Gas kao pokretač globalne politike

Miloš Zdravković

Gas je energent sadašnjosti, ali i budućnosti, te će sposobnost država proizvođača, odnosno tranzitnih država, da zadrže “resurse” u svojim rukama determinisati budućnost ovih zemalja. Naravno, velike sile se neće miriti sa ovim i ovakvim novim poretkom, te se očekuju sukobi, kakvi su se u prošlosti, ali i u sadašnjosti vode oko nafte. Gas, predstavlja jednu jednačinu, ali je mnogo nepoznatih.

Rusija u savezu sa Nemačkom polako ali sigurno privršava izgradnju strateški važnog gasovoda Severni tok 2, kapaciteta 55 milijardi kubika. Nemački gasovod Opal (vertikala sever jug) kapaciteta 35 milijardi kubika je ustupljen Gaspromu. Sa velikim gasnim skladištima i dobrom infrastrukturom, Nemačka postaje glavno gasno čvorište u Evropi. Izgradnjom TANAP-a (Trans-anadolijskog gasovoda), kapaciteta 16 milijardi kubika, te završetkom Turskog toka kapaciteta 31,5 milijardi kubika (dve cevi sa po 15,75 milijardi kubika gasa godišnje), uz postojanje Plavog toka, kapaciteta 16 milijardi kubika, Turska polako postaje gasno čvorište jugoistočne Evrope.

Izrael planira da izgradi najduži podvodni gasovod na svetu i zajedno s Kiprom i Grčkom gas iz Istočnog Mediterana izvozi u Italiju i južne zemlje Evropske unije. Američki državni sekretar Majk Pompeo je oduševljeno odobrio ovaj projekat, koji bi trebalo da bude konkurencija tursko-ruskom gasovodu Turski tok i potencijalnom katarsko-iransko-sirijskom gasovodu.

Istovremeno, Vašington pokušava da stekne veći udeo na LNG tržištu Evrope, na čemu insistiraju kako bi pre svega razvili spostveni biznis, ali i smanjili energetsku zavisnost Evropske unije od Rusije.

Projekat o kojem se raspravlja već nekoliko godina, otkako je Izrael otkrio velike rezerve gasa u podmorju polja Levijatan, poznat je i kao Istočno-mediteranski gasovod. Kroz ovaj gasovod bi prirodni gas tekao iz polja Levijatan, preko Kipra, Krita i Grčke do svog terminala u Otrantu na samom jugoistoku Italije. Planovi predviđaju izgradnju gasovoda dugog 2.100 kilometara, koji bi se protezao tri kilometra duboko ispod Mediterana.

Kina na dalekom Istoku završava gasnu konekciju sa Rusijom preko gasovoda Snaga Sibira, kapaciteta 38 milijardi kubika, a u planu je i takozvana zapadna ruta, Snaga Sibira 2, kapaciteta 30 milijardi kubika gasa godišnje.

Iz prikrajka, na rusko poluostrvo Sahalin i naftno gasne kapacitete gledaju i Južna Koreja i Japan, uvoznici 54, odnosno 100 milijardi kubika gasa godišnje.

Ipak, da se vratimo na Mediteran i Bliski Istok, gde se izgleda lomi geopolitička sudbina sveta. Ambicije Izraela treba uzeti sa rezervom, s obzirom na nerešeni spor sa Turskom, koja Kipru osporava punu zaradu od gasa koji pripada i samoproglašenom Severnom Kipru, kao i gasnih polja za koja Liban, ali i Sirija tvrde da su u njihovim teritorijalnim vodama. Kada je Izrael u pitanju, poznato je da će SAD učiniti sve da zaštite svog bliskoistočnog “partnera”. Čak i vojno, ako bude trebalo, kako bi Izraelu omogućili izgradnju ovog zahtevnog projekta.

Energetska alijansa na severu Evrope, između Nemačke i Rusije preti da Ukrajinu, najvažnijeg “distributera” gasa na svetu (preko teritorije Ukrajine godišnje se trasportuje približno 120 milijardi kubika gasa u države srednje i zapadne Evrope), izbaci iz igre, jer završetkom Severnog toka 2, uz poluprazne kapacitete Severnog toka 1 (kapaciteta  takođe 55 milijardi kubika gasa godišnje), uz završetak Turskog toka kroz Bugarsku, Srbiju i Mađarsku, gasovodni sistem ove velike države postaje nebitan.

Uz gore navedene projekte mora se pisati i o američkoj želji da u narednih šest godina izveze blizu 60 milijardi kubika gasa u Evropu.

Treba pomenuti i izgradnju ruskih terminala za proizvodnju i prodaju LNG-a na Arktiku i Dalekom Istoku, čiji se kapaciteti preračunati u milijarde kubika približavaju cifri od blizu 80 milijardi na godišnjem nivou.

Nove granice istoka

Takozvani Izraelski gasovod je deo sistema novih geopolitičkih linija podela na celom Bliskom istoku, i ovaj gasovod ima geopolitički i geostrateški značaj, puno veći od navodne geopolitičke komponente Severnog toka 2 ili Turskog toka.

