Opsesija genocidom – u Višegradu i šire

Stefan Karganović

Postoji gotovo nepremostivi jaz između zajednica koje bi, po preovlađujućoj fikciji „međunarodne zajednice“, trebalo da budu sastavni delovi jedinstvene, funkcionalne i harmonične evropske države. Pod takvim okolnostima insistiranje na izgradnji integralne države je čisto licemerje. Jasno je da primarnu odgovornost ne snose primitivni statisti već amoralni huškači koji su ih indoktrinirali da doživljavaju i ispoljavaju nerazuman animozitet prema sugrađanima koji slučajno pripadaju veroispovesti koja se razlikuje od njihove (podnaslov i međunaslovi redakcijski)
(foto, most na Drini u Višegradu)

U nemogućoj  državi, banalizacija vrlo ozbiljnog pojma „genocid“ ubrzano se normalizuje. Taj proces već je počeo da bode oči velikom broju stranaca, koji se inače upinju da bošnjačke ekscentričnosti razmatraju iz ugla koji je po njih najpovoljniji. Nedavni primer je danski politikolog Kristijan Aksbo Nilsen (Christian Axboe Nielsen) koji u zapaženom analitičkom tekstu u „Časopisu za istraživanje genocida“ (Journal of Genocide Research) ističe tezu da „kratkovida opsesija genocidom ne pomaže ni žrtvama ni međunarodnoj krivičnoj pravdi, i rizikuje da zatamni umesto da pomogne da se raščiste istorijski događaji.“ („Dani“, 24. januar 2014.) Šteta što pronicljivi komentar prof. Nilsena nije dopro ni do koga u Višegradu, gde je opsesija o kojoj posmatrač iz Danske govori poprimila posebno agresivan i nerazuman vid. 

spomenik visegrad genocid

Spomenik u Višegradu gde je uklesana reč "genocid" (uklonjena 23. januara)

Simbolični incident povodom spomenika

Da ukratko potsetimo čitaoce. Na groblju Stražište u Višegradu podignut je spomenik Bošnjacima nastradalim u tom gradu u proteklom ratu, gde im je uklesan status „žrtava genocida“. Gradske vlasti su se odlučno usprotivile ovakvoj samovoljnoj formulaciji teksta na spomeniku zato što nije utemeljena ni u jednom pravnom ili zakonskom aktu. Udruženje koje stoji iza podizanja spomenika oglušilo se o poziv lokalne vlasti da se izbegne provokativno korišćenje izraza „genocid“. Kada su  ovlašćeni predstavnici opštine Višegrad došli na lice mesta sa namerom da izbrišu reč koja je vređala osećanja znatnog dela stanovništva, naišli su na fizički otpor pa su privremeno odustali.

Kada su se nedavno vlasti vratile na groblje da najzad izvrše zadatak uklanjanja uvredljive reči, mediji su preneli da je jedna prisutna osoba islamske veroispovesti glasno prokomentarisala „da sam ja pravoslavne vjere, ubila bi se.“

Ovaj incident je višeslojno znakovit. Na simbolički način to ukazuje na postojanje gotovo nepremostivog jaza između zajednica koje bi, po preovlađujućoj fikciji „međunarodne zajednice“, trebalo da budu sastavni delovi jedinstvene, funkcionalne i harmonične evropske države. Taj jaz se ispoljava u nesposobnosti delovanja „za“ nešto i u validiranju svakog poteza zlobnom procenom štete koja se nanosi susedu. U ovom slučaju, sredstvom genocidnog etiketiranja susedu se nanosi moralna šteta, on se kleveta, ponižava i poništava pripisivanjem najgnusnijeg zločina. Na takav način stvaraju se uslovi koji onemogućavaju redovno opštenje i koncipiranje bilo kakvog zajedničkog projekta koji bi sastavne delove zajednice objedinio u održivu celinu. Pod takvim okolnostima insistiranje na izgradnji integralne države je čisto licemerje. To nije poziv na jedinstvo nego na izbor između potčinjavanja i iseljenja.  Pri čemu zajednici predviđenoj za etničko čišćenje, kako je Haris Silajdžić svojevremeno objasnio  jednom delu autohtonog stanovništva Bosne i Hercegovine, neće biti dozvoljeno da sa sobom ponese ni grumen zemlje.

