Da li globalizacija neminovno vodi male, nerazvijene zemlje do propasti?

priredio M. Obradović

Koncept reformi koji je velikim delom, direktno ili indirektno SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji spolja nametnut, imao je ozbiljnu konstrukcionu grešku, da je on bio koncept „spržene zemlje“ i da je morao dovesti do ekonomske propasti (Izvod iz rada profesora Mlađena Kovačevića, člana Naučnog društva ekonomista i Akademije ekonomskih nauka, spremljen za naučni skup “Nacionalne ekonomije u uslovima savremene globalizacije” koji se 22. i 23. maja održava u Andrićgradu, u organizaciji Univerziteta u Istočnom Sarajevu)
(ilustracija, "spržena zemlja" na srpskom selu)

Globalni procesi su se krajem prošlog veka ubrzali daleko više od očekivanja, a sa njom su rasla i optimistička očekivanja. Međutim, umesto prosperiteta desila se globalna kriza koja uništava pojedince, preduzeća i države. Na naučnom skupu “Nacionalne ekonomije u uslovima savremene globalizacije” koji se 22. i 23. maja održava u organizaciji Univerziteta u Istočnom Sarajevu u Andrićgradu, svoje stavove o globalizaciji, neoliberalizmu kao njenom glavnom promoteru i mogućnosti da se mala zemlja razvije uz pomoć nekih drugih vrednosti izneo je i profesor Mlađen Kovačević, član Naučnog društva ekonomista i Akademije ekonomskih nauka Srbije.

On je primetio da je krajem prošlog veka objavljena angloamerička doktrina tzv. novog liberalnog imperijalizma kojim se dozvoljavaju tzv. humanitarne vojne intervencije u neuspešnim, slabim državama (failed states). Po toj teoriji u neuspešnim zemljama vlada trajni haos koji preti da se prelije u „moderne“ i „post moderne zemlje“ i da ugrozi bezbednost i stabilnost i u „modernim“ i „postmodernim zemljama“. Zbog toga se u cilju zavođenja urednog poredka i bezbednosti „modernih“ i „postmodernih“ država dozvoljava suzbijanje tog haosa čak i vojnom intervencijom i dokazuje se da je to u interesu svih zemalja, pa čak i onih koje su podvrgnute vazdušnoj agresiji.

Međutim, suprotno logici tog „Novog svetskog poretka“, postoji dvadesetak malih ili relativno malih zemalja koje su ostvarile i još uvek ostvaruju impresivne privredne i društvene performanse. Neke od njih su po završetku Drugog svetskog rata, ili kasnije bile u grupi „neuspešnih“ ekstremno siromašnih zemalja, ali su našle način da ostvare impresivna dostignuća. Neke od njih su to uspele tokom poslednjih desetak godina Novog veka.

Srbiji, kao i ogromnom broju malih ili relativno malih, nerazvijenih zemalja i ogromnoj većini zemalja u tranziciji je, na razne načine, nametnuta ideologija neoliberalizma preko koje se konkretno ispoljava proces globalizacije i to je imalo za posledicu njihovo upadanje u tešku ekonomsku i društvenu krizu. I sadašnja Vlada forsira ideologiju neoliberalizma i naivno veruje da će Sporazum sa MMF i buduće učlanjenje u EU – dovesti do trajnog progresa.

Kako su male zemlje ostvarile visoke privredne performanse

Profesor Kovačević je ukazao na izuzetno povoljna privredna i društvena ostvarenja šest malih zemalja – Švajcarske, Norveške, Finske, Islanda, Singapura i Urugvaja koji je od 2005.g. postigao zavidne privredne i socijalne performanse.

- Švajcarska je mala zemlja jer njena površina iznosi samo 41.288 km2, a broj stanovnika, samo 8 miliona. Nju čine tri nacije: Nemci, Francuzi i Italijani i vrlo veliki broj stranaca. Prirodni uslovi za poljoprivredu nisu povoljni, a siromašna je kada su u pitanju sirovine. I pored toga, u poslednje četiri godine, po kriterijumima Svetskog ekonomskog foruma, Švajcarska se nalazi na prvom mestu rang liste zemalja po konkurentnosti koja održava zdravstveno stanje država, njene privrede i stanovništva.

Nakon tridesetogodišnjeg rata (od 1618. do 1648.g.) Švajcarska je 1648.g. stekla nezavisnost. Tokom 18. veka i početkom XIX veka ona je izgubila nezavisnost, ali ju je ponovo stekla posle Napoleonovog pada, tj. 1814.g. Na Bečkom kongresu proglašena je „večna neutralnost“ Švajcarske i ona je sa više ili manje uspeha tu neutralnost i nezavisnost od blokova zadržala i do danas.

