HOBOTNICA: INTELIGENCIJA S NEKOG DRUGOG SVETA?

Milan Lazarević

Hobotnice, sipe i druge morske glavonožce ljudi cene, uglavnom, samo kao poslasticu jer o njima ne znaju ono bitno....

 

„Evolucija je kurva“, tvrdi na stranicama ozbiljnog časopisa NewScientist naučni publicist Micheal Brooks.

„Zamislite, ronite pod morem, a najednom okolo sve morske grabljivice oštre zube na vas“. Upravo se to davno dogodilo glavonošcima. Taj „niski udarac“ evolucije, kako misli Brooks, oni su preživeli samo zahvaljući adaptacijama koje se na njihovom nivou evolutivnog razvoja ne bi dale očekivati. Medju te adaptacije spada i visoka inteligencija i izuzetno visoko razvijene metode komunikacije.

„Hobotnice su glupa stvorenja“, proglasio je pre 2.000 godina slavni Aristotel kome su sve do nedavno naučnici to i verovali. Sada se pokazuje da nije imao pravo.

Možete li predstaviti školjku iz koja se igra kao pas, rešava zadatke koji traže moć apstraktnog mišljenja i još povrh toga pokušava s vama da uspostavi kontakt? Na to ćete sigurno odgovoriti sa ne. To je mekušac koga od sisara, vrhunca evolucije, deli nepremostivi jaz. Njena „inteligencija“ tome, takodje, odgovara. No, hobotnica je, takodje, mekušac, daleko od sisara, prvaka evolucije, ali ume da se poigra, uči, komunicira, izadje na kraj sa različitim složenim zadacima, često bolje od mnogih sisara. Nešto tu, naravno, ne štima...

U proleće pre dve godine doneli su neki ljudi u morski akvarijum u Australiji jednu hobotnicu koja je posle oseke ostala faktički na suvom. Na iznenadjenje vlasnika akvarijuma Rob Yaralla naučila je brzo da otvara zašrafljene staklene boce, ako bi u njima bilo nešto za jelo. Za odstranjivanje zatvarača sa dvema pipcima treba joj je manje od tri minuta.

Pipci koji misle

U avgustu prošle godine istraživači iz britanskog Sea Life Center u Weymothu razdelili su u 23 okeanarijuma lopte, lego kockice, čak i Rubikovu kocku. Namenjene su njihovim hobotnicama – naravno, ne očekuje se da reše Rubikovu kocku ali ih interesuje šta će uraditi s tim što su dobili. Hobotnica je, inače, slično čoveku, jedan od retkih stvorova koji svojim udovima ispituju okolinu i primaju hranu. Ljudi su levaci ili dešnjaci, kod hobotnice je taj problem složeniji – imaju osam „ruku“ odnosno pipaka...



Čudesna struktura pipaka koji su načičkani vakuumskim sisaljkama
www.zivotinjsko-carstvo.com


„Hobotnice imaju veoma jake nervne čvorove od kojih je polovina u pipcima“, objašnjava Claire Little, biolog iz centra u Weymouthu.

„Može se tvrditi da pipci u izvesnoj meri misle. Verujemo da ćemo praćenjem toga kako „rukuju“ s predmetima moći da doznamo nešto novo“.

Na opitima, u kojima su hobotnice rešavale zadatke, pokazalo se da imaju, opet slično ljudima, dva tipa pamćenja – kratkoročno i dugoročno. Zahvaljući tome, umeju da razlikuju razne geometrijske forme (valjak, kugla, kupa...) ali su sposobne da razlikuju i predmete iste geometrije ali s različitim dizajnom spoljnih površina. Osim toga, identifikuju, nepogrešivo i najmanje promene koncentracija raznih materija u vodi.

Kako su pokazala posmatranja, umeju da izadju na kraj i sa neočkivano složenim problemima. Austrijski etolog Hans Fricke opisao je glavonošce koji su su stanju da manipulišu sa providnim pregradama koje odeljuju pojedine delove akvarijuma.

Mnogi glavonošci se, takodje, igraju. U akvarijumima ispuštaju razne predmete u struju vode koja se stvara od mlaza filtera pa ih ponovo hvataju. Neki naučnici čak tvrde da hobotnice brže uče od psa!

