KORISNO UBIJANJE DECE

Autori :   Edvard Herman, Dejvid Piterson

Konstruktivni genocidi: sankcije u Iraku radi uništavanja režima, odnele najmanje pola miliona iračke dece a Madlen Olbrajt izjavila da se to isplatilo (Delovi iz studije "Politika genocida", Edvarda Hermana i Dejvida Pitersona, koja je upravo objavljena na srpskom jeziku; naslovi i medjunaslovi su redakcijski)

Najveća genocidna akcija u poslednjih trideset godina jesu ekonomske sankcije nametnute Iraku posle invazije Kuvajta avgusta 1990, kako u pogledu broja žrtava, tako i u pogledu svesti o posledicama ove politike kod onih koji su je kreirali. Pošto je Rezolucija 661 Saveta bezbednosti primorala Irak na povlačenje iz Kuvajta, američki i britanski pobednici rata u Iraku 1991. prisilili su Savet da usvoji novu Rezoluciju 687 nakon iračkog poraza. Rezolucija je zahtevala uništenje kompletnog iračkog hemijskog, biološkog i nuklearnog oružja, kao i njihovih balističkih projektila. Formirana je Specijalna komisija da nadgleda iračko poštovanje Rezolucije 687. Tako je uspostavljen mehanizam koji je omogućio SAD i Britaniji da prisile Specijalnu komisiju i Savet bezbednosti da konstatuju da se Irak ne pridržava Rezolucije samo na osnovu toga što su sami to tvrdili, sprečavajući tako ukidanje ekonomskih sankcija.

Razorne sankcije Rezolucije UN 687, koje su uglavnom sprovodile američka i britanska vlada, nisu dozvolile Iraku da obnovi svoj vodovod, kanalizaciju, elektromrežu, sve što je hotimično uništeno masovnim bombardovanjem u toku rata.

Namerno uništavanje vodosnabdevanja

Posleratna procena „internih nalaza Bušove administracije“ o šteti načinjenoj američkom kampanjom bombardovanja, koju je uradio Njujork tajms, pokazala je da je „Irak na duže vreme vraćen u predindustrijsko doba, ali sa svim problemima postindustrijske zavisnosti od energije i tehnologije“. Jedan poverljivi izvor, „koji je imao glavnu ulogu u vazdušnoj kampanji“ priznao je listu Vašington post da je takozvano „strateško bombardovanje... ciljalo sve one mete koje omogućuju zemlji da se održi“ – sve mete koje su „neophodne za preživljavanje civilnog stanovništva Iraka“, koristeći terminologiju Dodatnog protokola Ženevske konvencije iz 1979.

Tokom sledećih trinaest godina, nijedan od ovih sistema nije vraćen u stanje u kojem je bio pre rata. Tomas Nađ napominje da je još 22.1.1991, samo nekoliko dana nakon što je počelo bombardovanje, Američka vojna obaveštajna agencija očekivala da će, pošto Irak zavisi od uvoza „specijalizovane opreme i hemikalija“ za snabdevanje svog stanovništva pijaćom vodom, nemogućnost „nabavke zaliha dovesti do nestašice čiste vode za piće za većinu stanovništva, i prouzrokovati veći broj pojava bolesti, ako ne i epidemija“. Na osnovu ovog, i drugih američkih planskih dokumenata, Nađ je zaključio da su „SAD znale da je postojala velika mogućnost da sankcije unište irački sistem prerade vode. Takođe su znale koje bi bile posledice: učestale pojave bolesti i visoka smrtnost dece... SAD su namerno vodile politiku uništavanja iračkog sistema vodosnabdevanja, dobro znajući kakva će biti cena po živote Iračana.“

Pola miliona dece ostalo bi živo

Sankcije i ovlašćenje Komiteta za sankcije da odobrava ili blokira projekte obnove doveli su 1998. do ostavke Denisa Halideja, prvog koordinatora Ujedinjenih nacija za humanitarne poslove u Iraku, uz njegovu ocenu da je učinak sankcija ravan „genocidu“. Njegov naslednik, Hans fon Sponek, ubrzo je došao do istog zaključka, i takođe dao ostavku. Jedna procena Ujedinjenih nacija iz 1999. konstatovala je „neprekidno propadanje iračke ekonomije, sa naglašenim pogoršavanjem životnih uslova za iračku populaciju i veliki pritisak na društveno tkivo... Irački narod ne bi trpeo takve nestašice da nije bilo produženih mera, usvojenih od strane Saveta bezbednosti, i posledica rata.“ UNICEF i Svetska zdravstvena organizacija te godine su zajedno uradili analizu smrtnosti čiji je rezultat bila procena da „deca ispod pet godina umiru dvostruko više nego što je to bio slučaj 1989.“ i, da nije tako, pola miliona dece više bilo bi živo krajem decenije.