U drugoj polovini XIX veka u Švajcarskoj dolazi do snažnog razvoja industrije. Posebno se intezivno razvijla industrija satova, mašinska, farmaceutska, elektrotehnička, hemijska, prehrambena, crna i obojena metalurgija, tekstilna, drvna (nameštaja), celuloza i hartija, koža i obuća, industrija duvana, keramika, industrija građevinskog materijala, naučnih instrumenata, medicinske opreme i td. Na bazi domaćeg uglja i solidne hidrografije intenzivno se razvija i energetika. S o bzirom da Švajcarska siromašna sa rudama i da je mala zemlja, njena industrija je uvek bila i ostala visokouvozno zavisna, a pri prodaji svojih proizvoda - visoko izvozno orijentisana.

Zahvaljujući „večnoj neutralnosti“ i sve većem poverenju štediša iz mnogih zemalja u švajcarske banke, sektor bankarstvo se vrlo dinamično razvijao. Za vreme Drugog svetskog rata i odmah posle njega u švajcarske banke se slio veliki novac i lične i opljačkane imovine nemačkih i italijanskih funkcionera i građana nacističke orijentacije. Obaveze švajcarskih banaka po tom prilivu bile su vrlo male, ali su one njega koristile i ostvarivale visoke kamatne iznose.

Švajcarska je od 1960. godine bila i ostala punopravna članica Evropskog udruženja slobodne trgovine (EFTA) i ono je njoj omogućilo znatno povećanje izvoza, pogotovu dok su članice tog udruženja bile V. Britanija, Švedska, Danska i Finska (pridruženi član) jer su carinske i vancarinske barijere između članica znatno smanjene. Švajcarska je 1972. god. zaključila specijalni ugovor sa Evropskom ekonomskom zajednicom koji i danas važi i on je omogućio dinamičan rat i razvoj njenih ekonomsko-finansijskih donosa sa svim članicama EU.

Zahvaljujući neutralnosti, u Švajcarskoj su locirane brojne međunarodne institucije, što doprinosi zaposlenosti i njenih stanovnika i rast dohotka. Zahvaljujući prirodnim lepotama i vrlo visokom kvalitetu usluga, i prihod i izvoz turističkih usluga je vrlo dinamično rastao i dostigao je vrlo visok nivo. Iako prirodni uslovi nisu povoljni, jer je 25,6% zemljišta neproduktivno, zahvaljujući agrotehničkim i agrohemijskim merama i visokoj produktivnosti produkcije ratarskih proizvoda je srazmerno velika, a naročito su visoko razavijeni stočarstvo i vinogradarstvo. Naravno da je i saobraćaj na vrlo visokom nivou, a posebno avionski.

Kada se analiziraju konkretniji faktori konkurentnosti (kojih je ukupno 119) Švajcarska je na čak 18 na prvom mestu ili ga deli sa nekom drugom zemljom i to je apsolutni rekord. Među njima se ističu: kvalitet infrastrukture, kvalitet snabdevenosti električnom energijom, kvalitet obrazovnog sistema, stepen i kvalitet obuke zaposlenih lica, saradnja zaposlenih i rukovodstva, kapacitet zemlje da privuče i zadrži talentovana lica, raspoloživost finansijskih sredstava, raspoloživost internet opremom, sofisticiranost procesa proizvodnje, kapaciteti za inovacije, kvalitet naučnoistraživačkih institucija i izdaci kompanija za naučnoistraživački rad.

Nije sve u nafti

Pored Švajcarske, impresivna privredna i društvena dostignuća ostvarila je i takođe mala Norveška. Njena površina nije tako mala 324.219 km2, ali je obradivo samo 2,6% površine, a broj stanovnika je samo 5,1 milion. Bogata je prirodnim resursama, a posebno u nafti, hidroenergiji, rudama i šumom. Razvijena je industrija nafte, brodogradnja, hemijska i elektroindustrija, proizvodnja aluminijuma, gvozdene rude, čelika, ferolegura, cinka, olova, titana,nikla, bakra, magnezijuma, vanadijuma, molibdena, prirodnog gasa. Razvijena je i elektrohemijska industrija, mašinogradnja, proizvodnja transportnih sredstava, elektroindustrija, drvna, proizvodna nameštaja, celuloze, hartije, prehrambena industrija, i industrija preciznih instrumenta, optičkih proizvoda, stakla, keramike, cementa, tekstila, kože, obuće, gume, grafička industrija i td.

Morski ribolov je vrlo važna delatnost i po ukupnom ulovu je prva u Evropi. Za razvoj Norveške u celini, njene privrede i rast životnog standarda stanovništva od vrlo velikog značaja je otkriće i proizvodnja nafte (od 1971. g.) i prirodnog gasa (od 1977.g.) iz Severnog mora.

Od početka proizvodnje nafte i prirodnog gasa, ekonomska i finansijska i devizna situacija Norveške znatno se popravilo, a per capita dohodak je znatno povećan. Norveška je postala treći najveći izvoznik prirodnog gasa i sedmi najveći izvoznik nafte.

