Trebaju li Srbiji nuklearni stručnjaci?

Marijama Živković

Sa moratorijumom na izgradnju nuklearnih elektrana u Srbiji je zamrlo i obrazovanje u ovom sektoru. Sa stručnih skupova se čuju poruke da Srbija mora imati strategiju naučno-tehnološkog razvoja ili bar naučnog praćenja trendova pojedinih energetskih tehnologija na fakultetima i institutima, između ostalog i zbog toga što smo okruženi nuklearkama.

Zbog katastrofe u Černobilju, u SFRJ je uveden moratorijum na izgradnju nuklearnih elektrana. Slovenija i Hrvatska su davno odustale od ove zabrane ali je u Srbiji zakon još uvek na snazi. Na ovaj način, Srbija je zatvorila vrata ne samo proizvodnji nuklearne energije, već i školovanju kompetentnih kadrova u ovoj oblasti, mada to ne propisuje zakon.

Nameće se, ipak, pitanje da li su stručnjaci iz ove oblasti zemlji potrebni, ne samo zbog toga da bi se, eventualno, jednom gradila nuklearka, već zbog praćenja naučno-tehnološkog razvoja u svetu, kao i činjenice da smo okruženi nuklearkama.

Situacija je takva da zemlja, u kojoj je pre 60 godina izvršena prva lančana reakcija fisije na Balkanu, skoro tri decenije pati od hroničnog nedostatka stručnjaka u ovoj oblasti.

Obrazovanje iz sektora nuklearne energetike u Srbiji je praktično zamrlo sa moratorijumom iz 1989. godine. Tada već dolazi do naglog pada interesovanja studenata za upis na Odsek za tehničku fiziku Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koji je bio vodeća škola za nuklearne inženjere u zemlji. Stručnjaci koji su potekli sa ovog odseka danas rade u nuklearnoj industriji i predaju na vodećim univerzitetima širom sveta. U zemlji ih je ostalo vrlo malo, s tim što neki već ili su pred penzijom.

Tokom poslednje decenije bilo je inicijativa o vraćanju nastave iz oblasti nuklearnih tehnologija pod okrilje Univerziteta. Multidisciplinarni studijski program, koji je pripremljen, trebalo je da zajedno izvode Elektrotehnički, Mašinski, Tehnološko-metalurški i Fakultet za fiziku, kao i Institut za nuklearne nauke ''Vinča'', uz Institut za fiziku.

Međutim, program koji je trebao da „oživi“ nuklearne i akceleratorske tehnologije i poveća sposobnost zemlje da rešava složene tehnološke i ekonomske probleme sa kojima se suočava, nije dobio potrebnu podršku (državnih organa).

Nastava iz oblasti nuklearne energetike danas se održala samo na beogradskom Mašinskom fakultetu. Uvedena je 1962. godine, zahvaljujući profesoru Miloradu Ristiću, koji je skoro deceniju ranije, na Institutu za nuklearne nauke u Vinči, formirao tehnološke labaratorije za Fiziku, Termomehaniku i Materijale reaktora i bio zadužen za realizaciju „Vinča projekta“. Bio je i direktor Instituta.

Profesor Milovan Studović, koji je vodio katedru za Termoenergetiku na Mašinskom fakultetu, smatra nedopustivim da zemlja, sa predistorijom kakvu ima u oblasti nuklearne energetike, danas nema kadrove ali ni strategiju naučno-tehnološkog razvoja.

„Apsolutno je nedopustivo da mi nemamo strategiju naučno-tehnološkog razvoja ili bar naučnog praćenja trendova pojedinih energetskih tehnologija na fakultetima i institutima. To je veliki nedostatak. Potrebno je da se založimo da se osnuje neka institucija, recimo Centar za energetske studije, koji bi se permanentno bavio statusom, razvojem i implikacijama energetskih tehnologija na privredu i ekologiju, uključujući i ostale oblasti“, izričit je Studović.

Prema oceni ovog stručnjaka, u pogledu razvoja energetike - posebno nuklearne, u Srbiji se neguje sasvim pogrešan pristup. Kaže da nije zadatak vlade da kroji energetsku strategiju već da obezbedi instrumente za ostvarivanje ciljeva koje je država označila kao strateške. Instrumenti su institucije, kadrovi, finansijski aspekti i regulativa.

„Jasno je da razvoj energetike, posebno nuklearne, ima veliki broj aspekata – političkih, ekonomskih, ekololoških. I, kada se pravi neka strategija, ona se pravi za ciljeve koje vlada postavlja kao strateške, a to su poželjni, potrebni i mogući ciljevi. Zato su potrebne institucije koje imaju stručan kadar i koje mogu da sa odgovarajućim, savremenim metodologijama stvaraju okvir za realizaciju tih ciljeva“, ocenjuje profesor Studović.

