Izveštaji “Besogon TV” o ukrajinskoj krizi

BM

Nikita Mihalkov,u emisijama “Besogon TV” (Isterivač zloduha) objavio je razna viđenja događaja u Ukrajini, od navođenja klasika do pisama savremenika
(foto, Mihalkov na programu TV Rusija 24)

"Snaga Rusije može biti potkopana samo ako se od nje odvoji Ukrajina. Oni koji žele to da urade, ne samo da ih moraju odvojiti, već Ukrajinu moraju suprotstaviti Rusiji, zakrviti dva dela jednog naroda i gledati kako brat ubija brata. Da bi to ostvarili potrebno je pronaći i odgojiti izdajnike među nacionalom elitom i uz pomoć njih izmeniti samosvest jednog dela velikog naroda do takvog nivoa da mrze sve rusko, da mrze svoj rod, a da to ni ne znaju. Ostalo će učiniti vreme."

Oto fon Bizmark (1815-1898) - nemački kancelar

Podsećanje na ovaj citat ukazuje na sadržaj i smisao najnovijih obraćanja javnosti Nikite Mihalkova. Čuveni ruski filmski reditelj u serijalu “Besogon TV” (po Svetom Nikiti Besogonu, isterivaču besa - zloduha), emitovanom na televiziji “Rasija 24”, izneo je svoje stavove o ukrajinskoj krizi – citiranjem različitih viđenja ovih događaja koji su potresli svet, od navođenja klasika iz pretprošlog i prošlog veka, do mišljenja savremenika. Prenosimo u celini prevode tri ovakve emisije, objavljene tokom marta ove godine, koje se mogu videti na Jutjubu.

besogon tv

Najava emisije Besogon TV

Mihalkov o ukrajinskoj krizi (1)

(Kako su klasici odavno predviđali ukrajinski scenario, objavljeno 8. marta 2014.) 

mihalkov 1

Mihalkov u svojoj emisiji Besogon TV, na televiziji Rasija 24

Dragi televizijski gledaoci, u poslednje vreme dobijam jako mnogo poziva za učešće u raznim emisijama u vezi ocene zbivanja u Ukrajini, ali ću vam iskreno reći da nisam osećao unutrašnji poriv da učestvujem u tim raspravama, kojih danas ima jako mnogo – one su korisne, one su zanimljive, one su sporne, ali bih, otvoreno govoreći, želeo da odaberem unekoliko drugačiji oblik. Shvatam ja da on nije popularan za televiziju; uopšte, čitanje na televiziji je nonsens, ali ipak... Ne bih želeo da iznosim svoju tačku gledišta, već bih želeo da vašoj pažnji ponudim tačku gledišta ljudi u čiju iskrenost i značaj mislim da niko ne sumnja. Zato vas molim za malo strpljenja da prosto saslušate šta ti ljudi misle povodom onoga što je danas aktuelno. Dakle:

„Rusija neće imati, i nikada pre nije imala, takvih zavidljivaca, takvih mrzilaca, klevetnika, čak očitih neprijatelja, kao što će biti sva ta slovenska plemena, čim ih Rusija oslobodi, a Evropa pristane da ih prizna za oslobođene!

I započeće posle oslobođenja svoj novi život, ponavljam, upravo time što će izmoliti od Evrope, od Engleske i Nemačke, recimo, jemstvo i pokroviteljstvo za njihovu slobodu; premda će u tom koncertu evropskih država biti i Rusija – ali oni će upravo u smislu zaštite od Rusije to i izmoliti. Neizostavno će u sebi, ako ne i glasno, objaviti i ubediti sebe u to da Rusiji ne duguju ni najmanju zahvalnost; naprotiv, da su se pri sklapanju mira jedva spasili od vlastoljublja Rusije, i to posredstvom evropskog koncerta; a da se nije umešala Evropa, Rusija bi ih smesta progutala 'imajući u vidu proširenje granica i osnivanje velikog Sveslovenskog carstva, radi podjarmljivanja Slovena gramzljivom, lukavom i varvarskom velikoruskom plemenu'.

Možda će tokom čitavog stoleća, ili još duže, neprestano strepeti za svoju slobodu i bojati se vlastoljublja Rusije; udvaraće se evropskim državama, klevetaće Rusiju, ogovarati je i spletkariti protiv nje.

O, naravno da ne govorim o pojedincima; biće i takvih koji će shvatiti šta je značila, šta znači, i šta će značiti Rusija za sve njih i svagda. Ali će ti ljudi, pogotovo u početku, biti tako jadna manjina da će se izložiti ismejavanjima, mržnji i čak političkom proganjanju.

Naročito će oslobođenim Slovenima prijati da govore i trube širom celog sveta kako su oni plemena obrazovana, sposobna za najvišu evropsku kulturu – dok je Rusija zemlja varvarska, mračan severni kolos, i čak ne od čisto slovenske krvi, tlačitelj i mrzilac evropske civilizaije. Oni će, naravno, od samog početka uvesti ustavno upravljanje, parlamente, odgovorne ministre, govornike, govore. To će ih vrlo zadovoljavati i ushićivati. Oni će zaneseno čitati o sebi u pariskim i londonskim novinama, telegrame koji izveštavaju ceo svet kako je posle duge bure u parlamentu najzad palo to-i-to ministarstvo a novo, sastavljeno od liberalne većine, i da je nekakav tamo njihov – prezime po ukusu – pristao, najzad, da primi portfelj predsednika ministarskog saveta. Rusija treba ozbiljno da se pripremi za to da će svi ti oslobođeni Sloveni sa zanosom pojuriti u Evropu, zaraziće se sve do gubitka ličnosti evropskim formama, političkim i socijalnim, i na taj način moraće da prežive čitav i dug period evropeizma, pre nego što postignu makar išta u svom slovenskom značaju i u svom posebnom slovenskom pozvanju u čovečanstvu.

