Uzroci deindustrijalizacije i ograničenja za reindustrijalizaciju (1)

prof. dr Mlađen Kovačević

Uvodni referat sa savetovanja na temu "Industrijalizacija u Srbiji - mogucnosti revitalizacije industrijskog sektora", koje je u decembru 2013. godine organizovao Institut ekonomskih nauka u Beogradu
(ilustracija: livnice su zatvorene, kome je potrebno gvožđe u Srbiji)

Rezime

Od kraja 80-tih godina, pa zaključno sa krajem prošlog veka drastično je smanjena industrijska proizvodnja u Srbiji. To je bila posledica raspada zemlje i prekida ekonomskih odnosa sa nekim od bivših republika, sankcija Ujedinjenih nacija, hiperinflacije, dramatičnog pada kupovne moći stanovništva i preduzeća i vazdušne agresije NATO.

Suprotno krajnje optimističkim obećanjima i projekcijama, industrijska proizvodnja u periodu 2010-2012. čak i nešto smanjena, pa je u 2012. godini dostigla tek 38% nivoa iz 1989. godine.

Osnovni uzroci stagnacije industrijske proizvodnje u periodu 2000-2012. su: pogrešan koncept reformi koji je imao ozbiljnu konstrukcionu grešku koja se ispoljava preko ekstremno precenjene vrednosti dinara, nagle i preterane liberalizacije uvoza i katastrofalnog modela privatizacije i jačanje društvene krize.

Nužnu reindustrijalizaciju biće vrlo teško realizovati s obzirom na činjenicu da postoji niz ograničenja među kojima se ističu: pad kvaliteta ljudskog kapitala, nedostatak finansijskih sredstava za investicije, problem realizacije na domaćem i stranom tržištu, sve niža konkurentnost zemlje, vrlo teško stanje u nizu faktora konkurentnosti i sve jača društvena kriza koja se ispoljava u tridesetak segmenata društvenog života.

Prevazilaženje duboke ekonomske i društvene krize, kao i ostvarenje uspešne, održive reindustrijalizacije, biće moguće samo ako se stvori i dosledno realizuje vizija originalnog društvenog i privrednog sistema i za to je potrebno angažovati naučnu elitu iz više naučnih oblasti kako bi se što pre kreirala i što pre usvojila ta vizija.

Ključne reči: deindustrijalizacija, Srbija, ograničenja, reindustrijalizacija.

mlkovacevic

prof. dr Mlađen Kovačević (foto, Medija centar)

Pokazatelji deindustrijalizacije u periodu 1990-2000. godina

Po završetku Drugog svetskog rata, Jugoslavija, a u okviru nje i Srbija, prihvatila je model socijalizma koji je pre toga razvijen u SSSR-u. I u skladu sa lenjinističkim geslom, „industrijalizacija plus elektrifikacija – jednako socijalizam“, prihvatila je recept privrednog razvoja zasnovan pre svega na razvoju industrije. Nakon Informbiroa, taj koncept je delimično umekšan, ali je i dalje razvoj industrije bio prioritet, jer je bilo prihvaćeno verovanje da se samo preko dinamičnog razvoja tog sektora može obezbediti dinamičan razvoj privrede u celini a time i izlazak iz kruga nerazvijenih zemalja. S obzirom na činjenicu da je zbog teških posledica ratnih razaranja i vrlo niskog nivoa industrije, njen rast u periodu 1945-55. godina bio je impresivan, ali je i pored toga na kraju tog perioda njegov nivo bio vrlo skroman.

I nakon te prve dekade obnove i razvoja, nastavljen je vrlo dinamičan rast industrijske proizvodnje Srbije, tako da je njen fizički obim u 1990. bio čak 11,5 puta veći nego što je bio 1955. godine. Najdinamičniji rast ostvaren je u sektoru robe široke potrošnje, a sektor proizvoda za reprodukciju imao je ispodprosečan, ali ipak dinamičan rast.

