U Hrvatskoj nema političkog menadžmenta, nije čak ni u povojima, strankama se upravlja stihijski, ad hoc, instinktivno, slučajnostima, bez dugoročne strategije i sustavnog planiranja, a o svemu odlučuju isključivo predsjednici. Ocjena je to s kojom su suglasni politolozi Goran Čular sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i Anđelko Milardović, voditelj Centra za politološka istraživanja. Političko menadžiranje kod nas je izrazito nerazvijeno jer političari u strankama i na funkcijama u parlamentu ili Vladi nisu praćeni timovima koji bi im mogli pomagati u upravljanju i pripremati donošenje odluka, kaže docent Čular. Ističe kako su stručni kapaciteti u strankama toliko mali da strateško planiranje ili oslanjanje na analize koje bi vodilo u donošenje dugoročnijih odluka nije izgledno. Tome pridonosi i izostanak kulture među hrvatskim političarima za razvijanje takvog sustava, jer iako bi kroz parlament i zakonodavstvo mogli stvoriti temelje za razvoj političkog menadžmenta, to očito ne žele, kaže Čular.

Ulagati u infrastrukturu

Stranke za svoje zastupnike i vijećnike dobivaju novac iz državnog i lokalnih proračuna, no ne postoji obveza ulaganja u izgradnju trajne stručne infrastrukture, nego se to troši na tradicionalne stranačke aktivnosti ili na kampanje, dodaje sugovornik Poslovnog dnevnika. Jedine natruhe sustavnijeg rada stranke pokazuju u mjesecima prije izbora kada su nešto izdašnije u angažiranju domaćih ili stranih stručnjaka, kao što HDZ savjetuje Irac P. J. Mara ili SDP Britanac David Evans, ali kada je riječ o potrebi ulaganja u stručnu podršku osmišljavanju strateške politike, bilo na razini zastupnika, klubova ili stranaka, onda volja za to izostaje. Čular ističe kako se to najbolje vidi u broju stručnih osoba zaposlenih u parlamentu ili klubovima ili kada se pobroji koliko je stručnjaka i timova na raspolaganju zastupnicima za njihov rad, a to je vrlo malo. To rezultira time da se rad zastupnika često svodi na egzibiciju i ad hoc reakcije, bez pripremljenih dokumenata, argumentacije i analize.

Kod nas uočljivo nedostaje i bilo kakav tip evaluacije zakona ili politike, pa se ne zna je li nešto prouzročilo nekakve efekte ili nije, upozorava Čular. Uz manjkavo planiranje na duge staze, nedostaje i kratkoročni rad, jer je kod nas rijetko koji političar kvalitetno "brifiran" prije javnog nastupa i mnogo toga počiva na improvizaciji, zaključuje Čular. Vještina upravljanja u gospodarstvu dovedena je do primjerene, pa i zavidne razine, no to ne možemo reći i za upravljačke procese u politici, politički menadžment je u nas nepoznanica, ističe profesor Milardović. Za razliku od gospodarskih i drugih sustava, gdje postoji i krizno upravljanje, u našoj politici nema ni kriznog menadžmenta, u Hrvatskoj politički se procesi odvijaju stihijski, spontano, bez velike strategije i racionalnosti, kaže taj sugovornik Poslovnog dnevnika. Kao primjer navodi mogućnost da EU zbog lisabonske krize odluči kako više nema apsorpcijskog kapaciteta izvan kruga 27-orice, a Sanader uporno tvrdi kako Hrvatska nema alternative i zato ni nema plan B u slučaju takvog razvoja situacije, što pokazuje nedostatak kriznog menadžiranja, objašnjava Milardović.

Alternativne opcije

Na nižim stranačkim razinama stanje je još lošije, odnosno naša politička kultura gotovo da ne poznaje instituciju političkog menadžmenta. Stranke pogotovo nemaju takvu razinu organizacije da bi mogle preuzeti upravljanje, a poseban su slučaj oporbene stranke koje tavore od izbora do izbora iako bi morale imati pripremljene alternativne opcije za preuzimanje vlasti temeljene na političkom menadžmentu, no kod nas toga nema, naglašava Milardović, nego vlada stihija, a umjesto efikasnosti sustava na djelu su senzacije, afere, partizani i ustaše. Politički sustav u Hrvatskoj zapravo funkcionira na tehnikama "zasjenjivanja" i tehnikama društva spektakla, smatra Milardović, a i ti reducirani oblici upravljanja i odlučivanja isključivo su u rukama stranačkih predsjednika. Naše stranke su demokratske samo prema vani, a prema unutra su nedemokratske, i paradoks je hrvatske demokracije to što u našim strankama postoje svi oblici vladavine osim demokracije. Domaće stranke nemaju timove koji bi mogli utjecati na odlučivanje, bilo da je riječ o "normalnom" ili kriznom menadžmentu, nego je sve u rukama predsjednika stranaka, koji reagiraju instinktivno i spontano, zaključuje profesor Milardović.

