Da li Srbija može izaći iz duboke ekonomske krize? (6)

prof. dr Mlađen Kovačević

Ako Srbija i u budućnosti bude radila po receptima MMF, bolje reći po diktatu, njene mogućnosti da izađe iz teške ekonomske krize ili, po strožijim kriterijumima, iz ekonomske depresije, pre su teorijske, ali ne i praktične prirode jer, koliko znam, ne postoji ni jedna zemlja koja se izvukla iz teške privredne krize na bazi prihvatanja „recepata“ i „sugestija“ te institucije, a postoji vrlo veliki broj onih zemalja koje su tokom njihove primene zapale u još veću krizu

Sama činjenica da se Srbija već više od četvrt veka nalazi u ekonomskoj depresiji ili u dubokoj ekonomskoj krizi i da poslednjih sedam godina nije bilo nikakvog rasta, a da su istovremeno spoljni i unutrašnji dugovi znatno povećani i da su prevazišli gornje tolerantne granice, ima za posledicu da se u većem delu stanovništva i inteligencije sve intenzivnije stvara osećaj nemoći i besperspektivnosti i to je, samo po sebi, vrlo neprijatno.

Ako su tačne konstatacije premijera Vučića da preko 90% stanovništva nema poverenje u ekonomske mere koje preduzima Vlada Srbije i da je preko 90% stanovništva bilo protiv prodaje „Telekoma“, postavlja se pitanje da li te mere, čak i ako su dobre, mogu dati dobre rezultate. Uz to, ako se zna da niz tih mera nisu dobre, onda je jasno da priče o nekom neposrednom budućem dinamičnom rastu privrede i životnog standarda stanovništva u celini – nemaju realnu osnovu.

Osloboditi se MMF-a

Ako se zna da samo plaćanje kamata stranim kreditorima već dostiže 3%, a plaćanje kamate i dela glavnice dostiže 13-14% BDP, potpuno je jasno da, uz eventualni skroman rast BDP, mogućnosti za znatniji rast investicija i životnog standarda stanovništva u celini su - u sferi teorije. Ako Srbija i u budućnosti bude radila po receptima, bolje reći po diktatu MMF, njene mogućnosti da izađe iz teške ekonomske krize ili, po strožijim kriterijumima, iz ekonomske depresije, pre su teorijske, ali ne i praktične prirode jer, koliko znam, ne postoji ni jedna zemlja koja se izvukla iz teške privredne krize na bazi prihvatanja „recepata“ i „sugestija“ te institucije, a postoji vrlo veliki broj onih zemalja koje su tokom njihove primene zapale u još veću krizu.

S druge strane, u proteklih 15 godina novog veka postoje brojne zemlje koje su se oslobodile diktata MMF i nakon toga postigle vrlo solidan rast BDP. Među njima se posebno ističu Brazil, Urugvaj, Argentina, niz drugih zemalja Latinske Amerike, Ruska Federacija, Mađarska itd. Ove godine je i Rumunija odbila „sugestije“ MMF da privatizuje elektroprivredu i rudarstvo i prekinula aranžman sa tom institucijom koji je bio zaključen 2013. godine.

Malo je verovatno da bi Mađarska, da je radila po „sugestijama“ MMF, ostvarivala relativno visoke stope rasta BDP – oko 3,5% u 2014. i 2015. godini. Još je ilustrativniji primer malog Urugvaja koji je, nakon napuštanja ideologije neoliberalizma, koji je bio nametnut preko MMF i za čije vreme primene rasta nije bilo, u periodu 2003-2014. godina ostvario prosečnu stopu rasta BDP od čak 6%, i u 2014. per capita dohodak je dostigao 16.200 dolara, a obračunato na bazi kupovne moći nacionalne valute, čak oko 20.000 dolara i bio je duplo veći nego 2002. godine. Dodajmo da je stopa nezaposlenosti dostigla istorijski minimum – samo 6,5%.

Zbog svega navedenog, premijer bi se morao što pre osloboditi iluzije da samo ispunjavanjem „sugestija“ MMF i forsiranjem ideologije neoliberalizma - koja podrazumeva dalju što bržu i što potpuniju privatizaciju, dalju još veću liberalizaciju uvoza robe, usluga i dotoka stranog kapitala, tržišta rada, prodaje zemljišta stranim fizičkim i pravnim licima – može postići oporavak zemlje.