Razume se, u trenutku neke ozbiljne nevolje, svi će se ti Sloveni neizostavno obraćati Rusiji za pomoć. Jer, ma koliko da su mrzeli, spletkarili i klevetali nas pred Evropom, dodvoravajući joj se i uveravajući je u svoju ljubav, ipak će stalno i nagonski osećati (naravno, u trenutku nevolje, a ne pre) da je Evropa prirodan neprijatelj njihovom jedinstvu, bila je to i uvek će ostati; a što oni ipak postoje na svetu, to je, naravno, samo stoga što stoji ogroman magnet – Rusija, koja, neodoljivo sve njih privlačeći sebi, time održava njihovu celovitost i jedinstvo“.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, septembar 1877. godine

Dalje:

„I onda, kada posle pada boljševika svetska propaganda ubaci u sveruski haos parolu 'Narodi bivše Rusije, cepajte se!', otvoriće se dve mogućnosti: ili će unutar Rusije ustati ruska nacionalna diktatura koja će u svoje krepke ruke uzeti 'kormilo vlasti', ugasiti tu pogubnu parolu i povesti Rusiju ka jedinstvu, suzbijajući sve i svakojake separatističke pokrete u zemlji; ili pak takva diktatura neće nastati, i u zemlji će započeti nezamislivi haos pokreta, vraćanja, odmazdi, pogroma, raspada saobraćaja, nezaposlenosti, gladi, hladnoće i bezvlašća. Tada će Rusija biti zahvaćena anarhijom i prepustiće se svojim nacionalnim, vojnim, političkim i veroispovednim neprijateljima. U njoj će nastati onaj vrtlog pogroma i smutnje, onaj „Malstrom nečisti“, kada njeni pojedini delovi počnu da traže spas u 'bitisanju za sebe', to jest u raščlanjavanju. Naravno da će svi naši 'dobri susedi' ushteti da se okoriste tim stanjem anarhije; započeće svakojaka vojna mešanja pod izgovorom 'samoograđivanja', 'pacifikacije', 'zavođenja reda' i tako dalje. Prisetimo se 1917-1919. godine, kada samo lenjivci nisu uzimali rusko bogatstvo koje je ležalo 'na izvol`te'; kada je Engleska potapala savezničke ruske brodove pod izgovorom da su postali 'revolucionarno opasni', a Nemačka prigrabila Ukrajinu i doprla do Dona i Volge. I evo, 'dobri susedi' će opet primeniti sve vrste intervencije: diplomatsku pretnju, vojnu okupaciju, otimanje sirovina, prisvajanje 'koncesija', pljačku vojnih zaliha, pojedinačno partijsko i masovno podmićivanje, organizaciju najamnih separatističkih bandi (pod nazivom 'nacionalno-federativnih armija'), stvaranje marionetskih vlada, raspirivanje i produbljivanje građanskih ratova po uzoru na kineski. A nova Liga nacija pokušaće da uspostavi 'novi poredak' putem rezolucija (Pariskih, Berlinskih ili Ženevskih) donetih u odsustvu, a usmerenih na suzbijanje i raščlanjavanje nacionalne Rusije. Pretpostavimo na trenutak da svi ti 'slobodoljubivi i demokratski' napori privremeno budu krunisani uspehom i Rusija bude raskomadana. Šta će to iskustvo dati narodima Rusije i susednim silama?

Po najskromnijem proračunu – do dvadeset posebnih 'država' koje nemaju ni nespornu teritoriju, ni vlade s autoritetom, ni zakone, ni sudove, ni vojske, ni nesporno nacionalno stanovništvo. Do dvadeset ispraznih naziva. Ali priroda ne trpi prazninu. I u te nastale političke jame, u te vrtloge separatističke anarhije pokuljaće ljudska poročnost: kao prvo, revolucijom odškolovani pustolovi sa novim prezimenima; kao drugo, plaćenici susednih sila; kao treće, strani avanturisti, vojnici sreće, špekulanti i 'misionari'. Sve to biće zainteresovano za odugovlačenje haosa, za antirusko agitovanje i propagandu, za političku i versku korupciju.

Polagano, decenijama će se oblikovati nove, odvojene ili otcepljene države. Svaka će sa svakom susednom, povesti dugotrajnu borbu za teritoriju i za stanovništvo, što će značiti beskonačne građanske ratove u granicama Rusije.

Stalno će se pojavljivati novi gramzivi, okrutni i bezočni 'pseudogenerali' da za sebe stiču 'subvencije' u inostranstvu i počinju novi pokolj. Dvadeset država izdržavaće 20 ministarstava (u najmanju ruku 200 ministara), dvadeset parlamenata (najmanje 4.000 poslanika), dvadeset vojski, dvadeset štabova, dvadeset vojnih industrija, dvadeset obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi, dvadeset policija, dvadeset carinskih i zaštitnih sistema i dvadeset diplomatskih i konzularnih predstavništava razbacanih po čitavom svetu. Dvadeset upropašćenih budžeta i novčanih jedinica zahtevaće nebrojene devizne zajmove; zajmove će davati 'sile' uz jemstva – 'demokratske', 'koncesione', 'trgovinsko-industrijske' i 'vojne' vrste. Nove države postaće kroz nekoliko godina sateliti susednih sila, strane kolonije ili 'protektorati'. Iz istorije nam poznata federativna nesposobnost ruskog stanovništva i podjednako istorijski dokazana njegova težnja ka 'samostalnom figurisanju' dovršiće posao: niko se neće ni setiti federacije, već će ih uzajamna razjarenost ruskih suseda primorati da inostrano ropstvo pretpostave sveruskom ujedinjenju.

Kako bismo oslikali Rusiju u stanju tog dugotrajnog bezumlja, dovoljno je da zamislimo sudbinu 'Samostalne Ukrajine'. Ta 'država' moraće da najpre stvori novu odbrambenu liniju od Ovruča do Kurska i dalje preko Harkova na Bahmut i Mariupolj. Sledstveno tome, moraće se 'narogušiti' frontom protiv Ukrajine i Velikorusija, i Donska vojska. Obe susedne države znaće da se Ukrajina oslanja na Nemačku i njen je satelit; i da će u slučaju novog rata između Nemačke i Rusije nemačka ofanziva od samog početka krenuti od Kurska na Moskvu, od Harkova na Volgu i od Bahmuta i Mariupolja na Kavkaz. To će biti nova strateška situacija u kojoj će tačke dosadašnjeg krajnjeg napredovanja Nemaca postati polazne tačke.

