DA LI JE MUČENJE IKAD OPRAVDANO?

Prevela:   Tijana Vlahović

Teroristički napadi 11. septembra 2001. godine trajno ugrozili građanske slobode?

U svakom ratu, informacija je oružje. U "ratu protiv terorizma", gde neprijatelj ne nosi uniformu i krije se među civilnom populacijom, informacija može da znači još više. Ali znači li to da metode mučenja ponekad mogu biti opravdane da bi se do informacije došlo?

Odgovor u međunarodnom pravu je kategoričan: ne. Kako je navedeno u mirovnim sporazumima kao što su Ženevska konvencija, Konvencija Ujedinjenih nacija protiv torture i Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima, zabrana mučenja ili bilo kog okrutnog, nečovečnog i degradirajućeg ophođenja je apsolutna, čak i u ratnim vremenima. Zajedno sa genocidom, tortura je jedini zločin koji svaka država mora da kazni, bez obzira na to ko je počini ili gde. Branioci ovakvog stava nude argumente opsega od moralnog (tortura degradira i korumpira društvo koje je dozvoljava) do praktičnog aspekta (ljudi će priznati bilo šta pod torturom tako da je informacija koja se dobije nepouzdana u svakom slučaju).


mucenje1


Savijanje definicija

Napadi na Ameriku 11. septembra nisu učinili da nijedna bogata zapadna zemlja preokrene svoje zakone i legalizuje torturu. Ali su ohrabrili savijanje definicija. Postoji velika spremnost za korišćenje informacija koje su druge države stekle kroz mučenje, među vladama koje nikad takve metode ne bi koristile.

Počnimo sa definicijama. Većina civilizovanih ljudi preza od pomisli o stavljanju osumnjičenog teroriste na nazubljene lestve ili čupanje noktiju. Šta ako taj zatvorenik zna gde otkucava bomba-možda biološka, hemijska ili čak nuklearna? Da li bi lišavanje sna, seksualno poniženje ili čak potapanje u vodu bilo opravdano da bi se spasilo stotine ili možda hiljade života? Šta god da zakon kaže, mnogo je ljudi ipak koji razmišljaju na ovaj način.

U anketi BBC koja je obuhvatila 27.000 ljudi u 25 zemalja prošlog oktobra, najmanje jedan od troje anketiranih u devet zemalja, uključujući Ameriku, smatra stepen mučenja prihvatljivim ako će se sačuvati životi. Protivljenje je bilo najveće u većini evropskih zemalja i zemaljama sa engleskog govornog područja. Prethodna anketa 2005. godine koju je izvršio istraživački centar "Pew" pokazala je kako skoro polovina svih Amerikanaca misli da je mučenje osumnjičenih terorista ponekad opravdano.

Dvojica republikanskih predsedničkih nada, Rudi Đulijani i Mit Romni, podržavaju pojačano ispitivanje osumnjičenih u slučaju neposredne opasnosti od napada. Dik Čejni, potpredsednik Amerike, nedavno je sugerisao da je "potapanje" teroriste u vodu da bi se spasili životi očigledno opravdano. Metež koji je u javnosti izazvala takva izjava uticao je na to da se g.Čejni povuče, tvrdeći da on nije naravno sudio o polivanju vodom ili simuliranom davljenju, koji su tehnički gledano ravni mučenju.

Gde je granica

Jedan prigovor odobravanju upotrebi umerenih fizičkih pritisaka je teškoća da se postavi granica. Ako stresne pozicije i lišavanje sna ne daju rezultate, da li napredujete prema žigosanju usijanim gvožđem i prebijanju "na mrtvo ime"? I da li možete da se oslonite na ispitivače da vode računa o takvim distinkcijama?

Izrael je jedina zemlja u modernim vremenima koja je otvoreno dozvolila "umereni fizički pritisak" kao "poslednju opciju". Budući da su ispitivači svakako koristili takve metode, bilo je raspravljano da li bi prihvatanje eksplicitnog zakona učinilo da se bar omogući postavljanje nekih granica. Međutim 1999. godine, navođenjem upravo argumenta o takvom “klizavom terenu” , izraelski vrhovni sud odlučio je da mučenje nikad ne može biti opravdano, čak i u slučaju bombe koja otkucava. To je dovelo do toga da se obezakone tehnike kao što su lišavanje sna, izlaganje ekstremnoj toploti ili hladnoći, produžene stresne pozicije i nasilno ophođenje.