Ubeđen sam da je za Srbiju izuzetno važno da je vlada odustala od prodaje „Telekoma“ stranim investicionim fondovima[11] ili stranim firmama, jer bi to imalo vrlo neprijatne posledice.[12] Međutim, s obzirom da je sporazumom sa MMF prodaja „Telekoma“ dogovorena i činjenicu da je sa velikim nezadovoljstvom premijer objavio odluku da se „Telekom“ sada neće prodati, pribojavam se da se već iduće godine prodaja ponovo aktuelizuje. Eventualna prodaja „Telekoma“, poljoprivrednih kombinata i nekih od preostalih solidnih preduzeća u kratkom roku će popraviti finansijsku i deviznu situaciju Srbije, ali će u dugom roku imati znatno veće štete[33].

Srbija, njena vlada i premijer Vučić najnovije mere i iskustva Mađarske i Rumunije vezana za odnose sa MMF i mere ekonomske i finansijske politike koje one preduzimaju - morali bi mnogo više da izučavaju, pa i da se što je moguće više i kopiraju.

„Obećana fatamorgana

Premijer Aleksandar Vučić, koji je dominantna politička ličnost u Srbiji, morao bi se što pre osloboditi iluzije da će otvaranje pregovora sa EU dovesti do relativno brzog punopravnog članstva i da će to, po nizu osnova već, u 2016. godini imati pozitivne devizne efekte, a da će u srednjem i u dugom roku obezbediti impresivan ekonomski prosperitet. Verovatno je da je u tom uverenju ovih dana izjavio da će Srbija relativno brzo dostići prosek razvijenosti i per capita dohodak Evropske unije. Ta konstatacija je potpuna besmislica. Kao dokaz ove naše tvrdnje navedimo neke činjenice.

Portugal je sa nivoom razvijenosti, meren per capita dohotka, ispod proseka zemalja EU. NJegov nivo per capita dohotka iznosio je u 2014. godine 22.130 dolara i bio je, po zvaničnoj statistici 3,6 puta veći od per capita dohotka u Srbiji. U stvarnosti, razlika je znatno veća jer je veličina BDP, pa i veličina per capita dohotka za Srbiju dobijena tako što je veličina BDP u dinarima deljena sa podcenjenom vrednošću dolara. Ali, ako i to zanemarimo, proizilazi da bi Srbiji, uz prosečnu godišnju stopu rasta per capita dohotka od 6% (uz isti broj stanovnika od 7,2 miliona) bilo potrebno čak 22 godine da dostigne nivo koji je 2014. godine imao Portugal. Ako Portugal u narednom periodu od 22 godine bude ostvario rast BDP po prosečnoj stopi od 2%, on će 2036. godine imati per capita dohodak koji će biti 54,6% viši nego što je bio 2014, pa će za isti procenat biti viši od per capita dohotka Srbije koji bi bio ostvaren uz visoku prosečnu stopu rasta od 6% (što je vrlo malo verovatna pretpostavka).

Nema nikakvog spora da Srbija zbog svog interesa i nužnog prevazilaženja teške društvene krize i niskog nivoa pravne države, mora što pre prihvatiti sva zakonska rešenja EU iz vrlo velikog broja oblasti koja su, bez sumnje, visoka civilizacijska dostignuća, ali ne sme prihvatiti neka koja su vrlo problematična, pa i krajnje van logike zdravog razuma, jer su suprotna hrišćanstvu i porodici kao instituciji dvopolnih lica, a dovode u pitanje zdrav razvoj dece i ličnosti.