Bitno je naglasiti da od svih razvijenih zemalja, ona ima najveći broj, preko 30 velikih kompanija u kojima država ima 100% ili većinsko vlasništvo, a posebno je značajno njeno potpuno vlasništvo u tri firme koje se bave proizvodnjom i izvozom nafte i prirodnog gasa. Zahvaljujući tome, država štedi ogromne prihode ostvarene izvozom ova dva proizvoda i usmerava ih u penzijske fondove čiji iznos je u decembru 2014.g. dostigao fantastičnih 870 milijardi dolara, a godišnje isplate svim penzionerima su iznosile samo 4% tog fonda. Iz tog fonda je formirana i firma iz sektora telekomunikacija „Telenor“ koja uspešno posluje, što važi i za njenu filijalu u Srbiji.

U Norveškoj nikada nije bila prihvaćena ideologija neoliberalizma. Njeni stanovnici su se na referendumu 1994. g. izjasnili protiv ulaska u EU, jer su procenili da bi ulaskom znatno više izgubili nego što bi dobili.

Zahvaljujući vrlo visokom standardu koji se ispoljava preko činjenice da je u 2013.g. per capita dohodak prešao 100.000 dolara i prihvaćenom originalnom socijaldemokratskom sistemu, ulaganja u zaštitu prirode su vrlo visoka. Zdravstveni sistem je na vrlo visokom nivou, a zdravstveni radnici u proseku zarađuju 60% više nego u SAD. Finansijska i druga pomoć nezaposlenim i bolesnim licima je vrlo visoka, a novopečene majke dobijaju plaćeno osustvo od čak 480 dana (Politika, 22.02.2015.s.2). Porezi na prihode su vrlo visoki, ali se sredstva dobijena po tom osnovu krajnje racionalno i pametno koriste, a sveukupno socijalne beneficije su nezamislive u zemljama najvećim pobornicima neoliberalizma, a posebno u V. Britaniji i SAD. I što je važno naglasiti jeste činjenica da Norveška, i pored visokog prihoda od izvoza nafte i gasa nastavlja da forsira visokosofisticiranu industriju, odnosno proizvode visoke i najviše faze prerade, kao i usluge koje donose profit.

Zagovornici ideologije neoliberalizma preteruju u veličinu uloge prihoda od nafte i prirodnog gasa na privredne, društvene i finansijske performanse Norveške. Prvo, postoji niz zemalja koje imaju veće učešće ovih proizvoda u formiranju ukupnog BDP, izvoza i prihoda, ali su daleko iza Norveške po nizu bitnih performansi. Uz to, trebalo bi istaći da tek svaki deveti stanovnik Norveške radi u sektoru nafte i gasa. I što je posebno potrebno istaći jeste činjenica da država forsira razvoj više sektora industrije, pa ta zemlja po kvalitetu strukture izvoza zauzima vrlo povoljno 18 mesto (od 144 zemlje).

Zbog svega navedenog jasno je da će drastičan pad cene nafte do čega je došlo u 2014. god. sigurno ozbiljno pogoditi Norvešku, ali ne u nekoj dramatičnoj meri i ona će i dalje ostati kao jedna uzorna mala zemlja.

Razvoj na bazi obrazovanja

Finska je izuzetno zanimljiva zemlja, kako zbog svoje uzbudljive duge prošlosti, politike, privrednog razvoja, visokih dostignuća u društvenom sistemu, vrlo visokih mesta na rang listama zemalja po konkurentnosti i njenih elemenata, ekonomske i socijalne politike itd.

Do sredine XIX veka Finska je bila nerazvijena zemlja u kojoj je poljoprivreda bila najvažnije privredna grana. Od sredine tog veka jača značaj industrijskog sektora. Industrijalizacija je nastavljena i u prvim decenijama XX veka, ali su građanski rat (iz 1918.g.), ratovi sa SSSR i svetska ekonomska kriza i teška društvena kriza dramatično su pogodili privredu, a naročito industriju Finske.

Tokom perioda intenzivne industrijalizacije Finska je imala visoku carinsku i vancarinsku zaštitu. Ona je već 30-tih godina prošlog veka uvela žestoku zaštitu kada je bila u pitanju visina učešća stranih firmi u kapitalu preduzeća na njenom području. Čuveni koreanski profesor na Kembridžu Ha-Džun Čang u svojoj knjizi Loši Samarićani: Mit o slobodnoj trgovini i tajna istorija kapitalizma , ističe da su političari i ekonomisti iz Finske tridesetih godina prošlog veka smatrali da tzv. strane direktne investicije nisu neophodne, da su preduzeća sa stranim vlasništvom većim od 20% - „opasna“ i u skladu sa tim je donet niz zakona kojim se dozvoljava da ono može dostići samo taj maksimum. On ističe da je tek 1987. g. zakonom dozvoljen procenat stranog vlasništva do samo 40%. I zahvaljujući svemu navedenom, Finska je postojala sve značajnija veoma diverzifikovana industrijska zemlja. Najvažnije grane industrije su: drvna, celuloza, industrija hartije, nemetali, tekstilna, prehrambena, mašinska, industrija kože i obuće, elektrotehnička, crna i obojena metalurgija, brodogradnja, rudarstvo, proizvodnja bakra, cinka, titanijuma, olova i gvozdene rude i vanadijuma i td.