U tom smislu vredi naglasiti da su Ujedinjeni Arapski Emirati već uložili 100 miliona dolara u projekat Istočno Mediteranskog gasovoda, što je Jerusalem Post nazvao “tajnim kamenom temeljcem na kojem će se izgraditi novi odnosi između dela arapskog sveta i Jevrejske države”.

Ovo izgleda kao deo strategije u okviru koje su SAD 2017. godine predložile stvaranje “arapskog NATO pakta” sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim državama u Persijskom zalivu, koje bi se, uz podršku Izraela, suprotstavile uticaju Irana i Rusije u regionu (ne treba zaboraviti ni Kinu, koja je sve više uvučena u ovaj sukob, pre svega na strani Irana).

Danas se malo govori o “arapskom NATO paktu”, ali veze između Izraela, vlade Benjamina Netanjahua i ključnih sunitskih arapskih vladarskih porodica su jače nego ikada.

Jedan od regionalnih aktera, koji definitivno nije zadovoljan predloženim izraelskim gasovodom je Erdoganova Turska. Kada je Izrael prvi put predložio projekat gasovoda pre dve godine, Erdogan se brzo okrenuo Rusiji (naravno potpomognut neuspelim vojnim udarom u Turskoj), kako bi potpisao sporazum o izgradnji Gaspromovog “Turskog toka” i tako se suprotstavio pre svega Americi.

Istočno-mediteranski gasovodni projekat bi se povezao s gasnim poljima u grčkom delu Evropske uniji na Kipru. Međutim, Erdogan je sada približio Tursku Iranu, a posebno Kataru, malom zalivskom emiratu koji je utočište ključnih osoba Muslimanskog bratstva, dok se, s druge strane, povećavaju napetosti između Turske i Saudijske Arabije i Izraela. Čini se da je proizvedeni (sa one strane Atlantika) sunitski i šiitski sukob ustupio mesto geopolitičkoj moći koju sa sobom nosi kontrola gasovoda i naftovoda.

Katar, sa svoje strane, deli s Iranom najveće svetsko ležište prirodnog gasa u Persijskom zalivu. Katar je svoj deo nazvao Severno polje i njegov LNG je najjeftiniji za proizvodnju na svetu, što je emirat poslednjih godina učinilo najvećim izvoznikom utečnjenog prirodnog gasa. Susedni iranski deo istog polja se zove Južni Pars.

U leto 2017. je došlo do dramatičnog raspada odnosa među zemljama Persijskog zaliva. Saudijska Arabija (koju prate Egipat, UAE i Bahrein) je proglasila embargo protiv Katara zbog njegove “potpore terorizmu”.

Nakon što je Doha (Katar) potrošila tri milijarde dolara za finansiranje terorističkih grupa u Siriji, uzaludno pokušavajući da postavi marionetsku vladu u Damasku i gasovodom preko Sirije dođe do Turske i ogromnog tržišta gasa u EU, čini se da su u Kataru u jednom trenutku odlučili da je to uzaludan posao. Nakon odlučnog ulaska Rusije u sirijski rat u jesen 2015. godine, katarski emir i njegovi saradnici su shvatili da bi više mogli dobiti ako promene stranu i potajno su počeli da sarađuju sa Iranom, Asadom i Erdoganom, kako bi na evropsko tržište plasirali i katarski i iranski gas, te obezbedili nezavisnost, ne samo političku, već i fizičku od Saudijske Arabije. To je bio pravi razlog za oštar prekid odnosa između Katara i Saudijaca. Važno je naglasiti da su i Iran i Turska priskočili u pomoć Kataru kada su Saudijci ovaj emirat pokušali da izlože embargu.

Turski tok

Uz geopolitički koktel suprotstavljenih interesa, krajem 2018. su dovršeni crnomorski delovi rusko-turskog gasovoda, koji će sa punim radom krenuti kasnije ove godine, nudeći 31,5 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Od ove količine je pola namenjeno evropskom tržištu i Evropa bi kroz ovaj gasovod trebalo da dobija oko 15,75 milijardi kubika gasa godišnje.

Turski tok, postojeći Severni tok, te novi Severni tok 2, koji je u završnoj fazi izgradnje, omogućavaju Rusiji da nesmetano posluje sa evropskim partnerima, nezavisno od politički neprijateljskim vladajućim elitama u Ukrajini. S terminala Kijikoj u Turskoj, ruski gas može da ide u zemlje članice EU, Bugarsku ili Grčku, ili u obe zemlje, te dalje prema severu ili kroz Grčku prema Italiji. Za Rusiju to nije ni važno, jer je prema novoj gasnoj direktivi to posao zemlje koja gas prima na svojoj granici, dok ruski izvoznici istovremeno ne mogu biti i distributeri u EU.