Posmatrano po užim sektorima, nadprosečan, vrlo visok rast ostvaren je kod proizvodnje hemijskih proizvoda i vlakana (čiji je obim u 1990. bio čak 47,7 puta veći nego 1955.), proizvodnje saobraćajnih sredstava (39,3 puta veći), proizvodnje celuloze, papira i prerade papira (30 puta), proizvodnje gume i plastike (25 puta), proizvodnje odevnih predmeta i krzna (21,5 puta). Zahvaljujući intenzivnom investiranju, proizvodnja električne energije, gasa i vode u 1990. godini je bila 23,1 puta veća nego 1955. (Devetaković S., Jovanović - Gavrilović B. Rikalović G. (2012, str. 66). Nešto umereniji, ali ipak vrlo visok rast ostvaren je i kod proizvodnje električnih i optičkih uređaja (16,6 puta), proizvodnje osnovnih metala (14,4 puta) i proizvodnje ostalih mašina i uređaja (14,4 puta) (Ibidem). Dodajmo da je prosečna stopa rasta u ovim sektorima u periodu 1955-1990. iznosila između 11% i 7,6%, dok je za celu industriju ona iznosila oko 7%.

Trebalo bi napomenuti da je u drugoj polovini osamdesetih godina došlo do bitnog usporavanja rasta, a u nekim godinama i smanjenja nivoa industrijske proizvodnje u Srbiji, što je bila posledica pre svega zaoštravanja političke situacije u SFRJ, a zatim i istrošenosti praktikovanog modela privrednog rasta, što je rezultiralo u smanjenju konkurentnosti privrede u celini, a posebno industrije. I pored toga, u periodu 1955-1990. stvoreno je niz industrijskih preduzeća koja su se afirmisala i na stranom tržištu, a među njima su se posebno isticali „Ivo Lola Ribar“, RT Bor, „21. maj“, „Zmaj“, „Industrija motora i traktora“, „Zastava“, „Elektroindustrija“, „Prva petoletka“, „14. oktobar“, „Nikola Tesla“, „29. novembar“, „Hemofarm“, „Prvi maj“, Valjaonica bakra, Valjaonica aluminujuma, „Jumko“, „Prvi partizan“, „Sloboda“, „Proleter“, „Magnohrom“, „Goša“,  Fabrika kablova u Svetozarevu, „Novokabl“, „Nisal“, „Simpo“, „Metalac“, „Sintelon“, „Koštana“, Industrija obuće – Beograd, „Leda“, „Kristal“ (Zaječar), Fabrika stakla u Paraćinu, FAP, „Trajal“, i sl.

industrija-motora-rakovica

Nekada uspešna fabrika: Industrija motora Rakovica

Dramatičan raspad zemlje, prekid ekonomskih odnosa Srbije i njenih industrijskih preduzeća sa nekim od bivših republika i znatno smanjenje prodaje industrijskih proizvoda Srbije na područje bivših republika, uvođenje i osmogodišnje praktikovanje sankcija Ujedinjenih nacija, hiperinflacija i u vezi sa tim dramatičan pad kupovne moći i preduzeća i stanovništva u Srbiji, višegodišnji proces dezinvestiranja i bitno smanjena mogućnost uvoza opreme i znanja i vazdšna agresija NATO - urušili su industrijsku proizvodnju u Srbiji, pa je njen fizički obim u 2000. godini iznosio samo 43% nivoa iz 1990. godini.

U tom periodu drastično je smanjena proizvodnja onih industrijskih proizvoda koji su se ranije većim delom plasirali na području bivših jugoslovenskih republika ili u inostranstvu. Na primer, proizvodnja saobraćajnih sredstava u 2000. iznosila je samo 7%, proizvodnja ostalih saobraćajnih uređaja 15%, a proizvodnja električnih i optičkih uređaja 25% nivoa proizvodnje iz 1990. godine.