Finska je iskoristila bogate hidropotencijale i ostvarila je vrlo visok stepen elektrofikacije.

Iako su prirodni uslovi nepovoljni Finska ima razvijenu poljoprivredu, a naročito je razvijeno stočarstvo i gajenje žitarica. Veoma je razvijena i saobraćajna infrastruktura.

Na bazi  posebnog ugovora, Finska je 1961. godine postala pridruženi član Evropskog udruženja slobodne trgovine a 1995. i član Evropske unije.

Finska je mala zemlja, jer njena površina iznosi samo 338.145 km2, a broj stanovnika je oko 5,5 miliona. Klimatski uslovi nisu povoljni jer su zime duge i vrlo hladne, a leta vrlo kratka i vrlo topla. Obradiva zemlja čini samo 9%, ali je bogata šumama i u Evropi po površini pod šumama ispred nje su samo Rusija i Švedska.

Što se tiče liberalizacije uvoza i tzv. stranih direktnih investicija, Finska je izvršila značajnu liberalizaciju tek početkom 90-tih godina prošlog veka, tj. neposredno pred ulazak u EU, jer je to bio preduslov za članstvo, a ona, je u periodu od završetka Drugog svetskog rata zaista postala vrlo jaka privreda, pa je ta liberalizacija nije pogodila. S druge strane svetska ekonomska kriza, a naročito kriza zemalja EU i zemalja evrozone morala se nepovoljno odraziti na privrednu aktivnost, pa je BDP realno često smanjivan, a i u periodu od 2011.g., pa zaključno sa 2014.g. on je iz godine u godinu bio istina vrlo malo, ali ipak smanjivan. I pored toga, mesta Finske na globalnoj rang listi konkurentnosti zemalja i faktora konkurentnosti su još uvek vrlo povoljna, pa i impresivna. Navedimo nalaze Svetskog ekonomskog foruma koji će to ilustrovati.

Na globalnoj rang listi zemalja po konkurentnosti, koja u suštini izražava zdravstveno stanje, društva, države kao institucije i privrede, Finska u poslednje četiri godine zauzima zaista impresivno treće ili četvrto mesto, a na poslednjoj publikovanoj u septembru 2014.g. bila je na četvrtom metu, a ispred nje su samo Švajcarska, Singapur i SAD. Na rang listama inovativnosti, primarnog obrazovanja, nivoa zdravstva i obuke, niske inflacije, zaštiti vlasničkih prava, zaštiti intelektualne svojine, dostupnosti najsavremenije tehnologije, po raspoloživosti naučnoistraživačkih radnika i inženjera, saradnji naučnoistraživačkih institucija i privrede, zaštiti manjinskih akcionara, efikasnosti rešavanja sporova u legalnim institucijama, po efikasnosti – antimonopolnih institucija, pouzdanosti i efikasnosti policije – ona je na prvom ili deli prvo mesto (od 144 zemlje).

Originalni azijski tigar

Istorija Singapura je kratka ali vrlo zanimljiva i burna. Njegova ekonomska istorija je fascinantna i gotova neverovatna. I društveni sistem ove ekstremno male zemlje (samo 716 km2) je takođe izuzetno vredan svakog poštovanja.

Zbog veoma povoljnog geografskog položaja, Singapur se 1919. g. našao pod britanskom vlašću, a kao njena krunska kolonija od 1867. godine. Za vreme Drugog svetskog rata bio je pod okupacijom Japana, a po njegovom završetku, ponovo je postao kolonija V. Britanije. Od septembra 1963. g. posle krvavih sukoba između Malajaca i Kineza, našao se u sastavu Malezijske federacije iz koje je, istupio avgusta 1965.g. kada postaje samostalna država ali je zadržao članstvo u Komonveltu i sve do 1976. g. predstavljao je jednu od najvažnijih britanskih pomorskih baza u inostranstvu, a ona je konačno evakuisana početkom te godine.

