Srbija ostaje u dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi

prof. dr Mlađen Kovačević

Nažalost, tvrdnje da je Srbija izašla iz recesije nemaju realne osnove. Srbija se nalazi u dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi koje se međusobno pospešuju i tome se ne vidi kraj

I Uvod

U političkim krugovima, ali i u velikom delu stručne javnosti se ističe da je Srbija izašla iz recesije. Naročito se ističe da je bruto domaći proizvod (BDP) u trećem kvartalu, u odnosu na isti period prošle godine imao porast od 2,5%, dok je u prvom kvartalu zabeležen pad od 1,9%. Posebno se ističe osetno smanjenje stope nezaposlenosti, odnosno povećanje broja zaposlenih lica. Najviše se ističe znatno smanjenje budžetskog deficita i njegovog kvantitativnog odnosa prema BDP. Sa posebnim zadovoljstvom zvaničnici Srbije ističu pohvale za preduzete reforme i privredne performanse i projektuje se, bolje reći, obećava se ubrzanje rasta BDP.

Nažalost, sve navedeno nema realne osnove. Srbija se nalazi u dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi koje se međusobno pospešuju i tome se ne vidi kraj, o čemu će, u najkraćim crtama, biti reči u ovom radu.

II Srbija nije bila u recesiji već u dubokoj ekonomskoj krizi iz koje nije našla izlaz

Od kraja 80-ih godina prošlog veka Srbija je zapadala u sve dublju ekonomsku krizu. Zbog, teške društvene krize u SFRJ, raspada zemlje, ratova u neposrednom okruženju, slabosti u vođenju ekonomske politike, hiperinflacije, procesa dezinvestiranja, a naročito zbog osmogodišnjih sankcija Ujedinjenih nacija i vazdušne agresije NATO-a, bruto domaći proizvod u 1999.g. i 2000. godini iznosio je samo oko 44% nivoa iz 1989. godine. S obzirom na nivo razvijenosti, za Srbiju je industrijska proizvodnja bila najvažniji sektor, a ona je zbog svega što se dešavalo tokom 90-tih godina prošlog veka, upadala u sve veću depresiju, pa je njen nivo u 1999. godini iznosio samo 33,5% nivoa iz 1989. godine.

Dakle, nema nikakvog spora da je Srbija u poslednjoj deceniji prošlog veka upala u tešku ekonomsku depresiju. Iz ekonomske istorije sveta lako se može videti da su se gotovo sve kapitalističke zemlje u svojoj ekonomskoj istoriji susretale sa manjim ili većim poremećajima koji su se manje ili više ispoljavali u padu ukupne privredne aktivnosti.

Recesija, po pravilu, ne traje dugo

Uobičajeno je da se poremećaji u privrednoj aktivnosti, koji se pokazuju preko kretanja bruto domaćeg proizvoda, svrstavaju u recesiju, privrednu krizu i privrednu depresiju. Recesija (latinski: recessio) je najčešće definisana kao kratkoročno usporavanje, pa i smanjenje privredne aktivnosti u odnosu na prethodni vremenski period iste dužine.

U udžbeniku Economics koji su napisali najuniverzalniji ekonomiste XX veka P.Samuelson i W.Nordhaus, koji je doživeo 19 izdanja, a preveden je na 17 jezika (a među njima je bio i srpsko-hrvatski) piše da se pod recesijom najčešće podrazumeva silazna faza konjunkturnog ciklusa, odnosno razdoblje u kome se realni nivo BDP smanjuje u bar dva uzastopna tromesečja. U tom kapitalnom delu se ističe da su u recesiji tipične prateće pojave: a) kupovina trajnih potrošnih dobara, naročito automobila se naglo smanjuje, b) zalihe proizvedenih dobara široke potrošnje u preduzećima u kojima se oni proizvode naglo se povećavaju, c) preduzeća su prinuđena da smanje proizvodnju, pa se realni nivo BDP smanjuje, d) ubrzo nakon toga, privredne investicije vezane za preduzeća i opremu naglo se smanjuju, e) smanjuje se tražnja za radnom snagom, pa se smanjuje i broj zaposlenih radnika, f) smanjuje se životni standard velikog dela porodica i td.