Iluzija je da će kandidatura i članstvo sigurno imati za rezultat dinamičan rast BDP i životnog standarda stanovništva. Navedimo konstatacije profesora Petera Bahmajera, direktora Instituta u Beču koji se bavi problematikom ekonomije zemalja Istočne Evrope: „Evropska unija traži od svih njenih članica, i onih koji su počeli razgovore o članstvu, usvajanje pravnih tekovina (Acquis communataire), njenog Ustava i do sada usaglašenih zakonodavstava i direktiva. To znači da suverenitet zemlje, što znamo iz primera Austrije, mora 80% biti dodeljen Briselu, a u Komisiji i Savetu EU samo velike zemlje igraju ulogu, a prava manjih država „ne postoje“ (Geopolitika, septembar 2014, s.17). On dalje kaže „Presudnu ulogu igra birokratija u Briselu, prožeta neoliberalnom ideologiom... Krajnji cilj EU je evropska superdržava u kojoj su nacije rasformirane i gde se tržište reguliše samostalno. Nacionalne kulture, poput srpske, neće biti zabranjene, ali će se vremenom same ukinuti“.

Navedimo i stavove mađarskog profesora Univerziteta zapadna Mađarska Zoltana Pogače za koga vlada mišljenje da je jedan od najboljih stručnjaka u Evropi za ekonomsku tranziciju zemalja Istočne Evrope. On kaže da „Mađari, kao i Srbi, predugo su idealizovali sliku o Evropskoj uniji. Mađarska se (ne)srećno pridružila sistemu koji je jednako korumpiran i disfunkcionalan. Unija je vrlo korumpirano društvo. Evropska unija je obećana fatamorgana“ (Pečat, br. 359, 6.3.2015.s.45-47.).

Unija korisna samo za oligarhe

Nije nimalo slučajno što su najmanje razvijene zemlje EU –Kipar, Grčka, Portugal, Bugarska, Rumunija i druge zapale u ogromne ekonomske i socijalne probleme. Navedeni profesor P. Bahmajer kaže da je „ekonomska situacija u Bugarskoj katastrofalna, pošto 80% stanovništva živi u bedi, a samo novopečeni oligarsi, što čini 1% stanovništva ima koristi od Unije“ (isto,s.17). Dodajmo da 50% penzionera u Bugarskoj živi u bedi, i da je ona po prirodnom priraštaju stanovništva na poslednjem mestu u Evropi. Dodajmo da se Bugarska po direktivi EU morala odreći izgradnje „Južnog toka“ i time je ostala bez budućeg visokog deviznog priliva po osnovu transfera gasa u četiri zemlje. Bivši predsednik vlade Bugarske je nedavno izjavio da je ta zemlja od momenta ulaska u Uniju imala veći iznos izdataka po osnovu raznih taksa koje je morala uplatiti raznim telima i institucijama EU nego što je dobila bespovratnih sredstava. Bugarska se susreće sa teškim problemima odliva mozgova u zemlje EU. Po Izveštaju Svetskog ekonomskog foruma, Bugarska se po atraktivnosti, odnosno zadržavanja talenata nalazi tek na 132. mestu, a po kapacitetima da vrati talentovana lica tek na 133. mestu (od 140 zemalja na toj listi, WEF, 2014; 125). Dodajmo, da je Bugarska u 2009. godine zabeležila smanjenje BDP od čak 5,0%, a da je nakon te godine ostvarivala vrlo niske stope rasta BDP, najčešće ispod 2,0%  (IMF, 2015; 172).

Još je poraznija ekonomska slika Hrvatske. U poslednjih desetak godina ta država je intenzivno usvajala zakonsku regulativu EU i njeni političari su obećavali da će po tom osnovu teći „med i mleko“. Međutim, nakon smanjenja BDP u 2009. godini od čak 7,4%, u narednih pet godina ona je beležila samo negativne stope rasta, a MMF za 2015. procenjuje rast od samo 0,8% (IMF, 2015; 172). I britanski Bi-Bi-Si je nedavno konstatovao da se Hrvatska nalazi u „beskrajnoj recesiji“, a ja bih rekao u dubokoj ekonomskoj krizi koja se čak i produbila u vreme neposredno pre i nakon ulaska u EU. Ona je čak u težoj situaciji kada je u pitanju problem odliva mozgova. Naime, po kapacitetu za zadržavanje talenata Hrvatska je tek na 134, a po atraktivnosti, odnosno privlačenju talenata tek je na 135. mestu, tj samo je pet zemalja sa te liste u lošijoj situaciji (WEF, 2015; 149).