U momentu sticanja nezavisnosti Singapur je bio siromašna zemlja (grad) bez sirovina, pa čak i bez dovoljno vode za piće. U cilju povećanja površine, čak se uvozio i pesak iz Indonezije i sipao u priobalno more. Ostaci iskrčenih tropskih šuma pokrivali su samo oko 5% površine. Stanovništvo koj je izosilo manje od dva miliona živelo je od trgovine, pomorskog saobraćaja, turizma, ugostiteljstva i usluga vezanih za javni sektor, kao što su školstvo, zdravstvo, državna uprava i sl. Dohodak po jednom stanovniku u vreme osamostaljenja je iznosio samo ispod 500 dolara, a u 1960. g. samo 428 dolara.  Sticajem srećnih okolnosti, na čelo vlade Singapura se već 1959.g. našao pravnik sa diplomom čuvenog Kembridža koji je, bez sumnje bio genijalac i dalekovidi vizionar društvenog i privrednog sistema koju je realizovao ostavši na toj funkciji sve do 1990.g., što je svetski rekord. U predgovoru knjige koju je ovaj čudotvorac napisao čiji naslov u prevodu glasi “Iz trećeg sveta u prvi: Singapurska priča1965-2000.” Henri Kisindžer je napisao „Lišen bilo kakvih privrednih resursa, izgledalo je da je Singapur osuđen da zavisi od jačih suseda, ukoliko uopšte uspe da sačuva svoju nezavisnost. Li Kuan Ju je mislio drugačije. Svako veće dostignuće pre nego što se ostvari – jeste mašta. A on je mašstao o državi, koja neće samo opstati, nego će i prestići i druge. Nedostatak resursa mora biti kompenzovan preimućstvom intelekta, discipline i kreativnosti. Li Kuan Ju je pozvao građane da učine ono, što oni  pre toga nisu smatrali svojom obavezom: prvo učiniti svoj grad čistim, a zatim prevazići iskonsku netrpeljivost prema susedima i međusobne etičke nesuglasice i svima pokazati preimućstvo rada. Današnji Singapur je ostvarenje te mašte“. Sam ovaj čudotvorac i verovatno najveći vizionar u drugoj polovini XX veka Li Kuan Ju je rekao „Napisao sam ovu knjigu za mlade stanovnike Singapura koji prihvataju društvenu stabilnost, privredni rast i procvat kao nešto što se samo po sebi podrazumeva. Želeo bih da oni znaju kako društveni mir, lična bezbednost, privredni i društveni progres i procvat ne dolaze sami po sebi nego su rezultat neprekidnih napora i stalnog interesovanja od strane časne i efikasne vlade izabrane od naroda“.

Sama činjenica da je BDP Singapura realno, od 1965. pa do 2014. g. povećan za neverovatnih 37,9 puta da je per capita dohodak (na bazi kupovne moći nacionalne valute) u 2014. g. dostigao neverovatnih 81.300 dolara, da je broj stanovnika dostigao 5,5 miliona, da je nacionalna stopa štednje u 2014. g. iznosila čak 46,8% BDP i da je on u poslednje tri godine stalno na drugom mestu rang liste zemalja po konkurentnosti (koja odslikava ukupno zdravstveno stanje države i privrede) – ukazuju da se njegovim iskustvima i dostignućima može da se napiše čitava knjiga, ili da se bar prevede knjiga tog genijalca. Ukazaću na najvažnije što je Singapur, bolje reći lično više decenijski premijer Li Kuan Ju, vlade i singapurske institucije činile i šta je ostvareno, a zaslužuje samo divljenje.

Singapur, njen premijer i njene državne institucije, kao u slučaju Republike Koreje, Tajvana, Hong-Konga maksimalno je koristio iskustva Japana koja je do početka poslednje decenije XX veka ostvario pravo, veliko privredno čudo, ali su preduzimali i niz mera koje su bile originalne i prilagođene njegovim specifičnostima. U jednom intervjuu (2007.g.) Li je rekao „Znali smo da ćemo nestati ukoliko budemo samo poput naših suseda, jer nismo imali ništa da ponudimo u odnosu na ono što oni nude. Morali smo da proizvedemo nešto što se razlikuje i što je bolje od onoga što oni imaju“.  I u Singapuru je shvaćeno da je uslov za uspešan rast i razvoj – kvalitet ljudskog kapitala, kvalitet članova vlada i radne snage uopšte, pa se, na bazi državnih odluka, ulažu ogromna sredstva u cilju ostvarenja visokih standarda obrazovnog sistema. Postavljen je cilj koji je sistematski ostvarivan da obrazovni nivo stanovništva, pa i njegovo znanje engleskog jezika bude bolje od stanovništva u susednim zemljama. Engleski je proglašen prvim jezikom. Vlade su obezbeđivale subvencije za školovanje siromašnih. Petogodišnjim planovima država maksimalno forsira industrijalizaciju i to izvozno orijentisanu i već početkom 80-tih godina prošlog veka Singapur postaje jedna od industrijski najrazvijenih zemalja Azije. U cilju razvoja industrije, pa i drugih privrednih delatnosti, Singapur čini sve što je u njegovoj moći da privuče strane direktne investicije i u tome potpuno uspeva, pa transnacionalne kompanije iz SAD, Japana, V. Britanije i Nemačke formiraju svoje filijale kako u sektoru industrije, tako i brojnim sektorima usluga. Na bazi petogodišnjih planova ostvaruje se impresivan razvoj infrastrukture, posebno iz sektora pomorskog i vazdušnog saobraćaja. Država ulaže znatna sredstva i u razvoj turizma, a to čine i strane kompanije iz ovog sektora. Zahvaljujući sve većem poverenju u banke i rastu per capita dohotka koji je već 1989. g. dostigao 10.000 dolara, državnim, vrlo stimulativnim merama štednje u cilju stambene izgradnje, nacionalna stopa štednje je dostigla vrlo visoke stope i ta karakteristika je ostala sve do danas tako da je ona u sve tri poslednje godine iznosila preko 46% BDP.