Recesija, po pravilu, ne traje dugo. Ako se sve navedeno što karakteriše recesiju dugo zadrži, ako pojave koje je prate dobiju u intenzitetu i ako sve to bude praćeno nizom novih nepovoljnih pojava i posledica, umesto pojma „recesije“ koristi se pojam „ekonomska“ ili „privredna kriza“. Ako navedene pojave koje prate ekonomsku krizu ekstremno eskaliraju i traju duže, to se karakteriše kao privredna ili ekonomska depresija ili velika ekonomska kriza. Kada ta depresija zahvati više zemalja na više kontinenata, govori se o svetskoj ekonomskoj krizi ili svetskoj ekonomskoj depresiji. Bez obzira što čitav niz važnih zemalja nije bio zahvaćen velikom ekonomskom krizom ili ekonomskom depresijom u periodu 1929-1933. godine, tada se govorilo o svetskoj ekonomskoj krizi ili o globalnoj ekonomskoj depresiji.

Tranzicija u Rusiji teža nego Drugi svetski rat

U daljoj prošlosti mnoge su zemlje iz raznih, specifičnih razloga, upadale u duboku depresiju. Na primer, Irska u periodu 1845-1849, zbog vrlo sušnih godina i drastičnog smanjenja poljoprivrednih proizvoda, od gladi je umrlo gotovo milion lica, a oko dva miliona se odselilo u SAD.

SAD su u periodu 1929-1933. zapale u tešku privrednu depresiju, pa je BDP bio smanjen za više od 44%, broj nezaposlenih lica je postao ogroman, a životni standard ogromnog broja porodica je drastično smanjen. Zbog značaja koje su SAD u to vreme imale, depresija se prenela i na mnoge zemlje na drugim kontinentima i zbog toga se ona često kvalifikovala kao „Velika svetska ekonomska depresija“ i „Velika svetska ekonomska kriza“.

Nemačka, Japan i niz drugih zemalja su se, po završetku Drugog svetskog rata, našle u ekstremno dubokoj privrednoj depresiji.

U vreme ekstremno defektne tranzicije i primene krajnje problematične tzv. „šok terapije“ Rusija je u poslednjoj deceniji prošlog veka zapala u vrlo tešku, bolje reći užasnu ekonomsku depresiju. Dovoljno je navesti da je nivo BDP u 1999.godine iznosio samo 34,9% nivoa iz 1992. što je bio veći pad nego što se desilo za vreme Drugog svetskog rata. Dodajmo da je industrijska proizvodnja SSSR-a za vreme Drugog svetskog rata (1940-1945.) bila manje opala nego što je ona u Rusiji bila smanjena za vreme defektne tranzicije - čak za 60% (Stiglic 2004; str 153). U takvim uslovima procenat siromašnog stanovništva se drastično povećao – od 2% u 1989. na čak 23,8% u 1998. godini. (R.Bukvić; 2009; str 148). I kao posledica toga, neto smanjenje stanovnika se drastično ubrzalo, tako da je u 1992. iznosio 219.800, a u 2000.g. 958.500  (Bukvić, 2009; str 146).

I nekoliko bivših republika SSSR-a je u 90-tim godinama prošlog veka upalo u ekonomsku depresiju iz koje, za razliku od Rusije, nisu izašle sve do početka ekonomske krize u razvijenim zemljama, brojnim zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju. To se odnosi na Moldaviju, Tadžikistan i Ukrajinu. Naime, u 2008. godini nivo realnog BDP u Gruziji je iznosio samo 61% nivoa iz 1989. dok je odgovarajući indeks za Tadžikistan takođe bio 61%, a za Ukrajinu 70% (EBRD, 2009). Od bivših republika SFRJ u poslednjoj deceniji prošlog veka u ekonomsku depresiju su upale Bosna i Hercegovina i Srbija. Zbog teških ratnih sukoba, privredna aktivnost u BiH je drastično smanjena, a nakon Dejtonskog sporazuma i uspostavljanja mira, ona je znatno oživela, ali i, pored toga, nivo BDP u 2008.g. bio za 16% na nižem nivou nego u 1989. godine.