Jasno je da primarnu odgovornost ne snose primitivni statisti poput žene koja bi presudila sebi da se, kojim slučajem, rodila u okrilju neke druge veroispovesti. Najveću odgovornost snose amoralni huškači koji su je indoktrinirali da javno govori gluposti i ne samo da ispoljava, nego i doživljava, nerazuman animozitet prema sugrađanima koji slučajno pripadaju veroispovesti koja se razlikuje od njene. I što je najtragičnije – za razliku od utiska ove jadne ignorantkinje koja živi u pogrešnom uverenju da je muslimanka, a očigledno ne zna ni „f“ od Fatihe – to nije učenje poslanika Muhameda s. a. v. s. u odnosu na Ahlul Kitab, Jevreje i Hrišćane, sledbenike druge dve otkrivene religije. Učitelji te revnosne vernice trebalo je da je pouče da joj vera ne nalaže ni da mrzi ni da kleveta susede koji se na različit način klanjaju Bogu. I da joj najmanje daje razlog za pomisao da je poštovanje neznatno  drugačijeg tumačenja podjednako poštovanih Kitaba povod za samoubistvo – smrtni greh, po jednoglasnom učenju sledbenika sve tri vere, na čelu sa blaženim Poslanikom.

Upotreba nadgrobnog spomenika

Besmisleni incident u Višegradu služi kao opomena i svetu i Bosni i Hercegovini, i makrokozmi i mikrokozmi, o tome sa kakvim se nemogućnostima suočava svako ko bi da na ovim prostorima sklepa nešto nalik na funkcionalnu celinu. Incident je besmislen ne zato što bi se moglo prigovoriti podizanju spomenika žrtvama jednog besmislenog uzajamnog krvoprolića, nego zato što najslikovitije odražava princip uvrnutosti koji suvereno vlada na ovom ukletom terenu. Čak i sasvim legitiman poduhvat, kao što je izražavanje pijeteta prema vlastitim žrtvama, mora se delegitimisati i obesmisliti političkom instrumentalizacijom da bi u očima sopstvene zajednice izgledao legitiman.

Spomenik podignut ljudima koji su u nedavnom ratu pod raznim okolnostima, ali sigurno najvećim delom sasvim nedužno, bili lišeni života, u nemogućoj Bosni i Hercegovini ne može da bude samo to, i ništa više. Da bi u nefunkcionalnoj državi bio „funkcionalan“ čak i nadgrobni spomenik se mora iskoristiti za neumorno vođenje političkog rata i punjenje akumulatora mržnje za sledeći pokolj, posle kojeg će nastati novi spomenici, sa serijom novih uvredljivih i provokativnih poruka.

Kao da takvih zapaljivih provokacija, perfidno prerušenih kao „memorijalna obeležja“, već nema dovoljno. O tome šta se – u smislu pravne kvalifikacije – dogodilo u Višegradu, u odsustvu pravosnažne presude nekog kredibilnog suda, moglo bi se raspravljati kao što bi se sa istog stanovišta moglo raspravljati i o Srebrenici, bez obzira na postojanje simulakruma presuda u tom slučaju. Ali kada je reč o natpisu na spomeniku u Tuzli, vezano za incident koji se dogodio 25. maja 1995, ništa od toga ne važi. Postoji prvostepena presuda kojom je general Novak Đukić oglašen krivim, to je tačno. Međutim, u toku je žalbeni postupak i konačni ishod, bar formalno, još uvek se ne zna. U vezi sa ovim događajem postoje brojne kontroverze koje zadiru u činjeničnu srž pitanja. Odavanje pošte žrtvama prikladno je u svakom trenutku, ali – bar u civilizovanim sredinama – kačenje pogrdnih epiteta optuženima pre završetka procesa to nikada nije. Kako onda  protumačiti spomenik sa natpisom ovakve sadržine u Tuzli?

Teško je predložiti bolje tumačenje od onoga koje je ponudio portal Frontal.rs:

„Šovinistička propagandna mašinerija iz FBiH, podstreknuta snagom i bezobzirnošću svojih sponzora sa zapada, prije svega SAD, nije birala previše riječi, pokušavajući da hiperboliše svoju žrtvu. Tako na spomeniku kod tuzlanske kapije stoji ’srpski fašisticki agresor’, kao izvršilac zločina. Svaka riječ je suvišna i netačna. Od nepostojeće agresije, preko transferisane fašizacije, pa do upitnog učešća srpske vojske u ovom zločinu.“

