaest godina odsustvovanja, dok su Miteran i Širak bili uspešni tek u trećoj kandidaturi za predsednički mandat.

Postavlja se pitanje kako političari prevazilaze zadobijene udarce, neki put izuzetno teške, zbog kojih bi običan čovek odustao od vraćanja na put ka neostvarenom cilju. Moglo bi se pretpostaviti da je u pitanju fenomen koji se u psihologiji zove fokalizacija. Naime, osoba odluči da svoj život posveti jednom cilju, te su svi kapaciteti i sva životna energija usmereni u jednom pravcu. Sve je podređeno jednom jedinom cilju – uspinjanje na vrh lestvice vlasti.

Narcisoidnost i megalomanija

Pored fokalizacije, političarima je neophodan moral nalik bebama. Naime, u psihologiji je poznato da je ponašanje beba istovremeno narcisoidno i megalomansko. Narcisoidno, jer se beba oseća središtem sveta, a megalomansko, jer čim ona poželi da jede ili da se zabavi, roditelji joj ispunjavaju želje. Tako beba ima utisak da komanduje svetom oko sebe.

Nalik bebama, političari su ubeđeni da im je sve moguće i da im je sve dozvoljeno. U trci za vlašću, oni smatraju da nema mesta ni za kakva moralna pitanja. Najvažnija pravilla su da cilj opravdava sredstvo i da narod zaboravlja velikom brzinom. Svoje ponašanje oni pravdaju naporom uloženim u vođenje sopstvene karijere. Pošto je za političare osvajanje i očuvanje vlasti vrhunski cilj života, oni su spremni da zbog toga rizikuju sopstveni, ali i tuđi život. Istovremeno, političari imaju potrebu da neprekidno budu središnja ličnost svih događanja, što se u psihijatriji zove fenomenom nezrelosti.

Prirodno, ne treba da se zaborave ni nezrelost francuskih glasača, koji, u tradiciji katoličanstva i monarhije, u političarima vide mesije, proroke, kraljeve, careve i prinčeve. Za razliku od ove čudnovate galske personalizacije, u drugim zemljama  političari su, sasvim jednostavno, viđeni kao državni službenici.

politicari kao bebe

Kad porastem, postaću međugalaktički predsednik, jer sam najsposobniji i najpametniji

Francuski političar nikad nije potpuno mrtav

Za razliku od SAD-a gde se na predsedničkim izborima glasa za tandem, dva komplementarna političara, u Francuskoj se glasa za jednu osobu. Istovremeno, glasa se više za osobu nego za političku instituciju koju ona predstavlja. Tako je moguće da se novi mandat poveri političaru koji ništa nije uradio ili je bio poražen.

Zato se može se reći da kod Francuza postoji određena fascinacija gubitnicima, odnosno onima koji uvek završavaju iza pobednika. Jedan od legendarnih likova francuskog folklora je Rajmon Pulidor, francuski biciklista, koji je na trci Tur-de-Frans bio večiti drugi iza Anketila, Merksa i Inoa. Takva struktura kolektivne svesti, daje večitu nadu svakom francuskom političaru i sugeriše mu da nikada ne sme da se odustane.

Kada je, 2002. godine, posle poraza na predsedničkim izborima, Lionel Žospen napustio politiku, svi su bili ne samo zapanjeni, nego i nastrojeni vrlo kritički, jer je Žospen napustio svoje saborce u sredini bitke. Naime, od Revolucije, politika je u Francuskoj viđena kao večiti rat u kome niko nikada nije u potpunosti mrtav.

Ni jedna evropska ili američka partija, bila ona levičarska ili desničarska, ne bi na svoje čelo stavila političara koji je izgubio na prethodnim izborima (Kol 1982. godine je izuzetak). Međutim, u Francuskoj je politički come back kategorija u kojoj se bore svi nacionalni šampioni, nalik biciklistima, teniserima, pevačima, glumcima...

Istovremeno, dok u drugim zemljama partije proizvode lidere, u Francuskoj je obrnuto. Miteran je 1971. godine stvorio proširenu Socijalističku partiju da bi je iskoristio za sopstvenu predsedničku kampanju. Žak Širak je 1976. godine stvorio RPR kao svoju ratnu mašinu za izbore, a Valeri Žiskar d'Esten je napravio UDF 1978. godine iz istih razloga. Fransoa Bajru je, 2007. godine, ugasio Žiskarov UDF i pretvorio ga u sopstvenu partiju MoDem. Tako se i Sarkozi, upravo, sprema da ugasi UMP, stvoren iz Širakovog RPR-a, i da stvori svoju partiju kojom će se poslužiti u narednom pokušaju osvajanja Jelisejske palate.

Političar – od diplome do penzije

Još jedan od specijaliteta koji svedoči o nepoderivosti francuskih političara jeste obavljanje više političkih funkcija – od uobičajenih tri, četiri, do šampionskih dvadeset.

Takođe, ne treba zaboraviti da je nova profesionalizacija političara dovela do toga da mladi diplomci pravo iz škola odlaze na političke funkcije. Kako nikada u životu nisu radili ništa drugo, sve više francuskih političara se grčevito kači za fotelje, trudeći se da održe svoje mandate do penzije, a često i posle toga.

Sasvim je lako primetiti da francuski političari u svojim rukama drže previše vlasti i da neuspesi francuskog političkog sistema sve češće ukazuju da je neophodno pokrenuti reforme. Sigurno je da političari nikada neće inicirati te promene, jer bi time isekli granu na kojoj sede. Preostaje da to bude narod koji bi, baš kako se peva u Marseljezi, rešio da sa sebe skine (političarske) lance i okove:

Hajdemo deco Otadžbine!

Dan slave je došao!


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...