ČEKAJUĆI GASPROM

Jelica Putniković

Kako su susedne zemlje uredjivale enrgetsku industriju nafte i gasa i da li će Srbija umeti da primeni najbolji model?

 

U Moskvi će 22. novembra biti potpisan ugovor o prodaji 51 odsto Naftne industrije Srbije AD Gazpromnjeftu. Malo je dana preostalo da se u pripremi tog dokumenta „izboksuje“ bolja pozicija za srpsku stranu, tim pre što se u javnosti stalno proturaju informacije da su Rusi Beogradu već dostavili matricu svih dokumenata koja će biti potpisana. Vlada Srbije je, doduše, formirala radnu grupu za NIS ali iz pređašnjeg iskustva sa Gazpromom poznato je da se naši pregovarači nisu baš pokazali, odnosno, da su ovdašnji političari više smetali sklapanju aranžmana s Rusijom nego što su štitili interese kompanije NIS, pa i samih građana Srbije.

Čekajući Ruse: podzemno skladište "Banatski dvor"

Zemlje u okruženju, koje su takođe prošle put tranzicije i privatizacije naftnog sektora bile su mnogo ozbiljnije u vođenju ovih strateških poslova.

-Mađarska, Rumunija pa i Hrvatska su postupno liberalizovali svoje tržište nafta i gasa. Pre liberalizacije stvorili su pravni okvir za to, restrukturirale su svoje prvredne subjekte za takmičenje na tom tržištu. Organizacija, upravljanje i kadrovi u njihovim naftnim kompanijama su podređeni tržišnim zahtevima, odnosno cilju koji glasi: uvećati kapital i povećati vrednost akcije na tržištu. Austrija je to uradila odmah po rešavanju svog državnog statusa, kaže Milan Lončarević, stručnjak NIS Naftagasa u svojoj analizi rada državnih organa i subjekata naftne privrede zemalja u okruženju.

Analizirajući Mađarsku, Rumuniju i Hrvatsku, kao zemlje koje prolaze ili su prošle tranzicioni period iz sisteme tzv. planske privrede u liberalni tržišni sistem i Austriju, kao staru državu liberalnog tržišnog sistema, Lončarević napominje da su ove četiri zemlje u vreme početaka razvoja naftne privrede bile u jednoj državi, te im je početni razvojni put bio veoma sličan: mala privatna preduzeća vrše istraživanje i eksploataciju nafte, tako da je Austro-Ugarska monarhija 1909. godine bila treći proizvođač nafte u svetu. Grade se i prve rafinerije skromnog kapaciteta, u Rijeci još 1883. godine. Nakon I svetskog rata stvaraju se nove države ali je naftna privreda i dalje u privatnim rukama i doživljava razvoj u skladu sa tražnjom na tržištu. Dešavaju se nova otkrića ležišta nafte i gasa u svim pomenutim zemljama. Prema potrebama, povećavaju se preradni i prodajni kapaciteti. Tek nakon II svetskog rata naftne privrede u ovim zemljama doživljavaju različiti razvoj.

Mađarska

U Mađarskoj je prema Lončarevićevim rečima radilo više privatnih kompanija, a nakon njihove nacionalizacije, posle II svetskog rata one su ostali samostalni privredni subjekti sve do 1957. godine, kada su objedinjeni u jedinstvenu naftnu kompaniju. Ovoj kompaniji je 1960. godine pripojena i gasna linija, tako da je stvoren OKGT – državno preduzeće za istraživanje, proizvodnju, preradu i promet nafte, gasa i njihovih proizvoda. Ovom preduzeću 1965. godine se pripaja i petrohemijski kompleks, pa je stvoreno jedinstveno preduzeće u oblasti nafte, gasa i petrohemije sa strogo centralizovanim načinom upravljanju u sklopu planske privrede.



Iz madjarskog muzeja industrije nafte

Već 1991. godine, dakle, samo godinu dana nakon promene privrednog sistema u Mađarskoj, OKGT se restrukturira razdvajanjem petrohemijskog i, uslovno rečeno, naftnog kompleksa. Petrohemijski kompleks danas prevashodno predstavlja kompanija TVK, a naftni - kompanija MOL. Pored ovih glavnih delova izdvojeno je i više manjih servisnih kompanija. Nova preduzeća se formiraju kao otvorena akcionarska društva.