U svim užim industrijskim sektorima proizvodnja je smanjena, a najmanje je smanjena u onim koji su bili u visokoj meri upućeni na domaće tržište. Tako je u sektoru eksploatacije nafte i gasa proizvodnja bila za samo 11% manja nego 1990, proizvodnja duvanskih proizvoda za 16%, proizvodnja električne energije, gasa i vode za 17% .

Na industriju Srbije u periodu 1990-2000. negativan uticaj imao je i znatan pad aktivnosti saobraćaja, građevinarstva i poljoprivrede, pa i turizma, jer je tražnja za domaćim industrijskim proizvodima u tim sektorima osetno smanjena. I negativna selekcija kadrova, do čega je došlo na svim nivoima, pa i u industrijskim preduzećima imala je, u uslovima teških internih i eksternih ograničenja, ne mali negativni uticaj na industrijsku prizvodnju.

Na znatno smanjenje industrijske proizvodnje u poslednjoj deceniji prošlog veka sve veći uticaj imala je eskalacija društvene krize u brojnim segmentima društvenog života, a među njima su se isticali: a) politička kriza i kriza državnih institucija – od parlamenta, vlade, ministarstava, Narodne banke Jugoslavije, kriza poverenja, odnosno sve manje poverenje u državne institucije, kriza ljudskog kapitala, kriza morala, kriza vrednosnog sistema, kriza zdravstva, kriza obrazovanja, kriza nauke i naučnoistraživačkog rada, kriza poljoprivrede, kriza građevinarstva, kriza saobraćaja itd.

Nastavak deindustrijalizacije u periodu 2000-2012. godine

Nakon značajnog društvenog prevrata ostvarenog početkom oktobra 2000. godine, veliki broj do tada opozicionih, a kasnije zvaničnih političara, ali i naučnih instituta, akademskih ekonomista i tzv. ekonomskih analitičara, obećavali su spektakularan rast i razvoj privrede u celini, a industrije posebno. To je došlo do izražaja i na skupovima ekonomista, političara i privrednika na Kopaoniku koje je organizovao Savez ekonomista Srbije, ali i na naučnim skupovima ekonomista koje je krajem 2000, sredinom i krajem 2001. godine, organizovalo Naučno društvo ekonomista SR Jugoslavije.

I pre tog društvenog preokreta 5. oktobra 2000. godine, a naročito posle njega, spektakularan rast i razvoj privrede, a posebno industrije, obećavala je i grupa ekonomista, samozvanih „eksperata“, poznata kao G-17, a mnogi od njih su prošli obuku u inostranstvu. To je naročito došlo do izražja u drugoj polovini 2000. godine.

labus-djelic-dinkic

Miroljub Labus, Božidar Đelić, Mlađan Dinkić

Iako je 2000. godina kao statistička osnova za privredu u celini, a posebno za industriju, bila izuzetno niska - za razliku od političara, ekonomskih instituta, akademskih ekonomista, samozvanih „vizionara“ ekonomskih reformi - sumnjao sam u mogućnost ostvarenja obećavanih spektakularnih privrednih performansi (Kovačević, 2001, str. 130-139).

Na opštu žalost, brzo se pokazalo da su moji „pesimizam“ i „defetizam“ i „širenje negativne energije“ bili opravdani, pogotovu kada su u pitanju rast BDP i industrijske proizvodnje koja je 2003. godine čak bila za oko 1% manja nego 2000. godine.

Od novih funkcionera, najbombastije obećanje dao je ministar za finansije Božidar Đelić, koje je glasilo:

„Srbija će za tri godine doživeti najbrži privredni rast u kojoj se otvaraju najinventivnija i najinteresantnija radna mesta u ovom delu Evrope, a za tri godine pričaće se o „srpskom čudu“ a ona će do 2004. postati kandidat, a do 2010. punopravna članica Evropske unije“ (Đelić, 2002, str. 24 i 26).

