Pukovniku nema ko da piše

Ana Radmilović

Politika neutralnosti koju, nekim čudom, niko nije razumeo a sada svi razumeju
(foto, Beograd, 19. mart 2014, Vojislav Koštunica pošto je podneo ostavku na mesto predsednika DSS)

Nešto pre nego je Vojislav Koštunica podneo ostavku na mesto predsednika DSS čuli su se glasovi iz stranke, tu i tamo, umereno ogorčeni, daleko od medija ali prisutni na Internet mrežama, nezadovoljni – opravdano – što DSS nije prešao cenzus, prvi put otkako ta stranka postoji.

Možda pukovnik i ne želi pisma, što neobično zvuči s obzirom na to da je služio jednoj ideji i da je u opisu pukovnikovog bića da, čak i penzionisan, priželjkuje da ga se neko seti. Vojislav Koštunica za sada ne želi da daje izjave za medije, formalno govori kako ne želi da bude predsednik i kako je njegova ostavka neopoziva, priča o volji naroda i slične stvari koje lepo zvuče -  ali možda iz usta nekoga ko nije dugi niz godina, nakon petooktobarskog smaknuća starog režima, vodio najmoćniju stranku u Srbiji.

kostunica ostavka

Vojislav KOštunica, posle ostavke, napušta sedište stranke koju je vodio 22 godine

Ostaje samo nagađanje

Pošto nije reč o početniku koji se naljutio na narod i rešio da neće više da se igra, a mi nismo gatare, veoma je verovatno da ćemo prave razloge ove, druge po redu ostavke (prva je bila 2008, po samoproglašenju kosovske nezavisnosti), saznati tek nakon nekoliko godina. Ukoliko ta stranka nastavi da postoji i ukoliko se iko bude interesovao za ovaj period srpske istorije i ukoliko, što je mala verovatnoća, Koštunici pođe za rukom da ne zaboravimo njega – imajući u vidu podatak da smo uspeli da zaboravimo mnogo toga, između ostalog i Kosovo.

Dakle, nemamo pojma zbog čega je ovo uradio. Kako kapetanu ne priliči da prvi skače s broda koji tone, kako argument Aleksandra Popovića (jednog od najpristojnih ljudi Koštuničine stranke) da se ovde radi o „džentlementskom činu“, zvuči samo pristojno ali ne i ubedljivo, kako se niko drugi do baš Aleksandar Popović nije prihvatio uloge privremenog predsednika – možemo samo da nagađamo šta se uistinu desilo.

Koliko god da su mnogi voleli Koštunicu u onom trenutku kada je DSS bio vodeća stranka, koliko god nelustriranih kadrova SPS i pragmatičnih tipova iz  malih demokratskih stranaka prešlo u redove DSS, toliko je bes onih koji su ostali do kraja - veći, a to je bes ljudi koje si ostavio bez posla. Praktični politički radnici otišli su mnogo ranije, negde kad je postalo jasno da će Srbijom dugo vladati DS (a dalekovidiji su znali da će to biti SNS) i ukrcali se na taj brod ili pomoćne mu čamce.

kostunica dao ostavku

Dakle, nemamo pojma zbog čega je ovo uradio

Šta je Srbiji donela petooktobarska epoha? 

Ili je to možda kraj petooktobarske epohe, po pisanju  nekih dnevnih listova?

Ukoliko je tako, postoji jedno pitanje pre ovoga. Šta je petooktobarska epoha? Ako je Koštunica njen simbol, iako mu je titula oduzeta čim je mamurluk slavljenika prošao, onda je to odlično.

Šta je Srbiji donela petooktobarska epoha? Prvo, Srbija se upisala u istoriju kao država koja je kidnapovala i predala svog bivšeg predsenika Haškom sudu – čime je priznala sve zločine koji su joj pripisani i čime je prestala da bude država. Šta je iz toga proizašlo? Rasprodaja društvene imovine, propast privrede, priznanje da smo genocidan narod koji se – ni manje ni više – upoređuje s jednom Nemačkom. Gubitnička psihologija (koja se kod Nemaca, čak ni dok su se izvinjavali za prave mašinerije smrti, nije zapatila) i, na kraju, zaborav. Oduzimanje Kosova, nešto kasnije sprdnja na račun tog Kosova, zaduživanje... 

Ako ovo zvuči kao da je svet za Slobina vakta bio lepši, ta će greška biti odmah ispravljena. Niko drugi, do taj vladar lično, nije stvorio ovo koje trenutno vlada Srbijom. Obuka je trajala tokom ratova (u kojima nismo učestvovali), kadrovi su birani po principu „ovaj je najluđi, daj mi njega za opoziciju“ ili „ovaj je glup, postavi njega za šefa carine“.

