Naučna fantastika kao ogledalo stvarnosti 1900-2000 (1)

Aleksandar Manić

Na jednoj strani bila je popularna književnost, vulgarizacija nauke i zabava, a na drugoj se nalazila ozbiljnija i intelektualnija književnost, špekulativnog karaktera. Obe tendencije, uvek i neprekidno, imale su osnovu u životu koji se nalazio oko njih
(ilustracija, Krajem 19. veka, nastala su dva pola naučne fantastike – popularna i zabavna književnost Žila Verna (levo) i ozbiljnija i intelektualnija književnost H. Dž. Velsa (desno)

Začeta u 19. veku, u vreme kada je u književnosti, sa jedne strane, vladala fantastika, a sa druge strane realizam i naturalizam, naučna fantastika je u početku popunjavala prazninu koju su prvenstveno osetili autori. Industrijska revolucija, posebno u Engleskoj i Francuskoj, postala je pravo nadahnuće za pisce. H. K. Andersen (H.C. Andersen) napisao je "Za hiljadu godina", H. Dž. Vels (H. G. Wells) se zainteresovao za put kroz vreme i genetsku manipulaciju, Žil Vern (Jules Verne) je napisao nebrojene romane "naučne anticipacije", E. P. Mičel (E. P. Mitchel) ga je kopirao u Americi...

nf1-stendal

Francuski pisac Stendal, u romanu "Crveno i crno" (1830), kaže da je roman ogledalo koje se nosi putem i odražava stvarnost

Razumevanje sveta kroz roman

U to vreme su se formirala i dva pola naučne fantastike koja se najlakše ilustruju stvaralaštvom Verna i Velsa. Na jednoj strani bila je popularna književnost, vulgarizacija nauke i zabava, a na drugoj se nalazila ozbiljnija i intelektualnija književnost, špekulativnog karaktera. Obe tendencije, uvek i neprekidno, imale su osnovu u životu koji se nalazio oko njih. To je vrlo dobro formulisao Milan Kundera u zbirci eseja "Umetnost romana", objasnivši da roman govori o čoveku u svom svetu, ali ne kroz istorijske ili sociološke studije, nego kroz specifičan romaneskni jezik.

Roman je priča o likovima neodvojivim od društvenog okruženja sa kojim oni održavaju različite odnose. Mesto koje zauzimaju, koje se može identifikovati sa njihovim postupcima, njihovim izborima i osećanjima, omogućava razumevanje ideja, ideologija i vrednosti koje oni nose. Odnosi između likova i društva otkrivaju se kroz portrete, postupke, reči, razmišljanja. Tek tada možemo uočiti u kojoj meri su likovi svedoci i odrazi jedne epohe.

Međutim, duh romana je duh višeznačnosti i čitaocu ukazuje da su stvari složenije nego što izgledaju. Ž-M. G. Le Klezio (J-M.G. Le Clézio), francuski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2008. godine, rekao je: "Treba čitati romane, jer je to odličan način da se razume današnji svet." Mnogo pre Le Klezia, njegov sunarodnik, Anri Bel (Henri Beyle), poznatiji pod pseudonimom Stendal, u svom romanu "Crveno i crno", izneo je mišljenje da je roman ogledalo koje se nosi putem i koje čas odražava nebesko plavetnilo, a čas kaljugu po putu.

Vođeni rečima Stendala, Le Klezija i Kundere, možemo da kažemo da je i naučna fantastika ogledalo koje autori nose putem. Kroz osobeni romaneskni jezik, pisci naučne fantastike govore o svom svetu i vremenu. Da bi smo razumeli njihove epohe, ideologiju vremena, lične vrednosti i razmišljanja, neophodno je čitati njihove romane.

nf1-kundera-

Pisci Ž-M. G. Le Klezio (levo) i Milan Kundera (desno) smatraju da treba čitati romane, jer oni, na osobeni način, govore o svetu i pomažu da se on razume

VREME DISTOPIJE (1900-1949)

Kapitalizam, ekonomija, rat, totalitarizam...

Početkom 20. veka, određeni krugovi intelektualaca počeli su da ističu krizu romana. Kao alternativu "uzanosti" realizma i naturalizma, oni su pronašli da se nove teme nalaze u "naučnoj imaginaciji". Tako je Dž-A. No (J-A. Nau) 1903. godine, za roman "anticipacije" "Neprijateljska snaga", dobio prvu dodeljenu nagradu Goncourt. Bilo je to je vreme kada su moderni heroji bivali oličeni u naučnicima – Bekerel, Kiri, Ajfel, Limijer, Paster – dok je progres bio sveprisutan.

Umreženost kapitala i komunikacije postali su planetarni i bili su na vrhuncu krajem prve decenije 20. veka. Izbijanje I svetskog rata predstavljalo je i veličanstveno razočarenje u nauku koja je, najednom, postala sinonim ratnog oruđa. Završetak rata doneo je neverovatan pesimizam, te je nauka kao nadahnuće bila izgurana na margine ozbiljnije književnosti. Ekspresionizam i nadrealizam više su odgovarali novoj realnosti u kojoj je svaka porodica imala po nekog mrtvog, ranjenog ili invalida.