Na kraju, navedimo da je čuveni Dejvid Harvi zaključio da je Singapur kombinovao u tržišnim uslovima sa drakonskom nasilnom i autoritarnom državnom moći, istovremeno prizivajući moralnu solidarnost zasnovanu na nacionalističkim idealima ostrvske države (nakon izbacivanja iz Malezijske Federacije), konfučijanske vrednosti i, u novije vreme, istaknutu formu kosmopolitske etike saobraznoj njegovoj aktuelnoj poziciji u svetu međunarodne trgovine“.

Skromni predsednik i privredni razvoj

Kao i u slučaju Čilea, Brazila i Argentine, i u Urugvaju je, ponovo pod ogromnim uticajem SAD i njenih transnacionalnih kompanija, početkom 70-tih godina prošlog veka izvršen vojni puč i odmah je počela primena tzv. „šok terapija“, odnosno ideologije neoliberalizma. Pošto Urugvaj nije imao svoje „čikaške momke“, tj. stručnjake školovane u Fridmanovoj ekonomskoj školi u Čikagu, nova vlast, odnosno generali su angažovali dva profesora sa te škole i nekoliko ekonomista iz Brazila, Argentine i Čilea koji su završili tu školu i oni su se našli na vrlo važnim mestima gde su se kreirala sistemska rešenja i mere ekonomske politike, ali su rezultati bili katastrofalni, a posebno se drastično smanjila zaposlenost, zarade su drastično smanjene, a siromaštvo je dobilo ogromne razmere. I ta neoliberalna ideologija je primenjivana sve do početka novog veka.

Tokom 80-tih godina prošlog veka MMF je osmislio tzv. program strukturnog prilagođavanja za zemlje Latinske Amerike i Afrike, ali je on u svim tim zemljama, pa i u Urugvaju doneo samo haos i tešku društvenu i ekonomsku i dužničku krizu. Čile je već krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog veka, umesto surovog neoliberalizma, prihvatio originalan socijalno-demokratski sistem i ostvario je vrlo solidne privredne i društvene performanse, o čemu ubedljivo govori Naomi Klajn u knjizi “Doktrina šoka”. 

Do početka ovog veka bilo je nezamislivo da bi SAD i strane, moćne transnacionalne kompanije dozvolile da u malom Urugvaju, koji ima samo 3,4 miliona stanovnika, predsednik postane neki bivši tupomaros, gerilac koji se borio protiv fašističke vojne hunte i koji je zbog toga proveo 10 godina na robiji – postane predsednik (2005.g.) i da na toj funkciji ostane dva mandata tj. sve do aprila ove godine kada je, uz stotine hiljada, spontano okupljenih ljudi, oduševljeno, uz ogromnu zahvalnost za sve što je uradio za Urugvaj i narod te zemlje, srdačno pozdravljen . Reč je, naravno o ekstremno skromnom čoveku i velikom patrioti Hose Muhiki.

Za vreme dva mandata Hose Muhike, čak i u uslovima svetske ekonomske krize, Urugvaj je ostvario impresivne ekonomske i socijalne performanse. Navedimo samo najvažnije:

►Od 2002. godine, per capita dohodak (na bazi pariteta kupovne moći nacionalne valute) vrlo dinamično je rastao, pa je od oko 7.000 dostigao u 2013.g. 16.609 dolara i po tom pokazatelju on je bio ispred svih zemalja Latinske Amerike.

►Od 2005.g. pa zaključno sa krajem 2014.g. broj nezaposlenih je smanjen za čak 47%, a stopa nezaposlenosti je pala na istorijski minimum od 6,7%.

►Pre pojave svetske finansijske krize koja se kasno transformisala u svetsku ekonomsku krizu, tj. je u periodu 2004-2008.g. prosečna stopa rasta BDP je iznosila čak osam odsto.

►Nakon smanjenja BDP (od 2,6%) u 2009. god. i vrlo visokog rasta u 2010. g. (od čak 8,9%), u periodu u poslednje tri godine ostvarena je prosečna stopa rasta od preko 3,5%.

►Urugvaj forsira široko prihvaćenu socijalnu politiku koja se ispoljava i u maksimalnoj pomoći osnovnom školovanju dece iz siromašnih porodica, pa je čak 99,5% dece obuhvaćeno primarnim obrazovanjem i po tom pokazatelju u 2014. godini ispred njega bilo je samo 7 zemalja, a iza njega se nalaze čak i Švedska, Norveška, Finska, Belgija, Holandija, Austrija, Francuska, Novi Zeland, i posebno SAD, koje su bile tek na 90 mestu.  Po korišćenju interneta u školama, Urugvaj se nalazi na vrlo zavidnom 17 mestu, a po obuhvatnosti omladine u visokom obrazovanju (od čak 63,2%), takođe na zavidnom 33 mestu (od 144 zemlje).