Velika obećanja

Nakon vrlo dinamičnog rasta BDP od početka 50-tih godina, pa zaključno sa sredinom 80-tih godina, Srbija krajem XX veka upada u recesiju koja vremenom dobija obeležje ekonomske krize. Raspad zemlje, sve veća društvena kriza, rat u tri bivše republike, slabosti ekonomske politike, sankcije Ujedinjenih nacija, dezinvestiranje, hiperinflacija, pad radnih navika, vazdušna agresija NATO i niz drugih faktora imali su katastrofalne posledice po privredu i Srbija je pala u duboku privrednu depresiju, koja se sve više pojačavala zaključno sa 1999. godinom. Kao ilustracije navedimo da je u 2000. nivo BDP iznosio samo 44%, industrijske proizvodnje samo 37% a izvoza samo 25% iz 1989. godine.

S obzirom na činjenice da su SR Jugoslaviji bile ukinute sankcije i data brojna obećanja da će se na teritoriju Srbije, po nizu osnova, sliti vrlo visok nivo deviznih sredstava, početkom ovog veka projektuju se brojni scenariji rasta i razvoja, kako SR Jugoslavije tako i Srbije, kojima je, indirektno, obećavan vrlo dinamičan rast BDP, zaposlenosti, životnog standarda stanovništva, smanjenje stepena spoljne zaduženosti i sl.

I samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi u Srbiji su u periodu 2001-2008.godine obećavali „med i mleko“ i isticali  buduće „sjajne“ privredne performanse, „rešenje“ spoljnog duga i sjajne sveukupne perspektive. O tome sam detaljnije pisao u brojnim radovima, a naročito u radovima posvećenim uzrocima duboke ekonomske krize u Srbiji (Kovačević 2010, 2012.i 2013). Ovde ću navesti samo nekoliko njihovih „bisera“.

Početkom 2006.g. prof. dr M. Labus, tada na mestu potpredsednika Savezne vlade, je izjavio:

„Ocenom, odnosno odlukom MMF uspeli smo da rešimo nasleđen problem spoljnog duga pod čijim teretom se, inače, raspala prethodna Jugoslavija“ (podvukao M.K.). Mnogi su sumnjali da je uopšte moguće rešiti problem spoljnog duga, a kada je to postalo izglednije, izmišljena je nebulozna priča o „dužničkom ropstvu“ (Politika, 11.02.2006). U istom tekstu on zaključuje da „danas imamo spoljni dug koji možemo uredno da plaćamo i koji u budućnosti neće praviti nikakve političke probleme – zemlji“.

Na jednom skupu ekonomista održanom krajem decembra 2001.g. tadašnji ministar za finansije B. Đelić je izjavio:

„Srbija će u naredne tri godine doživeti najbrži privredni rast i postati zemlja u kojoj se otvaraju najinventivnija i najinteresantnija radna mesta u ovom delu Evrope“. Poenta njegovog tadašnjeg izlaganja glasila je, „Srbija će za tri godine postati lider na Balkanu i širom sveta će se pričati o srpskom čudu“ (Đelić, 2002; 24-25).

U svojoj knjizi Kada će nam biti bolje B.Đelić kaže

„Srbija je u poslednjih šest godina napredovala i više nego što se danas naslućuje“. U toj knjizi on najavljuje „program za povratak 50.000 naših mladih ljudi iz inostranstva“.