Sedamdesetih godina Britanija je koristila slične tehnike protiv osumnjičenih terorista u Severnoj Irskoj. One su zabranjene 1978. godine na osnovu slučaja koji je Republika Irska iznela pred Evropski sud za ljudska prava. Iako nisu predstavljale eksplicitno mučenje, ovakve metode doprinele su nečovečnom tretiranju, odlučio je sud. Godine 2002. Međunarodni sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu odlučio je da se prolongirano zatvaranje u samicu smatra mučenjem. Ovakve odluke nisu odvratile Ameriku od primene takvih grubih tehnika kad su bili ispitivani osumnjičeni u Avganistanu, Iraku i Gvantanamo zalivu. Bivši zatočenici u ovakvim mestima govorili su o prebijanjima, polivanjima vodom, mučenjima stresnim pozicijama, lažnim egzekucijama, lišavanju sna i mnogo čemu još. Iako je Amerika ratifikovala 1988. godine Konvenciju protiv torture, ona važi samo za američku teritoriju. Od 1994.godine Amerika ima federalni statut protiv torture koji pokriva aktove Amerikanaca van zemlje, ali ovo je primenjeno samo na maksimalna mučenja.

U zloglasnim "spisima mučenja" koje su popisali Odsek pravde i Pentagon 2002. i 2003. godine, advokati su tražili da se ograniči definicija torture: “izrazit bol ili patnja“ do ekstremnih činova jednakih “ozbiljnim fizičkim povredama, gubitku organa ili čak smrti". Dalje, raspravljano je kakvu - kao komandant u ratu čija je glavna dužnost da štiti američki narod - predsednik ima moć da se ne obazire ni na domaći ni na međunarodni zakon. Nakon što su procureli u javnost 2004. godine, većina tih spisa je bila povučena, mada ne i onaj o predsednikovim ovlašćenjima u ratnim vremenima.


mucenje2


CIA i "pojačano ispitivanje"

Gospodin Buš i njegove kolege su uvek govorili da Amerika niti autorizuje niti oprašta torturu. "Mi ne vršimo mučenja", izjavio je predsednik Buš, mada je bio neodređen o sivoj zoni između torture i umerenog pritiska. Ubrzo nakon što su osumnjičeni teroristi bili poslati u Gvantanamo u januaru 2002. godine on je rekao da će američke oružane snage tretirati zatvorenike "humano u skladu sa Ženevskom konvencijom" ali samo "u odgovarajućem opsegu i dosledno vojnoj potrebi".

Ali ipak je CIA bila odgovorna za "izvanredno izvođenje pojačanog ispitivanja" osumnjičenih u tajnim zavorima u trećim zemljama (bilo od agenata te zemlje, bilo od CIA), podvrgavajući katkada mnoge sumnjive torturi. Postojanje ovog programa nije bilo zvanično potvrđeno dok Buš nije objavio prošle godine transfer u Gvantanamo 14 poslednjih "visoko vrednovanih" zatvorenika koji su dotle bili držani na takozvanim "crnim mestima" širom sveta.

U julu ove godine Buš je postavio nova široka uputstva za ispitivanje po produženom CIA programu. On kaže da nove autorizovane tehnike sada udovoljavaju potpuno zabranama Ženevske konvencije o mučenju i "prekršaju na lično dostojanstvo u određenim ponižavajućim i degradirajućim tretmanima". Čak iako je to tačno (što je teško znati jer detalji nisu otkriveni), program kao takav sa svojim privremenim nestancima i “crnim mestima”, koje čak ni Međunarodni crveni krst nije ovlašćen da poseti, narušava osnovne principe međunarodnog prava.

Legalizovanje torture

Čak i da zemlja zabrani torturu, kako bi trebalo da prihvata informaciju koju su drugi dobili na ovaj način? Godine 2004. Britanski apelacioni sud odlučio je da je informacija dobijena kroz torturu prihvatljiva kao dokaz na sudu. Dejvid Blanket, tadašnji britanski ministar unutrašnjih poslova, pozdravio je odluku. “Iako vlada bezrezervno osuđuje torturu”, rekao je, ”bilo bi neodgovorno ne uzeti odgovarajući prikaz bilo koje informacije koja bi pomogla zaštiti nacionalne bezbednosti i javne sigurnosti". Ali odluku je kasnije preokrenuo Gornji dom parlamenta.

