Nisu poraženi samo oni koji ne misle

Ana Radmilović

Ne radujem se onome što vidim, ali – kad već govorim – da kažem šta mislim. Najboljom mi se čini reč Berđajeva: “Treba upaliti sveće i pripremiti se za noć.” (Milo Lompar*)
(foto, Milo Lompar)

O vremenima, piscima, političarima, sećanjima, aristokratiji duha i moralu (i nekim drugim fenomenima) a povodom trećeg izdanja knjige „Moralistički fragmenti“, razgovaramo sa profesorom Milom Lomparom.

Posle nedavno objavljenog petog izdanja Vaše knjige „Duh samoporicanja“, vraćate se knjizi Moralistički fragmenti“, njenom trećem izdanju koje ćete dopuniti kao što ste  uradili i s drugim. Šta se to menja, šta dopisuje u knjigu o moralu, je li to stvar o kojoj bi se moglo pisati celog života?

lompar 1

"Ako se zalaže za srpsko stanovište, čovek može doživeti puno neprijatnih stvari"

Ta knjiga ima otvorenu formu: sastoji se od fragmenata koji su posvećeni različitim temama i eseja koji povremeno imaju pripovedni oblik. Uvek ju je moguće dopisati. Jer, njeno jedinstvo proističe iz stava koji povezuje raznorodne oblike pisanja: pripovedanje, analizu, opis situacije, psihološku introspekciju. Tо je stav nadahnut duhom moralista.

To behu – u istoriji ideja – oni ljudi koji su ispoljavali negativan i subverzivan stav prema vladajućim porecima: bilo ideja, bilo moći. Protagora i Sokrat, Paskal i Montenj, Niče i Šopenhauer, Sioran. To nisu puki apologeti morala. Takve apologete nazivam moralizatorima: oni uvek podržavaju poretke moći na način da upotrebljavaju argumente morala. Tako od tih argumenata i od samog morala – usled upotrebe u koridorima moći – ne ostaje ništa. Duhovna perspektiva koju zagovaram suprotstavljena je ovom vladajućem kretanju.

U novom izdanju „Moralističkih fragmenata“, ako do njega dođe, trebalo bi da bude dodato oko 100 novih stranica, koje su raspoređene na raznorodne fragmente i dva nova eseja: o hodočašću Gavrilu Principu i o jednoj Karavađovoj slici.

Gabrijel Garsija Markes napisao je, u svom romanu čiji se naslov ruga (lažnom) moralu, „Sećanje na moje tužne kurve“, jednu rečenicu o moralu u kojoj kaže: „Moral, to je pitanje vremena“. Izvučena iz konteksta može da se tumači bilo kako, ali – pod pretpostavkom da je ovaj pisac od onih koji svojim rečenicama ipak nešto žele da poruče – kako je Vi tumačite? Šta bi, po Vama, bila poruka ove bučne rečenice?

Nema nekog univerzalnog morala koji važi svuda i u svakom vremenu. U duhovnoj situaciji našeg vremena prevashodno se svet moći – koji je uvek svet poretka, jer se tu raspoređuje moć – poziva na moral.

Kada stave pod kontrolu jednu zemlju, poput Srbije 2000. godine, oni joj nametnu takvu privatizaciju koja pospešuje sve oblike koruptivne destrukcije društva. Sve to posmatraju i podstiču. Kada je društvo raslojeno u svakom području, kada je njegov unutrašnji izgled približen ciljanoj kolonijalnoj organizaciji, onda se – sa presudnom podrškom okupacionih sila – pojavljuje vlast koja kaže kako se bori protiv korupcije, premda se ne bori – nota bene – i protiv onih naloga koji su pospešili koruptivnost celokupnog društva: privatizacije resursa. Tako se izdaja nacionalnih interesa i otpisivanje Kosova i Metohije medijski i propagandno prekrivaju borbom protiv korupcije. Kao da se ta borba načelno nije mogla voditi u ime socijalne ili nacionalne države.

Nastaje društveni bastard, kao osobena mešavina – na starinski način kazano – levičarske ideologije i desničarskih proizvodnih odnosa, jer se neke levičarske ideološke teme (ljudska prava, ravnopravnost polova, ideološka jednoobraznost, politička podobnost, odnosno korektnost) potenciraju – zbog kompenzacije – u onoj meri u kojoj se zanemaruje ključna levičarska tema: kakva je struktura eksploatacije i kuda se odliva društveno bogatstvo? Ta tema je sklonjena sa medijskog i javnog vidokruga, jer je ideja eksploatacije postala suvišna. Što je više sekundarne levičarske ideologije na pozornici, što je poredak više cool, eksploatatorski društveni odnosi su sve više hot.

lompar 2

"Sve više postaje očigledna ne samo podudarnost u delovanju između nacionalne i globalističke inteligencije nego i podela posla između njih: globalistička inteligencija kontroliše javnost, dok nacionalna inteligencija upravlja institucijama"

U prvom izdanju knjige „Moralistički fragmenti“, kojoj se vraćate sada i planirate treće, dopunjeno izdanje, Vi navodite poraz kao glavni strah modernog čoveka. Moglo se očekivati da to budu siromaštvo ili bolest, što može da se tumači kao poraz ali je i problem vrlo praktične prirode. Šta je, onda, poraz za čoveka modernog doba?