-Značajno je podvući da MOL kao sukcesor OKGT, u startu stiče proporcionalan broj akcija u izdvojenim preduzećima, a na osnovu unutrašnje finansijske konsolidacije i osnivačkog uloga pri početnom osnivanju tih preduzeća. Nakon stvaranja akcionarskih društava izvršena je i njhova privatizacija. Mađarska je u cilju što bržeg pridruživanaja i pristupanja Evropskoj uniji (EU) prilagođavala i svoje zakonodavstvo zakonodavstvu EU, odnosno liberalizaciji tržišta. Tako su, uporedo sa reorganizacijom i restrukturiranjem privrednih subjekata, doneti čitavi setovi zakona (fiskalni, investicioni, berzanski, energetski, rudarski...) koji su stvorili ambijent za tržišno poslovanje reorganizovanih i vlasnički promenjenih privrednih subjekata, objašnjava Lončarević.

Po važećem Rudarskom zakonu iz 1993. godine svi mineralni resursi Mađarske, pa i nafta i gas, pripadaju državi. Država ustupa pravo na istraživanje i proizvodnju nafte i gasa po tzv modelu Koncesionog ugovora koji je definisan zakonom iz 1994. i dorađen zakonom iz 1997. godine. Na osnovu ovih zakona istražni prostor Mađarske je, uz pomoć poznavalaca prilika - Geološkog zavoda, Geofizičkog instituta i kompanije MOL, izdeljen na koncesione blokove za istraživanje i proizvodnju nafte i gasa. Sve poslove oko raspisivanja tendera, vođenja pregovora, zaključivanja ugovora i izdavanja potrebnih dozvola vrši u ime vlade tzv. nezavisni kompetentni organ – Rudarski biro (MBH). Tip ugovora je koncesioni, odnosno rentno-poreski (Royalty/Tax). Renta je prema zakonu 12% vrednosti proizvedene sirovine, ali je zakonom takođe ostavljena mogućnost da se visina rente odredi u pregovorima sa ugovoračem. Ta visina rente prevashodno zavisi od potencijalnosti predmetnog bloka. Porezi su definisani raznim zakonima koji regulišu državnu fiskalnu politiku. Ograničenje je da nijedna strana kompanija ne može biti vlasnik više od 8 koncesionih blokova radi sprečavanja monopolskog položaja. Jedini izuzetak je MOL, vodeća kompanija na mađarskom tržištu nafte, koji ima 33 takva bloka zbog istorijskog nasleđa.

-Termin renta koristim u smislu naše rudne rente, tj. nadoknade za korišćenje mineralnih resursa. U anglosaksonskoj terminologiji našoj rudnoj renti odgovara termin Royalty, a sam termin renta u toj terminologiji podrazumeva sve bonuse kod sklapanja ugovora, Royalty ili našu rudničku rentu, naftu ili gas iz dela podele proizvodnje, sve pripadajuće poreze i ostala davanja državi od strane kompanije koja izvodi radove na istraživanju i proizvodnji, napominje Lončarević, objašnjavajući ovaj pojam, vrlo bitan i za buduće odnose NIS-a i Gazpromnjefta.

Govoreći dalje o naftnom sektoru Mađarske, Lončarević ističe da je MOL potpuno privatizovana kompanija, odnosno, da država nema udeo u vlasništvu.

-Mađarska država je po ugledu na zapadne zemlje liberalnog tržišta težila da stvori socijalno odgovornu kompaniju, koja bi se starala o snabdevanju države energentima na bazi nafte i gasa. U skladu sa tim MOL u prvoj fazi modernizuje rafinerije i prodaju derivata. MOL u Mađarskoj poseduje četiri rafinerije, od kojih je jedna uljna. U rafineriji Duna u Sahalambatu, kapaciteta 8,1 miliona tona godišnje (mn t/g), vrši se destilacija nafte dok je u ostalim taj proces obustavljen i služe za druge namene (Tisa, koja je imala kapacitet od 3 mn t/g, za desulfuraciju sirove nafte i doradu benzina a Zala za proizvodnju bitumena), kaže sagovornik Balkanmagazina.

