Saudijski incident

Nebojša Ćulum

Saudijska Arabija raspolaže rezervama „pripremljene“ nafte za kontinualan izvoz u punom obimu (7,3 Mbbld) u trajanju od 28 dana, što ostavlja dovoljno vremena i prostora za interventne sanacije i logički isključuje ideju da je subotnjim napadom bilo moguće nanošenje trajnih poremećaja globalnom tržištu, pa čak ni samoj Saudijskoj Arabiji. Pitanje je: Ko bi od ove akcije mogao da profitira?

Poznog leta gospodnjeg 1307. francuski kralj Filip IV, među tadašnjom aristrokratijom poznat kao Filip Lepi, rešio je da prestane da se nervira oko nagomilanih dugova koje nije mogao da vrati. Zli jezici bi rekli da su dugovi narasli zbog raskalašnog života i preskupih kraljevskih žureva čiji su odjeci raspirivali maštu svakolikog evropskog plemstva. Kralj je, sa svoje strane, opravdanje za basnoslovan dug imao u preskupom svetom ratu protiv jeretičke Engleske. Gde god da se krila istina, Lepom je škrinja bila prazna, a rešenje za spasenje bilo je kraljevski jednostavno: Kada nema zajmodavca, nema ni duga, pa ni dužnika iliti nema tela - nema dela, što bi danas žargonski rekli. I tako, tog davnog petka trinaestog na pravdi Boga nastradaše Siromašni vitezovi Hrista i Solomonovog hrama poznatiji kao Templari. Templari, kao prvi svetski bankari i zaštitnici hodočasnika i njihovog blaga na putu u Svetu zemlju, ne da nisu bili nimalo siromašni, već su raspolagali sa više zlata od svih zapadnih kraljeva i avinjonskog Pape Klementa V zajedno. Neviđenom medijskom hajkom, Hramovnici su okrivljeni za jeres i svakojaka bogohulna dela, što su pod najboljim inkvizitorskim tretmanom kraljevskih tamnica „sa pokajanjem“ i sami priznali. Žak de Molej, poslednji Veliki Majstor reda je, pročišćenja radi, spaljen na lomači na malom pariskom ostrvu usred reke Sene, čime je templarski red i zvanično prestao da postoji, a templarsko zlato je promenilo vlasnika, prelivši se u džepove jačeg.

Nekog drugog petka trinasetog, šesto dvadeset godina kasnije, neki drugi bankari sa nekim drugim pokajanjem su se sami bacali kroz prozore nebodera Vol Strita zbog kraha najveće svetske berze. Deonice su postale bezvredni papiri, privreda Amerike i vezanih ekonomija devastirane, a tapije nad zlatom, nekretninama i drugim prirodnim bogatstvima su poslovično promenile vlasnike.

Ostavimo nekoj budućoj istoriji da otkrije kakve su se misli rojile u glavama zaverenika septebarskog crnog petka 2019. dok su zagledani u mape naftnih polja Abkaika i Huraisa daljinskim upravljačem rolari desetak raketama naoružanih bespilotnih dronova po najtajnijoj pisti sveta spremajući se za jutarnji prepad na svetsku ekonomiju. Prema dostupnim informacijama, napad je sledećeg jutra izvršilo deset, sedamnaest ili dvadest(?) dronova, koji su krstarećim raketama pogodili devetnaest, a možda i više meta. S obzirom na „otežavajuću“ činjenicu da ni dronovi ni krstareće rakete ne lete pravolinijski, ispada da današnji sateliti, roboti, radari, računari, špijuni, prisluškivači, laboratorije i kosmičke snage svih vojski sveta nisu na tehnološkom stepenu razvoja koji bi pouzdano utvrdio odakle su dronovi poleteli, koliko ih je bilo, čiji su, ko ih je proizveo, čijim raketama su bili naoružani, odakle se upravljalo, ko je naredio, a ko organizovao i platio akciju, niti ko je od nje profitirao ili će uskoro da profitira. Ostaje nam da razmislimo čija je škrinja prazna, koliko je zlato crno i vidimo ko će na kraju da bude Pedro koji će da visi. Uprkos činjenici da je Saudijska Arabija u ratu sa Jemenom od 2015. i da su se ondašnji Huti dobrovoljno prijavili za ulogu Pedra u najnovijem holivudskom blokbasteru, svi znamo da će tu rolu „skoro sigurno“ dobiti Iran, ali za sada jedino ne znamo koliko visoko će Pedro da visi. Državni sekretar Majk Pompeo je odbio nominaciju Huta kao neozbiljnu rečima da ne postoje nikakvi dokazi da je napad krenuo iz Jemena čime je iskazao nepoverenje u njihove izjave i ukazao na nepouzdanost današnjih tehnologija. Uostalom, nije važno to što je nakon višegodišnjeg bombardovanja Jemena napravljena humanitarna katastrofa, već je važno to što Iran podržava šiitske pobunjenike u toj zemlji.  