Poraz može obeležiti puno toga u čovekovom životu: iznevereno očekivanje, izgubljen pogled, manjak radosti. Poraz je konstitucionalni momenat razmišljanja. Nisu poraženi samo oni koji ne misle. Ko misli, oseća egzistencijalni nedostatak: tu je poraz. Šta je poraz? Zora, podne i veče čovekove misli. No, u duhovnoj situaciji našeg vremena organizovano se ne misli: ovo je vreme samih pobednika.

Ostareli carski pukovnik, dugačke brade, sam na svetu, koji prodaje štampu na kiosku, stanuje – posle Prvog svetskog rata – u ledenom suterenu jedne strašne beogradske zime. Njegov domaćin, lekar školovan u Sankt-Petersburgu, pomoću carske ruske stipendije, koju su dobijali daroviti crnogorski mladići, lekar koji živi sa porodicom na spratu, zove ga svaki dan da igraju šah, jer je to jedini način da ga ne uvredi i istovremeno zagreje. Mala devojčica se igra pored peći i ispod oka posmatra prizor. Pričaju naizmenično na francuskom i ruskom: tiho izgovaraju kratke rečenice, sećaju se ulica i zgrada u gradu na Nevi, piju čaj, u sećanju vaskrsavaju različite emocije, dugo ćute. Zar to nije slika potpunog čovekovog poraza?

Ona stoji nasuprot slici onih koji – podignute brade, sa skupim satom na ruci, u glumljenoj oholosti samodršca i paničnom strahu kukavice – uvode sankcije Rusiji: zemlji koja ih je vekovima hranila, od vladike Danila preko vladike Vasilija Petrovića Njegoša koji je 1754. godine objavio Istoriju Crne Gore u Moskvi, do kralja Nikole. Zar su manji pobednici oni koji su odvratili glavu od svojih sunarodnika na Kosovu i Metohiji, zbog kojih nije trebalo da ratuju nego da ih građanski i ljudski podrže u njihovom višestruko opravdanom otporu? Zar oni ne pobeđuju na izborima? Zar oni nisu – zajedno sa svojim glasačima – sušti pobednici?

Zašto se onda plašiti poraza? Treba se plašiti pobede. Bolesti – kao i smrti – panično se boje oni koji se neprekidno pregledaju, dok se bolesti ne boje bolesni, jer nihov strah ima drugu rezonancu. Kao deo svakodnevnog iskustva života, siromaštvo i bolest su strašni, dok su nešto drugo kao oblik čovekovog samoposmatranja.

Takođe, bavite se “problemom” korisnog idiota kao problemom autsajdera. Ako zaboravimo na činjenicu da taj autsajder može dobro da zaradi igrajući ulogu korisnog idiota –  u čemu se sastoji njegovo gubitništvo, gde je promašaj?

Korisni idiot ima sve moje simpatije. Moglo bi mi se dobaciti s podsmehom: similis simili gaudet. Svet možemo sagledavati na različite načine. Tako možemo zamisliti kako on funkcioniše u dve osnovne grupacije: poredak i disidenti.

Ljudi poretka podržavaju aktuelnu distribuciju moći: političke, ekonomske, kulturne. Disidenti je osporavaju u svim elementima: oni sanjaju revoluciju, prevrat, preokret svih vrednosti. Oni su s one strane poretka: često spavaju po stanicama metroa ili ispod mostova, otišli su negde daleko od sveta, često šetaju po planinskim vrhovima, tamo gde đenovski zaliv završava svoju pesmu, gledaju nervoznim pogledom pametnog no nemoćnog čoveka.

To su svetovi odeljeni granicom: ona je prekid i nastavak, početak i kraj, zgusnuto područje mešovitih značenja. Tu je komešanje ljudi i kretanja najsnažnije i sa najjačim frekvencijama. Oko granice koja razdvaja poredak i disidente – kao granice koja je mentalna, premda se uvek može fizički osetiti – nalaze se jeretici: oni postoje unutar poretka koji osporavaju, kao asistemski činilac sistema, kao ljudi koji bi da očuvaju ideju poretka, ali na drugim osnovama od vladajućih.

To je područje čudno izukrštanih sudbina. Jer, u njemu pronalazimo prevarante, folirante, kvazikritičare. Kako ih prepoznajemo? Po simuliranju protesta i po prigrabljivanju uticaja, jer se oni u jednom trenu premeću iz pobune u prilagođavanje. Oni su prividni jeretici, ali su veoma važan činilac poretka, jer sistem ima potrebu za simulacijom pobune. Zašto? Zato što tek simulacija omogućava da sistem izgleda celovit.

Pravi jeretici su nešto retko i drugo. Jer, oni su korisni idioti: oni ne teže osvajanju moći, oni predstavljaju poraženi argument koji odbija da napusti pozornicu, oni veruju – zato su idioti – da istina i razlozi, načela i stavovi, imaju neku vrednost. Korisni su zato što u času kada poredak prigrabi njihove ideje i vrednosti – u času kada se smenjuje društvena paradigma – oni su ti koji su stvorili podlogu da se sve odigra. Prirodno je da tada ispadnu iz igre.

Još jednu temu načinjete, kojom ćete se kasnije baviti u drugim knjigama: o “srpskom stanovištu”. Šta to znači?