Ubilački ekonomski rat

Ovaj stepen velikog iračkog krvoprolića „nije bio slučajan, niti posledica greške“, pisao je fon Sponek. „Dok su predstavnici američke i britanske vlade u Komitetu za sankcije pomno proveravali narudžbine iračke vlade za rezervne delove dalekovoda i zamenu opreme, i dok su malo po malo blokirali većinu narudžbina za oblasti u nadležnosti Bagdada, Komitet za sankcije je odobravao, sa retkim izuzecima, sve narudžbine iz Kurdistana“. Isti obrazac se ponavljao za sve zahteve za obnovu infrastrukture, a „skoro sto posto svih predmeta koji su zadržani od strane Komiteta za sankcije Saveta bezbednosti tokom perioda programa Nafta za hranu (1996–2003) blokirani su zahvaljujući američkim i britanskim vlastima“. Režim sankcija je „nekritički kažnjavao iračko stanovništvo kao celinu“, piše fon Sponek na drugom mestu, i Ekonomski i socijalni savet Ujedinjenih nacija ga je osudio kao „nesumnjivo nezakonit prema postojećem međunarodnom humanitarnom pravu i zakonu o ljudskim pravima“. Zaista, ovaj ubilački ekonomski rat Džon i Karl Miler 1999. nazvali su „sankcijama masovnog uništavanja“. Procenili su da su sankcije bile „uzrok smrti više ljudi nego što je umrlo od takozvanog oružja za masovno uništavanje tokom cele istorije“.

Legalizacija ubijanja civila

Legalizacija ovog smišljenog američkog ubijanja civila u potpunosti je otkrivena maja 1996, kada je Lezli Stal, novinarka televizije Si-Bi-Es, pitala ambasadorku u UN Madlen Olbrajt da li veruje da je „cena“ navedenih smrti pola miliona iračke dece „isplativa“.

Lezli Stal: "Čuli smo da je pola miliona dece umrlo. Mislim, to je više dece nego što je ubijeno u Hirošimi. I, znate, da li je sve vredno toga?"

Madlen Olbrajt: "Mislim da je to veoma težak izbor, ali mislim da je vredno, vredno je toga."

Naravno, režim sankcija nikada nije doveo do uklanjanja Sadama Huseina, a verovatno nikada nije ni bio namenjen tome, ali jeste realizovao američku (Džordž Buš I, Bil Klinton, Džordž Buš II) i britansku (Džon Mejdžor i Toni Bler) politiku uništenja materijalnog i političkog rasta iračke države koja je, brzo se modernizujući, postajala vodeća sila na Bliskom istoku, i proces njenog slabljenja pred invaziju i okupaciju koja je počela 2003. godine.

Može se primetiti da Lezli Stal nije stavila pod znak pitanja odgovor Olbrajtove, a kamoli da ju je kritikovala zbog njega; štaviše, nije to učinio nijedan od intelektualaca zagovornika „humanitarnog“ rata i „odgovornosti za zaštitu“ sa čijim delima smo upoznati. Ovo trinaestogodišnje masovno ubijanje je konstruktivno. Stotine hiljada iračkih žrtava nisu vredne zvanične pažnje i tako nisu od značaja ni za intelektualce, ni za medije bliske vlasti. Smrti prouzrokovane „sankcijama masovnog uništenja“, dakle, nisu pomenute u zvaničnim izveštajima kao američki „neuspeh“ da reaguje na genocidni zločin u ovo „doba genocida“. Niti je, sa SAD kao počiniocem, a ne pasivnim posmatračem, pitanje odgovornosti ikada pokrenuto.



Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...