Sigurno je da je eskalacija svetske ekonomske krize teško pogodila Sloveniju, ali je glavni kreator vrlo uspešne strategije privrednih reformi iz 90-tih godina prošlog veka prof. dr Jože Menciger u pravu kada ističe da je teška privredna kriza u kojoj se ona nalazi – posledica ulaska u EU, prihvatanja evra, svođenja prosečne carinske stope na simboličnih 1,2%, liberalizacija propisa koji regulišu dotok stranog kapitala i td. Kao posledica teške ekonomske krize u Sloveniji, odnos javnog duga i BDP  je dostigao 82,9% i po tom pokazatelju ona je pala na 119. mesto, što znači da je samo 21 zemlja sa te liste u težoj situaciji (WEF, 2014; 325). I ova zemlja se susreće sa sve većim problemom odliva mozgova. Ona je po atraktivnosti, odnosno sposobnosti da zadrži talentovana lica pala na 118. mesto (WEF, 2014; 225).

Na kraju, nema mesta za euforiju povodom otvaranja pregovora Srbije sa EU o budućem članstvu. Pregovori o normalizaciji odnosa Srbije sa Kosovom će biti vrlo brzo otvoreni, ali je veliko pitanje kada će i da li će biti zatvoreni, pogotovu ako EU bude insistirala da se Srbija složi da Kosovo uđe u Ujedinjene nacije, a Srbija ostane na sada čvrstom stavu da to ona neće prihvatiti. Sigurno je da će EU i neke njene članice (na primer, Hrvatska) Srbiji postavljati razne ultimatume koje ona neće moći da prihvati. Dakle, vrlo je verovatno da će se i u slučaju Srbije pokazati da je EU fatamorgana.

Štete od Svetske trgovinske organizacije

U poslednjih nekoliko meseci iz državnih institucija se čuju izjave da će Srbija brzo postati članica Svetske trgovinske organizacije i ako se to ostvari, premijer Vučić i resorni ministri, a posebno pobornici ideologije neoliberalizma će to proglasiti velikim uspehom. Međutim, čvrsto sam ubeđen da bi to učlanjenje donelo Srbiji više štete nego koristi. Navedimo osnovne argumente u prilog ove tvrdnje.

Prvo, uslov za ulazak u STO jeste da se bitno umekša, pa i da se potpuno ukine postojeći rigorozan Zakon o konkurenciji, posebno njegov član 2  kojim se zabranjuje gajenje i promet genetski modifikovanih proizvoda a to bi, po mišljenju najkompetentnijih stručnjaka iz te oblasti, imalo katastrofalne posledice i po zdravlje ljudi i životinja, ali i kvalitet poljoprivrednog zemljišta. Apsurdno je, pa i za Srbiju ponižavajuće, da se to od nje zahteva i da se za njeno eventualno članstvo u EU zahteva prethodno članstvo u STO, ako se zna da niz zemalja EU ne dozvoljava uvoz i gajenje GMO proizvoda i da najuticajnija članica EU i jedna od najuticajnijih članica STO – Nemačka ima čak rigorozniji zakon kojim se to sprečava.

Zbog svega toga, Srbija mora energično odbiti te ultimatume pa čak i ako bi to imalo za posledicu usporavanje procesa pregovaranja o članstvu u EU. Naprotiv, umesto liberalizacije, Srbija bi morala znatno pooštriti kontrolu uvoznih proizvoda i rigoroznije kažnjavati uvoznike GMO semena i proizvođače koji krše Zakon i gaje GM proizvode.

Pregovaranje, a posebno ulazak u STO, kao i dosledna primena odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU ima i imaće za posledicu dalju liberalizaciju uvoza što će, po mom ubeđenju, imati više negativnih nego pozitivnih efekata.