Nije teško zamisliti ni to kako će se prema toj novoj strateškoj situaciji odnositi Poljska, Francuska, Engleska i Sjedinjene Države; brzo će se dosetiti da priznati 'Samostalnu Ukrajinu' znači dati je Nemcima (tj. priznati da su i Prvi i Drugi svetski rat izgubljeni!) i snabdeti ih ne samo južnoruskim žitom, ugljem i gvožđem, nego i prepustiti im Kavkaz, Volgu i Ural. Time može započeti otrežnjenje Zapadne Evrope od 'federativne' opijenosti i opšteruskog raščlanjavanja.

Ali, Rusija kao plen prepušten pljačkanju predstavlja veličinu koju niko neće savladati, na kojoj će se svi posvađati, koja će izazvati neizmerne i neprihvatljive opasnosti za čitavo čovečanstvo. Svetska privreda, ionako izbačena iz ravnoteže gubitkom zdrave proizvodnje Rusije, suočiće se s tim da će ta jalovost desetinama godina potrajati. Svetska ravnoteža, ionako već klimava kao nikada pre, biće osuđena na nova neviđena iskušenja. Raščlanjavanje Rusije ništa neće dati dalekim silama i neverovatno će učvrstiti najbliže susede – imperijaliste. Upravo Samostalna Ukrajina jedina može biti 'odskočna daska' koja vodi Nemce ka svetskom vođstvu“.

Ivan Iljin, 1948. godina

I poslednje:

„Rusi! Ja se sada obraćam svim Rusima, žitelje Ukrajine i Belorusije na Balkanu takođe smatraju Rusima. Pogledajte na nas i zapamtite – s vama će da urade isto to, kada se razjedinite i pokažete slabost. Zapad – taj besni pas na lancu, će vas ščepati za grlo. Braćo, pamtite sudbinu Jugoslavije! Ne dozvolite da s vama isto tako postupe!“

Poslednji intervju Slobodana Miloševića

Šta u svoje ime mogu svemu tome dodati? Lično ja ništa. Prosto mislim da su ti ljudi, koji su svoje živote proživeli u razno vreme i razne živote, uistinu shvatali šta je to razjedinjavanje slovenskog sveta, i do čega će to dovesti. Zato mi se čini da svaki zdravomisleći čovek koji pokušava da se snađe u zbivanjima, ne samo i ne toliko čitajući i gledajući ove ili one televizijske emisije, već se okrene dubljem poimanju ove situacije preko ovih velikih ljudi, može da izvuče zaključke kako živeti i kako dalje postupati.

Zapravo, to je sve što sam hteo da kažem. Hvala.

http://www.youtube.com/watch?v=3lucjNoNPJY 

Sa ruskog prevela Sava Rosić

 

Mihalkov o ukrajinskoj krizi (2)

(Prepiska među filmskim radnicima iz Ukrajine i Ruske Federacije, objavljeno 13. marta 2014.)

mihalkov 2

Pozdravljam na našem kanalu „Besogon-TV“ naše pređašnje prijatelje i nove, i hteo bih da se opet obratim, da tako kažem, pomalo epistolarnom, čitačkom žanru. Jako me je uzbudio toliki broj odziva na naš prethodni „Besogon“, na čitanje naših velikih predaka i klasika o slovenskim odnosima, za koje se ispostavilo da su i danas vrlo aktuelni. Priča se nastavlja, i zato bih želeo da vas obavestim da je na adresu filmskih radnika Rusije stiglo pismo naših kolega iz Ukrajine – vrlo iskreno pismo, vrlo zainteresovano pismo, vrlo bolno pismo i, umnogome, verovatno tačno. Potpisali su ga i Kira Muratova i Larisa Kadočnjikova i Roman Balajan i još priličan broj ljudi. Pročitaću vam samo izvode:

„Dragi prijatelji, kolege,

Godinama smo, čitavih desetleća, bili zajedno sa vama – radeći istu stvar, praveći filmove u okviru jedinstvenog kulturnog i filmskog prostora. I evo, sada se dešava ono što je donedavno teško bilo i u najstrašnijem snu zamisliti: ruska vojska na teritoriji Ukrajine, rat svakog trena može postati stvarnost, jeziv i neizbežan. U Ukrajini je poslednjih godina uspostavljen režim čiji učesnici su se uglavnom bavili pljačkanjem nacionalnog bogatstva, rušenjem sudskog sistema, samog morala, ignorisanjem prava ličnosti. Završilo se ustankom naroda, ustankom koji je doveo do pada Viktora Janukoviča i njegovog bekstva iz zemlje.

Kijevski Majdan, koji je postao simbol promena, okupio je pod svoje zastave ljude raznih nacionalnosti i verovanja. Njih ujedinjuje vera u progres zemlje, u vrednosti demokratije, visoke kulture. Predstave o Majdanu, nametane od strane mnogih javnih glasila Rusije, koji navodno čine sve sami „fašistički banditi“ i „militantni nacionalisti“, nisu ništa drugo do propagandistički mit. Nacionalistička i, tim pre, čovekomrzačka retorika nikada nije određivala ideologiju Majdana. A najveću neistinu predstavlja tvrdnja o ograničavanju, pa čak i proganjanjima ruskojezičnih ljudi. Komplikacije nastalog prelaznog perioda svakako postoje, ali su sasvim drugog svojstva. Tim je čemernije uviđati da smo svi mi taoci ambicija političara, vođenih sopstvenim ciljevima, vrlo dalekim od interesa ljudi“.