Na istom naučnom skupu na kome je Đelić ovo obećao, po očaravajućim obećanjima svetlih perspektiva istakli su se i tadašnji guverner Narodne banke SRJ (M. Dinkić, 2002a, str. 165-187) kao i potpredsednik Savezne vlade i istovremeno savezni ministar za spoljnu trgovinu (M. Labus, (2002,str.13-12). Meni je bilo potpuno jasno da od tih (i sličnih) obećanja neće biti ništa i da su ona data u skladu sa geslom „obećanje – ludom radovanje“ i na istom skupu sam to nizom argumenata dokazivao (M. Kovačević, 2001, str. 130-139) i (M. Kovačević, 2002, str. 187-194). Na te moje primedbe, arogantno, sa nipodaštavanjem, ali bez ozbiljnih argumenata odgovorio je tadašnji guverner (M. Dinkić, 2002b, str.245-248).

Krajem 2002. godine, na savetovanju koje je organizovalo Naučno društvo ekonomista podneo sam referat pod naslovom „Nužnost napuštanja dosadašnjeg koncepta ekonomske politike“ (Kovačević 2002c), a reč sam dobio tek oko 15 sati, što je bio izraz verovanja organizatora da je taj moj vapaj bez osnova.

Iste godine u jednom obimnom intervjuu Privrednom pregledu dokazivao sam da je privreda Srbije, zbog veoma precenjenog valutnog kursa i nagle i preterane liberalizacije uvoza, zahvaćena tzv. „holandskom bolešću“ (Kovačević, 2002d), i da će se ona širiti ako se ta politika ne napusti - ali ni to nije imalo nikakav efekat. Naprotiv, tadašnji samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi su isticali „velike uspehe“ reformi, a tu se posebno „istakao“ tadašnji guverner NBJ mr Mlađan Dinkić, na savetovanju koje je organizovalo Naučno društvo ekonomista u Novom Sadu (Dinkić, 2002b). Na tom skupu sam sa obiljem podataka dokazivao da njegovo isticanje ostvarenih privrednih i spoljnotrgovinskih i stabilizacionih performansi nemaju nikakvu realnu osnovu (Kovačević, 2002b).

fabrika propala

Nekadašnja fabrika u Srbiji

I tokom 2002. i 2003. godine samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi u Srbiji su obećavali „med i mleko“ a stvarnost ih je iz godine u godinu surovo demantovala ali oni su to potpuno ignorisali. Naime, i pored izuzetno niske statističke osnove od koje se pošlo (2000. godina), u 2001. godini bruto domaći proizvod je povećan za samo 5,3%, u 2002. godini rast je bio još skromniji – samo 4,3% a u 2003.g. samo 2,5%. I taj rast bio je više virtuelnog nego realnog karaktera, jer se zasnivao pre svega na rastu usluga vezanih za veoma izražen rast uvoza – trgovini, bankarskim uslugama i sl.

Sa stanovišta teme koja je predmet ovog rada, bitno je naglasiti da je rast industrijske proizvodnje, s obzirom da je nestalo ili je bitno smanjeno dejstvo niza ograničavajućih faktora koji su doprineli njenom drastičnom padu u periodu 1990-2000 godina i na vrlo nisku statističku osnovu – bio vrlo skroman: u 2001. godini samo 0,1%, u 2002. godini 1,8%, a u 2003, njen fizički obim je bio čak smanjen za 2,8%. Tako je u 2003. godini fizički obim industrijske proizvodnje bio za oko 1% manji nego 2000. godine. Tada su zvaničnici i podobni ekonomisti, a posebno oni koji su bili zaslepljeni religijom neoliberalizma, to objašnjavali nekom „tranzicionom recesijom“ i nastavljali da obećavaju visoke privredne performanse, a posebno rast industrijske proizvodnje.