Drugo pitanje je da li bi vlade trebalo da koriste informaciju dobijenu pod torturom od drugih za svrhe antiterororizma, čak i da ona nije prihvatljiva kao dokaz. Većina se verovatno slaže sa g. Blanketom da bi bilo neodgovorno ne uzeti je u obzir. Ali slučaj može biti takav da se ovim zapravo legalizuje korišćenje torture od strane saveznika.

Britanija je takođe dospela u nevolju kada je pokušala da deportuje osumnjičene strane teroriste protiv kojih nije pribavljeno dovoljno dokaza da se donese presuda u sudu. U međunarodnom pravu, zemlja mora da bude sigurna da osoba koju želi da deportuje nije u opasnosti da je neko muči ili podvrgne drugom zlostavljanju u zemlji u koju odlazi. Godine 2005. specijalni izveštač UN za torturu kritikovao je Britaniju za oslanjanje na diplomatska uverenja da deportovani neće biti mučeni. Čarls Klark, koji je nasledio g. Blanketa kao ministra unutrašnjih poslova, uzvratio je da su prava žrtava bombe u podzemnoj železnici u Londonu te godine bila važnija od onih koji su izvršili krivično delo.

Do danas su Konvenciju protiv torture ratifikovale 144 zemlje, među kojima su i Sudan, Severna Koreja, Mijanmar, Zimbabve i Indija. Specijalni izveštač UN rekao je Savetu bezbednosti u junu, da je mučenje ostalo rasprostranjeno. Amnesti International zabeležio je slučajeve mučenja i drugih nehumanih tretiranja iza kojih je stajala država u 102 od 153 zemlje. Najveći prekršitelji ove Konvencije su Kina, Egipat (iako su obe zemlje potpisnici Konvencije), Mijanmar i Severna Koreja, zajedno sa nekoliko afričkih zemalja. Zabrinutost, raspravlja Kenet Rot, direktor Human Rigts Watch, je ta da kad Amerika prekrši pravila to ohrabri druge da isto to rade.


mucenje3


Koristi od mučenja

Zašto tortura opstaje? Deo razloga, kaže Majkl Ignjatijev, kanadski pisac, može biti da je ponekad ne toliko želja da se dobiju vitalne informacije već nešto podlije kao što je nagon da se nanese bol, osveta ili čak samo zabava. To je izgleda bio deo motivacije Amerikanaca koji su zlostavljali zatvorenike u Abu Graibu na primer. Ali tortura opstaje zato što ponekad ima efekta.

Mnoge kritike torture tvrde da je neefektivna kao i odvratna. S obzirom na to da će ljudi reći bilo šta da bi prekinuli trpljenje bola, informacija može biti nepouzdana. S druge strane, ako ljudi zaista kažu bilo šta pod torturom, možete očekivati da je nešto od toga istina i ako su to zaista teroristi onda je to korisno vlastima. Mučenje je svakako dovelo do toga da Gaj Fouks izda svoje saučesnike nakon što su pokušali da svrgnu kralja Džejmsa i britanski parlament 5. novembra 1605. godine.

Upitan nedavno o korišćenju pojačanih ispitivanja u tajnim zatvorima CIA, Džordž Tenet, direktor CIA do 2004. godine, odgovorio je da je program agencije spašavao živote, prekidao zavere i obezbedjivao "neprocenjive" informacije u ratu protiv terorizma. Zbilja, dok poriče korišćenje potpune torture, priznaje da je primenom programa pribavljeno više informacija nego što bi zajedno sakupile FBI, CIA i Nacionalna agencija za sigurnost.

Tvrdnje da ljudska prava i dostojanstvo prevladavaju preko interesa sigurnosti i prava na život većine, Ignjatijev ne vidi kao argument u korist terorista. Ipak on nastavlja da zastupa totalnu zabranu mučenja. "Mi ne smemo da mučimo, zbog onoga što mi jesmo", kaže ali on zna da se mnogi sa tim neće složiti.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...