Takoreći, poziv da se odgovori na to pismo. A u odgovoru na pismo ukrajinskih filmskih radnika, u ime naše zajedničke društvene organizacije, Saveza filmskih radnika Rusije, koji ima preko 5.000 članova, 11. marta 2014. jednoglasno je prihvaćeno obraćanje ukrajinskim kolegama. Iz njega ću vam takođe pročitati po mom mišljenju važne postulate:

„Poštovane kolege i prijatelji,

Vaše obraćanje nama, filmskim radnicima Rusije, otvoreno svedoči o stepenu poverenja i iskrenosti koji postoji između naših zemalja i naroda, naših Saveza filmskih radnika, kolega i prijatelja! Vaša težnja da nam iznesete 'svoj bol' i saslušate nas – zalog je pozitivnog rešenja nastalih problema. U to smo uvereni! Mi delimo vaše negodovanje povodom 'sistema vrednosti, morala, ignorisanja prava ličnosti', kako piše u vašem pismu, u vreme Viktora Janukoviča. Vi to bolje znate! Uvereni smo da je 'era Janukoviča' već u prošlosti, njegov 'voluntaristički režim' pre ili kasnije morao je da se završi, ali je trebalo da se završi na sasvim drugačiji način. Svaka politička promena ne može biti plodna ako se dešava uz kršenje ustava.

Zar mi da ne znamo kako je gomila rešavala sudbinu Rusije 1917. godine? Što je dovelo do užasavajućeg Građanskog rata i ubistva zakonitog cara sa čitavom porodicom. Pa makar se on i odrekao Prestola.

Da! Mi smo za što skorije rešavanje situacije u Ukrajini. Mi smo, kao i vi, za smenu vlasti i opšteg koordinatnog sistema na zakonit način.

Da! Mi smo za tradicionalno dobrosusedske odnose između naših zemalja i naroda!

Da! Mi smo za neprekidno trajanje veza između filmskih radnika, koje će uvek biti sa nama!

Ali, istovremeno se ne možemo složiti s time da 'trg' rešava sudbinu zemlje koja nam je draga.

Mi smo protiv svake 'nametane' i aktivno širene ideologije koja je na vlast došla nasiljem jednog dela društva ili ambicija pojedinaca.

Mi znamo i cenimo vaše stvaralaštvo, poštujemo vaš lični stav kako u umetnosti tako i u životu.

Ali u ovom presudnom času pozivamo vas da čujete mišljenje svih građana Ukrajine, da oslušnete, ako nađete za shodno, i to kako reaguje većina žitelja Rusije na ono što se u vašoj zemlji zbiva. Mi ne možemo da budemo ravnodušni na izjašnjavanje ogromnog broja ljudi koji tradicionalno žive na jugoistoku Ukrajine i na Krimu, ma koje nacionalnosti oni bili. Oni su naši najbliži susedi koji ne žele da se pomire sa  t a k v o m  'smenom vlasti' i imaju, složićete se, 'pravo glasa'.

Molimo vas da saslušate i shvatite svakog ko hteo-ne hteo danas stoji na raznim stranama barikada, i sami smo za to spremni. Ali se može govoriti samo s onima koji to hoće. Kako se može razgovarati s onima koji, pre nego što započnu dijalog, spuštaju automatsku pušku ispred sebe na sto?

Uveravamo vas da Savez filmskih radnika Rusije sa svoje strane čini sve kako bi bol i gubici, o kojima pišete – a mi, verujte, iskreno saosećamo sa vama – što pre odu u prošlost.

Ali potrudite se da i nas razumete. Naša budućnost zavisi od toga koliko uistinu shvatamo našu potrebu jednih za drugima. I koliko mi u nadi na razumevanje shvatamo – naša kultura, istorija, jezik, moralne vrednosti i tradicije, sve u svemu, nikome osim nas samih nisu naročito potrebni. Pa sačuvajmo onda ovaj krhki, protivrečni, višenacionalni i za mnoge neudobni ali predivni slovenski svet sa svima onima koji su se u njega vekovima ulivali.

S nadom i ljubavlju,

Sekretarijat Saveza filmskih radnika Rusije“

Ovo pismo je odgovor na pismo koje smo primili iz Ukrajine od naših kolega. No, postoji još jedno pismo. Isto, ma kako čudno to zvučalo, kanda odgovor filmskih radnika Rusije kolegama iz Ukrajine. Do večeri 8. marta pismo je potpisalo njih 120. To je pismo filmskog saveza – to su ljudi koji su se otcepili od Saveza filmskih radnika, napisavši manifest – nama se ne sviđa, i takoreći su regionalna moskovska organizacija, i u ime svih filmskih radnika pišu sledeći odgovor:

„Sa bolom smo pročitali vaše pismo i saslušali vaše obraćanje. Opravdano govorite o antiukrajinskoj kampanji bez presedana s tim u vezi na državnim kanalima Rusije o narodnom ustanku protiv sramotnog režima Janukoviča. I mi smo, kao i vi, kategorično protiv laži u objašnjavanju za Ukrajinu sudbonosnih događaja, i tim pre protiv ruske vojne intervencije u Ukrajini. Isuviše mnogo toga nas povezuje pa da poverujemo sklepanoj propagandi. Zato odgovaramo lakonski i nedvosmisleno: ne sumnjajte u nas. Mi smo na strani istine i mi smo sa vama!“

I dalje sledi spisak potpisa oko 120 ljudi – to su Andrej Proškin i Pavel Fin, Smirnov, Manski, Hlebnjikov, Matizen, Dolinjin, Dvinski, Geljman itd. itd. Sve u svemu – imena poznata po ispadima protiv svega što je vezano za takoreći zvaničnu verziju, zvaničan život države i zemlje. Znate, to je uopšte razumljivo. S tim u vezi navešću Stolipinove reči o zajednicama te vrste:

„U Rusiji je odnos prema vladinoj vlasti odvajkada bio kritičan. Teško da postoji još neka zemlja na svetu, osim Rusije, gde bi nezadovoljstvo vladom bilo toliko postojano i hronično. Vlada je u Rusiji okrivljena za sve – čak i za ono što čini sama zemlja unutar sebe, u nedrima svog duhovnog i ekonomskog života. Pijanstvo, ispadi, besposličenje, razvrat vladaju gotovo na svakom koraku – kriva je vlada: ili je do toga dovela, ili ne ume da obuzda i usmeri na pravi put. A počne li vlada da preduzima mere, poziva na rad, na red – novi vapaji: tiranija, gaženje sloboda! itd. itd“.