Srbija, koja nije članica EU, upravo je započela izgradnju svog dela Turskog toka za tranzit ruskog prirodnog gasa u Evropu. Dogovoreno je da će Turski tok ruski gas u EU isporučivati preko Bugarske, Srbije i Mađarske. Briselska administracija nije presretna zbog ovoga, ali se čini da su sada saglasni svi akteri u poslu i gasovod se gradi.

Ipak, treba pomenuti i 2014. godinu, te Bugarsko odustajanje od Južnog toka, kapaciteta čak 63 milijarde kubika gasa na godišnjem nivou. Tada je Bugarska ostala i bez nuklearne elektrane u Belanama, a posao je preuzela Mađarska, takođe članica NATO-a, koja je sklopila ugovor o modernizaciji nuklearne elektrane Pakš 1 i izgradnji nuklearke Pakš 2, naravno sa Ruskom federacijom. Bugarska je izgubila prihod od tranzitnih taksi na gas u iznosu od 500 miliona dolara na godišnjem nivou i platila kaznu za raskid ugovora sa Rosatomom, na arbitraži u Švajcarskoj od blizu 900 miliona dolara. Sada pokojni senator Mekejn je tada cinično izjavio da sloboda ima svoju cenu.

Sada u igru ulazi Izrael, koji s bliskim prijateljstvom sa Saudijskom Arabijom i UAE, potporom Vašingtona i ulaganjem francuske kompanije IGI Posejdon, ispostave Edisona, nudi još jedan konkurentni gasovod Kataru, Iranu i Turskoj. U ovom poslu ostaje, čini se, nedodirljiva jedino Rusija.

Turska preti da neće dozvoliti naftne i gasne bušotine u turskom delu Kipra (samoproglašena Turska republika Severni Kipar), dok Liban osporava prolazak izraelskog gasovoda kroz njegove teritorijalne vode prema Kipru. Tu je i Sirija, koja je u obnovi države elektro-energetski i naftni sektor obećala Rusiji. Uz sve navedeno, sada je Exon Mobil najavio otkriće velikih gasnih nalazišta u priobalnim vodama Kipra, ali se zbog tih voda Turska spori s Grčkom i delom Kipra (međunarodno priznatom Republikom Kipar) članicom EU.

Perspektive

Na svetsku scenu stupio je predsednik menadžer, predsednik SAD Donald Tramp, koji je sebi za prvi zadatak postavio da smanji, odnosno eliminiše veliki američki trgovinski deficit. Uz podrazumevan izvoz oružja i tehnologije, te borbu za poljoprivredna tržišta, jer su SAD najveći proizvođači hrane na svetu, u igru ponovo ulazi američki izvoz nafte (uključujući uvoz latinoameričke nafte i njenu preradu u američkim rafinerijama) i gasa.

Prema podacima Međunarodne agencije za energetiku do 2040 godine, tržišta Azije će biti najatraktivnije na svetu, jer će se potrošnja na primer samo u Kini povećati sa sadašnjih 100 milijardi kubika gasa na blizu 400, na godišnjem nivou. Trend rasta beleže i ostale zemlje, poput Japana, Južne Koreje, Vijetnama i Indonezije…

Na rastućem indijskom tržištu LNG-a, po prvi put je pobedila ruska firma Novatek i dobila ugovor na 26 milijardi dolara.

Prema predviđanjima proizvodnja gasa u Evropi će past na nivo od oko 10 milijardi kubika gasa godišnje. Evidentan je pad proizvodnje u Severnom moru, ali i u Holandiji, gde se očekuje prvo smanjenje proizvodnje iz polja u Groningemu sa sadašnjih 53 milijarde kubika na 20, a zatvaranje polja je zakazano za 2030 godinu.

Evropa je u potrazi za novim gasom, grade se novi terminali za LNG, pre svega u Poljskoj, a onda i u Hrvatskoj, ali je problem što su ti kapaciteti mali. Poljski terminal je kapaciteta pet milijardi kubika, a Hrvatski 2,6 milijardi kubika gasa godišnje. Ovde treba napomenuti da su se na hrvatskoj aukciji za dugoročan zakup javile samo Hrvatske firme HEP (za zakup terminal digli su kredit od 50 miliona evra) i INA, te da je zakupljeno svega 0,5 milijardi kubika. Strašan poraz za Hrvatsku i veliki ekonomski gubitak. Jednostavno LNG je skuplji od ruskog gasa.

Prema predviđanjima Međunarodne agencije za energetiku Evropa će svoju potrošnju, koja iznosi blizu 500 milijardi kubika gasa na godišnjem nivou zadovoljavati sa 86 procenata uvoza.

Gas je energent sadašnjosti, ali i budućnosti, te će sposobnost država proizvođača, odnosno tranzitnih država, da zadrže “resurse” u svojim rukama determinisati budućnost ovih zemalja. Naravno, velike sile se neće miriti sa ovim i ovakvim novim poretkom, te se očekuju sukobi, kakvi su se u prošlosti, ali i u sadašnjosti vode oko nafte.

Gas, predstavlja jednu jednačinu, ali je mnogo nepoznatih.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...