KO IMA, DAĆE MU SE

Prevela:   Tijana Vlahović

Ružni ljudi su jedna od malobrojnih grupa koju je još uvek legalno diskriminisati. Na njihovu nesreću, postoje dobri razlozi zašto lepota i uspeh idu „ruku pod ruku“

Zamislite da imate dva kandidata za posao. Oba su istog pola i taj pol je onaj prema kome imate sklonosti i može vam se činiti atraktivnim. Njihovi CV su podjednako dobri i oboje su dobro prošli na razgovoru. Vi ne možete da odolite a da ne primetite da je jedan prilično ružan i da je drugi lep. Da li ste pokolebani njihovom pojavom?


Možda niste. Ali manje moralni smrtnici mogu biti. Ako se pojava ne bi uzimala u obzir, zašto bi se ljudi posebno odevali za ovakve razgovore, čak i ako zaposlenje koje se oni nadaju da će dobiti, podrazumeva neformalnu odeću? Takvi razgovori za posao su prekretnice u životu. Ako lepota pokoleba one sa kojima se vodi razgovor, lepi će, uglavnom, imati uspešnije karijere od ružnih, čak i ako lepota nije neophodna kvalifikacija za određeni posao.

Ako ste bili pod utiskom nečijeg izgleda, ipak, da li je to bilo pogrešno? U društvu koje izbegava predrasude, favorizovanje lepih čini se veoma površnim. Ali nije uvek bilo ovako. U prošlosti, ljudi su često izjednačavali lepotu sa vrlinom i ružnoću sa porokom.

Čak i sada, izraz „ružan kao greh“ nije baš izašao iz upotrebe. Postoji, naravno, podjednako poznat izraz „kakve su ti oči tako vidiš“, međutim podtekst tog starog viđenja, da je lepota proizvoljna, pogrešan je. Većina ljudi se slaže o tome šta je lepo i moderna biologija sugeriše da postoji dobar razlog za to tvrđenje.

Otac naučne studije o lepoti je Rendi Tornhil sa Univerziteta u Novom Meksiku. Pre više od jedne decenije dr Tornhil se usudio da zapažanje do kog je prvobitno došao eksperimentišući sa insektima, primeni na ljude.

Insekti u ispitivanju su bile muve-skorpije (Panorpa communis) i zapažanje je bilo to da su one muve čija su krila bila najviše simetrična bile te koje su se razmnožavale više od drugih. Dr Tornhil je mislio da može da se ispostavi da ova prednost za simetriju bude univerzalna u životinjskom carstvu (i zaista izgleda da je tako). Zatim, on je pokazao da je to ljudska istina. Počeo je sa licima, manipulišući slikama da bi ih napravio više ili manje simetričnim i angažujući volontere suprotnog pola da ih rangiraju po privlačnosti. On je nastavio da eksperimentiše dok nije pokazao da svi aspekti telesne simetrije tome doprinose, sve do dužine odgovarajućih prstiju.

Razlog izgleda da je to što je teško da se održi savršena simetrija u razvoju embriona. Embrion koji može da je zadrži očigledno ima dobre gene (i takođe određenu količinu sreće). Postoji dakle više od koincidencije zašto se reči „zdravlje i lepota“ tako olako kažu, kao obična fraza.

Drugi aspekti lepote takođe su indikatori zdravlja. Stanje kože i kose naročito su osetljivi na bolest, lošu ishranu i tako dalje (ili možda, bilo bi bolje reći da su ljudska opažanja istančana i naštelovana da uoče savršenstvo i nedostatke u takvim stvarima). Nedavni naučni rad pokazao je još jednu asocijaciju. Nasuprot starim šalama o glupim plavušama, lepi ljudi izgleda da su i pametniji.