Znate, to je ona kategorija ljudi koji bi, da su, recimo, živeli 1380. godine, proklinjali Donskog zbog toga što je uvredio Mamaja, a 1812. godine žigosali Kutuzova zbog smrzavanja Francuza, a 1905. godine pisali pozdravne telegrame mikadu – japanskom caru – kada je Japan pobedio u ratu sa Rusijom i potopio tamo čitavu našu rusku mornaricu. Znate, čini mi se, toj kategoriji ljudi - ja bih lično, pošto oni uvek, uvek, bilo kojim povodom, ovako ili onako staju u opoziciju - mislim da bi bilo ispravno da im se daju prostorije konsultanata, recimo u Dumi ili Savetu federacije, ili u organima vlasti. I, recimo, podnosi se neki predlog u Dumu, i odmah njima na sto, oni gledaju, čitaju i kažu: ama jeste li pri zdravoj pameti, ne dolazi u obzir – znači da zakon treba odmah prihvatiti u prvom čitanju. A ako kažu: ovo je ono što treba – nikad, zaboraviti na taj zakon. Zato što oni uvek, ovako ili onako, postoje protivrečeći interesima većine stanovništva zemlje. A danas to vrlo izrazito i jasno vidimo. Mislim da delim ozbiljnu zabrinutost naših kolega u Ukrajini, čak se mogu složiti da neupućeni mogu pomisliti kako je filmski savez pravičan u svom pâtosu, u zanetom da tako kažem podržavanju onoga što se zbilo na Majdanu. Ali, bez udubljivanja, hteo bih da prosto podsetim... Evo, naprimer, izjave postavljene na sajt zvanično priznate partije „Sloboda“ – Tjagnjiboka:

„Da bi se stvorila stvarno ukrajinska Ukrajina – fizički likvidirati svu ruskojezičnu inteligenciju i sve ukrajinofobe (brzo, bez suđenja i istrage streljati; spisak ukrajinofoba u svojoj opštini može da sačini bilo koji član „Slobode“), pogubiti sve članove antiukrajinskih partija i organizacija, ne samo proruskih nego i prorumunskih, promađarskih, protatarskih... Prokleta židovska zajednica na to ne obraća pažnju. Ta cionistička „zajednica“ teži tome da Ukrajinci zauvek nestanu. Ukrajina ima taoce – Jevreje. Ako globalizatorska „zajednica“ uvede svoju vojsku, onda će u Ukrajini početi pravi holokaust za Jevreje... Ruskojezična amorfna biomasa živih želudaca... To stado treba likvidirati negde do 5-6 miliona jedinki. Za 45-milionsku Ukrajinu nestanak 6 miliona biće neprimetan“...

U redu, recimo da pojedini nejasni momci, kojih je vrlo malo, ne mogu da odgovaraju za čitav Majdan, apsolutno mogu da se s tim složim, ali to je sajt partije koja ulazi u ukrajinsku Radu. Štaviše, reći ću vam kako mi se čini da su Tjagnjibok i Jaroš – shvatljivi, oni su neprijatelji. Sa neprijateljima se može i mora ili ratovati, ili se može dogovoriti. Ali zato s onim amorfnim, nerazumljivim, nejasnim, koji prilično brzo menjaju obojenost i usmerenje, poput, recimo one trojke koju čine sektaš, grkokatolik i Kličko, koji se na političkom ringu pokazao kao mekani bokser; to su ljudi sa kojima se čak ne može ni dogovoriti, pošto oni stavljaju potpis na dokument kojim se u potpunosti lišava vlasti Janukovič – on je sve predao, on je nesposobnjaković, nečastan, lažljivac i kukavica, skupa sa čitavom njegovom klikom. I ako ste od njega dobili to što ste hteli, zašto onda to niste ispunili? Zbog čega? Primorali su vas? A ako su vas primorali, onda se u meni realno javlja pitanje za onu vlast koju neko sa trga može da primora da učini ovo ili ono. Zato ja u dotičnom slučaju sa većim poverenjem, ako hoćete, ma kako to zvučalo, mogu da se odnosim prema onim ekstremistima, zato što su oni jasni, razumljivi, i jasno je šta treba da se radi. Ali zato šta da se radi s onima koji su neosetljivi kada se izrečene parole i data obećanja ne sprovode – to je kudikamo strašnije, kudikamo strašnije. Polazeći od svega toga ja jako, jako i jako, u ime svih filmskih radnika našeg ogromnog Saveza, izražavam podršku od sveg srca našim kolegama, zato što oni svakako ni za šta nisu krivi, i jako verujem u to da će se, ovako ili onako, sve rešiti ispravno i mirno, kako i treba da se reši. I jako molim sve da ovako ili onako pokušaju da svakog čuju, svakog čuju. Zato što nezavisno od toga kako se ruska propaganda ponaša, ili kako se ukrajinska propaganda ponaša, svi mi ovako ili onako ne možemo a da ne osećamo opštu temperaturu. Može se neko prikazivati a neko ne, ali unutrašnju temperaturu dužni smo i mi i vi kao umetnici da osećamo i da odgovaramo tome, da donosimo odluke u skladu sa našom savešću, čašću i profesionalnim bratstvom.

Eto, to je sve što sam želeo da vam danas ispričam, pročitam i iznesem vam novosti koje su stigle u Savez, a donekle i da iznesem svoju tačku gledišta povodom onoga što danas svakoga brine. Doviđenja do sledećeg susreta.

http://www.youtube.com/watch?v=D9oUyEOEdA8

Sa ruskog prevela Sava Rosić

 

Mihalkov o ukrajinskoj krizi (3)

(Pismo stanovnika Harkova o nezavisnosti i slobodi Ukrajine i prisećanju ko su Ukrajinci, objavljeno 16. marta 2014.)

mihalkov 3

Pozdravljam sve nove i stare posetioce našeg „Besogona* TV“ i hteo bih da vam opet nešto pročitam, što je mene lično veoma dirnulo. To je prosto pismo, otvoreno pismo jednog žitelja grada Harkova, napisano bukvalno ovih dana. Zove se „Oslobođenje. Pismo jednog žitelja Harkova“. Objavljeno je 6. marta ove godine.

"Šta nam svakog dana neprestano govore naši rukovodioci?