Arhitekti dubina

Medju najzanimljivije izraze inteligencije hobotnica spadaju gradjevine koje one prave na dnu mora.

„U plićaku severoistočno od Poquerollea otkrili smo čitav grad hobotnica“, napisao slavni okeanograf Jacques-Yves Cousteau još pre nekoliko decenija u knjizi Svet tišine.

„Jedno takvo naselje imalo je strehu od velikog pljosnatog kamena, dugog više od pola metra i teškog deset kilograma. Taj „krov“ je bio poduprt sa dva stuba od obične crvene cigle i kamena tako da se nalazio u visini od 15 centimetara od dna. Činjenica da su hobotnice sakupljale i sakupile materijal za gradnju, podigle kamen na visinu i držale ga dok ga nisu poduprle ciglom i drugim kamenom, bitno koriguje poglede na njihovu intelegenciju“.

Kada je Cousteau objavio ovo otkriće, mnogi mu nisu verovali. Sada se, zahvaljujući razvoju ronilačke tehnike i opreme, svako može u to uveriti i lično. Većina hobotnica nastanjuju pukotine u stenama, čije ulaze ojačava kamenim zidom. U slučaju opasnosti, te kamene ona samo privuče pipcima i ulaz zatvori! Privlačeći kamenje uz sebe ona ume da brani svoje meko telo.

Na peskovitom dnu hobotnice umeju od donesenih kamena da sagrade legla u rupama što traži veliku dozu „predvidivosti“. Negde iz čista mira postavljaju pravilne pravougane ograde, mada im taj prostor ne služi ni za šta. Može izgledati čak kao da hobotnice imaju i odredjene estetske zahteve prema svojim staništima. Tamo one dovlače ne samo hranu nego i komade obojenih staklića, stare sijalice i druge blještave otpatke – slično kao što čine i neke ptice. Najčudnija je, medjutim, složenost i raznovrsnost tog ponašanja koje se razlikuje po mnogo čemu od instinktivne gradnje uvek istih gradjevina kod drugih životinja, na primer mrava i ptica.

Modra krv i telo kao displej

Iz mora paleozoika i mezozoika očuvali su se fosili glavonožaca koji su živeli pod zašitom velikih ljuštura – to su rodjaci današnjih puževa i školjki. Ali, neki su ostali bez tih svojih pancira i potom imali na izboru - izumreti ili se prilagoditi. Izabrali su ovo drugo, a kao bitnu strategiju, koju dobro poznaju konstruktori tehnologije zvane stealth, izabrali su da postanui nevidljivi.

Imali su za to jake razloge. Za razliku od naše, njihova krv (tačnije krvna limfa) je plava što, naravno, u ovom slučaju nije znak plemićkog porekla, nego prilično neprijatan hendikep. Dok su kod kičmenjaka molekuli hemoglobina gradjeni na osnovu atoma gvoždja, glavonožci imaju umesto toga hemocijanin s bakrom. Njihova krv zato prenosi manje kiseonika i oni se stoga brzo umaraju. To je isto kao kad bi ljudi bili prinudjeni da trče maraton sa teškom srčanom manom. Kada su se u moru pojavile brze i izdržljive ribe, opremljene jakim čeljustima, precima današnjih glavonožaca nisu pomogli ni oklopi ni njihov mlazni pogon. Počeli su da se sklanjaju na dno i maskiraju. Razvili su sistem, kakav se uzalud i danas vojni tehnolozi trude da načine. Bez velikog preterivanja može se reći da njihova koža stvara nešto kao LCD displej:

„U koži glavonožaca se nalazi ogromno monoštvo tzv hromatofora, tojest stanica sa crvenom, žutom i braon bojom“, objašnjava Roger Hanlon iz Laboratorije morske biologije u masačusetskom Woods Holeu. „Njima direktno upravljaju nervi tako da se njihovim smanjivanjem i povećavanjem može na koži stvoriti svaka moguća boja i njena nijansa. Ipod njih su, štaviše i nekakve pločice (leukofori iridofori) kojima, takodje, upravljaju nervi. One koncentrišu i reflektuju svetlo svih mogućih talasnih dužina“.