Nastojanje da – u skladu sa okolnostima današnjeg života – vratim u javni prostor pojam “srpskog stanovišta”, kao važan pojam naše građanske i nacionalne misli XIX veka, pribavilo mi je neočekivan broj protivnika sa svih strana. Bio sam pomalo zatečen: odakle toliko ličnih neprijatelja povodom jedne načelne i – kako kažu – anahrone teme? Koga toliko jedi i ugrožava sanjarija usamljenog i palanačkog profesora koja je – nota bene – zaokupljena kulturom a ne teritorijom? Zanimljiva je i dinamika napada: dok su me – do izbora 2012. godine – napadali predstavnici sekularnog sveštenstva, dotle su im se – posle tih izbora – snažno počeli pridruživati predstavnici navodno nacionalne orijentacije. Promena suviše bliska promeni vlasti da bi bila spontana.

Ako se zalaže za srpsko stanovište, čovek može doživeti puno neprijatnih stvari. Mogu ga optužiti – sa ciljem da stvore odijum oko njega, ne bi li ga onemogućili u javnosti – za srpski nacionalizam, za nasilje, za retrogradnost, može postati odgovoran za sva nepočinstva, nesreće i zločine u srpskoj istoriji. Osim – naravno – komunističkih zločina. To je i logično. Jer, kad su komunisti i drug Tito činili zločine u Srbiji?

Kako biste na ličnim primerima opisali mehanizam kulturne diskriminacije koja se razgranava?

Svemu utiru put – kao istorijska avangarda –  opširni i višekratni napadi Peščanika i Sarajevskih sveski. U jednom udvoričkom pismu tadašnjem prvom potpredsedniku srpske vlade, u kojem mu je popisao šta treba da uradi da bi mu bili oprošteni gresi devedesetih, Peščanik naglašava kako bi valjalo da obrati pažnju na to ko predaje Kulturnu istoriju Srba na Filološkom fakultetu u Beogradu. Predlog iznet u najboljoj tradiciji komunističke čistke na Beogradskom univerzitetu 1945. godine.

Kao neophodna strateška matrica, kulturni dodatak Politike proširuje naznačeni put političkim napadima u nekoliko uzastopnih brojeva, da bi potom – preko pisama čitalaca – Politika posezala za imenovanjem „terazijskog Mila“. To je oblik nacionalnog diskreditovanja pomoću čovekovog imena. Nedavno je Politika otišla korak dalje: zato što sam se zalagao da u najuži izbor za nagradu Nikola Milošević uđe knjiga Nebojše Vasovića Zar opet o Kišu?, u kojoj autor kritički posmatra ustanovljeni mit o Kišu, bio sam optužen ni manje ni više nego za – antisemitizam. Okolnost da univerzitetski profesori raspisuju policijske poternice nije postojala u protekle tri decenije, ali ona pokazuje kako se neprestano modernizujemo u povratku titoizmu. Stvari se prirodno zahuktavaju: uzalud Miloš Ković u skorašnjem intervjuu za kulturni dodatak Politike kaže da sam jezgrovito formulisao da treba razlikovati zapadne vrednosti od zapadnih interesa. Jer, iz njegove rečenice je uklonjeno pominjanje mog imena. Može stav da bude tolerisan, ali ne i označeni čovek: i kad nije sporno mišljenje, ostaje sporna – ličnost.

Novinar Večernjih novosti tražio mi je – u jesen 2013. godine – izjavu povodom Njegoševog jubileja. Kada mu pošaljem svoje mišljenje, u kojem osuđujem vlast koja je prikrila sam jubilej u našoj javnosti, on me obaveštava kako urednik nije hteo da odobri objavljivanje. Novinarka Kulturne redakcije RTS, upitana zbog čega me nije pozvala da govorim u emisiji o Njegošu, odgovorila je kako to nije učinila zato što se ne slaže sa mojim političkim stavovima. Sav čovekov intelektualni trud, ono što je on postigao u strogo naučnim područjima duha, ono što su potvrdili nacionalni i – što je za kolonijalnu svest presudno, premda je u stvarima nacionalne kulture manje važno, jer je ključni autoritet za srpsku književnost po definiciji situiran na našim univerzitetima – međunarodni autoriteti, sve to biva obezvređeno usled njegove političke orijentacije. Da li RTS postoji da bi se pojavljivali politički istomišljenici njegovih novinara ili ljudi koji imaju neka postignuća u vezi sa temom?

Odlučujuće je saznanje o atmosferi u kojoj novinarka saopštava kako deluje u skladu sa ideološkom diskriminacijom. To nam pokazuje kako je ideološka diskriminacija postala normalna stvar sa stanovišta opšteg poretka. Jer, novinar ne oseća da postoji nekakav problem u takvom javnom ponašanju, već se hvali svojom revnošću u ostvarivanju modernizacijskih tokova. Ona to može da učini, jer je stvorena javna podloga za takvu diskriminaciju: srpsko stanovište treba neistinito podvesti i pod antisemitizam. Upravo nemotivisanost i glupost optužbi koje se spuštaju na čovekovu glavu otkriva kako je istinsko nastojanje vezano za dalekosežno targetiranje i onemogućavanje nekog ko – poput mene – neodstupno zagovara srpsko stanovište u našoj kulturi.

lompar 3

"Premda su brojna svojstva njegovog raspršenog pojavljivanja u različitim vremenima, premda ona stvaraju znatnu konfuziju u javnoj svesti, nema srpskog nacionalizma kao razvijenog i osmišljenog projekta"

Rekli ste da su počeli – posle izbora 2012. godine – i napadi sa druge, nacionalne strane?