Da smo već 23 godine nezavisni i slobodni. Mi nismo robovi, mi nismo marva, mi smo gotovo Evropljani. Zar to nije nešto najlepše što nam se moglo desiti. Zbacili smo sve okove koji se uopšte mogu zbaciti. Oslobodili smo se od krvavih tirana, od krvave istorije. Od svega što nas je povezivalo sa „njima“.

Našom zemljom se već odavno, gotovo četvrt veka širi takav vazduh Slobode, Jednakosti, Bratstva, kakvog nigde više nema. Zar nije tako? Zar ne treba da se time neprestano ponosimo? Nismo li to želeli i nismo li tome stremili svih ovih godina?

Zar to ne slušamo na televiziji i Internetu svakog minuta? Spremni smo živote da damo za tu slobodu!!! To je naša najviša vrednost. Viša od nje ne postoji.

Nema ničeg važnijeg na ovom svetu od naše nezavisnosti. Dalje ruke od Ukrajine. I tako dalje i tome slično...

A od koga smo nezavisni? Kao zemlja, kao narod? Na minut... prosto razmislite. Kome pripada vlast? Narodu?

Ili tajkunima? Ko se svih ovih godina bogatio? Narod ili oni, ti koji vode računa o narodu, koji najglasnije viču o našem jedinstvu i našim slobodama? Čiji televizijski kanali i sajtovi nam to svakog minuta ponavljaju?

Zašto nam svaki predsednik koga izaberemo svaki put obećava toliko svega... i zašto sve ovo vreme nismo dobili ništa osim te „slobode“ i „nezavisnosti“, radi koje smo sada spremni da umiremo u borbi sa zlobnim i podmuklim susedom?

Svako od nas duguje preko 3.000 dolara. Svako, uključujući odojčad! To je naš dug čitavom svetu – 140 milijardi dolara. Gde su te pare? Nema ih! A dugova ima. I ti, i ja, i svaki član naših porodica treba da ih otplaćuje.

Eto, takva nam je nezavisnost. Može li dužnik da bude nezavisan, kako nam sve vreme ponavljaju?

Upravo to i jeste naša glavna vrednost? Da vraćamo dugove? A ta vrednost, uzgred, iz godine u godinu raste.

A kome je svih ovih godina glavna vrednost – Nezavisnost  - služila? Vlasti, političarima i tajkunima? Prikrivajući se izborima, primoravali su nas da svaki put opet biramo bučne političare. Koji su nam iznova i iznova obećavali procvat. I iznova i iznova to se nije dešavalo. Tačnije, do procvata je dolazilo kod vlasti, političara i tajkuna. A mislite li da ćemo ovoga puta imati više sreće?

A možda upravo za tajkune glavnu vrednost predstavlja nezavisnost? Nezavisnost od naroda. Sloboda da pljačkaju, kradu, sloboda da lažu i pujdaju nas jedne na druge.

Sve što nas okružuje, što su gradili naši roditelji, očevi, pripada njima. Uspelo im je da, hipnotišući nas rečima o slobodi, demokratiji i nezavisnosti, prigrabe sve! Oni uzimaju kredite, grade zamkove, vile, jahte. Oni imaju račune u inostranstvu, a njihovi potomci studiraju na najprestižnijim i najskupljim univerzitetima na Zapadu. A mi za to plaćamo!

A ako posumnjaš u vrednost takve nezavisnosti, onda si izdajnik, prodao si se Moskvi i lično Putinu.

Nije li tako?

A možda smo tokom ovih godina postali nezavisni i slobodni od sopstvene istorije, sopstvenog jezika, sopstvenih korena i predaka?

Primorali su nas da se odreknemo od sopstvenih podviga, velikih podviga i dostignuća našeg naroda. Našeg Velikog Naroda.

Ko zna zašto, naši junaci sada su oni koje su naši preci ubijali u Velikom Ratu. Kako se to desilo da rušimo svoje spomenike, spomenike našim precima, očevima i dedama. Pa to je naše sećanje. Kome je toliko potrebno da ga razori?

Opet se kao slaboumni pentramo na barikade. Dernjamo se kako ćemo ovog puta svakako početi da živimo kao u bajci. Po ko zna koji put nam se to već dešava, kakvo je to vrzino kolo? Kakva je to opsena?

Opet smo zbacili korumpiranu vlast. Već po ko zna koji put. I opet privid nade kao varka mami, došaptavajući iz svakog ugla da ćemo ovog puta svakako doživeti procvat i svi će prosto crći od zavisti.

Tokom ovih godina izgubili smo preko šest miliona naših građana. To su nemoguće brojke. U doba mira. To je blizu ukupnih civilnih gubitaka SSSR u najstrašnijem ratu u istoriji čovečanstva. A mi smo ih izgubili u doba mira, nezavisnosti i demokratije.

Šta smo to postigli za 23 godine ove omamljujuće slobode? Čime možemo da se ponosimo?

Time što naše žene neguju starice ili rade u bordelima? Što naši muškarci konkurišu sa poljskim za pravo da beru jagode u Portugaliji, ili sa Moldavcima – da polažu pločice u Rusiji? Što nemamo normalnu vojsku koja može da nas odbrani, a sada nemamo ni miliciju? A naša deca su spremna da se tuku s isto našim sinovima i očevima iz Berkuta**?

Preostaje nam da se ponosimo što smo Ukrajinci. I to je jedini naš povod za ponos?

Zašto pokušavamo da obelimo izdajnike i od njih načinimo junake? Gde su naši pravi junaci koje za čitav svet zna? Gde je naš Šekspir, Ajnštajn, Gagarin? Bilo ko – da nam pruži tračak nade i vere?

Odvrati na minut pažnju od svega i posedi u tišini. Pokušaj prosto da razmisliš: gde je sve ono što smo imali?

Zašto smo se odrekli naših pobeda? Zašto smo raščeprkali sebi rane sa gladomorom*** i sedimo, ridamo? Kako se time može nadahnuti, nešto stvarati i graditi pod takvom ideologijom?

Čekder! Ali to smo mi lansirali prvi satelit! To smo mi pobedili Napoleona, Hitlera, Turke i Šveđane i još gomilu drugih narodnosti i plemena koji su dolazili na našu zemlju!