Preterana liberalizacija uvoza

Kada se govori o liberalizaciji uvoza, trebalo bi naglasiti da je pod uticajem specijalnog savetnika u Saveznom ministarstvu za spoljnu trgovinu, ostrašćenog neoliberala dr Borisa Begovića, u maju 2001. godine izvršena nagla i preterana liberalizacija uvoza. Nakon toga, ona je nastavljena i, po podacima Svetskog ekonomskog foruma, u 2014. godini prosečna ponderisana carinska stopa u Srbiji je iznosila samo 5%, dok su mnoge zemlje, koje su na višem nivou razvijenosti i koje su znatno bolje plasirane na rang listama konkurentnosti, imale i još uvek imaju više prosečne carinske stope a odavno su članice STO. Takav je slučaj sa Republikom Korejom, Tajlandom, Rusijom, Brazilom, Argentinom, Meksikom, Kinom itd. (WEF, 2015). Kao ilustraciju navedimo da je u 2014. godini Republika Koreja imala per capita dohodak 28.101 dolar, na rang listi konkurentnosti je bila na zavidnom 26. mestu (od 140 zemalja), a prosečna ponderisasna carinska stopa je iznosila 6,8%. Zahvaljujući i takvoj carinskoj politici, ostvaruje pozitivan spoljnotrgovinski bilans i vrlo kvalitetnu strukturu izvoza, i po tom pokazatelju bila je na vrlo visokom dvadesetom mestu (WEF, 2015; 223). U istoj godini Srbija je (zvanično) imala per capita dohodak od 6.123 dolara, bila tek na 94. mestu rang liste konkurentnosti, imala negativan spoljnotrgovinski bilans, a po kvalitetu strukture izvoza bila je tek na 138. mestu (WEF, 2015; 315).

Od 2001.godine sam žestoko kritikovao politiku nagle i preterane liberalizacije uvoza, ali ta moja kritika je nipodaštavana, pogotovu od strane ostrašćenih neoliberala iz Centra za demokratske i liberalne studije – Borisa Begovića i Boška Mijatovića. Posledice te liberalizacije su katastrofalne, a među njima se ističu: ogroman rast uvoza, gušenje i gašenje domaće industrije, ogroman spoljnotrgovinski deficit, pogrešna alokacija resursa, rast nezaposlenosti itd.(detaljnije o tome Kovačević, 2002, 2010, 2012a, i 2012b i 2013).

Kada se govori o liberalizaciji uvoza u Srbiji, trebalo bi naglasiti da je ona u inferiornom položaju u odnosu na zemlje EU kada su u pitanju vancarinske barijere i državne subvencije (pogotovu poljoprivrednim proizvođačima), što povećava konkurentnost njihovih proizvođača i na domaćem i na stranim tržištima, pa i na tržištu Srbije. Zbog svega toga, ali i zbog dramatičnog stanja u deviznom bilansu i spoljnom dugu, Srbija bi morala da preduzme sve što je u njenoj moći kako bi se cenovna konkurentnost uvozne robe i usluga smanjila.

Politika precenjenog dinara

Pored nagle i preterane liberalizacije uvoza, povećanju cenovne konkurentnosti uvozne robe još više je doprinela potpuno neracionalna politika precenjene vrednosti dinara u odnosu na sve najvažnije valute. I tu politiku sam, od 2001.g. pa sve do danas, žestoko kritikovao, ali je i to potpuno ignorisano. Za mene bila zapanjujuća tvrdnja, ne samo samozvanih „vizionara“ ekonomskih reformi, već i niza akademskih ekonomista, matematičara i statističara okupljenih u okviru Fonda za razvoj ekonomske nauke, časopisa Mesečne analize i prognoze i tima koji je kreirao „čuveni“ Postkrizni model ekonomskog rasta i razvoja Srbije 2010-2020. da je kurs dinara od 2010. godine – realan. Naime, sredinom 2010. oni su „dokazivali“ da je valutni kurs bio „realan“ što je bilo potpuno besmisleno, jer je i u to vreme i kasnije Narodna banka Srbije „u cilju sprečavanja preteranih dnevnih fluktuacija deviznog kursa“, na deviznom tržištu prodavala ogroman iznos deviza, tako povećavala njihovu ponudu i time doprinosila održavanju precenjene vrednosti nacionalne valute, što je imalo vrlo teške ekonomske i socijalne posledice (detaljnije o tome: Kovačević, 2002, 2004, 2006, 2010, 2012, 2013, 2014).