MOL se, međutim, i širi. Kupio je 98,6% akcija Slovnafte, odnosno slovačke rafinerije u Bratislavi, kapaciteta 5,7 mn t/g. Ukupno MOL danas poseduje preradni kapacitet od 13,8 mn t/g. Instalisani kapacitet se koristi 100% u Bratislavi, a u Duni sa 80%. Proizvodi se prodaju na domaćem i inostranom tržištu u odnosu 50:50%. Uz to, MOL poseduju maloprodajnu mrežu u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumuniji, Češkoj, Austriji i Sloveniji, a počeli su i sa otvaranjem lanca benzinskih pumpi u Srbiji. U Hrvatskoj MOL je vlasnik kontrolnog paketa akcija u kompaniji INA, ali i kompanije Tifon, a u Bosni i Hecegovini sa INA-om poseduju većinski paket akcija u kompaniji Petrolinvest.

Kako bi što jeftinije obezbedili sirovu naftu i prirodni gas, MOL pored domaćeg istražnog prostora ima koncesione blokove u inostranstvu: u Kazahstanu, Pakistanu, Jemenu, Omanu, Iraku, Kamerunu i u Rusiji.

U restrukturiranju aktive MOL je prodao skladišta gasa i distributivnu mrežu nemačkoj kompaniji E.ON. Nemci su ovu aktivu razmenili sa Gaspromom tako da je sada vlasnički odnos 51:49 u korist E.ON-a. Prodaja je izvršena kao posledoca neadekvatne cene gasa koju je određivala država. MOL se danas bavi samo magistralnim transportom gasa.

-Kako je Mađarska liberalizovala tržište, pored MOL-a istraživanjem u Mađarskoj se bavi više kompanija a tako je i sa uvozom i prodajom sirove nafte, naftnih derivata i gasa. Na taj način je mađarska vlada stvorila konkurentnost, razvoj mineralnog resursnog potencijala, sigurno snabdevanje energentima i povećala korporativnu i socijalnu odgovornost učesnika. Potakla je izlazak MOL-a na strano tržište u proizvodnji sirove nafte i gasa, preradi i prodaji naftnih derivata, ističe Lončarević.

Rumunija

Posle II svetskog rata svi subjekti u naftnoj privredi Rumunije su nacionalizovani. Formirano je jedinstveno državno preduzeće za istraživanje, priozvodnju, preradu i promet nafte, gasa i njihovih derivata. Nastavljen je rad u starim rafinerijama, a izgrađene su nove kao i petrohemijski kompleks.

Nakon promena privrednog i političkog sistema 1989. godine došlo je i do promena u naftnoj privredi. Jedinstvena naftna kompanija je rasformirana. Razdvojena su gasna i naftna linija, tako da su formirana državna preduzeća za poslovanje sa gasom ROMGAS i naftom PETROM, kao i preduzeće za magistralni transport gasa TRANSGAS. U Rumuniji je bilo izgrađeno 10 rafinerija. Polovina je privatizovana, a ostale su sa kompletnom prodajnom mrežom pripale PETROM-u. Privatizovane su i neke servisne kao i sporedne delatnosti.

-Kao i Mađarska, Rumunija je, u želji da se što brže približi EU, prilagođavala svoje zakonodavstvo zakonodavstvu EU odnosno, krenula je s liberalizacijom tržišta. Tako su doneti čitavi setovi zakona (fiskalni, investicioni, berzanski, energetski, rudarski...) koji su stvorili ambijent za tržišno poslovanje reorganizovanih i vlasnički promenjenih privrednih subjekata. Mineralni resursi, pa i nafta i gas, su u vlasništvu države. Prema Rudarskom zakonu iz 1998. godine Ministarstvo industrije i resursa je odgovorno za strateško planiranje i razvoj mineralnih resursa, a kompetentni organ za sprovođenje Rudarskog zakona je Nacionalna agencija za mineralne resurse (NAMR). Primarni fokus ovog zakona je upravljanje istražnim i proizvodnim aktivnostima u cilju razrade prirodnih resursa zemlje, navodi Lončarević.