Jednu od najdetaljnijih studija o vezi između lepote i inteligencije uradili su Mark Prokoš, Ronald Jeo i Džefri Miler, koji takođe rade na Univerzitetu Novog Meksika. Ova trojica istraživača doveli su u vezu telesnu simetriju ljudi sa time kako su se pokazali na testu inteligencije. Ovakvi testovi postoje u mnogim varijacijama i većina istraživača u toj oblasti slaže se da postoji kvalitet normalno pripisan „opštoj inteligenciji“ koju takvi testovi mogu meriti objektivno zajedno sa specifičnim mogućnostima i takvim područjima kao što su svest o prostoru i jezik. Dr Miler i njegove kolege pronašli su da što je test više osmišljen da meri opštu inteligenciju, to su rezultati više bili u korelaciji sa telesnom simetrijom.

Lica izgleda da takođe nose informaciju o inteligenciji. Pre nekoliko godina, dva svetska stručnjaka za lice, Lesli Zebrovic sa Brendis univerziteta u Masačusetsu i Gilijan Rodz sa Univerziteta Zapadne Australije, sastali su se da pregledaju literaturu i rukovode neke nove eksperimente. Našli su devet starih studija (od toga sedam vođenih pre Drugog svetskog rata, što pokazuje koliko je staro zanimanje za ovu temu) i podvrgli ih onome što je poznato kao „meta-analiza“.

Sve studije u ispitivanju su koristile manje-više istu metodologiju, naime fotografisati ljude i pitati ih da urade IQ testove, onda pokazati fotografije drugoj grupi ljudi i pitati ih da rangiraju inteligenciju prve grupe. Rezultati su pokazali da ljudi imaju takva rasuđivanja koja nisu ispravna sve vreme, ali jesu dovoljno često da budu značajna. Dva istraživača i njihove kolege onda su promenili svoj eksperiment deleći svoje subjekte po godinama.

Rezultati su bili više nego iznenađujući. Oni su pronašli da su lica dece i odraslih ljudi srednjih godina izgledala kao da odaju inteligenciju, dok lica tinejdžera i starijih ljudi nisu. To je iznenađujuće zato što čitanje lica ove vrste mora sigurno da bude važno u selekciji partnera i tinejdžerske godine su vreme kada je takva selekcija najverovatnije u svom najvećem intenzitetu. Mada obratno, to je takođe vreme kada evolucija vredno radi da pokrije bilo kakve nedostatke, a promene uzrokovane hormonima koje se događaju tokom puberteta mogu obezbediti materijal potreban da se to uradi.

Ništa manje, skupljeni dokazi pokazuju da fizičke karakteristike zaista daju zaključke o inteligenciji, da su takvi dokazi izabrani od strane drugih ljudi i da su ovi dokazi takođe povezani sa lepotom.

Još jedan naučni rad takođe predlaže da ovo zaista znači nešto. Jedan od vodećih naučnika „lepote i uspeha“ je Danijel Hamermeš sa Univerziteta u Teksasu. Dr Hamermeš je više ekonomista nego biolog i to donosi malo drugačiji pogled na temu. On je prikupio dokaze sa nekoliko kontinenata da je lepota zaista povezana sa uspehom, bar sa finansijskim uspehom. On je takođe pokazao i da ako su svi ostali jednaki, savršeno legitimna biznis strategija može biti da se zaposli lepši kandidat.

Samo pre jedne decenije dr Hamermeš je nadzirao niz merenja u Americi i Kanadi koja su pokazala da, kad su sve ostale stvari uzete u obzir, ružni ljudi zarađuju manje od prosečnog dohotka, dok lepi ljudi zarađuju više od proseka. „Šteta ružnoće“ za muškarce bila je -9% dok je „nagrada lepote“ bila +5%. Za žene, možda iznenađujuće ako se uzmu u obzir popularne predrasude o polovima, efekat je bio manji: „šteta ružnoće“ bila je -6%, a „nagrada lepote“ bila je +4%.

Od tada on je nastavio da meri ove efekte na drugim mestima. U Kini, ružnoća stvara više štete kod žena, ali je i lepota više nagrađena. Podaci za muškarce u Šangaju su -25% i +3%, a za žene to su -31% i +10%. U Britaniji, ružni muškarci jesu lošiji od ružnih žena (-18% protiv -11%) ali je „nagrada lepote“ ista za oba pola i iznosi samo +1%.