Ako je bilo očekivano da se globalistička inteligencija, taj plod zasada titoističkog jugoslovenstva kao instrumenta hrvatske kulturne politike, propagandistički ustremi na obnovu javne svesti o srpskom stanovištu, okolnost da se nacionalna inteligencija oseća nelagodno kada treba delatno – a ne tek deklarativno – da deluje u pravcu srpskog stanovišta otkriva dubinsku problematičnost nacionalne inteligencije. Ona je prevashodno vezana za nacionalne institucije. Uzalud me je bivši predsednik Matice srpske, akademik Čedomir Popov, nagovarao da se kandidujem za njen Upravni odbor, uzalud su me – posle njegove smrti – i na skupštini izabrali u slobodnom izboru kandidata, kad je potom organizovana nova skupština, sa ograničenim i dirigovanim izborom kandidata, pa jedino mene ne izabraše.

Možda je to zbog Vas, a ne zbog Vaše orijentacije (znam da su mnogi hteli da sarađuju s vama pa ste odbijali) i možda ste povredili neke, malo sujetnije, ljude?

Uvek bi se moglo kazati kako takvo stanje stvari proističe iz osobina čoveka a ne iz njegove političke orijentacije. Jer, kako je govorio Dušan Matić: „Čovek ne živi sa istinom niti sa lepotom nego on živi sa drugim ljudima.“  A drugim ljudima se zameramo na različite načine: nekad načelne, a nekad lične. To bi moglo biti od značaja za one koji polažu pravo na učešće, moć i uticaj. Koliko je meni lično stalo da se pojavljujem na RTS-u, pokazuje okolnost da sam odbio da se pojavim u dve emisije povodom jubileja Crnjanskog, kao što sam odbio u više navrata svaku saradnju sa Politikom. Čovek koji ništa ne traži niti šta očekuje istinski i bezuslovno je slobodan: onoliko koliko je čoveku moguće da bude. Zašto ga javno ponižavaju oni koji ga kandiduju, kad on nikakvo kandidovanje ne traži? Zato što je to puna slika u koju ga dovodi ideja o srpskom stanovištu. Jer, njegovo lično poniženje postaje stvar koja simbolizuje jednu opštiju poruku.

Ne bi bilo ispravno pomisliti da se na bilo šta žalim: ukazujem na pojave koje su ideološki i politički isključivo određene, pošto gotovo nikoga od njihovih aktera ne poznajem, kao što ni sa kim od njih nemam niikakav – negativan ili pozitivan – odnos. Upravo takvi – bezlični i ideološki predodređeni – postupci stvaraju dubinski i destruktivni karakter naše javne svesti.

Šta Vam to pokazuje?

Sve više postaje očigledna ne samo podudarnost u delovanju između nacionalne i globalističke inteligencije nego i podela posla između njih: globalistička inteligencija kontroliše javnost, dok nacionalna inteligencija upravlja institucijama.

Ovakva podela posla otkriva ambicije nacionalne inteligencije, ambicije sažete u neiskazanoj rečenici: onaj ko kontroliše javnost, vremenom će kontrolisati i institucije, ali tada mi nećemo biti u njima. To pokazuje kako je nacionalna inteligencija iznutra i svojevoljno korumpirana: ne zato što je materijalno zavisna od vlasti, nego je korumpirana u onom području svog delovanja koje je mimo njene profesionalne (materijalne) predodređenosti.

Ona je korumpirana zato što se opredeljuje iz egzistencijalne slabosti, kao slabosti čoveka, njegove neverice u svoje sposobnosti, njegove nespremnosti da se bori uprkos očiglednostima nasilja i poretka, njegove izneverene odanosti u odnosu na ono što prekoračuje individualnu korist. Ona, dakle, nije slaba zato što je pristala na egzistencijalnu korupciju nego je slaba pre samog pristanka.

Da li ona ima rđavu savest zbog svoje dvoličnosti?

Omiljeni i delotvorni način postojanja u srpskoj kulturi svakako je – ubistvo s leđa. On podrazumeva javno obesnaživanje, stručno problematizovanje i praktično uklanjanje sa pozornice čoveka koji smeta. To se postiže karakterističnim pucnjem u leđa. Metak koji stiže svom cilju nije nikakav lutajući prognanik sopstvene mračne putanje nego precizno odmereni hitac koji dolazi sa nezaštićene strane. Premda pripada mnogim adresama u našem javnom prostoru, ova vrsta udarca je neuporedivo delotvornija u nacionalnoj inteligenciji. To je inteligencija koje u nas – strogo uzev – nema: ona postoji samo kao simulacija.

Kao prirodni nastavljač naše komunističke inteligencije, kao baštinik središta ka kome je upućen svaki pogled, odakle dolazi neophodni klimoglav, jer on otkriva vladajuće shvatanje sveta, globalistička inteligencija poseduje veći stepen ideološke discipline nego što je zamislivo da ga poseduju pripadnici nacionalne inteligencije.

Ostavljena sama sebi, korumpirana inercijom koja je ograničava na institucije, naučena da se hvali svojom veštinom da napada vlast a da joj se ne zamera, nacionalna inteligencija deluje u senci, po adetima jednog sveta skrivenih javki, muklo, uz delotvorni znak prećutkivanja: ona rizik izdvajanja prepušta neopreznima ili zanesenima, koji maštaju da postoji nekakav istinski spor oko vrednosti ili ideja, ili jednostavno slobodnim duhovima, koji svesno ili nesvesno previđaju kako postoji dubinski dosluh između naizgled sukobljenih svetova i koji – usled podsticanja na promenu kulturnog ritma kao ritma ovog dubinskog saglasja – postaju opterećenje, teret i, na kraju, prepreka. Tada dolazi – kao olakšanje – hitac s leđa.