Na osnovu ovog zakona istražni prostor Rumunije na kopnu i moru je, uz pomoć poznavalaca prilika - Geološkog zavoda i kompanija Petrom i Romgas, izdeljen na koncesione blokove za istraživanje i proizvodnju nafte i gasa. Država ustupa pravo na istraživanje i proizvodnju nafte i gasa po tzv modelu Koncesionog ugovora, odnosno rentno-poreskom koji je definisan zakonom. Renta je prema zakonu 3,5-13,5 % vrednosti proizvedene sirovine u zavisnosti od obima proizvodnje. Sve poslove oko raspisivanja tendera, vođenje pregovora, zaključivanja ugovora i izdavanja potrebnih dozvola vrši u ime vlade NAMR. Tako je NAMR u toku 2007. godine na primer, objavio osam tendera za dodelu 26 koncesionih blokova. Više stranih kompanija je uključeno u istraživanje kako na kopnu tako i na rumunskom delu Crnog mora (slika 1).


slika 1 Koncesiomi blokovi za naftu i gas Rumunije

Privatizacija PETROM-a počela je 1997. a završila se 2004 godine. Većinski vlasnik (51%) je austrijski OMV, dok je državi ostalo u vlasništvu oko 41%. PETROM se istraživanjem i proizvodnjom bavi u Rumuniji, Kazahstanu i Rusiji gde imaju koncesione blokove.

Kompanija raspolaže sa 14 miliona tona rafinerijskih kapaciteta na godišnjem nivou, ali je aktivno samo 8 miliona tona, što čini 34% aktivnih kapaciteta rafinerija Rumunije. Prodaju derivata vrši u Rumuniji i u Moldaviji.

-Tržište Rumunije je liberalizovano, tako da velike rafinerijske kapacitete drže kompanije Kazmunajgas, Lukoil i Šel a prodajom derivata se, pored pomenutih kompanija, bavi i MOL.

ROMGAS je u državnom vlasništvu i bavi se istraživanjem, proizvodnjom, preradom, skladištenjem i prodajom gasa. U Rumuniji ROMGAS poseduje šest podzemnih skladišta gasa sa kapacitetom od 2,75 milijardi m3 gasa godišnje. TRANSGAS kome je osnovna delatnost magistralni transport gasa je, takođe, u državnom vlasništvu, , kaže Lončarević navodeći da je stvaranjem oštre konkurencije, kako u istraživanju i proizvodnji nafte i gasa, tako i preradi i prodaji derivata rumunska vlada omogućila efikasnije korišćenje mineralnih resursa kao i sigurno snabdevanje tržišta energentima.

Hrvatska

I u Hrvatskoj je nakon II svetskog rata izvršena nacionalizacija privrednih subjekata iz delatnosti nafte i gasa. Od postojećih proizvodnih pogona i servisa za istraživanje i održavanje 1952. godine je stvoren Naftaplin a 1964. godine, spajanjem Naftaplina, rafinerija u Rijeci i Sisku, kao i trgovačkih preduzeća formiran je kombinat INA. Već 1974. je kombinat promenio organizacioni oblik u SOUR INA, kao vrstu holding organizacije, odnosno vertikalno organizovane kompanije u kojoj je bio čitav lanac naftne privrede: istraživanje, proizvodnja, prerada, promet i petrohemija.

SOUR INA je 1990. godine rasformiran i stvara se INA kao javno (državno) preduzeće, a Petrohemija postaje akcionarsko društvo. Već 1993. godine javno preduzeće se transformiše u INA ad, odnosno akcionarsko društvo, ali 100% u vlasništvu države.