Politikantki soj na vlasti

Stvoren je sloj ljudi kojima je jedino zanimanje politikant (profesija političar već traži neka znanja) i taj sloj ili bolje reći soj ljudi ima osobine koje bi bile uvreda za bilo koju domaću životinju. Pomislila sam „pas“ i odmah se pokajala, pas gaji izvesne gospodske manire koji se u onog soja gube posle prvog dobijenog posla na račun neke stranke.

I sad stižemo do Koštunice. Ne postoji nijedan pripadnik ovog soja koji nije, pošto je od njegove stranke dobio neke benefite, svoj dalji politički razvoj gradio na pljuvanju i stranke i Koštunice i, u zavisnosti od ukusa, to je išlo od komentarisanja njegovog karaktera do optužbi za ubistvo Đinđića. Neko pametniji, nešto kasnije, shvatio je da za Koštunicu nema bolje reklame nego nabediti ga da je ubica – što, po prostom psihološkom mehanizmu, na prosečnog  posmatrača deluje upravo suprotno od želja onoga ko takve imbecilnosti servira.

Negde s prestankom napada, Koštunica je ostao sam sa svojim programom i sve manjom strankom. Programe niko ne čita (ako se mislilo da se oni obraćaju glasačima), sve manja stranka budi odbojnost kod samih članova, osećaju se izigrano kao neveste kojima je obećano bogatstvo, bogatstvo se potrošilo a mužik nije prihvatao poslove koji bi povratili imovinu.

Možda duguje odgovore

Ono jedino ozbiljno a koje se zajedno s rušenjem (ili novim rođenjem – kako reče Aleksandar Popović u jednoj TV emisiji) DSS urušava jeste etičke prirode. Činjenica je da je reč „legalizam“ postala predmetom sprdnje, mnogo pre nego je Koštunica dao ostavku. To je reč koju je neko vezao za njega a zatim od nje, zajedno s njim, napravio sinonim za već neku glupost. Dakle, reći za sebe da si legalista u Srbiji postalo je većom sramotom nego reći da te baš briga za moral dok imaš novac na računu. Isto važi i za državotvornost. Šta nas briga za državu ako od nje nemamo nikakve koristi sada i odmah. Takođe Kosovo, koje kao avet nečiste savesti jednog kolektivnog nesvesnog progovara agresivnim jezikom iz usta „običnog građanina“ koji „zna“ da je Kosovo laž i da su ljudi s Kosova profiteri.

Vojislav-Kostunica-posle-ostavke

Vojislav Koštunica, bio je predsednik države pa predsednik vlade

I na kraju, kao u svakom trileru, vratimo se na početak. Vojna neutralnost o kojoj je govorio Koštunica a za koju bi se, da sada raspišemo referendum, opredelila većina građana koji su takođe i neraspoloženi na temu EU i još gore - NATO, stvar je o kojoj sada priča Vučić (istina, s mnogo „ali“ u toj priči) i jedina je stvar koju bi mogao da priča bilo ko da je na vlasti.

Šta je, dakle, Vojislav Koštunica uradio sa svojom strankom s čijim se načelima slaže većina građana Srbije? Možda ćemo znati za koju godinu, možda će biti prekasno, kao što smo prekasno shvatili zašto je dao ostavku u trenutku kada to niko odgovoran ne bi uradio (2008), pozivajući se na neki parlamet ili volju naroda – što zvuči cinično, ako imamo u vidu da se ne radi o nekom omladincu. Možda posao otkrivanja zašto je Koštunica uradio to što je uradio sa DSS i nije na nama. Možda njegovo pismo, koje više skriva nego objašnjava, ne treba mi da tumačimo. Možda duguje odgovore. Ne svojim nezadovoljnim stranačkim saborcima koji su izgubili posao nego svima onima koji su ga shvatili ozbiljno, onima koji su glasali za njega, onima koji su smatrali da je on bio poslednji srpski državnik i onima koji su se odmah nakon petooktobarske instant-revolucije opredelili za ili protiv njega – ukratko svima.

A može, naravno, i kao penzionisani pukovnik iz naslova da započne jedan tih i miran život daleko od svih podlosti kojima je bio okružen tokom višedecenijskog političkog angažmana i da, tek ponekad, poželi neko pismo. Zvuči lepo ali ipak deluje kao da mu mirnog penzionerskog života neće  biti, ukoliko „osiguravajuće društvo“ već nekog od onih kojima je pomagao da dođu na vlast, ne odluči da je tako najbolje za sve. Ukratko, ukoliko nije isposlovao pametnije od svih svojih prethodnika, rivala i saradnika – što takođe nije nemoguće. Šta god pričali, šta god dopustio da se priča, šta god uradio – i dalje je malčice pametniji, što je podatak koji ne treba zanemariti. Ukoliko mu je pošlo za rukom ono o čemu maštaju mnogi političari i kriminalci - svaka čast. I sram ga bilo, u isto vreme. 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...