Prema podacima Međunarodne atomske agencije iz Beča, zemlju, koja ne poseduje nuklearnu tehnologiju, a želi da je uvede u elektro-energetski sistem zemlje, očekuje put koji traje i do dvadeset godina. Taj put, pre svega, podrazumeva znanje, a ono se formira na univerzitetima, prati se i razvija u istraživačkim institutima, prisutno je i u regulatornim telima, koja treba da oblikuju tu oblast, ali i u referentnim kompanijama i preduzećima, koja bi bila tehnička podrška radu jedne nuklearne elektrane.

Kada je o Srbiji reč, tu već prestaje nuklearni zanos.

Nuklearni reaktori, naziv je jedinog preostalog nuklearnog predmeta u nastavnom programu Mašinskog fakulteta.

Vladimir Stevanović, profesor na predmetu Nuklearni reaktori, kaže da je interesovanje studenata razlog što se nastava još uvek drži.

„Predmet Nuklearni reaktori se sluša u prvom semestru Master akademskih studija. To je izborni predmet ali interesovanje studenata ipak postoji. Svake godine imamo između 8 i 12 studenata, većina njih je sa Modula za termoenergetiku, ali nam dolaze i sa drugih modula“, objašnjava Stevanović.

Prema njegovim rečima, studenti zainteresovani za termohidrauliku, koja je od posebnog značaja za nuklearnu energetiku, zbog sigurnosti rada nuklearnih reaktora ali i klasičnih energetskih postrojenja, imaju priliku da se sa osnovama tih disciplina upoznaju na master i doktorskim studijama.

Kada se ovakva slika ukrsti sa projekcijama o potrebnom broju stručnjaka za izgradnju jednog nuklearnog postrojenja, jasno je gde je Srbija.

Da bi se projektovala, konstruisala, izgradila, uopšte radila jedna nuklearna elektrana snage 1.000 megavata, bilo bi potrebno nekoliko stotina upisanih studenata tehničke struke svake godine, od elektrotehnike i mašinstva do tehničko-tehnoloških nauka i rudarstva. Tu govorimo samo o broju studenata koji je potreban za održavanje znanja.

„Za mogućnost odabira kvalitetnijeg kadra taj broj bi trebalo da prelazi 1.000 upisanih studenata, što iz ove perspektive deluje nedostižno, ocenuje profesor Stevanović.

Sve i da se, u najskorije vreme, obnovi studijski program na beogradskom Univerzitetu, ovde se nameće još jedno pitanje. Kako zadržati stručnjake, kada je odliv mozgova u Srbiji već decenijama konstanta?

Nebojša Ćulum, stručnjak za nuklearnu energetiku, koji je ostao u zemlji, ovo pitanje smatra izuzetno važnim.

„Profesionalno sam se afirmisao u sektoru nafte i gasa i radim u Agenciji za energetiku. Međutim, moje primarno obrazovanje, s obzirom na to da sam završio Elektrotehnički fakultet, je u oblasti tehničke fizike i nuklearne tehnike. U mojoj generaciji je bilo 12 studenata, a njih 10 je, i to u roku manjem od 3 meseca, napustilo Srbiju. Uglavnom su svoj profesionalni život nastavili u nuklearnim centralama u Francuskoj, a neki i u Americi. U tom smislu, ne znam na koji bi način uopšte bilo moguće zadržati takav kadar ovde, čak i da se obnove sve te studije, jer ljudi koji su uložili dovoljno energije u tu vrstu obrazovanja, žele da nastave da se time profesionalno bave ili da naplate svoje znanje“, ocenjuje ovaj stručnjak.

I mada su Studenti Elektrotehničkog fakulteta, bez obzira na usmerenja, već poslovično poželjni na globalnom tržištu, ništa drugačija nisu iskustva ni na ostalim fakuletima tehničko-tehnoloških nauka.

Profesor Vladimir Stevanović kaže da su i brojne njegove kolege sa Mašinskog fakulteta nastavile obrazovanje na doktorskim studijama širom sveta, gde su i ostali. On, ipak, ističe da već u neposrednom okruženju postoje svetli primeri, kada je reč o zadržavanju stručnih ljudi, i da bi se takvi modeli eventualno mogli preuzeti.

„U Institutu „Jože Stefan“u Ljubljani postoji jedna grupa koja se već decenijama bavi istraživanjima i održava kontinuitet rada u oblasti nuklearne energetike i sigurnosti nuklearno-energetskih postrojenja. Doduše, oni imaju nuklearnu elektranu „Krško“, ali rade i istraživanja i opstaju, iako su u Ljubljani manje zarade nego recimo u Austriji ili u Nemačkoj, a oni su još bliže tim zemljama nego mi, pogotovo kao članica EU. Dakle, sigurno da su u Sloveniji našli neki modus kako da te ljude zadrže. Takav model bi eventualno mogao da se nađe, a uvek je dobro ako to može tržišno da se podrži“, kaže profesor Stevanović.

Da nije sve baš beznadežno u Srbiji, potvrđuje primer ovog profesora i studenata sa kojima radi. Uveren da nastave nema bez istraživanja, uspeva da održi neki akademski nivo. U okviru nastave nuklearnog inžinjerstva na Mašinskom fakultetu rade se sigurnosne analize aktivnosti nuklearnih elektrana u okruženju i ostalim evropskim zemljama, iako zvanične informacije o incidentima izostaju.