Poslovna zgrada Ine, danas, Avenija V. Holjevca u Zagrebu

-Hrvatska 2001. godine, u želji za približavanjem EU, kreće sa usaglašavanjem sa zakonodavstvom EU pa donosi set energetskih zakona, kojima uređuje način ponašanja subjekata u ovoj delatnosti. Na osnovu ovih zakona su odvojeni od delatnosti INE magistralni transporti nafte i gasa, jer su to prirodni monopoli, odnosno javna usluga. Pre toga je donet i zakon o koncesijama i rudarski zakon. Prema tim zakonima mineralni resursi su u vlasništvu države. Vlada je direktno odgovorna za dodeljivanje prava na istraživanje i proizvodnju nafte i gasa. Ipak, vlada Hrvatske deo svojih prava prenosi na kompaniju INA. Tako je prostor Hrvatske izdeljen na koncesione blokove. Kopneni deo Hrvatske je ostao pod monopolom kompanije INA, dok je morski deo dostupan samo kroz zajednička ulaganja i podele proizvodnje sa INA-om, kaže Lončarević ističući da je to omogućilo eksploataciju morskih gasnih ležišta Hrvatske sa italijanskim kompanijama Agip i Edison.

Prema važećem Rudarskom zakonu renta za naftu i gas u Hrvatskoj iznosi 2,6%, a upravo ovih dana je u saborsku raspravu ušao predlog novog zakona po kome bi renta iznosila do 10%.

Zakon o privatizaciji INE donet je 2002. godine. Propisan je način i vreme pojedinih koraka u privatizaciji. Do 2008. je prodato 25%+1 akcija MOL-u kao strateškom partneru, Fondu ratnih veterana 7%, zaposlenima 6,3% i slobodnom prodajom na berzi 16,9% da bi državi ostalo 44,8%. U toku je postupak dalje privatizacije, prodajom akcija MOL-u.

Vlada Hrvatske je stimulisala i izlazak INA u inostranstvo. U inostranstvu su na principu koncesionih ulaganja izvode radovi u Namibiji, Siriji, Egiptu, Iranu i Angoli, a servisni radovi u više zemalja.

Prerada nafte se vrši u rafinerijama u Rijeci (kapaciteta 4,5 mn t/g) i Sisku (4,0 mn t/g) što čini ukupno 8,5 miliona tona godišnje. Poslednjih godina prerade 5-5,5 mn t/g tako da se kapacitet u Rijeci koristi sa 75%, a u Sisku 40-45%. Tehnološki proces je zastareo i procena je da treba između 700 i 900 miliona dolara za modernizaciju. Rafinerije konstantno posluju sa gubicima koji se pokrivaju iz proizvodnje, što je glavni problem u razvoju kompanije INA. INA prodaje derivate u Hrvatskoj i Crnoj Gori a zajedno sa MOL-om je ušla u posao i u Federaciji Bosne i Hrcegovine.

Gasna linija snabdeva potrošače gasom iz domaće proizvodnje i uvoza. Za regulisanje vršnih pikova potrošnje poseduju skladište gasa od 560 miliona m3 skladišnog prostora nedaleko od Zagreba. U planu je njegovo proširenje.

-Vlada Hrvatske još nije u potpunosti stvorila slobodno tržište i još štiti kompaniju INA koja je vodeća naftna kompanija u ovoj državi. Uvoz derivata je slobodan, a sirove nafte je pod monopolom INA. Transportom nafte se bavi kompanija JANAF a gasa PLINACRO. Obe kompanije su u državnom vlasništvu. Prodaju derivata nafte i gasa vrši više subjekata. Ono što je značajno istaći je da je vlada podsticala INA u potrazi za što jeftinijom sirovom naftom i gasom, odnosno u koncesionim ulaganjima u istraživanje i proizvodnju u inostranstvu kao i zajedničkim ulaganjima u gasna ležišta na severnom Jadranu, ističe Lončarević.

Austrija

Nakon II svetskog rata svi poslovi vezani za naftu i gas u Austriji bili su pod kontrolom sovjetskih okupacionih snaga i praktično u njihovom vlasništvu. Intenzivno se radilo na istraživanju, tako da je 1949. godine na istražnom području Bečkog basena otkriveno ležište Matcen, jedno od najvećih ležišta nafte u Evropi. Odmah po rešenju austrijskog državnog pitanja 1956. godine i definisanja statusa države, državni organi preuzimaju ovu oblast u svoje ruke.