Kao potpredsednik i ministar za nauku, sredinom 2007.godine B.Đelić je izjavio da je „Srbija na pragu najvećeg razvoja u svojoj istoriji“ (Politika, 03.06.2007). Kao potpredsednik tadašnje vlade, Đelić je na jednom skupu privrednika u Nišu, početkom oktobra 2008. izjavio da „svetska finansijska kriza neće pogoditi Srbiju, jer će je SAD sanirati pre nego što ona stigne u našu zemlju“. Na tom skupu on je čak tvrdio „da će Srbija imati koristi od te krize, jer će se potencijali stranih investitora preorijentisati sa zemalja zahvaćenim krizom na Srbiju“ (Privredni pregled, 03-05.2008, str. 5).

Od svih samozvanih „vizionara“ ekonomskih reformi, najveći broj nebuloznih konstatacija i obećanja od 2001. godine davao je bivši guverner Narodne banke SRJ, Narodne banke Srbije i ministar za finansije, ministar za privredu i regionalni razvoj i potpredsednik vlade – M. Dinkić. Navedimo samo neke od njih.[1]

Na jednom skupu ekonomista održanom krajem 2001.godine tadašnji guverner Narodne banke SRJ je izjavio:

a) „u 2001. godini je završena makroekonomska stabilizacija“,

b) „u narednim godinama izvoz mora da raste brže od uvoza“,

c) „da će preduzete strukturne reforme sigurno doneti dobro na srednji rok“,

d) „da je liberalizacija spoljne trgovine značajno dostignuće“ (Dinkić, 2002: 165-176).

Sredinom 2006. godine M. Dinkić je izjavio „da su svi makroekonomski pokazatelji, osim inflacije, jako dobri“, „ponosan sam što se Srbija može takmičiti sa najboljim u svetu, ne samo u sportu i nauci, već i u oblasti javnih finansija“. „Srbija će, u stvari, od srednje zadužene zemlje uskoro postati država sa relativno niskim spoljnim dugom“.  „Srbija će postati ne samo jedna od manje zaduženih zemalja u regionu već i u Evropi“.

Kada je finansijska kriza u SAD dobila dramatične razmere i kada se prelila u evropske zemlje i u realni sektor, tadašnji potpredsednik vlade i istovremeno ministar za privredu i regionalni razvoj, Dinkić je na jednom skupu privrednika u Nišu izjavio:

„Zahvaljujući intervenciji Amerike, globalna finansijska kriza neće imati direktne negativne efekte na Srbiju i ona je potpuno nezavisna od tokova kapitala stranih banaka“ (Privredni pregled, 3-5, 2008). Početkom marta 2009. Godine, Dinkić je izjavio da Srbija neće ući u recesiju, ali će biti teško da se ona izbegne“ (Dinkić, 2009; 1-11).

Tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić je poverovao tvrdnjama dvojice potpredsednika tadašnje vlade Dinkića i Đelića, pa je na predavanju studentima na privatnom univerzitetu „Megatrend“ izjavio:

„U ovakvoj svetskoj finansijskoj krizi i mogućoj recesiji, nalazi se šansa za Srbiju za ubrzani razvoj“ (Večernje novosti,20.10.2008).[2]

Tranzicija sa sistemskom greškom

I pored toga što se na teritoriju Srbije u periodu 2000-2008. godina, po osnovu novih obilnih stranih sredstava, deviznog priliva po osnovu prodaje preduzeća i banaka stranim licima, grinfild i braunfild investicija, doznaka naših radnika zaposlenih u inostranstvu i donacija - slila vrlo velika masa deviznih sredstava, ostvaren je skroman rast BDP po prosečnoj godišnjoj stopi rasta od 4,9%, pa je njegov nivo u 2008.g. bio za samo 46,7% na višem nivou nego što je bio 2000.g.

Prema podacima Evropske banke za obnovu i razvoj, nivo BDP Srbije u 2008. godini bio je tek 72% nivoa iz 1989. (EBRD, 2014). Uz to, taj rast je bio praćen nizom vrlo neprijatnih trendova, a među njima se ističu: veoma visok rast spoljnog duga i stepena spoljne zaduženosti, enorman rast uvoza, ogroman rast spoljnotrgovinskog deficita i deficita platnog bilansa itd.

