Liberali i komunitarci - Šta je dovelo do krize i šta nas može izvući?

priredio M. Obradović

Na Ekonomskom fakultetu u Beogradu 20. marta ove godine u organizaciji Naučnog društva ekonomista biće održan naučni skup pod nazivom “Liberalne i komunitarne opcije u institucionalnoj izgradnji i ekonomskoj politici“

Da li država ima ili nema mesta u ekonomiji jedne zemlje, kolika treba da bude njena uloga, šta je moralno, a šta je pravedno, da li prosperitet dolazi od jedinki slobodnih od utcaja države ili od zajedničkog interesa koji štiti država? Ovo su pitanja koja se nalaze u centru spora između liberala i intervencionista poslednjih nekoliko decenija, a posebno se zaoštrila od izbijanja svetske ekonomske krize, kako na globalnom tako i na nivou srpske ekonomske nauke.

Ova rasprava, čini se, poslednjih stotinak godina ne prestaje, a zvezdane trenutke doživela je tridesetih godina prošlog veka tokom i nakon Velike depresije (1929-1932.)  između velikana ekonomske misli Fridriha fon Hajeka i Džona Mejnarda Kejnza koji su u to vreme živeli i predavali  u Velikoj Britaniji.

Ušančeni ekonomisti različitih škola

Uprkos tome ni danas ekonomska nauka nema jasan odgovor - treba li ili ne država da inetrvencioniše u ekonomiji i gde su granice te intervencije. Danas se i posle sedam godina od izbijanja krize, ekonomisti različitih škola ne mogu složiti niti oko uzroka krize niti o načinu izlaska iz nje. Čak se ne mogu složiti ni oko toga kakva se ekonomska politika vodi. Liberali optužuju državu da ne da privredi da živi - visokim porezima i nametima, da remeti cene subvencijama i štampanjem para dok komunitarci tvrde da je na snazi neoliberalni model koji se svodi na besomučnu privatizaciju i liberalizaciju i da države štite krupni kapital na uštrb prava i dohotka radnika.

Ova rasprava putem medija i na naučnim skupovima, ali i na nivou nacionalne ekonomske politike vodi se i u Srbiji od 2000. godine do danas, a čini se da su protivnici sve više ušančeni u svoje rovove. Jedni govore da je od 2000. godine neoliberalni koncept upropastio srpsku industriju, drugi da je Srbija još u tranziciji jer nije stvoreno slobodno tržište.

Jedan takav skup biće održan i 20. marta ove godine na Ekonomskom fakultetu u organizaciji Naučnog društva ekonomista po nazivom “Liberalne i komunitarne opcije u institucionalnoj izgradnji i ekonomskoj politici“. S jedne strane komunitarnu opciju braniće Mlađen Kovačević, Nebojša Katić, Jovan Dušanić, Božo Drašković i drugi, dok će liberlanu ili neoliberalnu opciju svojim radovima braniti pre svega Ljubomir Madžar, Boris Begović, Miroslav Prokopijević i drugi.

Na Internet nebu predigra ovom skupu je već počela razmenom mišljenja na blogovima i internet sajtovima Ljubomira Madžara i Nebojše Katića u koje su onda uvučeni i Boško Mijatović i Jovan Dušanić, dokazujući svako svoje stavove i tvrdnje sa više ili manje umešnosti.

U nastavku dajemo deo rada Mlađena Kovačevića koji je poslao Naučnom društvu ekonomista za ovaj skup pod nazivom „Katastrofalne ekonomske i društvene posledice primene ideologije neoliberalizma - Da li su neoliberali iz Srbije izgubljeni u prostoru i vremenu?“

Povlašćeni položaj neoliberala u Srbiji

“Neoliberali iz Srbije, posebno oni koji su posle 2000. godine postali funkcioneri, bili su po svim osnovama u znatno povoljnijoj poziciji u odnosu na kritičare te ideologije. Neki, a moguće i većina od njih su u devedesetim godinama odlazili na instruktivne seminare u Segedin, Sofiju, Podgoricu, Sarajevo itd. (tzv. „segedinske kursadžije“) i pri tome su dobijali visoke dnevnice od strane stranih institucija. Mnogi od njih su se posle „srpske oktobarske revolucije“, kao politički podobni, našli na važnim funkcijama i raznim redakcijama i njihov osnovni zadatak je bio da rade na uvođenju i propagiranju neoliberalizma u Srbiji.

Pobornici neoliberalizma, u cilju propagiranja ideologije neoliberalizma, osnovali su i dva „instituta“: Centar za liberalno-demokratske studije (CLDS) i Institut za slobodno tržište. CLDS je od neke strane institucije proglašen za „najbolji institut te vrste u Istočnoj Evropi“ iako on nikada nije ispunjavao zakonske uslove za zvanje „naučni institut“. Ne verujem da i drugi navedeni „institut“ ispunjava zakonske uslove za naučni institut. Oni su uspeli da obezbede sredstva za neke njihove časopise i izdavanje publikacija u kojima se propagirala ideologija neoliberalizma.