Tada je osnovano Austrijsko akcionarsko društvo za gazdovanje ugljovodonicima – OMV. Ovo preduzeće ostaje u državnom vlasništvu do 1987. godine, kada počinje privatizacija, tako da je sadašnja vlasnička struktura sledeća: Austrijska država ima 31,5% akcija, Internacionalna naftna investiciona kompanija iz Abu Dabija ima 17,6% akcija, dok se 50,9% akcija nalazi u vlasništvu institucija i građana iz Austrije, Velike Britanije, Sjedinjenih Država i ostalog dela Evrope. Ovih dana iz OMV-a je saopšteno da su akcionari iz Abu Dabija povećali svoje učešće u vlasništvu.

Kompanija je organizovana u multidivizionu formu sa kompletnom delatnošću, od istraživanja do petrohemije. Istraživanjem i proizvodnjom kompanija se bavi u zemlji i inostranstvu. Imajući u vidu ograničeni istražni prostor u Austriji, još 1985. godine su počeli sa ovom delatnošću u Libiji. Trenutno istraživanje i proizvodnju obavljaju na licencnim blokovima u Severnom moru, Nemačkoj, Albaniji, Venecueli, Ekvadoru, Australiji, Novom Zelandu, Libiji, Tunisu, Jemenu, Iranu, Pakistanu, a preko Petroma u Kazahstanu i Rusiji.



Platforma Statfjord A u Severnom moru

OMV ima dve rafinerije u Austriji: Švehat, kapaciteta prerade 9,6 miliona tona/godišnje i Burghausen koja prerađuje 3,4 mnt/g, kao i jednu rafineriju u Nemačkoj, čiji je kapacitet 5,4 mnt/g, što čini ukupno 18,4 mnt/g. Kapaciteti se koriste čak 95%. Pored rafinerija, OMV poseduje i hemijske fabrike u Austriji, Nemačkoj i Australiji. Prodajna mreža im se sastoji od preko 1.800 benzinskoh stanica u Austriji, Nemačkoj, Italiji, Sloveniji, Htvatskoj, Srbiji, Mađarskoj i Češkoj. Kapaciteti kompanije PETROM, gde OMV poseduje 51% akcija, su prikazani u udelu o Rumuniji. Pored proizvodnje gasa, kompanija vrši i njegov uvoz, transport, skladištenje i prodaju u Austriji.

-Austrija je liberalizovala svoje ukupno tržište pa i tržište nafte i gasa. Istražni prostor koji se sastoji od tri sedimentna basena je izdeljen na koncesione blokove i ponuđen tržištu. Tip ugovora je koncesioni, odnosno rentno-poreski (Royalty/Tax). Renta je prema zakonu 11-13% vrednosti proizvedenog gasa i oko 6% vrednosti proizvedene nafte što zavisi od cene nafte i gasa. Porezi su definisani raznim zakonima, koji regulišu državnu fiskalnu politiku, kaže Lončarević, konstatujući da se istraživanjem, proizvodnjom, skladištenjem gasa i prodajom gasa i naftnih derivata u Austriji bavi više firmi.

Srbija

U Srbiju su, još za vreme II svetskog rata, 1942. godine, počeli prvi radovi na istraživanju nafte i gasa. Nemačka firma iz Hanovera je isprojektovala i uradila gravimetrijska merenja u Banatu i na osnovu dobijenih rezultata i geološkog proučavanja pripremila bušenje prve istražne bušotine u južnom delu Banata. Nepovoljan razvoj događaja po Nemačku i Nemce obustavilo je sve radove.

Nakon rata formirana je stručna grupa da utvrdi šta se to tamo radilo. Na osnovu izveštaja stručne grupe, koja je proučavala šta su Nemci radili u Južnom Banatu, 1949. godine osnovano je državno privredno preduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i gasa na teritoriji Srbije. Delatnost preduzeća se finansira iz državnih fondova. Već te iste godine otkriveno je ležište gasa u Velikoj Gredi, a 1952. godine i prvo ležište nafte, Jermenovci. Otkrivenim rezervama nafte i gasa obezbeđena je budućnost preduzeća i trasiran njegov daljnji razvoj. Nižu se nova otkrića, grade rafinerije i prodajna mreža. Organizacija i tehnološki razvoj čitave delatnosti se razvija u skladu sa svetskim trendovima i prilagođava sopstvenim potrebama.