Smatra se da je upravo potreba za ovladavanjem ovog komplikovanog maskirnog aparata vodila razvoju moćnog nervnog sistema. Naučnike posebno zadivljuje to da glavonožci biraju različite taktike maskiranja zavisno od toga kakvo stvorenje na njih napadne.

„Sposobnost razlikovanja medju životinjskim vrstama i izbor strategije kod njih je isto tako soficistikovana kao i kod mnogih sisara“, kosntatuje Keri Landgridge iz univerziteta u engleskom Brajtonu.

No, glavonožci ne koriste sve svoje sposobnosti samo za maskiranje. „Displej“ na celoj površini tela služi, takodje, za komunikaciju i za izražavanje emocija. Lovci hobotnica

odavno znaju da one saterane u ugao pobele ili brzo promene boju. Jedne boje i uzore za displej imaju u rezervi za parenje, druge za glad i lov, treće za sitost i spokoj. Istraživači su otklrili da je njihova komunikacija mnogo složenija nego što se moglo zamisliti. To posebno važi za sipe i lignje koje žive ponekad i u većim jatima. Hanlon i njegova koleginica Lydia Mathger su utvrdili da oni, zahvaljući svojim refleksnim pločicama, koriste za razmenu informaciju polarizovano svetlo talasnih dužina koje druga živa bića ne primećuju.

Pogled koji se ne zaboravlja

Hobotnice, sipe i druge glavonožce zna većina kontinentalaca samo iz tanjira ili iz horor priča o ogromnim čudovoštima koja jedu ljude. Kada vam prilikom ronjenja uspe da im se primaknete sasvim blizu, ili kad u morskom akvariju im stanete „licem u lice“, taj poglijed nećete dugo moći dugo da zaboravite. U oku tog bića s vodoravno položenom zenicom je bistrina, neka vrsta radoznalosti i još nešto drugo što se ne može definisati. Ne možemo se čuditi zato nekim roniocima koji tvrde da se hobotnice trude da kontaktiraju s ljudima ali mi im ne odgovaramo na te pokušaje...

„Kada sipi odsečete odstupnicu ona podigne dva pipka u znak mira“, tvrdi naučni publicist Michael Brooks. „To je jedan od malo pozdrava medju različitim vrstama u životinjskom carstvu“.

Neki drugi zoolozi u tome, medjutim, vide samo gest zastrašivanja. Brooksovu interpretaciju treba razumeti. Ko nije glavonožcu pogledao u oko, to ne shvata. Istraživanja njihovog nervnog sistema pokazuju da mi još malo znamo o njihovom „duševnom životu“. U nekim zemljama glavonošci spadaju u stvorenja nad kojima se ne smeju vršiti eksperimenti. Brtitanski zakon iz 1986. štiti ih kao nijednu drugu vrstu beskičmenjaka.

Nekome može pasti na um pitanje zašto se ova inteligentna bića nisu razvijala dalje, do stupnja na kome bi mogla da osnuju civilizaciju. Tim više što je čoveku za to bio potreban samo mali deo ukupnog procesa evolucije živog sveta. Mogućih objašnjenja je više. Ne treba zaboraviti da im je majka zemlja zadala još jedan, teži nizak udarac. Većina glavonožaca, naime, živi usamljenički, i umire ubrzo po razmnožavanju. Ukratko, nemaju mogućnost predavanja stečenog iskustva, do svega moraju doći sasvim sami. Ko zna da nije toga, možda bi nas u morima čekala konkurencija koja bi pred nama imala dosta veliku prednost....

Ovaj slučaj nudi još razloga za razmišljanje. Jasno, naime, ukazuje da se neočkivano, na svakom nivou evolucije, može pojaviti razvijeni nervni sistem. Kada se životinjska vrsta nadje u problemu, onda inteligencija može biti put kako taj hendikep prevazići. Možda to treba imati u vidu i prilikom traženja intelegentnih bića u svemiru.

„Bila bi greška pokušavati da se utvrdi IQ glavonožaca“, kaže naučni komentator New York Timesa Carl Zimmer. „Nisu inteligentni na isti način kao mi. Ali, ne zato što bi bili glupi, nego zato što su se stotinu miliona godina razvijali u potpuno drugačijoj sredini od one u kojoj se razvijao naš mozak“.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...