Žena bez horoskopa

Milorad Milinković, recenzija za izdavača

(roman “Žena bez horoskopa”, Ane Radmilović, izdavač Laguna)
ilustracija: naslovna strana romana "Žena bez horoskopa"

Kada se pričaju priče, dve stvari se moraju poklopiti. Prva je da je priča, naravno, dobra, i ne manje važno, da zaslužuje da se ispriča, a druga je da se sama priča dobro ispriča. Dakle i sadržaj i stil. Ovo drugo se prilično lako da utvrditi i ne traži puno vremena: pročitate prvu rečenicu. Duboko verujem u prvu i poslednju rečenicu; kao i u filmu, prvi i poslednji kadar su najbitniji. Ako vam nije dovoljno, pročitate prvu stranu i već ćete utvrditi ume li neko da piše. Ali, da biste utvrdili je li priča koju čitate vredna vašeg vremena (jasno, ako je autor preskočio prvu prepreku- stil), potrebno vam je puno više od nekoliko strana. I kako se onda latiti neke knjige u poplavi ljudi koji su umislili da su književnici samom činjencom što im je neko štampao njihova piskaranja? Kako se snaći u opštoj devalvaciji pisane reči, u svetu u kojem ima više samozvanih pisaca nego čitalaca? Ime autora vam može biti poznato iz nekih drugih sfera, što pobuđuje još veći oprez. Okrećete zadnju koricu knjige i tu nalazite ili kratak sadržaj koji bi trebalo da vas zainteresuje, ili neki tekst poput ovog, u kojem neko hvali knjigu. Pitanje je, možete li mu verovati? Možete li, u ovom slučaju, verovati meni?

milutin milinkovic

Milorad Milinković

Ako ste već čitali nešto od Ane Radmilović (a mogli ste čitati ili njeno lirsko štivo o legendarnom ocu, ili pak dokumentaristički roman o srpskom Kosovu, oba i tematski i stilski potpuno različita od ovog) onda sve ovo što pišem, ne pišem vama. Ako pak niste, opet mi morate verovati na reč. Zapravo i ne morate, probajte. Posle nekoliko rečenica biće vam jasno da ona ume da ispriča priču, ali to biste saznali i bez mene. Ono što vam preporučujem je da nastavite.

Verovatno će vam se desiti isto što se dogodilo i meni. Priča o ljudima sa kojima u realnom životu ne samo da nemam nikakvog kontakta, nego me do ovog trenutka nisu nimalo interesovali, uvukla me u sebe pre svega na emotivnom planu, što je, moram priznati najteže. Ljudi iz miljea za koji nisam imao nimalo saosećanja, postali su mi bliski, toliko da sam tugovao sa njima, bojao se za njih, osećao prazninu koja zauzima veći deo njihovh duša. Tako da je tim, makar što se mene tiče, bespogovorno uspunjen uslov da priča kojoj predajete svoje sate bude vredna toga. I više: uživao sam čitajući ovo štivo, i taj osećaj užitka bih da podelim sa vama.

A šta više tražiti od književnosti?

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...