Istraživanje i proizvodnja, kao glavna i vodeća delatnost, uz pomoć države a u zenitu domaće proizvodnje, početkom 80-tih godina, izlazi na svetsko tržište u cilju otkrivanja novih rezervi i povećanja proizvodnje (Angola, Alžir, Irak, Jordan...). Projektuje se i obezbeđuju sredstva za izgradnju podzemnog skladište gasa.

-I onda, 90-tih godina, zbog poznatih događaja, dolazi do zastoja u razvoju čitavog društva i privrede, pa i naftne grane. Dolazi do promene u organizaciji rada i načina upravljanja. Urađena je totalna centralizacija tako što je 97 samostalnih, ili preduzeća sa ograničenom odgovornošću, pretvoreno u jedno preduzeće sa oko 20.000 radnika. Formirana je Naftna industrija Srbije sa obrazloženjem da je to potrebno kako bi se prevazišli parcijalni interesi i haos u upravljanju. Međutim, to je rezurtiralo odlivom novčanih sredstava zbog glomaznosti sistema, njegove tromosti i teškoća u efikasnom upravljanju. Ukinuti su fondovi za održivi razvoj i nastupila je finansijska nedisciplina. Takvo stanje, uz manje ili više pokušaja za njegovo prevazilaženje, traje i danas, kategoričan je Lončarević.

Lončarević podseća da su od 2001. godine doneti Zakon o energetici, Strategija razvoja energetike Republike Srbije do 2015. godine, Zakon o koncesijama, Zakon o privrednim društvima, Zakon o javnim preduzećima i obavljanju delatnosti od opšteg interesa, više poreskih zakona, i više uredbi, od kojih su najvažnije: o uvozu sirove nafte i zabrani uvoza derivata nafte. Ukinut je Zakon o osnivanju NIS i urađene kozmetičke izmene Zakona o rudarstvu gde je rudna renta povećana sa 2, na 3%. Zakon o geološkim istraživanjima nije ni menjan, odnosno nije prilagođen tržišnoj privredi i svetskim standardima. Nisu regulisani načini stvaranja mineralnosirovinske baze (finansiranje), uslovi komercijalnog korišćenja mineralnosirovinske baze, potrebna dokumentacija kao ni baza podataka.

-U Zakonu o koncesijama su, takođe, obaveze i odgovornost zamagljene između Ministarstva rudarstva i energetike, Pokrajinskog sekretarijata... tako da, na primer, ništa nije urađeno na izdvajanju koncesionih blokova za naftu i gas na istražnom prostoru Srbije, izradi potrebne prateće dokumentacije, izradi modela ugovora i pripremi javne ponude, nabraja Lončarević propuste u ovoj oblasti.

Nakon ukidanja Zakona o osnivanju javnog preduzeća NIS, a u skladu sa važećom zakonskom regulativom, odlukama Vlade reorganizovano je JP NIS tako što su osnovana dva javna preduzeća, Transnafta i Srbijagas i jedno akcionarsko društvo - NIS.

-Međutim vizija razvoja i program dalje reorganizacije i restrukturiranja tih preduzeća nije urađen. Vreme dobijeno Uredbom kojom je regulisan uvoz sirove nafte, odnosno zaštitila JP NIS i stvoreni uslovi za ozbiljan pristup stvaranju strategije, reorganizacije i restrukturiranja preduzeća, nije iskorišteno, ističe Lončarević.

Ovaj stručnjak za Balkanmagazin napominje da na osnovu iskustava zemalja iz okruženja, vlada za održivi socio-ekonomski razvoj zemlje, pored ostalog, mora obezbediti: sigurno snabdevanje potrebnim energentima i zaštitu životne sredine, u skladu sa zakonskom regulativom.

-Da bi obezbedila sigurno snabdevanje naftom i gasom država mora da precizno odredi na koji način će to uraditi: preko sopstvene naftne privrede, uz pomoć strateškog partnera ili će to prepustiti slučaju. Verujem da je treća varijanta isključena. Sigurno snabdevanje preko sopstvene naftne privrede ili u saradnji sa strateškim partnerom zahteva razvijenu naftnogasnu delatnost u celini ili samo njene pojedine delove. Celinu ili delove, u cilju ispunjenja zadatka, država mora dovesti na održivi nivo razvoja. Da bi je dovela na održivi nivo razvoja moraju se promovisati nosioci razvoja kojima su precizno definisana i preneta prava i odgovornost, ističe Lončarević.