„Do sada smo radili termo-hidrauličke analize nuklearnih udesa u Nemačkoj i Japanu 2001. godine, kao i u Mađarskoj 2003. Praktično, nije bilo nikakvih informacija, jer nije ni došlo do značajnog povećanja radijacije, ali registrovano je. To pokazuje da nam je u interesu da imamo neko znanje kako bismo mogli da sagledamo šta se desilo ili koje su neke potencijalne opasnosti, u smislu, da li bi moglo doći do povećanja radijacije ili eventualno, da li bi nešto moglo da dođe i do Srbije“, kaže profesor Stevanović.

Kada se na ovaj način postave stvari, stiče se utisak da se Moratorijum iz 1989. godine, veštački ekspoatiše kao ograničenje, barem za nastavno-istraživački deo.

Ne treba ipak gubiti iz vida da neke specifičnosti Srbije i dalje figuriraju kao argumenti na strani oponenata nuklearne energetike, što se po svemu sudeći neopozivo odnosi i na obrazovanje u toj oblasti.

Realne prepreke ili alibi

„Vinča akcident“, koji se dogodio oktobra 1958. godine, a za posledicu imao prvi smtni slučaj od radioaktivnog zračenja i prvo uspešno lečenje preostalih pet ozračenih stručnjaka, presađivanjem koštane srži u Parizu, dugo je bio pod velom tajne ali i danas pobuđuje pažnju javnosti, mada i filmskih stvaralaca. Dragan Bjelogrlić snima film „Čuvari formule“. Prošle godine snimalo se već u Francuskoj. O događajima u Vinči daleke 1976. godine snimljena je TV drama "Ozračeni", a 2012. godine snimljen je i dokumentarni film pod nazivom „Diploma za Životu“, koji je uradilo užičko dopisništvo RTS-a.

Sa ove vremenske distance, posebno u svetlu tehnološke ekspanzije, ovaj događaj bio bi teško održiv kao ozbiljan razlog da se pitanje nuklearne energetike potpuno eliminiše. Međutim, činjenica je da se u Institutu Vinča nalazi jedno od najvećih skladišta nuklearnog otpada u Evropi, koji se doprema još od 1959. godine, a još uvek nema rešenja za njegovo trajno skladištenje.

Do danas nije odabrana ni lokacija na kojoj bi skladište bilo izgrađeno, niti je određen budžet za zidanje, a nije jasno ni ko bi se tim poslom bavio. Izvesno je da radioaktivni otpad mora pod zemlju, a rok ističe sledeće godine. Srbija je sopstvenim zakonima predvidela da će 2019. imati rešenje za trajno odlaganje nuklearnog otpada.

Sve u svemu, nije da nema osnova za odijum javnosti prema ovoj temi, mada sa aspekta struke, ne postoji dilema da je nuklearna energetika sastavni deo energetskog portfelja u najvećem broju zemalja i da, uz savremene prenosne sisteme, nijedna država ne može da se ponaša kao energetsko ostrvo.

Uz svo iskustvo koje Srbija ima, utisak je da je potrebno da se u društvu formira drugačija klima, kako bi se prekinula inercija. Sudeći prema rečima Dejana Ivezića, rukovodioca Centra za energetiku Rudarsko-geološkog fakulteta, čini se da sa tog aspekta treba gledati i na promene u obrazovnom sistemu.

„Ne možete da posmatrate Univerzitet i naučno istraživanje odvojeno od društva. Formiranje multidisciplinarnog studijskog programa nije nešto što je nemoguće, ali mora da postoji nekakav impuls, nešto što će takvu akciju da pokrene. Prosto, naučna istraživanja bi trebalo da su vezana za realne potrebe privrede. U tom smislu, kolege na Tehnološkom fakultetu, katedri za fizičku hemiju ali i ostali se bave zaštitom od jonizujućeg zračenja u onoj meri u kojoj za time postoji potreba u državi. Dakle, baviti se sada nuklearnim elektranama, a da se tako nešto sada apsolutno, ni na horizontu ne vidi, to ne možete da očekujete ni od naučne zajednice niti od od studenata“, precizra Ivezić.

Stručnjaci smatraju da se za otvaranje pitanja nuklearne energetike, ne može očekivati podrška spolja, jer ni EU nema jedinstven stav u tom pogledu. Međutim, mogu se, takođe, čuti mišljenja da zbog trenutne geopolitičke konstelacije, gomilanja nuklearnog arsenala, i mimo dva najznačajnija centra svetske moći, nije baš pravo vreme da se pokreće ova tema.

Priča o nuklearnoj energetici izvesno nije jednostavna, ali kada se sve što se postavlja kao prepreka uzme u obzir, stiče se utisak da je za Srbiju najbolje rešenje da pitanje nuklearne energetike, nastavi da se ignoriše. Do daljeg i na Univerzitetu.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...