Tokom 20-ih i 30-ih godina, izlaženje naučne fantastike iz psiho-emotivnog getoa desilo se, pre svega, u optimističkoj Americi, neuporedivo manje oštećenoj užasima Velikog rata. Na čelu ovog pokreta našao se Hjugo Gernsbek (Hugo Gernsback), vezujući se neposredno na tendencije drage Žilu Vernu, slaveći napredak nauke kao napredak svekolikog čovečanstva. Na sličnim stazama našao se i Džon Kempbel (John Campbell), sa manje nauke, ali sa mehaničkim pristupom književnosti – razum vlada univerzumom. Problem je bivao izložen na jasan način, a rešenje je moralo da bude bez ikakve logičke greške.

Međutim, rađanje dve totalitarne države, komunističkog Sovjetskog Saveza i nacističke Nemačke, učinilo je da su se autori zamislili nad ljudskom sudbinom u represivnim sistemima koji zagovaraju jednoumlje i kondicioniranje ljudskog mozga. Nasuprot američkom optimizmu, redu i logici, pojavila se distopija, pripovest koja se nalazila na suprotnoj strani od tehničkih i tehnoloških utopija.

nf1-london-

Roman "Gvozdena peta" (1908) Džeka Londona prva je moderna distopija i prva distopija 20. veka

Kapitalistički i socijalistički racionalizam

Roman "Gvozdena peta" (1908) američkog pisca Džeka Londona (Jack London) prva je moderna distopija, a istovremeno i prva distopija 20. veka. Napisan u vreme kada je liberalni kapitalizam vrhunio u Americi, Londonov roman kritikuje američki sistem zasnovan na svemoći magnata teške industrije i zaštiti koju oni dobijaju od državnog aparata. Rešenje za moderno društvo on je pronašao u teorijama Karla Marksa i neminovnom razvoju kapitalističkog društva ka socijalizmu. Istovremeno, njegova poetika sadržala je određene ideje romantičnog revolucionarstva Kropotkina o jačanju svesti svake osobe i njihovom dobrovoljnom i nepristrasnom upravljanju zajednicom. Takođe, u romanu se susreću i određene teze ruskog nihiliste Bakunjina o čistoći koja će se postići tim procesom.

Arman Matlar (Armand Mattelart), francuski sociolog specijalizovan za medije i komunikaciju, piše da su prve distopije ukazivale na planetarnu vladavinu državne mašinerije i velikih industrisjkih koncerna, ulazak u "fordistički" racionalizam, mehanizaciju svakodnevnice i kondicioniranje duha i tela. Tako i nije čudno da se prva moderna antiutopija pojavila u Americi.

U isto vreme, sa neverovatnim jačanjem liberalnog kapitalizma, Vladimir Iljič Lenjin, ruski revolucionar i političar, u svojim teorijama o rušenju kapitalizma i uspostavljanju novih društveno političkih odnosa, oslonio se u velikoj meri na eksploatatorske teorije tejlorizma i fordizma. On je smatrao da se te američke naučne organizacije rada mogu dobro da primene na društvo u nastajanju, na Sovjetski Savez. Boljševički ideolog i strateg Aleksandr Bogdanov čak je napisao nekoliko utopijskih romana koji su slavili "socijalistički racionalizam".

nf1-haksli-

Rus Jevgenij Zamjatin (levo) i Englez Oldus Haksli (desno) svojim romanima su kritikovali sve diktature i svako obezličavanja ljudi

Fordizam, tejlorizam, marksizam...

Distopijski roman "Mi", ruskog inženjera i pisca Jevgenija Zamjatina, pisan je tokom 1920. i 1921. godine u Petrogradu, ali je objavljen tek 1924. godine, na engleskom, u Njujorku. Ovaj satirični roman, napisan kao protest protiv tiranskih sistema piščevog vremena, nastavio se na autorova razmišljanja vezana za boravak u Engleskoj. U Zamjatinovom svetu romana "Mi", ljudima je oduzeta srž postojanja, njihova posebnost, osobe su svedene na brojeve, a najveći problem diktatorskog sistema je kako uništiti ljudsku imaginaciju. Hapšen i zatvaran u carističkoj Rusiji, a potom i u boljševičkom Sovjetskom Savezu, on je ovaj roman napisao, pre svega, kao kritiku lenjinističkih tendencija ljudskog obezličavanja i svakodnevnog terora, ali i kao oštru kritiku industrijalizovane Evrope koja se trudila da ljude svede na točkiće velike mašinerije.

Poslednja velika predratna distopija bio je roman "Vrli novi svet" (1932) Oldusa Hakslija (Aldous Huxley). Po rečima samog autora, njegovo delo nije za temu imalo progres nauke, nego "uticaj progresa nauke na ljude". Opisujući racionalističko i hijerahizovano društvo u kome su drogom neutralizovana osećanja i kritički duh, Haksli se suprostavio pozitivističkom pogledu na nauku koji je vladao u industrializovanim zemljama. Za pisanje ovog romana, Haksli je bio nadahnut boravkom u Americi, zemlji tejlorizma i fordizma, ali i zemlji rasističkih teorija o vrednosti čoveka.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...