Nažalost, do toga nije došlo i u poslednjoj godini pre izbijanja svetske finansijske krize, koja se kasnije transformisala u svetsku ekonomsku krizu, tj. u 2007. godini obim industrijske proizvodnje Srbije, po domaćoj metodologiji, bio je za samo 14,5% veći nego što je bio 2000.g. Po metodologiji UNIDO-a, obim prerađivačke industrije Srbije u 2007. godini bio je za samo 6,1% veći nego što je bio 2000. godine i od 16 zemalja istočne Evrope, po tom rastu iza Srbije je bila samo Makedonija (UNIDO, 2009).

Koliko je rast prerađivačke industrije u Srbiji bio skroman, postaje jasnije ako se zna da je u Estoniji istovremeno ostvaren porast od čak 96,6 %, Litvaniji 89 %, Slovačkoj 81,5 %, Letoniji 59,6 %, Bosni i Hercegovini 57,4 %, Poljskoj 55,2 %, Češkoj Republici 53,8 %, Rumuniji 51,2 %, Mađarskoj 48,6 % (UNIDO, 2009).

Kada se svetska finansijska kriza sve više transformisala u svetsku ekonomsku krizu, a to se desilo 2008. godine, dvojica samozvanih „vizionara“ ekonomskih reformi M. Dinkić i B. Đelić su tvrdili da će Srbija od te kriza imati više koristi nego štete jer će se, navodno, potencijalni investitori preorijentisati sa zemalja zahvaćenih tom krizom -  na Srbiju (Privredni pregled, 3-5.X 2008. str. 5). Na opštu žalost, već te 2008. godine BDP Srbije je povećan za samo 3,8%, a industrijske proizvodnje za samo 1,1%. U periodu 2000-2008. godina fizički obim proizvodnje u Srbiji je, i pored ekstremno niske statističke osnove i obećanja o spektakularnom rastu, bio povećan za samo 16,8 %, tj. prosečna stopa rasta je iznosila samo 1,95 %. Sledeće, tj. 2009. godine BDP Srbije je smanjen za 3,5%, a obim industrijske proizvodnje smanjen je za čak 12,6%. U 2010. godini industrijska proizvodnja je vrlo skromno povećana – samo za 1,2%. I kao rezultanta svega, ona je u 2010. godini iznosila samo 88,6 % nivoa iz 2008. godine. Takođe kao posledica toga, ona je u 2010.g. bila samo 3,11 % veća nego 2000. godine, što znači da je njena prosečna godišnja stopa rasta bila u granicama tolerantne statističke greške, tj. iznosila je samo 0,3%.

Rezultat svih prethodno navedenih podataka, jeste katastrofalna činjenica da je fizički obim industrijske proizvodnje u Srbiji u 2010. godine iznosio samo 45,36% njegovog nivoa iz 1990. godine, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa kretanjem svetske industrijske proizvodnje, pogotovu sa njenim impresivnim rastom u zemljama u razvju a posebno u Kini. Naime, prema godišnjaku UNIDO-a, novostvorena vrednost u svetskoj industrijskoj proizvodnji između 1990. i 2010. godine je rasla po prosečnoj godišnjoj stopi od 2,8%, pa je njena vrednost povećana sa 4,290 na čak 7,390 biliona dolara, tj. u 2010. je bila za 72,2 % veća nego 1990. godine. Po istom izvoru, učešće zemalja u razvoju u svetskoj industrijskoj proizvodnji je u tom periodu povećano sa 20% na čak 30%, a samo Kine sa 6,7% na 15,4% (UNIDO, 2011; pp.142-143).

Sa stanovišta teme koja je predmet ovog rada, 2010. godina je vredna pažnje i zbog publikovanja dva rada, u kojima je projektovan značajan, pozitivan preokret u rastu i razvoju industrije, ili kako se u njima isticalo – reindustrijalizacija.