Sve u svemu, skroman rat BDP i skroman kvalitet tog rasta samo su delimično ublažili ekonomsku depresiju ostvarenu u periodu 1989-2000. godina. Zbog toga se Srbija, po strožim kriterijumima, i u 2008. još nalazila u ekonomskoj depresiji, a po blažim - u teškoj ekonomskoj krizi.

Kada se postavi pitanje zašto je Srbija u periodu 2000-2008. ostvarila tako skroman, više virtuelan, nego realan i održiv rast i razvoj[3] – odgovori akademskih ekonomista su dijamentralno suprotni. Ja od 2001.godine dokazujem da je model tranzicije, koji je velikim delom nametnut od strane SAD i MMF (kao izvršioca posla) i koji se zasnivao na tada vladajućoj ideologiji – neoliberalizma, imao vrlo ozbiljnu konstrukcionu grešku, ili, kako nobelovac Džozef Stiglic pre nekoliko godina reče – sistemsku grešku. I kada su visoki predstavnici MMF isticali „impresivne privredne performanse“ SRJ i Srbije i kada je Svetska banka proglasila Srbiju liderom reformi u regionu i kada su domaći akademski ekonomisti isticali vrlo dinamičan rast privrede, dokazivao sam da je taj rast pre virtuelni nego realni, da nije održiv i da će u slučaju nastavka primene defektnog modela tranzicije posledice biti katastrofalne[4]. Svi ti moji stavovi i dokazi tretirani kao izraz moje navodne „katastrofičnosti“. Neki od mojih kritičara su me okvalifikovali kao „katastrofičara“, „defetistu“, „čoveka koji „širi negativnu energiju“; pa čak „levičarem“, „neokomunistom“ i sl.


[1] Detaljnije o „biserima“ sam pisao u radovima „Uzroci duboke krize u Srbiji“, časopis Glasnik za društvene nauke, br. 2/2010 i u „Uzroci duboke ekonomske krize u Srbiji II“, časopis Glasnik za društvene nauke, br. 4/2012. Ovi radovi su reprodukovani u zborniku Političke institucije, politički akteri i ekonomske performanse: slučaj Srbije, priredio Aleksandar Prnjat, izdanje Alfa univerzitet, Beograd, 2013.

[2] Nakon mojih žestokih kritika na račun koncepta privrednih reformi, mera ekonomske politike, samozvanih „vizionara“ ekonomskih reformi i funkcionera na najvažnijim funkcijama koje sam napisao u listu Politika, od glavnog i odgovornog urednika Dragana Bujoševića sam dobio preporučeno pismo u kome su bile ispisane samo dve rečenice: „Prekidamo saradnju sa Vama“, „Nismo više zainteresovani za saradnju“.

[3] Kada sam krajem 2007.god. napisao referat za savetovanje koje su organizovali Naučno društvo ekonomista Srbije (s Akademijom ekonomskih nauka) i Ekonomski fakultet koji je nosio naziv „Realne i virtuelne performanse privrede Srbije u periodu 2000-2007.godine“, Organizacioni odbor je taj referat u program savetovanja uvrstio pri samom kraju, pa sam reč dobio tek negde oko 17 časova (a savetovanje je počelo oko 10 časova). Taj moj referat nije uvršćen u prvi tom referata u kojima su uvršteni referati posvećenim opštim pitanjima sistema i mera ekonomske politike već u drugi i to u deo posvećen ekonomsko-finansijskim odnosima sa inostranstvom (Kovačević, 2008).

4 Ova konstatacija se zasniva na vrlo velikom broju dokaza koje sam prezentirao u radu „Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama sa područja bivše SFR Jugoslavije“, Zbornik radova sa Naučnog skupa Ekonomija i kriza  - trebali nam novi odgovor, izdanje Univerzitet u Istočnom Sarajevu i Ekonomski fakultet – Pale, Andrićgrad, 2014.

 (nastavlja se)


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...