Razlika se takođe primenjuje i kod zanimanja. Dr Hamermeš je posmatrao karijere članova određene (iako diskretno anonimne) američke škole prava. On je pronašao da su ljudi koji su rangirani kao atraktivni na osnovu njihovih fotografija sa mature, nastavili da zarađuju više plate nego njihove manje lepe kolege. Štaviše, advokati u privatnoj praksi skloni su da budu boljeg izgleda nego oni koji rade u državnim službama.

Što je još nepravednije, dr Hamermeš je pronašao dokaz da lepi ljudi mogu doneti veće prihode svojim zaposlenima nego manje omiljeni. Njegova studija o holandskim firmama za reklamiranje pokazala je da oni sa najlepšim izvršiocima imaju najveće prihode. Konačno, da doda so na ranu, pronašao je da čak i u njegovoj profesiji, za koju neko može pomisliti da je slepa za lepotu, atraktivni kandidati bili su uspešniji u izborima za kancelariju u američkom ekonomskom udruženju.

Poslednja distinkcija se takođe tiče izbora u javnim kancelarijama, kao što je jasno pokazano od Niklas Bergrena sa Rati Instituta u Štokholmu i njegove kolege. Tim dr Bergrena pregledao je skoro 2.000 kandidata na finskim izborima. Oni su angažovali strance (većinom Amerikance i Šveđane) da ispitaju fotografije kandidata u kampanji i da ih rangiraju po lepoti. Onda su uporedili ova rangiranja sa stvarnim izbornim rezultatima. Bili su u mogućnosti da eliminišu efekte od partijskih prednosti jer Finska ima sistem proporcionalnih prezentacija koji suočava kandidate iste partije jedne protiv drugih. Iznenađujuća stvar na koju se skreće pažnja je da su lepši kandidati, kako su ih rangirali ljudi koji ništa nisu znali o finskoj unutrašnjoj politici, imali tendenciju da budu uspešniji, iako u ovom slučaju za razliku od dr Hamermešovih ekonomskih rezultata, efekat je bio veći za žene nego za muškarce.

Ovi rezultati ukazuju na dvostruki proces koji tužno podseća na biblijski citat na koji se naslov ovog članka odnosi. Postoji petlja povratne sprege između biologije i društvenog okruženja koja daje onima koji imaju i uzima od onih koji nemaju.

To se događa zato što je lepota realni marker za druge ljude, podvlačeći karakteristike kao što su zdravlje, dobri geni i inteligencija. To je ono što biolozi zovu „neslažljivi signal“, kao duboki urlik velikog jelena pred parenje koji su manji adolescenti fizički nesposobni da ispuste. To dakle čini biološki smisao za ljude da više vole lepe prijatelje i ljubavnike, jer će prvi dati dobre saveze, a drugi dobre partnere.



To donosi lepima mogućnosti koje su nedostupne ružnima, što im omogućava da ostvaruju veze koje povećavaju njihovu vrednost još više. Čak i mala početna razlika može na ovaj način biti pojačana u nešto što jednostavno nije.

Imajući sve ovo u vidu, teško da je iznenađujuće da kozmetička industrija ima globalnu prodaju od 280 milijardi dolara. Ali da li zaista možete da slažete neslažljivi signal?

Istraživanje dr Hamermaša sugeriše da možete, ali na žalost to nije isplativo, u najmanju ruku ne ako je vaša svrha napredak u karijeri. Radeći u Šangaju, gde je razlika između „štete ružnoće“ i „bonusa lepote“ bila najveća, on je proučavao kako su troškovi žena na kozmetiku i odeću uticali na njihove prihode. Odgovor je bio da su uticali, ali ne dovoljno da se ti troškovi isplate u strogo finansijskom smislu. On procenjuje da je „nagrada lepote“ dobijena od takvih ulepšavanja vredna samo 15% potrošenog novca. Naravno, lepota je isplativa u drugim sferama života, sem radnih mesta. Ali to bi bila tema jednog potpuno drugačijeg članka.

Izvor: „The Economist“ br. 8560


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...