To smo mi stvorili najveličanstveniju i najveću zemlju u istoriji čovečanstva! To smo mi stvorili nuklearke i atomske bombe! To se nas donedavno bojao i poštovao nas čitav svet! Gde je to sada? Gde? Zašto smo se odrekli toga da budemo veliki narod i prihvatili sudbinu uvređenih? Ko nam je ukrao našu istoriju i naše pobede? Rusija? Moskalji****?

Mi smo dozvolili da nam to učine, sami smo se odrekli sopstvenog pamćenja, sopstvenih predaka, podviga. Poverovali u nove lažljive idole i junake. Sitne i ništavne, u poređenju s onim što smo donedavno imali. Zar se mogu porediti Gagarin i Bandera (Stepan Bandera (1.1.1909. - 15.10.1959.) je bio ukrajinski ekstremni nacionalist, teroristkvisling i na kraju agent zapadnih tajnih službi – prim. red.)?

Kijevom hodaju idejni momci pod maskama i sa motkama. Jedan deo naroda spaljuje žive iz drugog dela. Pucaju jedni u druge. Kako smo to dozvolili? Opet verujemo novoj revoluciji, novim obećanjima.

Zašto smo postali jadni, neprestano se dernjajući kako smo nezavisni i slobodni.

Ukrali su nam prošlost, sada kradu ostatke budućnosti. Svoju decu iz lažnih udžbenika učimo lažnoj istoriji. Kako je to moglo da nam se desi? Šta se to zbilo?

Zavidim žiteljima Rusije, zavidim tim „kacapima“**** i „moskaljima“!

Zavidim njihovoj Olimpijadi i njihovoj vojsci; imam mnogo poznanika a imam i rođaka u Rusiji. I vidim kako se menjaju i rastu.

Oni veruju svom Predsedniku. Oni veruju u svoju vojsku. Oni se ponose svojom velikom istorijom, svojim dostignućima i pobedama.

A to je bila naša zajednička istorija... i pobede i dostignuća. Sve donedavno. Oni su se pomirili sa samima sobom. Njih baš briga za Zapad koji mi bogotvorimo. I oni idu dalje i razvijaju se, ma šta nama pričali na našoj televiziji i na našim forumima.

I ja shvatam da to mi gubimo, a ne oni. Mi slabimo, a oni jačaju.

I ma koliko glasno mi vikali „Živela Ukrajina!“ to se više ne može zaustaviti.

Sasvim nedavno besmo zluradi kada se njima dešavala Čečenija.

A sada su Čečeni ništa manje Rusi od samih Rusa. Spremni su da se bore za svoju preporođenu i Veliku Zemlju, čiji su deo. I već čečenskim bataljonima plaše nas. Kako se to desilo???

Pa oni su sve donedavno ubijali jedni druge. A razlog je prost: Čečeni su uzmogli da se sete da su oni Rusi, i da su deo Velike Zemlje i Velikog Naroda.

Mi smo zluradi kada se kod njih dešavaju teroristički akti i katastrofe.

A oni ih svaki put savladaju i postaju jači! Premda je čitav svet protiv njih!

Oni padaju i ponovo ustaju. Stoje i cere se. Samo što kroz zube pljuju krv.

A mi vičemo da su to oni robovi. Da će se uskoro raspasti, cena nafte će pasti, NATO će napasti, i na njih će se obrušiti nove kazne.

Ali, oni – to smo mi! To mi pljujemo u svoj odraz. Sami u sebe.

Moramo se obavezno setiti da smo mi jedna celina. I kada počnemo to da shvatamo i uviđamo, doći će onaj osećaj koji je nekada postojao u našim precima. Osećaj unutaršnje snage, nade, vere i ponosa zbog toga što smo i mi Rusi.

I nije važno ko su naši preci: Ukrajinci, Tatari, Jevreji, Burjati ili Uzbeci. Nije važno koje smo vere: katoličke, pravoslavne, muslimanske ili jevrejske. Nije to glavno. Glavno je to da smo Rusi! I mi smo deo Velikog naroda i Velike zemlje.

Da, naša Velika Zemlja i Veliki Narod još imaju probleme. Ali ako se setimo da smo Rusi, promeniće se sve i zauvek! I toga se boje svi.

Boje se da ćemo se toga setiti i ponovo biti zajedno.

I zato se sa svih strana plete ova paučina laži, izmišljotina. Sva ova zloba i mržnja podržava se i kod nas i u Rusiji.

Oni nam ne daju da se probudimo. A ako se ne setimo ko smo, više se nikada nećemo probuditi.

Povodom nastale situacije, okupacije i ostalog.

Ko to najglasnije viče kako treba da branimo „našu“ nezavisnost, jedinstvo i slobodu? Isti ti činovnici, tajkuni i poslanici. Oni se užasnuto boje da će za sve što se ovih godina desilo sa našom Otadžbinom morati da odgovaraju.

A možda ovo nije okupacija? A možda se to odigrava oslobođenje? To su došli naši, kada već gotovo da uopšte nije preostalo nade, kada smo se već gotovo predali.

I treba da skupa ustanemo i uništimo sve te lažljive političare, tajkune, gradonačelnike i činovnike koji nam zapenjenih usta viču da idemo da umiremo! Da umiremo za njihove vile, jahte i zamkove, za njihove račune u bankama, za njihovu slobodu da pljačkaju i nezavisnost od odgovornosti za svoje postupke.

Shvatam ja da će ovaj manifest isecati sa Interneta. Biće hiljade zlobnih komentara, vikaće da sam izdajnik, da sam se prodao Putinu, da sam kacap, seljober i moskalj. Meni je svejedno. Znam da je istina na mojoj strani.

Ja sam rodoljub Ukrajine, pravi rodoljub, i sada se rešava sudbina mog naroda i moje Ukrajine.

Mi ćemo se ili setiti ko smo, ili ćemo prosto nestati.

Ja volim moj ukrajinski narod, svoje pretke i svoju kulturu.