Od kraja 2011. godine efektivni kurs dinara prema korpi valuta – evra i dolara je nešto smanjen, ali je krajem 2014. godine još bio za čak 92,35% na višem nivou nego krajem 2000. I tokom prvih 11 meseci 2015. godine vrednost dinara je u odnosu na tu korpu valuta neznatno smanjena, ali je njegova realna vrednost još uvek bila za čak 91,0% na višem nivou nego krajem 2000.

Ako se zna da je vrednost evra u odnosu na dolar i švajcarski frank u 2015. godini drastično smanjena, jasno je da je realna vrednost dinara i sada enormno precenjena. Ne verujem da postoji ni jedna ozbiljnija valuta koja je toliko precenjena, što je apsurd kada se zna kakva je konkurentnost privrede Srbija i kakva je njena devizna situcija. Rusija je, i pored visokih deviznih rezervi, nakon uvođenja sankcija od strane Zapada izvršila ne malu devalvaciju rublje kako bi stimulisala izvoz i destimulisala uvoz. Kina, i pored ogromnih deviznih rezervi, od čak 3.500 milijardi dolara, još uvek forsira politiku potcenjene vrednosti nacionalne valute – juana.

Zbog svega navedenog, Srbija, odnosno Vlada i Narodna banka Srbije moraju što pre napustiti politiku precenjene vrednosti dinara. To će, naravno, teško pogoditi sve devizne dužnike i stanovnike koji su uzeli kredite sa deviznom klauzulom. Ali ako se nastavi dosadašnja politika ekstremno precenjene vrednosti dinara, postoji realna opasnost da Srbija upadne, poput Argentine sa početka ovog veka i Grčke u poslednje dve godine, u deviznu nesolventnost što bi imalo katastrofalne posledice.

Reformisati Narodnu banku

Na kraju, Srbija je, prihvatila ili joj je preko tzv. Vašingtonskog konsenzusa II nametnuta politika nezavisnosti centralne banke i to se, sem pri izboru guvernera i Saveta guvernera gde politička podobnost ima znatno veću ulogu od stručnosti, zadržalo i do danas. Narodnu banku Srbije ne dotiče obaveza da smanji broj zaposlenih, a sigurno da i u njoj ima viškova radne snage, ili smanjenja plata koje su, s obzirom na višak zaposlenih i efekte rada – nezasluženo visoke. Zbog svega navedenog, trebalo bi što pre na dnevni red parlamenta staviti Nacrt novog statuta o Narodnoj banci Srbije koji bi bio u skladu sa realnim stanjem, ali i sa budućim optimalnim privrednim i društvenim sistemom, koji bi se morao, što je moguće pre, usvojiti i dosledno realizovati.

Kada se radi o institucionalnom položaju Narodne banke Srbije i njenom delovanju, oni su u velikom neskladu sa, po mom ubeđenju, opravdanim preporukama Komisije eksperata za reformu međunarodnog i finansijskog sistema i njegovih institucija, koje su Ujedinjene nacije objavile u martu 2009. godine (UN; 2009). Bitno je naglasiti da se u tim preporukama ističe da politika centralnih banaka ne može biti usmerena samo na obezbeđenje stabilnosti cena, odnosno nisku inflaciju. One taj cilj moraju ostvarivati, ali imajući u vidu, pre svega, cilj ostvarenja dugoročnog održivog rasta i razvoja privrede, uz očuvanje finansijske sposobnosti tokova kapitala i adekvatnosti kurseva nacionalnih valuta (podvukao M.K.). I umesto prihvatanja te preporuke, NBJ i NBS su od početka do danas svojim intervencijama na deviznom tržištu prodale, za naše uslove, ogroman iznos deviza i time znatno doprinosile održavanju preterane precenjenosti dinara, što je imalo znatno više štete od koristi, a jedna od vrlo teških posledica je olako zaduživanje u inostranstvu i stanovništva u Srbiji koje je, poverovalo Dinkiću, Parivodiću, Dijani Dragutinović i, nažalost, nizu akademskih ekonomista, da je valutni kurs realan i da se on neće bitno menjati, čak i u narednih 50 godina (Dinkić), pa su olako zaključivali kreditne ugovore sa deviznom klauzulom. Naravno, da sam to 2001. godine žestoko kritikovao (Kovačević, 2002, 2004, 2005, 2007), ali su neki zvaničnici (pre svih Dinkić) isticali da me je vreme pregazilo (Dinkić, 2002).

