Naučna fantastika kao ogledalo stvarnosti 1900-2000 (5): Lov na veštice

Aleksandar Manić

Kubanska kriza 1962. godine, unela je još veći strah među ljude, povećavajući napetost i traume koje su donele vizije neposrednog sukoba dveju najmoćnijih armija planete
(ilustracija, Artur Klark je iskazao nepoverenje u sposobnost ljudi da reše hladnoratovsku krizu i ratove, te je doveo vanzemaljce da pacifikuju Zemljane)

Tokom 50-ih godina, očvršćavanje američkog nacionalnog jedinstva prolazilo je kroz satanizaciju spoljnih neprijatelja oličenih u komunistima i njihovim američkim simpatizerima, smatranih za unutrašnje neprijatelje. Povrh toga, makartističko divljanje bilo je prošireno fašističkim idejama američkog predsednika Ajzenhauera koji je odobrio progone homoseksualaca, alkoholičara, narkomana i drugih "perverta".

nf5-dik-s

Filip K. Dik je konstruisao budući svet kao iskrivljeni odraz sopstvenog sveta, kritikujući američku politiku i modernu nauku

Šta je stvarnost?

Stvaralaštvo Filipa K. Dika, tokom druge polovine pedesetih godina, upravo je ustalo protiv totalitarnih stremljenja američkih vođa. Njegovi romani i pripovetke ("Solarna lutrija", "Svet koji je Džons stvorio", "Čovek koji je opljačkao", "Suvišni izveštaj", "Vulkanov čekić") bili su vrlo jednostavne ekstrapolacije koje su stavile na scenu različite društvene činioce – finansijere, policiju, crkvu, tehnokrate, oligarhe – čiji su se uticaji osećali u stvaranju američkog totalitarnog društva.

"Dik je konstruisao svoj budući svet kao iskrivljeni odraz našeg sveta. Ta distorzija je naučna fantastika, a odraz je ono što nas vraća prema našem svetu", prokomentarisao je Dikovo stvaralaštvo američki pisac i kritičar Dejmon Najt.

Kao jedan od najparonoičnijih autora naučne fantastike, Dik je verovatno otišao najdalje i u tretiranju svojih strahova pred modernom naukom ("Igrači sa Titana", 1963; "Doktor Bladmani", 1965). U pripoveci "Foster, mrtav si" (1955) on je opisao psihozu deteta čiji otac nema dovoljno novca da porodici kupi protivatomsko sklonište.

Istovremeno, dva središnja pitanja njegovog opusa bila su – šta je stvarnost i šta je ljudsko biće. Na prvo pitanje on nema odgovor, jer se stvarnost oko njega neprekidno osipa, a društvo trpi sve veću destrukciju. Odgovor na drugo pitanje je isto toliko pesimističan, jer Filip K. Dik vidi u androidima, čovekolikim robotima, veću ljudskost nego u sâmim ljudima.

nf5-klark-

Artur Klark je iskazao nepoverenje u sposobnost ljudi da reše hladnoratovsku krizu i ratove, te je doveo vanzemaljce da pacifikuju Zemljane

Kuda idemo?

Završetak makartizma, 1957. godine, poklopio se sa "novom pobedom socijalističkog rada" u Sovjetskom Savezu – lansiranjem "Sputnjika", prvog Zemljinog veštačkog satelita. Ovaj događaj probudio je maštu ne samo publike i pisaca naučne fantastike, nego i osramoćene američke državno-političke mašinerije. Tako su SAD odmah uletele u kosmičku trku, te je devet meseci po lansiranju sovjetskog "Sputnjika", lansiran čitav svemirski program pod upravom novoformirane državne institucije nazvane NASA.

Pobornici "tvrde" naučne fantastike u tome su videli znak neba i dokaz da žanrovska dela okrenuta tehnici i tehnologiji, imaju misionarsku i obrazovnu ulogu u razvoju čovečanstva. Međutim, nisu svi delili kembelističko viđenje budućnosti naučne fantastike.

Već je engleski pisac Artur Klark iskazao nepoverenje u sposobnost ljudi da reše hladnoratovsku krizu i ratne katastrofe, te je doveo superiorne vanzemaljce da pacifikuju Zemljane ("Kraj detinjstva", 1953). Njegov sunarodnjak Džon Vindhem govorio je o strahu od nuklearne kataklizme ("Hrizalidi", 1955). Bernard Volf, pisac koji je u mladosti bio telohranitelj Trockog, u romanu "Limbo" (1954), jednom od, po stilu i strukturi, najoriginalnijih ostvarenja naučne fantastike, u svetu po nuklearnoj katastrofi, rešio je želju za nasiljem i vođenjem ratova kroz brojne lobotomije i amputacije različitih delova tela.

Li Breket u romanu, "Dugo sutra" (1955), opisala je svet posle četvrtog svetskog rata u kome je nauka zabranjena na čitavoj planeti. "Kantikulum za Lajbovica" (1957) Voltera Milera govori o postkatastrofi, o čovekovoj mogućnosti preživljavanja u najgorim uslovima, ali i o njegovoj bezumnosti da beskrajno ponavlja iste greške i da ide ka sopstvenom uništenju.