Već krajem 2009, a pogotovu u prvoj polovini 2010. godine, od tadašnjeg predsednika vlade, brojnih ministara, državnih i stručnih institucija, do niza akademskih ekonomista, matematičara, statističara, posebno onih koji su radili pri državnim institucijama ili su dobijali sredstva za izradu raznih „studija“ posvećenih budućem razvoju privrede - stvoren je visok stepen saglasnosti da je Srbija izašla iz ekonomske krize i u skladu sa tim projektuju se visoke privredne performanse. Navešću, najvažnije za temu ovog rada, nalaze iz samo dve „studije“.

Sredinom 2010. godine na sva zvona, kroz sva važnija sredstva informisanja objavljeno je da je grupa „eminentnih“, „najpoznatijih“ ekonomista uradila „studiju“ Postkrizni model ekonomskog rasta i razvoja Srbije 2011-2020. koju je uradilo pet profesora Ekonomskog fakulteta i devet honorarnih saradnika Ekonomskog instituta (1). Autori te „studije“ na više mesta su isticali da su ciljevi i projekcije „ambiciozni, ali realno postavljeni i ostvarivi“.

pavle-petrovic

Pavle Petrovic, jedan od koautora, sa Ekonomskog fakulteta, "Postkriznog modela rasta"

Ovde se samo podsetimo da je za „postkrizni“ period 2011-2020. godina bila projektovana prosečna stopa rasta BDP od 5,8%, a industrije 6,9%, pa bi se, u slučaju ostvarenja tih projekcija, udeo industrije u formiranju BDP povećao sa 17,4% na 18,5% (Postkrizni model, str.9). Istine radi, trebalo bi napomenuti da su autori ovog rada za prve 2-3 godine projektovali skromnije stope rasta. Meni je bilo potpuno jasno da su te, kao masa drugih projekcija u toj „studiji“ spisak lepih ali, nažalost, potpuno nerealnih želja, pa sam u autorskom tekstu objavljenom u dnevnom listu Politika napisao da je veća verovatnoća da Srbija postane svetski prvak u fudbalu 2018, a pogotovu 2022. godine nego da se ostvare te projekcije.

Ta „studija“ je postala zvanični dokument tadašnje vlade.

stojan-stamenkovic

Stojan Stamenkovic, jedan od koautora, iz Ekonomskog instituta, "Postkriznog modela rasta"

Na osnovu opredeljenja i najvažnijih projekcija iz Postkriznog modela i dokumenta Evropske unije Evropa 2020, grupa bivših i doskorašnjih ministara, na čelu sa tadašnjim predsednikom države, krajem 2010. godine produkovala je dokument Demokratske stranke „Srbija 2020: Koncept razvoja Republike Srbije do 2020. godine“ (koji je označen kao Nacrt za javnu raspravu).

ds-izborna-skup-2010

Izborna skupština DS, decembar 2010: promocija dokumenta „Srbija 2020: Koncept razvoja Republike Srbije do 2020. godine“

U februaru 2011. Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja i Republički zavod za razvoj na sva zvona su objavili publikaciju Strategija i politika razvoja industrije Republike Srbije 2011-2020. I anonimni autori ove Strategije i politike razvoja su pali pod potpuni uticaj „studije“ Postkrizni model rasta i razvoja privrede Srbije 2011-2012. I pored toga što oni navode da je fizički obim industrijske proizvodnje u 2009. godini bio samo za 2,9% veći nego u 2000. Godini, da je prosečna stopa njenog rasta u tom periodu iznosila samo 0,3% i da se njeno učešće u kreiranju BDP smanjilo sa 25,1% (u 2001.) na 20,7%, a prerađivačke industrije sa 22,6% na samo 15,3% kao i da je u periodu od kraja 2000. do kraja 2009. godine broj zaposlenih u industriji Srbije smanjen za 250.000 - nisu našli za shodno da objasne zašto je došlo do ovih katastrofalnih rezultata. Oni obećavaju revitalizaciju industrije u periodu 2011-2015. godina. Bitno je naglasiti da oni ističu da će „novi model privrednog rasta i razvoja imati težište na industrijskom rastu (str. 9). U toj Strategiji se ističe da će novi model industrijskog rasta za period 2011-2020. (podvukao M.K.), biti izvozno orijentisan i da on podrazumeva: a) dinamičan rast investicija, b) visoku stopu rasta izvoza, c) rast industrijske zaposlenosti. U skladu sa tim i sa prihvaćenom projekcijom rasta BDP za ceo period po stopi 5,8%, bilo je projektovano da obim industrijske proizvodnje u 2020. bude udvostručen u odnosu na onaj iz 2010. što podrazumeva prosečnu godišnju stopu rasta, od 7,2%, dok bi prosečna stopa rasta za prerađivačku industriju iznosila 7,3% (str. 141).