Jedan od ekstremnih neoliberala dr Boško Mijatović, kao jedini ekonomista, se našao u selektorskom timu Službenog glasnika i po tom osnovu dobijao, za naše uslove, vrlo solidnu finansijsku nadoknadu i zahvaljujući njemu u okviru Službenog glasnika objavljeno je preko 10 knjiga saradnika CLDS i dve knjige prof. dr Ljubomira Madžara. Neki od njih su stekli povlašćeni status u nekim dnevnim listovima, posebno u Politici i tu još uvek imaju povlašćeni položaj”.

Posledice neoliberalizma u Istočnoj Evropi

“Sem Češke Republike i eventualno Slovačke, sve ostale zemlje u tranziciji su u vrlo teškoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji. Svaka od njih ima neke specifičnosti koje su tom stanju doprinele, ali je osnovni uzrok praktikovana ideologija neoliberalizma, odnosno primena „šok terapije“, tj. brza sveobuhvatna privatizacija, bitno smanje carina, maksimalno otvaranje prema tzv. stranim direktnim investicijama, deregulacija itd. To važi i za sve članice EU iz ove grupe zemalja. Kao što smo napomenuli, neoliberali iz Srbije su do pojave svetske ekonomske krize isticali Mađarsku kao ilustrativan primer uspešne tranzicije, a ona je upala u tešku ekonomsku krizu. Bugarska je u dramatičnoj ekonomskoj krizi, a socijalna raslojavanja su među najvećim u svetu. I kao posledica primene neoliberalne ideologije broj stanovnika je u 2011. godini bio je manji nego 1991. godine u Albaniji, Belorusiji, BiH, Bugarskoj, Hrvatskoj (za oko 500.000), Estoniji, Mađarskoj, Letoniji, Litvaniji, Moldaviji, Rumuniji (čak za preko tri miliona), Rusiji, Ukrajini (čak za preko pet miliona). Ukupan broj stanovnika u svim zemljama u tranziciji u 2011. godini je bio za 21,5 miliona manji nego 1991. godine.

Jedan od najvažnijih uzroka smanjenja broja stanovnika u brojnim zemljama u tranziciji jeste „odliv mozgova“. Po tom vrlo nepovoljnom pokazatelju Crna Gora je bila na 46 mestu, Estonija na 56, Slovenija na 58, Azerbejdžan na 78, Češka Republika na 79, Albanija 83, Tadžikistan 85, Kazahstan 88, Gruzija 102, Jermenija 103, Slovačka 111, Ukrajina 125, Bosna i Hercegovina na 126, Bugarska na 127, Hrvatska 128, Makedonija 133 i Srbija na 133 mestu (WEF 2011-2012: 477).

Zbog neuspešne tranzicije, niskog nivoa životnog standarda, odliva mozgova, krize porodice, krize vrednosnog sistema, krize morala i mnogo čega drugog, prosečan broj dece po jednoj šemi između 1991. i 2011. godine je znatno smanjen u velikom broju zemalja u tranziciji: u Albaniji sa 2,83 na 165, u Crnoj Gori sa 2,05 na 1,65, Rusiji sa 1,75 na 1,58, Bugarskoj sa 1,66 na 1,51, Makedoniji sa 2,07 na 1,46, Srbiji sa 1,73 na 1,40, u Hrvatskoj sa 1,55 na 1,40, Mađarskoj sa 1,88 na 1,23.

Ja dokazujem da je to posledica primene neoliberalizma i one se mogu (eventualno) sanirati samo u dugom roku. Mnogo što šta se dešava u Mađarskoj meni se ne dopada, ali moram istaći da je ona po prekidu odnosa sa MMF i odbacivanja njegovih „sugestija“, u 2014.godini ostvarila rast BDP od oko 3,5%. Ubeđen sam da se ni Slovenija neće izvući iz ekonomske krize, ako ne prihvati program mera koje predlaže pokret na čijem čelu je glavni kreator uspešne reforme koju je ona sprovodila u 90-tim godinama prošlog veka – prof. dr Jože Menciger”.