Vizija Žan-Žak Rusoa, švajcarskog filozofa francuskog porekla, da je čovek, ako je izolovan od društva, kulture i obrazovanja, dobar po prirodi, ali da je društvo faktor koji ga čini lošim, našla je punog odjeka u razmišljanjima engleskog autora Entonija Berdžesa. U svom naučno fantastičnom romanu "Paklena pomorandža" (1962), on je postavio dva kontradiktorna problema – odnos granice slobode u demokratskom društvu i prikrivene odmazde sâmog društva u odnosu na osobe. 

nf5-volf-vindhem-

Američki spisatelj Bernard Volf i njegov britanski kolega Džon Vindhem, tokom 50-ih godina, pisali su o strahu od ratova i nuklearne kataklizme

Ko smo mi?

Kubanska kriza 1962. godine, unela je još veći strah među ljude, povećavajući napetost i traume koje su donele vizije neposrednog sukoba dveju najmoćnijih armija planete. Iako su pretnje nuklearnim ratom brzo bile izbegnute i udaljene sovjetsko-američkim pregovorima, autori naučne fantastike nastavili su da razmišljaju o prirodi ljudske agresivnosti i mogućem nuklearnom ratu.

Pisci su ostali ubeđeni da je nauka potencijalno opasna i, mada je izbegnuta nuklearna katastrofa, da moderan svet može da dovede do ekološke ili genetske katastrofe. Čovek koji bi preživeo takvu kataklizmu, nikada više ne bi bio nalik "starom" čoveku. Tako su razmišljanja o putevima kojima nas vodi moderna nauka, savremena politika ili nova ekonomija, bila zamenjena razmišljanja o ljudskoj suštini, ljudskom identitetu, ljudskim jednakostima i demokratiji.

"Izopačene životinje" (1952), roman francuskog pisca Verkora, marginalno je vezan za naučnu fantastiku i više se bavio ljudskim identitetom. Nešto kasnije, Teodor Sterdžon je u svom romanu "Više nego ljudski" (1955) pripovedao o "homogeštaltu", entitetu koga formiraju pet osoba različitih priroda: jedan idiot, dve bliznakinje, jedna devojčica i jedna mongoloidna beba. Odvojeni, oni su ranjive osobe, dok zajednički imaju nadljudsku moć. Svojom prozom, Sterdžon je pozvao čitatelja da istražuje ljudski identitet, ne bi li na taj način shvatio različitosti koje nas ujedinjuju. Filip Hoze Farmer je u "Ljubavnicima" (1961) govorio o telesnoj ljubavi čoveka i vanzemaljaca, a francuski autor Pjer Bul je u romanu "Planeta majmuna" (1963) razmišljao o ljudskom identitetu.

Naredni stepen u istraživanju ljudskog identiteta biće i sve češća pojava androida u delima naučne fantastike. Čapekovi čovekoliki roboti ("R.U.R", 1920) malo su uzdrmali sigurnost u ljudski identitet, ali tek je pojava androida odvele pisce ka još višem stepenu razmišljanja o sopstvenoj suštini. Android može da kopira čoveka u teksturi kože i mišića, može da ima visoku inteligenciju i, za razliku od običnog robota, može da iskaže i osećanja. Na taj način autori su izrazili strah da će moderno društvo preobraziti čoveka u automat, strah od životinjskih nagona koje poseduje svaki čovek i strah da će ljudska složenost odvesti ka različitim oblicima nasilja.

nf5-bul-s

Francuski autor Pjer Bul je, u romanu "Planeta majmuna" ("Zavoleo sam divlju ženu"), razmišljao o ljudskom identitetu

Ko su "drugi"?

Istovremeno, vanzemaljci su dobili drugačiju ulogu od one koja im je bila namenjena tokom prve polovine 20. veka. Umesto "buljookih čudovišta", simbola svih potisnutih ljudskih strahova, vanzemaljci su počeli da poseduju ljudske osobine – duhovnost, inteligenciju i osećanja. Na taj način, postavljena su i pitanja o čovekovom biloškom poreklu, sličnostima i razlikama, a najviše o njegovoj jednakosti i o jednakosti etnija, izuzetno aktuelnom pitanju početkom 60-ih godina.

nf5-zena-s

Zena Henderson u svojim pripovetkama piše o strahu od modernog života i hladnog rata, te daje prednost ruralnoj zajednici i prihvatanju različitosti

Već je, tokom 50-ih godina, Zena Henderson, učiteljica iz Arizone, napisala seriju priča kasnije ujedinjenih u "Hodočašće – Knjiga o Narodu" (1961) u kojoj se ona bavila pitanjem ljudskog i vanzemaljskog identiteta. Mala grupa vanzemaljaca se nasukala na Zemlji. Pošto je njihov svemirski brod je uništen, oni su rešili da zasnuju naseobinu po imenu Kugar Kanjon. Iako su se udaljili od ljudi, oni su rešili da oponašaju njihov način života. Morfološki i fiziološki vrlo slični ljudima, oni su ipak nastavili da komuniciraju među sobom na način njihove civilizacije, putem telepatije i telekineze.

Pored pitanja o ljudskoj prirodi, Zena Henderson ukazuje na svoj strah od modernog života i, slično Sajmaku, daje prednost ruralnoj zajednici. Istovremeno, zastrašena hladnim ratom i mogućnošću izbijanja novih ratnih sukoba velikih razmera, ona kroz svoj spisateljski rad ukazuje na neophodnost prihvatanja drugih i prihvatanja različitosti kao našeg obogaćivanja, a ne kao razloga za razdvajanje. Njeni vanzemaljci nisu zastrašujući, nego pomažu, saučestvuju, prihvataju i zadivljuju.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...