On pokazuje kako je razglašena briga oko srpskog nacionalizma, ono višedecenijsko izmišljanje njegovih dubokih korena, sveprožimajućih niti njegovog dejstva, samo neophodna aktivnost koja utvrđuje davno obrazovane predstave: upravo je ovakav nacionalizam – lišen ideja i vrednosti, reaktivan i beznačelan – potreban onima koji ga navodno osporavaju, da ga svojim osporavanjem iznova učvrste u takvom obliku. Jer, njegovi zastupnici mogu – u zadatostima kolonijalnog ili rajetinskog mentaliteta – trgovati samo sa praznom ljušturom nacionalizma. Ništa ne menja na stvari što se – u njihovim glavama, kao i u kulturnim silama – upravo odvija prelazak sa psihologije marvenog trgovca na psihologiju japija.

Šta nam to govori?

Otud dolazi nekoliko zaključaka. Premda su brojna svojstva njegovog raspršenog pojavljivanja u različitim vremenima, premda ona stvaraju znatnu konfuziju u javnoj svesti, nema srpskog nacionalizma kao razvijenog i osmišljenog projekta: postoji samo mit da tako nešto postoji. Jer, srpski nacionalizam nije deo sveta ideja i vrednosti nego delotvorno oruđe višesmerne trgovine: ne samo u politici nego i u kulturi. Ako prione uz zastavu srpskog nacionalizma, čovek kao da to čini usled viška slabosti u sebi.

Zasnivanje srpskog stanovišta trebalo bi da počne od suprotnog samoosećanja: kao svest o snazi opšteljudskih (univerzalnih) svojstava u čoveku. Upravo zato što je odan univerzalnim (i zapadnim) vrednostima, čovek ih prepoznaje u posebnim okolnostima srpskog stanovišta. Onako kako kaže Maks Veber: „Politiku sam uvek posmatrao sa nacionalnog stanovišta, i to ne samo spoljnu politiku, već i politiku uopšte.“ Ili kako je pisao Tomas Man: „to je shvatanje ljudskosti koja je nemačka“. Takvo osmišljavanje srpskog stanovišta kao da je – kako nas poučava ovaj istorijski poraz kojem smo svedoci – nemoguće. Otud je neminovan postupak koji sačekuje čoveka koji želi da iskoči iz zadatog kretanja kulturnih sila: ubistvo s leđa.

Ima li to političkih posledica?

Iz te perspektive izgleda shvatljivije kako je najveća nacionalna stranka prešla na drugu političku obalu: ona je samo – možda potpuno nehotično, a možda instinktivno precizno – izvukla poslednje konsekvence koje su skrivene u ponašanju nacionalne inteligencije. Jer, ona je morala izvući te konsekvence na svetlo dana, pošto politika – kao praktična i operativna delatnost – ima mnogo manji prostor za skrivanje, zavaravanje i manevar od inteligencije. Nacionalna politika je podudarna sa nacionalnom inteligencijom u neiskrenosti kojom prianja uz nacionalne ciljeve.

Premda se priklanja svakoj vlasti, možda je nacionalna inteligencija – napokon – u ovoj i ovakvoj vlasti pronašla pravu i svoju vlast: vlast koja simulira da je nacionalna, da je vlast i da je demokratska, kao što ova inteligencija simulira da je nacionalna, da je institucionalna i da je stvaralačka. Tačka podudarnosti postoji: i jedni i drugi čekaju da im se kaže šta da rade.

Nisu li Vaši sudovi depresivni i nemotivišući?

Ljudi imaju neotklonjivu želju za poboljšanjem. Ono što oni ne žele da vide je da je – u ovakvom stanju stvari, a i inače – konsolidacija moguća samo na nižem nivou od postojećeg. Za duh i umetnost svaka konsolidacija i stabilizacija prevashodno znače pad i regresiju na elementarnije forme saznanja i izražavanja. Tako je naša srednjovekovna umetnost potonula u jednostavne oblike ponavljanja tokom tame turskih vekova. Ako ocenjuje stvari sa stanovišta osvojenih vrhova, čovek neminovno dolazi u raskorak sa ljudskom željom za poboljšanjem, pa mu se obavezno pripisuje negativitet. A na delu su puke činjenice. To vidimo po tome što poboljšivači i optimisti – kraj sve svoje vike – ne mogu ništa da poprave niti vredno da stvore.

Raditi bez nade u poboljšanje znači stvarati podlogu za poboljšanje. Nema sumnje u to da nam život često uskrati da ugledamo poboljšanje. Dva su – kako kaže Protagora o drugoj stvari – razloga tome: nesaznatljivost same stvari i kratkoća ljudskog života. Ali, poverenje u kulturu počinje upornim radom bez nade u dočekano poboljšanje: sa poverenjem da će do njega doći. Kako kaže protestantska poslovica: bolje je uzalud raditi nego ne raditi. To je poverenje u kulturu.

Dalje, diletantizam. Kažete da je diskurs po kojem je reč istinita samo ukoliko  “živom osvedočava njeno dejstvo” – ravan plesu nad ponorom. U kakvoj je to vezi sa diletantizmom, šta je diletantizam i zbog čega je opasan. Je li to suština diletantizma: nemogućnost raspoznavanja prevare I proizvodnja laži?