boris tadic strategija 2020

Nacrt Strategije razvoja Srbije do 2020. godine uputio je u javnu raspravu predsednik Srbije Boris Tadić. Nacrt strategije koja predstavlja sveobuhvatni plan razvoja u narednih 10 godine, objavljen je na sajtu predsednika Republike (www.predsednik.rs) 20. decembra 2010.

Na opštu žalost, stvarnost je vrlo brzo surovo demantovala autore, kako Postkriznog modela...,  tako i Strategije razvoja industrije. Naime, već u 2011. godini industrijska proizvodnja je skromno povećana – za 2,2%, ali je u 2012. smanjena za 2,9%, pa je njen nivo u 2012. godini bio za 0,76% manji nego u, po autorima Postkriznog modela, „poslednjoj kriznoj godini“, tj. 2010. godini (2), dok je fizički obim ukupne industrijske proizvodnje u 2012. godini dostigao samo 38,4% njenog nivoa iz daleke 1989. godine.

strategija okrsto djelic cvetkovic

Strategija razvoja Srbije do 2020. godine je dokument na osnovu koga se može uspostaviti pravo partnerstvo sa Evropskom unijom, rekao je 24. decembra 2010. potpredsednik Vlade Srbije Božidar Đelić u Medija centru i najavio da će taj koncept biti "predmet rasprave pri formiranju podrške iz evropskog budžeta budžetu Srbije". Premijer Srbije Mirko Cvetković je rekao da koncept razvoja Srbije do 2020. predviđa porast zaposlenosti, bruto domaćeg proizvoda, izvoza i investicija i treba da bude osnova dugoročne strategije razvoja zemlje. "Dva najvažnije parametra koncepta razvoja Srbije su rast BDP-a, koji bi do 2020. po glavi stanovnika trebalo da iznosi 8.000 evra, i da bude zaposleno više od 400.000 ljudi", rekao je Cvetković.

Dodajmo da je nivo prerađivačke industrije u 2012. godini bio čak za 3,8% na nižem nivou nego što je bio 2000. Posebno je katastrofalna  činjenica da je fizički obim ukupne industrijske proizvodnje u 2012. godini dostigao samo 38,4% njenog nivoa iz daleke 1989. godine.

S obzirom na nizak nivo privredne razvijenosti Srbije, bilo je prirodno očekivati da industrija bude „lokomotiva“, tj. sektor koji se razvije brže od ostalih sektora uzetih skupa. Međutim, u slučaju Srbije od 2000. pa zaključno sa 2012. godinom desilo se suprotno, pa je učešće industrije u kreiranju ukupnog BDP smanjeno za čitavih 8 procentnih poena. Naime, prema nedavno publikovanim podacima Svetske banke, učešće sektora industrije u kreiranju ukupnog BDP u Srbiji je smanjeno sa 30% (u 2000.) na 27% (u 2012.), a sektora prerađivačke industrije sa 24% na samo 16% (World Bank, 2013, 4.2).