Dvostruki aršini

“Neoliberali iz Srbije često tvrde da ono što se dešavalo u Čileu između 1973-1988. godine i u Argentini između 1974. i 2000. godine nema nikakve veze sa pojmom liberalizma. Sa tim se potpuno slažem, a verujem da se slažu i drugi kritičari ideologije neoliberalizma. I zbog toga, nema spora da je ono što je karakterisalo stanje u Engleskoj i Holandiji počev od XVII veka, pa do početka Prvog svetskog rata – bilo kvalifikovano kao liberalizam. On je podrazumevao opšte individualne slobode tj. slobodu misli i javne reči, slobodu udruživanja, pravo svojine, slobodno nadmetanje u sticanju i održavanju ličnog bogatstva, samostalnost sudske i zakonodavne vlasti,  u odnosu na izvršnu vlast, vrlo malu ulogu države i sl. U sferi privrede liberalizam je podrazumevao dominaciju tržišta, nemešanje države u privredno poslovanje i tzv. lese fer i lese pase (neka ide kako ide). Međutim, u ogromnom broju manje razvijenih i nerazvijenih zemalja u Evropi i van Evrope, liberalizma je bilo vrlo malo, a u brojnim kolonijama o njemu nije moglo biti ni govora. O slobodnoj spoljnoj trgovini, posebno uvoza, o otvaranju filijala stranih kompanija i stranih banaka na teritoriji suverenih zemalja, čak i razvijenih nije moglo biti govora.

Korejanski, vrlo ugledni ekonomista, profesor Čang (Ha Ioon Chang) koji predaje na čuvenom Kembridžu, napisao je sjajnu knjigu “Bad Samaritans: The myth of Free Trade and Secret History of Capitalism” u kojoj je ubedljivo pokazao dvoličnost i cinizam najrazvijenijih zemalja, kada je u pitanju teorija i praksa spoljne trgovine, a koja se primenjivala u vreme „liberalizma“. Naime, gotovo sve one, dok su bile na nižem nivou razvijenosti, praktikovale su žestoku carinsku i vancarinsku zaštitu, a kada su postale visokorazvijene, žestoko se zalažu i nameću drugim zemljama slobodnu spoljnu trgovinu. Bolje reći, zalažu se da druge zemlje uvedu što veću liberalizaciju uvoza, što je jedna od bitnih komponenti neoliberalizma.

Trebalo bi dodati da razvijene zemlje jesu bitno smanjile carinske stope i one su sada u proseku simbolične, ali one praktikuju masu vancarinskih ograničenja i preko toga štite, navodno, svoje stanovnike, a u suštini štite domaće proizvođače. Uz to, mnoge od razvijenih zemalja daju ogromne subvencije svojim poljoprivrednim proizvođačima i tako znatno povećavaju njihovu cenovnu konkurentnost u odnosu na iste ili alterantivne proizvode iz zemalja koje znatno manje, a često simbolično ili uopšte ne subvenišu tu proizvodnju, što je slučaj sa ogromnim brojem zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji.

U toj knjizi Čang ubedljivo pokazuje da je od 80-ih godina prošlog veka, kada je preko Svetske banke i MMF u velikom broju zemalja Afrike nametnut neoliberalizam – životni standard stanovništva osetno smanjen. On pokazuje pozitivan doprinos uloge države u impresivnom razvoju njegove domovine Južne Koreje i njene pametne spoljnotrgovinske politike gde je prosečna carina još uvek visoka – u 2013.g. je iznosila 8,5%, a per capita dohodak iznosi 24.329 (WEF, 2014: 234-235). Ta knjiga je, i zbog mnogo čega drugog žestoka kritika ideologije neoliberalizma i vrlo je verovatno da je to razlog što je ostrašćeni zagovornici neoliberalizma (ili, kako oni kažu „liberalizma“) potpuno ignorišu.

Odavno nema liberalizma

Sve navedeno govori da liberalizma, koji je postojao u samo nekoliko zemalja u ranoj fazi kapitalizma, odavno nema. Prvi svetski rat, Velika ekonomska depresija, stvaranje Sovjetskog Saveza, Drugi svetski rat, kineska socijalistička revolucija, stvaranje socijalističkih zemalja u Evropi, Aziji i Kubi, silazak sa scene kolonijalizma, hladni rat i drugi događaji imali su za posledicu potpuni odlazak liberalizma u ekonomsku istoriju. Čak i u Velikoj Britaniji, koja je ranije tretirana kao ilustrativni primer liberalizma, za vreme i posle Drugog svetskog rata - državna preduzeća su bila dominantna u svim bazičnim i u tzv. strateškim sektorima. U Engleskoj i gotovo svim drugim razvijenim kapitalističkim zemljama vladalo je mišljenje da je bolje da neko tzv. strateško preduzeće, ako ima monopolski položaj – bude državno. Zbog hladnog rata, proizvodnja i spoljna trgovina vojne opreme su bile i danas su uglavnom u državnom vlasništvu. Indija, Južna Koreja, Tajvan, Singapur, Tajland, Hong Kong su forsirali industrijalizaciju i to je podrazumevalo jak državni sektor, visoku zaštitu domaćeg tržišta, jak državni sektor u brojnim uslužnim sektorima i sve su postigle vrlo solidne privredne performanse. I gotovo svim razvijenim i nerazvijanim kapitalističkim zemljama državni sektor je bio veoma prisutan i kada su bili u pitanju saobraćaj, zdravstvo, obrazovanje, naučnoistraživački rad, sektor medija itd.”


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...