Civilizovano izbavljanje žrtava od zaborava

Ali operativno pitanje i dalje glasi: kako uspostaviti ravnopravniji odnos i podstaći na stvaranje civilizovanije atmosfere u komemorisanju žrtava? Kako kulturno parirati agresivnom i prostačkom insistiranju, čak ne više ni na podeli žrtava na one prvog i drugog reda, nego na potpunom poništavanju svakog nevinog stradanja van predela sopstvene, usko definisane grupe? Jer, čak ni podela na privilegisane i drugorazredne žrtve, ostrašćene mrzitelje ne bi zadovoljila niti im pada na pamet, pošto bi to predstavljalo implicitno priznanje da su i osobe različite veroispovesti ili drugačijeg nacionalnog izjašnjavanja takođe stradale.

Stvari koje se u svakoj civilizovanoj sredini podrazumevaju u „nemogućoj“ Bosni i Hercegovini smatraju se pitanjima od izuzetne složenosti i uzrokom žučnih rasprava i oštrih podela. Međutim, ljude dobre volje to ne bi trebalo da obeshrabri.

Umesto što nemo posmatraju i u sebi negoduju, pripadnici drugih zajednica – koje su takođe bile teško oštećene tokom građanskog rata devedesetih godina u Bosni i Hercegovini – mogu da preduzmu nekoliko proaktivnih koraka pomoću kojih će svoje žrtve izbaviti od zaborava i, istovremeno, nesumnjivo ostati u okvirima tekovina civilizacije. Suprotna strana se kune u presude Haškog tribunala (i Suda BiH za ratne zločine) i koristi ih kad god joj odgovara da ućutka kritičare. Ako na području Srebrenice (da parafraziramo besmrtno pitanje ruskog ambasadora) još uvek ima Srba, neka se mobilišu da zahtevaju da mesta stradanja njihovih rođaka i sunarodnika u Srebrenici budu precizno i dostojanstveno obeležena u skladu sa pravosnažnim činjeničkim zaključcima u presudi Haškog tribunala Naseru Oriću, a to je baš sud u koji se duhovni naslednici dželata strastveno kunu.

U paragrafima 378-411 presude Haškog tribunala Oriću utvrđuju se činjenice protivpravnog ubistva Dragutina Kukića, Jakova Dokića, Dragana Ilića, Milisava Milovanovića, Kostadina Popovića i Branka Sekalića u zgradi koja je označena kao „zgrada iza Opštine Srebrenica.“ Na tu zgradu se mora postaviti ploča sa imenima postradalih, sa osloncem na deo presude Haškog tribunala gde je njihovo ubistvo utvrđeno, kratkim opisom okolnosti, i navođenjem perioda kada se to dogodilo.

U istoj presudi, u paragrafima 412-440, utvrđeno je da su u policijskoj stanici u Srebrenici „surovom postupanju“ bila izložena sledeća lica: Nedeljko Rodić, Slavoljub Žikić, Zoran Branković, Nevenko Bubanj i Veselin Šarac. Na fasadu policijske stanice mora se postaviti spomen ploča koja će komemorisati patnju tih nevinih osoba i ukratko opisati okolnosti njihovog zlostavljanja.

U istoj presudi Naseru Oriću, paragrafi 590-676, Haški tribunal – u koji se svi na suprotnoj strani kunu, uključujući verovatno i nesrećnicu koja bi izvršila samoubistvo da je pravoslavne vere – utvrdio je činjenice „bezobzirnog uništavanja naseljenih područja bez vojne potrebe“ u odnosu na sela Gornji i Donji Ratkovići (21. juna 1992), Bradevina (27. juna 1992), Ježestica (8. avgusta 1992), Fakovići i Divovci (5. oktobra 1992), Bjelovac i Sikirić (14-19 decembra 1992),  i Kravica i Šiljkovići (7. i 8. januara 1993).

U svim tim selima – uključujući i ona potpuno razorena, gde danas više nema žive duše – postaviti dostojanstvene spomenike, bez korišćenja uvredljivih reči, samo sa navodom paragrafa i kratkim izvodom utvrđenih okolnosti iz presude Haškog tribunala.

Na terenu moralne borbe klin se ne izbija klinom, a najmanje pokušajima da se klevetama parira izmišljanjem još većih i besmislenijih kleveta. Laži će se srušiti, ali u današnjem svetu svakako ne same od sebe. To je proces kome moramo aktivno doprineti – upornim insistiranjem na rasvetljavanju i javnom isticanju činjenica.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...