Istina je da je u tom dvanaestogodišnjem periodu u čak 93 zemlje došlo do smanjenja učešća prerađivačke industrije u stvaranju ukupnog BDP, dok je u 25 bilo obrnuto, a u 34 zemlje to učešće je ostalo nepromenjeno (Ibidem). Međutim, bitno je naglasiti da je samo u šest (od 152) zemalja to smanjenje učešća prerađivačke industrije u kreiranju ukupnog BDP bilo  veće nego u Srbiji, i to u Burkini Faso (za 9 procentnih poena), Malti (za 9), Makaou SAR Kina (takođe za 9), Mauritaniji (za 10), Sejšelima (za 12), a posebno u Tadžikistanu (čak za 26).

S druge strane, najveće povećanje učešća prerađivačke industrije u kreiranju ukupnog BDP zabeleženo je u Surinamu (za 14 procentnih poena) i Portoriku (za 10 procentnih poena). Navedimo da su 2012. godine po učešću prerađivačke industrije u kreiranju ukupnog BDP bile  posebno istaknute sledeće nerazvijene ili vrlo nerazvijene zemlje: Portoriko (učešće čak 49%), Svazilend (učešće od čak 44%) i Tajland (36%). I na kraju, navedimo da isto učešće prerađivačke industrije u stvaranju ukupnog BDP, kao što je u slučaju Srbije, imaju i Albanija, Hrvatska, Ruska Federacija, Švedska i Tunis (Ibidem).

Kada se imaju u vidu svi prethodno navedeni vrlo neprijatni, katastrofalni podaci o industriji Srbije, nije za neku veliku samohvalu ostvareni njen rast u prvih 10 meseci 2013. godine od 6,2% koji će vrlo verovatno biti niži za celu godinu, pogotovu ako se zna da je, isključujući uticaj sezonskih faktora, ona u oktobru bila za 1,6%, a prerađivačke industrije za 0,9% manja nego što je bila u septembru i to je ostvareno, pre svega, po osnovu izvoza kompanija u većinskom stranom vlasništvu čija je proizvodnja visoko uvozno zavisna, pa je neto devizni efekat Srbije po tom osnovu izvoza vrlo skroman. Uz sve to, trebalo bi imati u vidu da je taj rast bio praćen sa nastavkom olakog, visokog zaduživanja u inostranstvu i zemlji, što mora imati neprijatne dugoročne posledice. Dodajmo da, zbog nemogućnosti većeg povećanja izvoza niza proizvoda koji imaju visoko učešće u strukturi robnog izvoza, u 2014. godini neće biti moguće po tom osnovu povećati industrijsku proizvodnju. Na kraju, nužno smanjenje subvencija nizu industrijskih preduzeća i moguće gašenje nekih koja su u procesu restruktuiranja, mora delovati negativno na rast industrije u 2014. godini.

 

1) Autorski tim sa Ekonomskog fakulteta činili su Pavle Petrović (obradio makroekonomske politike), Jurij Bajec (koordinator), Boško Živković (finansijski sektor), Mihail Arandarenko (tržište rada) i Milojko Arsić (reforma javnog sektora). Autorski tim Ekonomskog instituta činili su Stojan Stamenković (projekcije), Miladin Kovačević (projekcije), Vladimir Vučković (reindustrijalizacija), Edvard Jakopin (regionalni razvoj), Natalija Bogdanov (poljoprivreda), Miroslav Zdravković (izvoz), Sanja Filipović (energetika), Svetlana Mitrović (saobraćaj i informacione tehnologije) i Ivan Nikolić (projekcije).

2) I pored toga, a moguće baš zbog toga, tri autora su kasnije izabrani u Savet guvernera NBS, a takođe trojica su izabrani u Fiskalni savet i svi su, za naše uslove vrlo visoko plaćeni.

(sutra: Osnovni uzroci deindustrijalizacije Srbije)

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...