Za sada znamo da je prva opipljiva posledica napada na saudijska naftna postrojenja skok cena sirove nafte od 15-20% na svetskim berzama u zavisnosti od tipa nafte. Wall Street Jurnal je u prvim tekstovima posvećenim saudijskom incidentu ovaj napad nazvao the Big One, a predsednik Tramp je momentalno najavio neku vrstu vojne reakcije. Teške reči, s obzirom da je svima jasno da je vojna odmazda prema Iranu iskra koja može da zapali veliku vatru na Bliskom Istoku, čiji bi požar bez sumnje zahvatio i globalnu ekonomiju. Veza proizilazi iz činjenice da je cena nafte komponenta praktično svakog proizvoda koji se bilo gde na svetu kupuje, tako da hirovit rast cena sirove nafte sa sobom povlači inflaciju sa sinhronim usporavanjem ekonomije. To nije teorija, već praksa viđena recimo 1973. tokom prve svetske naftne krize kada je cena sirove nafte od 3 USD/bbl sa početka Jom-Kipur rata porasla je na 12 USD/bbl pola godine kasnije. Navedeni primer jeste ekstreman, ali nije usamljen u istoriji naftne civilizacije kojoj globalno pripadamo.

Ako isključimo naivnu pretpostavku da su tehnološki visoko sofisticirani vikend napad na saudijske naftne instalacije izveli verski fanatici iz sukobljenih frakcija ili emotivno nestabilni osvetnici, što možemo da uradimo i zbog činjenice da se u izveštavanju svetskih servisa o događaju potencijalno poginuli radnici i drugi ljudi ni ne spominju, mnogo je interesantnija analiza ko bi od ove akcije mogao da profitira. Pre nego što zagrebemo to pitanje, treba se prisetiti nedavnih događaja koji nemaju direktnu vezu sa samim pustinjskim šenlučenjem. Pre svega, to su dve kadrovske izmene u saudijskom i američkom timu. Iznenadna smena savetnika američkog predsednika za nacionalnu bezbednost Džona Boltona, poznatog po intervencionističkim tendecijama u rešavanju političkih problema, dva dana uoči incidenta, u javnosti je bez previše detalja predstavljena kao posledica ličnog sukoba sa predsednikom Trampom. Bolton se zalagao za ostanak trupa u Avganistanu, direktnu vojnu intervenciju u Venecueli, napad na Iran nakon obaranja američke bespilotne letelice, odlučnu politiku prema severnokorejskoj diktaturi i posmatranje Rusije kroz hladnoratovske naočare. Britanski Guardian je u svojoj analizi predviđa promenu američke politike prema ovim zemljama. Na mesto sad već bivšeg savetnika za nacionalnu bezbednost iz jata „jastrebova“ dva dana nakon incidenta postavljen je Robert O’Brajen dosadašnji specijalni izaslanik Stejt Departmenta za talačke krize, odakle se može pretpostaviti da je novi čovek pregovarač i diplomata, što zvuči ohrabrujuće u sadašnjoj situaciji. Druga važna kadrovska promena je nedavna smena Ministra nafte saudijske monarhije i predsednika upravnog odbora nacionalne naftne kompanije, kao jedne od najvrednijih svetskih kompanija, Halida al Faliha, na čije mesto je postavljen princ Abdulaziz bin Salman, polubrat princa prestolonaslednika Muhameda bin Salmana i čovek od najvećeg poverenja vladara petromonarhije. Zasluge bivšeg ministra su pre svega u izgradnji zajedničke naftne strategije sa ruskim Ministrom energetike Aleksandrom Novakom kroz neformalnu OPEC+ platformu kojom su zemlje okupljene u savezu proizvođača i izvoznika nafte OPEC zajedno sa Rusijom i drugim zemljama proizvođačima van ovog saveza usaglasile zajedničku strategiju kroz politiku ograničenja proizvođačkih kvota i smanjenja zajedničke proizvodnje za 2,5% (1,5 Mbbld) što je rezultiralo relativnim balansom ponude i potražnje na svetskom tržištu i smanjenjem ogromnih zaliha uskladištene nafte u zemljama OECD iz perioda 2012-2016, koje su sada uravnotežene oko petogodišnjeg proseka. Ostvarenje ovog cilja je pozitivno za naftni sektor i svetsku ekonomiju, ali nedovoljno za ostvarenje proklamovanih ciljeva diversifikacije saudijske privrede oslonjene isključivo na industriju ugljovodonika, kao i maksimalizacije prihoda iz najavljene IPO ponude 5% Saudi Aramca. Za ostvarenje tih ciljeva Rijadu je neophodna cena od dodatnih 20ak USD/bbl po stopi proizvodnje od pre samog incidenta, odnosno cena od oko 80 usd/bbl. Sa prepolovljenom saudijskom proizvodnjom, koja je pre napada bila oko 11,5 Mbbld, lako je izračunati sadašnje potrebe monarhije u svetlu činjenice da je napadom trenutno uništeno oko 5% globalnog proizvođačkog kapaciteta. U celom incidentu ohrabruje činjenica da su saudijski zvaničnici, pre svega princ Abdulaziz, pet dana nakon incidenta najavili brz oporavak većeg dela oštećenih proizvođačkih kapaciteta. Btw. procenjena vrednost svakog procenta Saudi Aramca je 20 milijardi USD.