I na kraju, trebalo bi napomenuti da Urugvaj štiti svoju privredu sa još uvek visokim carinskim stopama, pa je prosečna stopa u 2013. godini iznosila 7,9%, dok je 89 zemalja imalo niže prosečne carinske stope, a među njima je bila i Srbija koja je imala prosečnu carinsku stopu od 5,0%.  S druge strane, Urugvaj maksimalno stimuliše priliv savremene tehnologije preko stranih direktnih investicija i po uspešnosti u tom domenu ispred njega je u 2013.g. bilo samo 19 zemalja. Dodajmo, na kraju, da je budžetski deficit u 2013. g. iznosio 2,3%, a javni dug 59,4% BDP, što je znatno povoljnije nego što je slučaj sa ogromnom većinom najrazvijenijih zemalja, kao što su Japan, SAD, Italija, Nemačka, V. Britanija, Francuska, Španija, itd.

Prva žrtva krize i oporavak

Za temu ovog rada zanimljiv je slučaj ekstremno male ostrvske zemlje – Islanda. On je 1944. godine postao nezavisna zemlja. Njegova površina iznosi samo 102.819 km2, a naseljeno je samo 42.085 km2. Polovina ostrva je bez vegetacije. Reke su bogate vodom, a klima je u južnom i jugozapadnom primorju vlažna, atlantska (sa svežim letima i vlagim zimama, a u unutrašnjosti i severenom delu subpolarna.