Na kraju, krajnje je vreme da se na dnevni red parlamenta stavi pitanje opravdanosti daljeg zadržavanja privilegovanog položaja poslovnih banaka, njihovog nekorektnog ponašanja prema preduzećima i stanovništvu i da se pri promenama pravne regulative iz oblasti bankarstva koriste najnovija iskustva Mađarske, Poljske i nekih drugih zemalja.

Iluzija o stranim investicijama

Premijer Vučić i Vlada Srbije žive u iluziji da će tzv strane direktne investicije obezbediti dugoročni prosperitet. Prvo što bi trebalo naglasiti da se pod tim pojmom u političkim i stručnim krugovima podrazumeva i prodaja stranim licima najboljih preduzeća, zemljišta, prirodnih resursa, najboljih banaka, što je apsurdno, jer to u krajnjem slučaju vodi zemlju u status neke vrste kolonije u kome se danas nalaze mnoge afričke zemlje.

Glavni tvorac uspešne privredne reforme u Sloveniji, bivši rektor LJubljanskog univerziteta prof. dr Jože Menciger je 2003. godine u jednom svom radu objavljenom u švajcarskom časopisu Kyklos pokazao da te tzv strane direktne investicije u dugom roku imaju negativne ekonomske rezultate. Mađarska je, sve do početka 2004. godine, isticana kao lider ekonomskih reformi a pri tome se isticalo da u toj zemlji kvantitativni odnos tzv. stranih direktnih investicija i BDP bio znatno veći nego u drugim zemljama Istočne Evrope. Međutim, kasniji visok odliv kapitala po osnovu ranijih stranih direktnih investicija, brojna povlačenja stranih transnacionalnih kompanija iz Mađarske i gašenje mnogih filijala tih kompanija koje su bile u njoj locirane, do čega je došlo u vreme ekonomske krize, znatno su doprineli produbljavanje sveopšte krize u toj zemlji.

Kada se o toj temi govori, bilo bi korisno navesti gledišta vrlo cenjenog mađarskog ekonomistu prof. dr Zoltana Pogače (Zoltan Pogatsa).

„Tranzicija se u Mađarskoj odigrala na pogrešan način jer smo, umesto sopstvenog, odabrali second hand kapitalizam. Dozvolili smo da multinacionalke preuzmu sve velike državne kompanije... Širom smo otvorili vrata austrijskim i nemačkim koncernima, svako ko je hteo, kupovao je po Mađarskoj. Prvih godina tranzicije ostvarene su visoke stope rasta BDP, svi su bili oduševljeni i Mađarska se našla na čelu tranzicionih zvezda. Brisel, Evropska banka za obnovu i razvoj i MMF uglas su govorili da radimo dobru stvar. Mađarska se naglo otvorila prema stranim trgovinskim lancima i oni su potpuno zatrli male mađarske trgovce i ubili mađarsku poljoprivredu. A onda se oko 2004. godine dogodio preokret. Odjednom je svima postalo jasno da Mađarska nije „fantastična priča“ (Pečat, br. 35, 6.03.2015; 45-47).

Naravno, treba činiti sve što je moguće da se privuku tzv grinfild strane investicije ali i pri tome bi trebalo otvoriti četvore oči, a nužno je preispitati praksu u Srbiji da se strane kompanije koje zapošljavaju novu radnu snagu toliko finansijski stimulišu, pogotovu ako ne garantuju trajniji ostanak i rad u Srbiji.



[11] Није случајно да је бивши британски премијер Гордон Браун 2002.г. те фондове назвао „лешинарски фондови“.

[12] О томе сам говорио у дужем интервјуу за портал „Акти“ (2.12.2014), а цео интервју су преузели Балкан Магазин и Нова српска политичка мисао“ (у електронским формама).

[13] О томе сам детаљније писао у Привредном прегледу (15.03. 2015), а тај текст је касније објављен у електронској форми у Балкан Магазину 18.03.2015. и Новом стандарду.

Nastaviće se



Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...