Kako god, trenutan skok cena nafte, na osnovu ovih izjava i trenutnog američkog vojnog nereagovanja, se polako topi. Ovde treba imati u vidu da je break-even cena američkih proizvođača nafte iz škriljaca, kao granična cena rentabilnosti proizvodnje, odnosno cena nafte na tržištu, koja je neophodna proizvođačkim kompanijama da pokriju svoje kapitalne izdatke i isplate dividende, trenutno oko 60 usd/bbl, tako da rast nafte prija gladnim američkim penzionim fondovima koji su većinski vlasnici ove industrije. Ovde treba uzeti u obzir da je zbirna američka proizvodnja nafte iz konvencionalnih izvora i iz škriljaca trenutno oko 12,5 Mbbld, odnosno da je najveća na svetu, kao i da je pored toga Americi potreban dodatni uvoz od 6-7 Mbbld kako bi zadovoljila potreba svoje privrede, odakle se može odrediti ponder bonusa i malusa uzrokovanih rastom cena. Izvoz nafte iz Irana i Venecuele i dalje podpada pod američke, manje ili više uspešne, sankcije i bez obzira na trenutni poremećaj u snabdevanju se ne može očekivati da se njihova nafta slobodno pojavi na globalnom tržištu, već će se potencijalni nedostatak nafte nadoknaditi iz formiranih obaveznih rezervi nafte i derivata nafte većine zemalja uvoznika. U prilog tome ide i činjenica da sama Saudijska Arabija raspolaže rezervama pripremljene nafte za kontinualan izvoz u punom obimu (7,3 Mbbld)  u trajanju od 28 dana, što ostavlja dovoljno vremena i prostora za interventne sanacije i logički isključuje ideju da je subotnjim napadom bilo moguće nanošenje trajnih poremećaja globalnom tržištu, pa čak ni samoj Saudijskoj Arabiji.

Možda je sada pravi trenutak da se podsetimo trideset sedmog predsednika SAD (1969-1974) Nixona, koji je ukinuo zlato kao podlogu koja određuje vrednost dolara, formirajući 1971. plivajući kurs u odnosu na druge konvertibilne valute. Tajni maksimalistički cilj Nixonove administracije bio je da kroz separatni dogovor sa Saudijskom Arabijom neutralizuje naftu kao ekonomsko oružje i dodatno motiviše do tada neprijateljsku kraljevinu da finansira američki rastući deficit. Neuspeh ove misije ne samo da bi ugrozio finansijsko zdravlje SAD, već bi širom otvorio vrata arapskog sveta hladnoratovski konkurentnom Sovjetskom Savezu. U holivudskom raspletu postignut je super tajni dogovor, danas poznat kao Oil for money and protection, po kom SAD prema svojim potrebama kupuju saudijsku naftu i pružaju punu vojnu zaštitu monarhiji, koja za uzvrat, istim petrodolarima bez zlatne podloge, kupuje američko oružje i dodatno finansira američke dugove kupovinom državnih obveznica.

Ako posledice saudijskog incidenta u krajnjoj instanci i ne bude promena vlasništva nad (crnim) zlatom, sigurno će Pedra naterati na „pokajanje“, a ostale će podsetiti na sve javne i tajne sporazume. Pre svega onaj da se naftom trguje u američkim dolarima. Na kraju, u vazduhu ostaje da lebdi isto pitanje koje je Papa Klement V postavio kralju Filipu Lepom pre nego što je potpisao papsku bulu o zabrani templarskog reda: Cui bono? Ko profitira?

(Autor je član Izvršnog odbora strukovnog udruženja Srpske naftno-gasne asocijacije (SNAGA) i stručni saradnik Nacionalnog naftnog komiteta Srbije(NNKS))


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...