Privredni razvoj Islanda se zasnivao pre svega na ribolovu i preradi ribe, a u znatno manjoj meri na aluminijumskoj industriji, poljoprivredi i energetici. S obzirom na činjenicu da na Islandu živi vrlo mali broj stanovnika (sredinom 80-tih godina prošlog veka oko 236.000, a u 2014.g. oko 320.000), per capita dohodak je već sredinom 80-tih godina prošlog veka prešao 11.000 dolara, a u 2013. g. 41.700, dok se za 2014.g. procenjuje da je dostigao 42.600 dolara. Zbog raznih ograničenja koje podrazumeva članstvo u EU, naročito kada je u pitanju ribolov, Island nije pokazivao interes za članstvo. Bitno je naglasiti da je Island u poslednjoj deceniji prošlog veka i u prvih nekoliko godina novog bio u grupi bogatih i stabilnih zemalja koja je imalo relativno visoku stopu rasta privrede, a stopa nezaposlenosti je iznosila samo 1%, a po indeksu humanog razvoja UN, sa Norveškom, je delila prvo mesto.  Sve do 2003. godine banke na Islandu su bile u državnom vlasništvu, a u toj godini, u skladu sa ideologijom neoliberalizma koja je zahvatila ogroman broj zemalja, one su privatizovane. U skladu sa dogmama neoliberalizma, privatne banke locirane na Islandu su agresivno krenule da visokom kamatama privlače depozite klijenata iz inostranstva, a tom cilju su formirale svoje filijale u nizu zemalja EU. Tako je Landsbanka stekla samo u Velikoj Britaniji više od 300.000 klijenata, a zbir njihov depozita je dostigao oko pet milijardi evra. Ta banka je u Holandiji stekla oko 12.500 klijenata, a njihov zbirni ulog je dostigao oko 1,7 milijardi evra.  Dakle, samo ta banka je u te dve zemlje imala veći broj klijenata od ukupnog broja stanovnika Islanda, ali to je bilo u skladu sa globalizacijom i ideologijom neoliberalizma. Dobijena sredstva ove banke su ulagale, ne u razvoj Islanda i njegove privrede, već u rizične berzanske „proizvode“ i „toksične“ hartije od vrednosti. Svetska finansijska kriza teško je pogodila i berzu hartija od vrednosti na islandskoj berzi, a time je drastično smanjena vrednost akcija tih banaka. U vrlo kratkom vremenu vrednost islandske krune je,u odnosu na evro, smanjena za čak 85%.  Ekonomska situacija u zemlji je zbog svega toga, ali i zbog ekonomske krize u zemljama Zapadne Evrope, postala ekstremno teška i država je bila suočena sa mogućnošću potpune propasti. Vlada je pokušala da, u cilju spašavanja banaka i obezbeđenja isplata njihovih obaveza, obezbedi višemilionske kredite u inostranstvu, ali se narod žestoko pobunio, pa je ona bila prisiljena da početkom 2009. g. podnese ostavku. Nova levoorijentisana Vlada je osudila dotadašnju primenu ideologije neoliberalizma, posebno u bankarstvu, ali je pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija, EU i razvijenih zemalja, pre svih V. Britanije i Holandije, nastavila pregovore o uzimanju stranih kredita kojima bi se pokrile ogromne obaveze i gubici banaka. Čak je i Parlament te zemlje, početkom 2010.g., usvojio Zakon kojim država preuzima obavezu da izmiri sve finansijske obaveze propalih privatnih banaka. Zbog toga je nezadovoljstvo stanovnika Islanda dostiglo ogromne razmere, pa je predsednik države, na bazi ustavnih odredbi, odbio da potpiše taj zakon i doneo je odluku da se građani na referendumu izjasne da li će prihvatiti obavezu da servisiraju finansijske obaveze privatnih banaka, što bi značilo da svaki stanovnik u proseku za te svrhe mora na neki način isplatiti oko 18.000 evra. U to vreme se pojavila ideja u nekim zemljama EU da se Island, po kratkom postupku primi u članstvo Unije, ali pod uslovom da prihvati obavezu da servisira dug tih banaka prema klijentima iz zemalja EU, pre svih V. Britanije i Holandije. Pre referenduma MMF je Islandu pripretio da će, u slučaju da ne prihvati servisiranje dugova tih banaka, njega lišiti bilo kakve pomoći. Britanski zvaničnici, a posebno ministri su upozoravali zvaničnike Islanda da će u slučaju neprihvatanja tog Zakona ta država „javno pokazati da ne želi da bude deo međunarodnog finansijskog sistema, da ima pristup međunarodnim i nacionalnim fondovima drugih zemalja, pa da nije siguran biznis partner“.  Predsednik Islanda koji je uvažavao građane svoje zemlje je našao hrabrosti da pre referenduma izjavi: „Nema govora da, ukoliko ne prihvatimo uslove međunarodne zajednice, da ćemo postati neka Kuba. No, ukoliko se mi sa time saglasimo – postaćemo Haiti“.  I na referendumu (koji je održan marta 2012.g., preko 90% građana se izjasnilo protiv tog zakona. Sredinom te godine Vrhovni sud Islanda je zaključio da su ugovori o kreditima koje su zaključile banke sa građanima u kojima su bile nametnute devizne klauzule – bile nezakonite. Novim rešenjima ti ugovori su zamenjenim novim i time su bitno smanjene obaveze građana prema tim bankama, a najzaduženijim je otpisan deo duga i time je pokazano da je za predsednika i Vladu interes građana stavljen ispred pohlepnih privatnih banaka, koje su do 2008.g. davali kredite uz nefer uslove. Nakon toga, Island je izvršio nacionalizaciju banaka, formirao nova, a dozvolio da stare banke su potpuno propale. Uz sve to, Island je uveo restrikcije na tržištu kapitala, naročito kada je u pitanju njegov priliv iz inostranstva, pa čak kada su u pitanju tzv. strane direktne investicije. I što je najbitnije naglasiti jeste činjenica da se Island posle 2010.g. ostvarivao svake godine privredni rast: u 2013. god. on je iznosio 3,3%, a procenjuje se da je u 2014.g. bio oko 3,0%. Stopa nezaposlenosti se svela na oko ili manje od 5%, država je u vreme ekonomske krize primenjivale sistem zaštite najugroženijih slojeva stanovništva. I na kraju, navedimo da je Island prošle godine doneo odluku da ne preduzima dalje mere u cilju eventualnog učlanjenja u EU, jer je ocenjeno da bi eventualnim ulaskom on i njegovo stanovništvo – više izgubilo nego dobilo.

A šta je sa Srbijom

Kada se slušaju izlaganja i obećanja premijera Vučića vezana za dramatično stanje u privredi i društvu, stiče se utisak da je kroz Srbiju prošao strašan cunami, a da će efikasnim otklanjanjem teških posledica koje je ostavio – privreda oživeti i ostvarivati sve više stope rasta. On, ni drugi zvaničnici ne postavljaju pitanje suštinskog uzroka dramatične društvene i ekonomske krize. Ja od 2001. god. dokazujem da je koncept reformi koji je velikim delom, direktno ili indirektno SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji spolja nametnut, imao ozbiljnu konstrukcionu grešku, ili kako pre nekoliko godina nobelovac Stiglic reče „sistemsku grešku“, da je on bio koncept „spržene zemlje“ i da je morao dovesti do ekonomske propasti. Taj koncept bio je zasnovan na tzv. „Vašingtonskom konsenzusu“, bolje reći na ideologiji neoliberalizma. I što je tragično ova Vlada i njen premijer  ili, zbog eksternih diktata, ili iz ubeđenja nemaju nameru da ga napuste.

Ne sporim solidna poboljšanja u sferi javnih finansija i smanjenja budžetskog deficita. Međutim, veliki minus toga ostvarenja je što to nije nastalo zbog oživljavanja privredne aktivnosti, već zbog, sa stanovišta ustavnih rešenja problematičnog smanjenja penzija i plata u zdravstvu, obrazovanju i naučnoistraživačkom radu, što će imati vrlo neprijatne 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...