Postoji problem u razumevanju srpske kulture kao kontaktne kulture u kojoj je dominantna pravoslavna, dok su delatne katolička i islamska tradicija. Čovek se ne može načuditi bezobalnosti neznanja: ono ne razlikuje kulturu od politike, niti sadašnjost od prošlosti, pa kako bi se moglo zamisliti nad nečim što se zove – sadašnjost prošlosti? Jer, kultura nikada nije puka sadašnjost nego je uvek i prošlost same sadašnjosti. Kultura je trajanje. To podrazumeva odvijanje stvari u vremenu: prošlo vreme postoji u kulturi kao njena prezentnost. Jer – kako veli Lajonel Triling – „samo ako smo svesni realnosti prošlosti kao prošlosti, možemo osećati da je ona živa i prisutna“.

Nije li država Nemanjića bila određena kao država „srpskih i primorskih zemalja“? Nisu li katoličke biskupije bile na njenoj teritoriji? Nije li plastika naših manastira vezana za klesarske radionice Kotora i južne Apulije? Nije li „raški stil“ naših manastira bio plod uticaja pravoslavnih i katoličkih – umetničkih – tradicija? Tek kada shvatimo da je udes naše istorije – okolnost da smo uvek postojali kao narod na limesu, na razvođu istočnog i zapadnog hrišćanstva, na granicama antičkog sveta – stvorio polimorfni lik naše kulture, možemo razumeti i sam istorijski udes i njegovu kulturnu simbolizaciju. Nije li petina reči u prvom izdanju Vukovog Srpskog rječnika (1818) bila označena kao turcizmi? Odakle to?

Ako su istorijske sile uslovile da dominantan lik srpske kulture bude vezan za pravoslavnu tradiciju, onda to ne znači da nema drugih tradicija u njoj: uključivši i snažne sekularističke elemente novog veka. Svakako da je Ivo Andrić – kao bosanski katolik – stupio u srpsku kulturu samo slobodom svog izbora. Ali, njegov je čin bio u dosluhu sa zapretanom prošlošću srpske kulture. Tako je taj čin postao savremeni izraz upravo te prošlosti. Kao i kod Meše Selimovića. Takvo je delovanje istorijskih i kulturnih sila. Oni koji to osporavaju, trebalo bi da razmisle šta dokazuju: ako je Andrić slučajno u našoj tradiciji, onda njegovo prisustvo ostaje puka proizvoljnost. Kuda nas vodi ovaj način razmišljanja? U područja u kojima slabimo istinu i snažimo nastojanja svojih kulturnih protivnika i neprijatelja.

To, međutim, nije nikakva staza ka skrivenim putanjama jugoslovenstva. Jer, srpski integralizam nije nikakav oblik jugoslovenskog spajanja: zato što je njegovo načelo – srpsko. Nije bilo fatalno prihvatanje jugoslovenstva, jer je ono moglo biti sporazumno, ugovorno, oročeno, nego je bilo negativno konstruisanje jugoslovenskog načela u srpskoj kulturnoj svesti kao nečega što smenjuje srpsko načelo. Ako imamo srpsko načelo kao osnov naše kulturne politike, kao načelo u kome se ogledaju njeni raznorodni slojevi, poput jugoslovenskog, balkanskog, slovenskog, evropskog sloja našeg identiteta, onda su odnosi uspostavljeni u skladu sa idejom dominante, pa svi ti slojevi – u konačnom ishodu – pripadaju srpskom kulturnom i istorijskom postojanju.

U kakvoj je to mogućoj vezi sa upotrebom ćirilice kao nekim ideološkim činom i kada taj čin gubi smisao?

Mojih jedanaest knjiga – izuzev prve, jer na to nisam mogao uticati – štampane su ćirilicom. Kada sam postao direktor Politike, sva dokumenta – i interna i zvanična – bila su na latinici. Nisam hteo da potpišem nijedan interni ili zvanični dokument ukoliko nije bio na ćirilici. Taj zahtev nije bio neka samovolja nego je bio u skladu sa tradicijom lista koju očituje zaglavlje svakog dokumenta Politike: ono je uvek ćirilično. Uspeo sam da mi – na sastancima srpsko-nemačkog upravnog odbora – svaki dokument dostave na ćirilici: odstranjivao sam tačke dnevnog reda, ako ne bi bila ispunjena odluka koja mi je to pravo garantovala. Nikad nisam imao nikakav prigovor nemačke strane zbog takvog zahteva: „Herr Professor hat recht!“ U Pravoslavlju – od 15. oktobra 2005. godine, ni dva meseca pošto sam postao direktor, a četiri meseca pre nego što ću prestati to da budem – za mene je napisano kako „zahteva da se sva dokumenta popunjavaju ćirilicom“. Reč je o službenim, a ne ličnim dokumentima. Sve je to uslovilo da me lažno optužuju kako sam u NIN-ovom žiriju odbijao da čitam romane štampane na latinici. Takvu glupost sam morao opovrgavati.

Ali, posle 2012. godine, kako je moj stav i dalje ostao opozicioni u odnosu na vlast, koja je sada vlast navodno nacionalnih stranaka, počinju da me optužuju da sam jugoslovenski orijentisan, jer smatram da je latinica granično pismo srpske kulture. To je, međutim, savršeno tačno, jer ima i srpskih tradicija u prošlosti koje su vezane za latinično pismo, kao što izuzetno mnogo naših ljudi piše latinicom u XX veku. Tako stoje stvari. Možda se promene, ali sada tako jeste. Predlagao sam promenu javnog položaja ćirilice i mere za unapređivanje njenog položaja u javnoj svesti: u intervjuu Svedoku 2012. godine. Ne mogu, međutim, da one koji pišu latinicom ispisujem iz srpskog naroda. Uvek mi je najvažnije načelo slobode u ličnim odlukama, pa sam se u skladu sa njim i vladao.