Ja sam Ukrajinac, ali sam iznad toga Rus!“

Andrej Avramenko, grad Harkov

besogon tv 2

Ako na tren razmislim, nemam nikakav komentar na to, ni pitanje. Svakom žilicom, čitavom kožom osećam taj pravi, iskreni bol koji je nadvladao strah od onog što može da usledi posle objavljivanja ovog pisma. Jako verujem da se to neće desiti. Ali bih želeo da ovo pismo prožme svakog i ovde i u Ukrajini. To je svima nama jako važno.

Eto, to je sve što sam danas želeo da vam kažem. Oprostite što ima mnogo čitanja, ali drugačije nije moguće. Do sledećeg susreta – doviđenja.

 

* Sveti Nikita Besogon – isterivač besa (zloduha). Po crkvenom predanju, ruka velikomučenika Nikite Gotskog čuva se u manastiru Visoki Dečani.

** Berkut (carski orao) – naziv jedinica za specijalne namene.

*** Gladomor – pomor glađu 1932-1933. godine.

**** Moskalj, kacap (kasapin) – prezrivi nadimci za Ruse.

http://www.youtube.com/watch?v=wfsArL_0keg

Sa ruskog prevela Sava Rosić

 

Propuštene prilike u prethodnim ratovima

(Mišljenje maršala Rokosovskog, kako se mogla pobediti Rusija i slučaj generala Vlasova)

Evo i doprinosa temi redakcije Balkanmagazina kroz izvode iz knjige “Tri diktatora, Hitler, Staljin, Tito – psihopolitička paralela”, dr Vladimira Adamovića koji opisuje kako je Staljin paranoično uništavao svoje neprijatelje ali možda i sa racionalnim motivom.

“Staljin je želeo da neutrališe svaku mogućnost stvaranja marionetske vlade. On nije video (a nije mogao da vidi zbog svog načina razmišljanja) drugu mogućnost do da svoje političke protivnike uništi i fizički, jer nije bio siguran, zbog svog osnovnog nepoverenja u sve i svakog, da ti isti politički protivnici - ukoliko ostanu živi - neće biti jezgro oko kojeg se mogu okupiti članovi vlade, koja bi sarađivala sa Hitlerom.

Njemu je bilo potpuno jasno (što Hitleru izgleda nije bilo nikada), da Treći rajh ne može uništiti Sovjetski Savez spoljnim napadom. Najbolji primer za to je jedno izlaganje Rokosovskog (Rokosovski, Konstantin Konstantinovič,  Varšava 1896 - Moskva, 1968, sovjetski maršal, rođen u Poljskoj, član boljševičke partije od 1919. godine). Posle završetka rata, Rokosovski, jedan od najboljih sovjetskih vojskovođa, bio je poznat među vojnim teoretičarima kao dobar analitičar problema - šta bi bilo da se nije desilo... Na pitanje, da li je Nemačka mogla da pobedi Sovjetski Savez, Rokosovski je odgovorio:

“To je pitanje izvanredno zapleteno. Puštam na stranu taktičke pogreške, koje je počinio Hitler. Razmatram samo temeljnu i stratešku stranu. Da li su Nemci počinili pogrešku kod napada na Moskvu 1941. umesto da se bace na Staljingrad? Odgovor je jasan. Zauzimanje Staljingrada 1941. godine odrezalo bi nas od najvažnijih petrolejskih izvora. A bez nesmetanog raspolaganja sa Bakuom, motorizovani rat i rat u vazduhu ne bi bili više mogući.

Ali ratno stanje između nas ne bi se ukinulo jednim jedinim potezom. Borba bi se nastavila do ulaska SAD u rat. Hitler je imao da se bori na dva fronta, što je po svaku cenu hteo izbeći i čega se nemački generalštab više plašio nego sam Hitler.

Nemačka komanda se nadala da će se nakon pada Moskve kod nas stvoriti politički i upravni haos. Ali, kako Nemci nikada ne idu do srži stvari, nisu ništa pripremili da iskoriste takvu situaciju. Ustvari, Nemci nisu raspolagali sa ruskim političkim grupacijama, koje bi sarađivale sa Vermahtom.

Osnovna greška Vermahta bila je, jeseni 1941. godine, pokušaj vođenja dveju istodobnih ofanziva: jedne na Moskvu, druge na Rostov. Nemačke snage nisu bile dovoljne da frontalno vode dve operacije istih dimenzija. Naprotiv, bile su više nego dovoljne, da u 1941. dosegnu Staljingrad i Volgu još pre nastupa zimske kampanje. Ta kampanja na jugu je mogla od početka postići izvanredne političke rezultate. Nemačka komanda je imala kao pomagače ukrajinske grupe, politički vrlo uticajne. Uprkos ubistvu Konovaleca u Roterdamu, akciju ovih grupa nastavio je Meljnik koji se smestio u Prikarpatskoj Ukrajini. Čovek se mora čuditi što nemačka komanda nije više iskoristiila ukrajinske izdajice.

Politički prisiljen da traži završetak neprijateljstva u Moskvi, Hitler nije mogao istodobno tražiti i u Ukrajini, kao što je to učinio Karlo XII, iskoristivši kozačkog atamana Mazepu... Strateška pogreška pohoda sa dva osnovna cilja: Moskva i Staljingrad, onemogućila je Hitlera da iskoristi političke faktore i nametnula mu cilj - potpuno uništenje naših oružanih snaga. Ali to je bila ambicija strateški nemoguća...”

Dr Adamović dalje navodi:

“Oprezni Staljin neutralisao je svaku mogućnost stvaranja bilo kakve marionetske vlade. Da je u tome bio možda u pravu, pokazuje slučaj Vlasova (Andrej Andrejevič, 1901-1946). Vlasov je bio, kaže Aleksandar Vert, čovek bezgranične lične ambicije i jedan od Staljinovih omiljenih generala. On se brzo uzdizao prema vrhu hijerarhije u Crvenoj armiji. Tada su ga zarobili Nemci... Od dobrovoljaca među sovjetskim vojnicima što su ih zarobili, Nemci su formirali vojsku kojom je on zapovedao. Sigurno da je veliki broj od njih regrutovan metodom pristupi ili umri od gladi. Posle rata Vlasova su zarobili Amerikanci, predali Rusima i on je obešen”.

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...