Prilagođavanje situaciji

Očekivano, u strankama se s takvim ocjenama ne slažu. Jedan od čelnih ljudi HDZ-a Andrija Hebrang smatra kako su takvi stavovi politologa rezultat činjenice da se teoretičari nisu dokazali u praksi. Odbacuje da HDZ funkcionira stihijski, ističući kako svaki tjedan imaju sjednice Predsjedništva, dok su strateški ciljevi dogovoreni za četverogodišnje, a podciljevi za jednogodišnje razdoblje. "Imamo smjer i glavne strateške odrednice, a kako se politička i ekonomska situacija neprestano mijenjaju, tjedno se prilagođavamo situaciji", objašnjava. "Na Predsjedništvu razmatramo sva moguća pitanja, od privatizacije do vanjske politike", dodaje šef HDZ-ova zastupničkog kluba, ističući kako je u HDZ-u menadžment temelj na kojem stranka funkcionira. "Bio sam šokiran kada sam čuo da Račanova koalicija nije imala redovite sastanke s partnerima i evidenciju dogovora, jer se bez isplaniranih sastanaka s donesenim zaključcima ne može funkcionirati, dok mi radimo potpuno suprotno, pa smo čak i zadnji dan saborske sjednice imali sastanak s partnerima", kaže Hebrang. Napominje kako postoje prioriteti kojih nema u strategiji jer su naknadno iskrsnuli, poput cijene nafte ili prodaje Ine, ali se o tome onda odlučuje na tjednim sastancima, otkriva Hebrang. Hebrang kaže da HDZ koristi think tankove samo iz vlastitih redova, jer bi sve izvan HDZ-a bilo riskantno, dok se vanjski eksperti angažiraju samo za pojedine zadatke, kao što je bila priprema IPO-a. Od teorijskih timova nemamo baš neke koristi, samo nam timovi praktičara daju konkretne rezultate, zaključuje taj dužnosnik HDZ-a.

HDZ funkcionira na temelju menadžmenta, kaže Hebrang, a Vujić iz SDP-a smatra da političari idu niz dlaku javnosti.

Ne bi tržište

I predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a Antun Vujić ne slaže se s viđenjem kako njegova stranka nema dugoročnu strategiju, ali primjećuje da je u politici danas najvažnije kako tko izgleda i tko se kome sviđa, te da su političari pod pritiskom da idu niz dlaku javnosti kako bi se svidjeli što većem broju ljudi, dok u drugi plan padaju političko-ekonomske i moralne vrijednosti koje zastupaju. Njegov Središnji savjet okuplja niz specijaliziranih savjeta od gospodarskog preko zdravstvenog i obrazovnog do braniteljskog, koji su prije izbora iznjedrili niz politika koje pokrivaju sve sfere života zbog čega otpada prigovor o stihiji i ad hoc odlučivanju, kaže Vujić, dodajući kako su te politike temelj djelovanja i orijentacije SDP-a, a dorađivati ih treba eventualno marketinški.

"Ne znam mogu li se naši savjeti smatrati dijelom menadžmenta", kaže Vujić, "ali menadžment u politici implicirao bi i postojanje političkog tržišta, a o politici ne volim razmišljati u tim kategorijama, jer je tržište prejednostavna riječ budući da politika sa sobom nosi i određene vrijednosti, osobito i moralne".

U lanjskoj kampanji više od sto milijuna kuna

Da se u strankama ipak vrti ozbiljan novac i da su za upravljanje njima od računovodstvenih znanja potrebnije menadžerske vještine pokazuju i novci koji se vrte u izbornim kampanjama. Primjerice, samo u zadnjoj kampanji, za opće izbore prošle godine, potrošilo se više od sto milijuna kuna, od čega gotovo polovica samo za oglašavanje, bez ostalih brojnih troškova koje kampanja uključuje. HDZ je na reklame utrošio 25,5 milijuna kuna, SDP 8,1, HSS/HSLS pet, HNS 4,2, a HSP tri milijuna kuna.

Državom i strankom upravljati kao korporacijom

U razvijenim demokracijama poput SAD-a i Njemačke ili u Europskom parlamentu svaki zastupnik ima određeni fond iz kojeg financira svoju stručnu podršku, te klubovi imaju svoj posebni stručni aparat, navodi docent Čular. Podsjećajući kako je prije nekoliko godina bilo prijedloga da se u naše zakonodavstvo ugradi rješenje prema kojem bi se dio stranačkih financija usmjeravao u jačanje stručnog kapaciteta koji bi svojim analitičkim djelovanjem pridonosili osmišljavanju određenih politika, no za to nije bilo političke volje, a to pak rezultira donošenjem loših zakona koji se često moraju mijenjati.

U društvima razvijenijim od našeg u oporbi stranke u svojim redovima imaju specijaliste i think tankove za različita područja, koji pripremaju i obrazuju stranačke upravljače za izradu različitih politika u funkciji preuzimanja vlasti, vođenja i upravljanja, navodi Milardović. Na Zapadu na razini države postoje eksperti, savjetnici i think-tankovi koji razrađuju određene političke koncepcije, jer je tamo politika manje birokratizirana, a daleko više tehnologizirana, što implicira politički menadžment na razini vlada, pojašnjava, pri čemu upravu i činovništvo treba razlikovati od političkog menadžmenta kao konstantu koja ostaje nakon smjene vlasti. U Velikoj Britaniji, primjerice, sve ostaje, samo se mijenja kabinet. Njemačka vlada ogroman je sustav i može se usporediti sa svjetskim korporacijama koju se ne mogu voditi bez profesionalnih upravljača i gdje se ništa ne prepušta slučaju, ističe Milardović, zaključujući kako ne može zamisliti da se u velikim kompanijama poput Ine ili Coca-Cole bilo što prepusti slučaju.

Objavljeno 28.7.2008.