Neophodni su strpljenje i upornost u kulturnoj politici: čitav niz sistematski i na dugi rok sprovedenih mera, jačanje osećanja privrženosti ćirilici u javnoj svesti. Da li je razumno tvrditi da je moj kulturni angažman prepreka tome? Zašto oni koji tako misle, svojim angažmanom – mimo mene i svojim znanjem, uticajem i mogućnostima – ne ostvare odlučujuću prednost nad latinicom u tom području? Najlakše je ništa ne znati, ali imati čvrste stavove.

Jedna od novih teza, ako sam razumela, koju unosite u treće izdanje je - sećanje. Ovde je zanimljivo što sećanje opisujete kao radost oslobođenu svakog straha, što (kako sam shvatila) znači neizvesnosti. Da li to znači da je čovek srećniji dok se seća doživljenog jer se boji onog što će tek doživeti, ukoliko doživi?

Moja knjiga se sastoji od antropoloških i kulturnoistorijskih fragmenata: njihova smena u pripovedanju nastoji da sugeriše ritmičko kontrapunktiranje impulsa egzistencije. To je pokušaj da se raskrije dinamizam svesti u njenom neprestanom fluktuiranju od prošlosti ka sadašnjosti, od usamljenog pojedinca preko medijske svetlosti koja sve zatamnjuje do kulturnih obrazaca. To je nastojanje da se otkrije smisao samotne egzistencije u vremenu koje je oglasilo smrt samoće, pošto na mreži nikada niste sami. To je starinska knjiga koja pokušava da osvetli ritmove sveta iz pravca koji svet nastoji da zatomi. Samo se u sećanju postoji na refleksivan način, jer je u intenzitetu iskustva postojanje upleteno u zamršenost ljudskih dejstava: u sećanju ta zamršenost postaje ublažena, istančana i stilizovana. Cena za to je odsustvo samog sadržaja. Sećanje je sigurno mesto propuštenog, izmaštanog ili doživljenog zadovoljstva, jer u njemu više nema ničeg od onoga čega se sećamo. Sećamo se zato što toga više nema. Da ga ima, ne bi trebalo da se bilo čega sećamo.

Bavite se plebejskim i aristokratskim nazorima i na vrlo ih zanimljiv način suprotstavljate. Aristokratski odnos prema, recimo, istini kod Vas deluje mnogo slobodniji, traži više odgovora, gaji veće sumnje od plebejskog. Kod “plebejaca” i dalje važi verovanje da je pridev aristokratski pandan nekom retrogradnom, dakle zatvorenom i dogmatskom sistemu vrednosti. Otkud, na prvom mestu, ta predrasuda prema pridevu aristokratski. A šta on zapravo znači?

Platon je smatrao da je najbolje kada državom upravlja aristokratija: u sasvim njegovom poimanju tog pojma. Jedina aristokratija koja impresionira jeste aristokratija duha. To su oni koji ne traže ništa: poput ruskog carskog pukovnika u ledenom podrumu. Aristokrati duha ne moraju da budu u pravu, niti – pogotovo – moraju da upravljaju javnom pozornicom, na kojoj se – poput mažoretkinja – vrte aktuelni plesači, jer su aristokati duha ljubitelji retkosti. Idu sa mnoštvom, ako misle da to ima smisla, a ne zato što je u mnoštvu – moć. Ostaju sami zato što to odgovara njihovom osećanju za prošlost ili predskazivanju budućnosti. Ne boje se samoće, premda ih užasava koliko su sami: Niče.

O toleranciji govorite da je ona češće licemerna nego iskrena, češće posledica lenjosti da se s nekim/nečim sukobimo nego iskreno slaganje ili razumevanje. Šta Vam je prva asocijacija na tu reč, tolerancija. Ili, preciznije, šta je isprovociralo Vašu misao da ode u tom pravcu – raskrinkavanja tolerancije, jedne od ultimativnih vrednosti novog doba?

Ideja tolerancije – kao ideja koja u sebi sadrži autentičnu zapadnu vrednost, premda je poznaje istorijsko iskustvo i drugih tradicija – postala je oruđe raznorodnog ideološkog i kulturnog nametanja. To znači da je postavljena u rezultantu zapadnih interesa, a ne zapadnih vrednosti. Biti tolerantan znači – u ovako ocrtanom vidokrugu – biti za zapadne interese, pa su tako tolerantni snajperisti sa Majdana, progonitelji ruskog jezika u Ukrajini, demonstranti sa kijevskih ulica, spiskovi koje pravi Helsinški odbor, dok su netolerantni ruski postupci na Krimu, spiskovi koje su napravili Naši. Tolika instrumentalizacija tolerancije pokazuje kako se jedna ideja pretvara u svoju suprotnost. Kritički intelektualac bi trebalo da to vidi i – nota bene – da to javno saopšti.