Poslovna zgrada NIS u Novom Sadu

Konkretno, po Lončareviću, država mora da stvori pravni i regulatorni okvir (ambijent) koji uključuje naftno pravo, (regulativu, modele ugovora) i jasnu poresku politiku. Takođe je neophodno da država stvori kompetentna tela, da pored Agencija za energetiku i Agencije za energetsku efikasnost, formira i Agenciju za mineralne resurse sa mandatom da primenjuju državnu politiku.

-Oni moraju da budu kvalifikovani da budu državni reprezent u pregovaranju, razradi ugovora, regulisanju, osmatranju i administriranju državne politike i usaglašavanju sa tehničkim zahtevima. Zadatak ovih tela je da uspešno upravljaju naftnom i celokupnom energetskom industrijom kroz izradu strategije razvoja i praćenje njenog ostvarenja, da bi se dugoročno ostvarila dobit za državu. Njihov rad na upravljanju i razvoju naftne privrede mora da se bazira na: predviđanju i praćenju ekonomskih tokova u zemlji i svetu, najboljoj praksi i tehnologiji, najboljim zakonskim iskustavima u svetu, uvek atraktivnoj komercijalnoj inicijativi, uravnoteženju potreba i mogućnosti zaštite životne sredine i ostvarenju pogodnosti za građane, nabraja Lončarević ističući da to nije sve. Neophodno je da se restrukturira naftni sektor kako bi se postigla efikasna aktiva, organizacija te aktive i adekvatno upravljanje organizacionom strukturom zbog njegovog značaja za ukupnu državnu ekonomiju. Država mora, takođe, da pripremi, izdeli na koncesione blokove slobodni istražni prostor i ponudi ga naftnom tržištu.

-Prema proceni Geološkog zavoda SAD iz 2000. godine, Srbija raspolaže od oko 17 (srednja procena) do 30 (optimistička procena) miliona m3 neotkrivenih rezervi ugljovodonika. Ova količina ugljovodonika je u uslovima izgrađene infrastrukture na teritoriji Srbije dovoljno atraktivna za strane kompanije. Prema Geološkom zavodu SAD, ležišta sa rezervama većim od 150.000 m3 su već komercijalna zbog izgrađene infrastrukture. Ovo je trenutno pasivna državna imovina i vlada bi trebalo da uloži napor da je uz pomoć najboljih ponuđača, odabranih na javnoj ponudi, aktivira. Nove kompanije bi donele konkurenciju, nove tehnologije i novi pristup istraživanju, smatra Lončarević.

Napominjući da Srbija mora da napravi sledeći korak, odnosno, da odabere konkretan put za oporavak pojedinih delatnosti, a time i naftne grane u celini. Opredeljenje, kako kaže, zavisi od zaključaka dobijenih na osnovu ukrštanja aktuelnog stanja, mogućnosti privredne grane i države i očekivanog rezultata na kraju puta. Alternative mogu biti sopstvenim snagama ili uz pomoć strateškog/strateških partnera.

-Iskustva iz susednih država ukazuju da je efikasniji način uz pomoć strateških partnera jer oni donose iskustva za rad u uslovima potpuno slobodnog tržišta i žestoke konkurencije, zaključuje Lončarević.

Strateškog partnera NIS će dobiti za manje od mesec dana. Tu, međutim, ne prestaje odgovornost države prema ovoj firmi. Jer, kao državno preduzeće, Gazprom umnogome doprinosi jačanju države Rusije. Pitanje je samo hoće li u Beogradu biti mudrosti da se taj model pozitivno iskoristi i za Srbiju. Ili ćemo Gazpromu prepustiti da iz Srbije crpi profit, kao što to rade cementare, US-Stil, duvanske kompanije... koji su do sada privatizovali srpska preduzeća koja su upravljala nacionalnim resursima.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...