Govorite i o opoziciji i još nekim stvarima, ali kako ne bismo prepričali celu knjigu, da ukažemo na opis horizonta koji se polako zatvara, jer se “stvara delotvorna ravnoteža čovekove nemoći i vidljivog ili skrivenog, nasilno oglašenog ili potajno uvedenog, ali uvek obavezujućeg i delotvornog opšteg mišljenja. Sve slobodne lađe već su otplovile, svaki nagoveštaj spontanosti ostaje neopažen jer rešenja koja zahvataju naše živote deluju snagom neumitne stihije. Ostaje – čak i tada – nevidljivi apel za slobodom.”  I koji to konopac veže sve ove pojmove u jednu priču o moralu koji je, u ovom vremenu, poput reči “legalizam”, postala jedna dosadna, jedna reč koja nije moderna?

Kakva god da bude istorijska ocena njegove političke aktivnosti – koju treba sagledavati i u kulturološkoj rezultanti stogodišnje sudbine srpskog intelektualca i političara koji je u bitnom stepenu formativno i orijentaciono određen anglosaksonskim tradicijama – odlazak Koštunice svakako je čas istine za njegove nacionalne i za njegove globalističke kritičare. Sasvim je moguće da su bili u pravu kada su ga kritikovali sa stanovišta nacionalne opozicije. No, to sada treba dokazati. Nema više prepreke koja ih sprečava da ostvare svoj naum.  Sasvim je realno da to ne može da se desi odmah i da su uslovi nepovoljni. Ali, treba da se dogodi u razumnom budućem vremenu: četiri godine su sasvim dovoljan period. I uslovi nisu nepovoljniji nego kada je on stupio u politiku: kada su ga odstranili sa Pravnog fakulteta 1974. godine.

Ako ne uspeju da popune otvoreni prostor, njegovi kritičari neće nužno demantovati kvalitet primedbi koje su upućivali njemu, ali će otkriti kvalitet primedbi koje neminovno dolaze njima. To je čas istine: ako različiti protagonisti nacionalne političke orijentacije nisu uspeli – u različitim vremenima – da ostvare bitno različite političke učinke, onda bi trebalo razmisliti o tome šta ih je sprečavalo: spoljašnja nastojanja da se nacionalna orijentacija onemogući ili njene unutrašnje slabosti. Tada bismo videli da nemamo podlogu za uspeh nacionalne politike. A podloga se stvara dugotrajnim, organizovanim i strpljivim radom u području kulturne politike: pasivni otpor – i iz njega proistekla solidarnost u malim stvarima, stvaranje alternativnih područja duha i aktivnosti, poštovanje autoriteta vrednosti a ne moći, sve to u više naraštaja – ima u tome važno mesto.

S druge strane, niko Koštunicu nije toliko “oplakao” kao oni koji su ga četrnaest godina satanizovali. Tek je došao na vlast, a na zgradi Novosadskog univerziteta je pisalo: “Druže Slobo, bela lica,/ Sad se zoveš Koštunica.” Sada naši evrofanatici i evroentuzijasti imaju jednoobraznu skupštinu  i mogućnost da nas potpuno spasu u svim dimenzijama. Ako ne uspeju da postignu boljitak, premda će sigurno nastaviti ideološku, ekonomsku, kulturnu i medijsku diskriminaciju, onda im za to svakako ne može biti kriva nacionalna opozicija koja je vanparlamentarna, sa kojom se sprdaju i kojoj se izruguju: uprkos tome što u mnogim evropskim zemljama i parlamentima postoji jak blok nacionalne i evroskeptičke orijentacije, kao što su u nekima od njih na vlasti stranke izrazito nacionalne orijentacije.

Ne treba prenebregnuti ni mogućnost da činioci odlučivanja postupno pristupe stvaranju “konstruktivne” nacionalne opozicije: ako i prihvatimo da je sam Koštunica bio odviše konstruktivan u svom opozicionarstvu, izgleda da je postao lično neprihvatljiv. Može, dakle, nastati, ona nacionalna opozicija koja će se protiviti svemu što je na dnevnom redu: institucionalizovanju Kosova i Metohije u međunarodnim okvirima, višestrukom – novčanom, kulturnom i medijskom – antagonizovanju severne pokrajine i centralne vlasti, antagonizovanju glavnog grada i unutrašnjosti, deinstitucionalizovanju Republike Srpske u okvirima Bosne i Hercegovine, odstranjivanju ruskih uticaja, razgranavanju i društvenom usađivanju ideologije srpske krivice. Odlučujuće je kako i kada će ona to činiti. Da bi bila “konstruktivna”, ona će uvek morati da promaši trenutak u kojem njeno protivljenje ima pun politički domet.

U tome treba videti i izvesne nadlične momente: narod koji je naknadno odobrio Briselski sporazum svakako da avansno može odobriti dalje uništavanje svoje zemlje. Ko ima pravo da ga onemogući? Sloboda je i da čovek sebe uništi. Nije rđavo ni što su se smenili naraštaji: arheološke ostatke pedesetih, razmaženo-okrutne protagoniste šezdesetih (na čelu sa trademark jedne epohe – bivšim predsednikom Srbije) smenili su bezobzirni atavisti i arivisti sedamdesetih, predvođeni predsednikom SNS: oni su sve bili, od najvećih nacionalista do najvećih evropejaca, na čelu sa budućim premijerom, pa imamo prilike – iz dana u dan – da posmatramo na delu njihovu pamet, ukus i poštenje. Ne radujem se onome što vidim, ali – kad već govorim – da kažem šta mislim. Najboljom mi se čini reč Berđajeva: “Treba upaliti sveće i pripremiti se za noć.”

 

* Milo Lompar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde predaje Srpsku književnost 18. i 19. veka i Kulturnu istoriju Srba

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...