Dan Branioca Otadžbine

Sava Rosić

Smatram da bi i kod nas trebalo ustanoviti Dan Branioca Otadžbine. Predlažem da to bude 31. maj, dan Boja na Čegru iz 1809. godine
(ilustracija, poštanska marka NDH: Borba udružene Europe na ISTOKU)

U Rusiji je 23. februara obeležen Dan Branioca Otadžbine, dok se 9. maja slavi Dan Pobede u Otadžbinskom ratu. Mi Dan Branioca Otadžbine nemamo, kao ni Otadžbinske ratove, zato 9. maja slavimo dan Evrope!? Koje to Evrope? Iste one koja je nadirala (i dalje nadire) na Istok... Jer, Sovjetski Savez nije napala samo Nemačka nego udružena Evropa. Da, da – upravo tako piše na poštanskoj marki tzv. NDH: „Borba udružene Europe na Istoku“. Te i Hrvati, zdušno pomažući takvu „Europu“, čak do Staljingrada zabrazdiše...

marka ustase

Naša omladina u maju, đuskajući po trgovima i dalje izvodi sletove („sve je isto, samo njega nema“) pod novim nazivom Ples sa Evropom. A koliko puta nas je ta Evropa u 20. veku bombardovala? Mi pak odmah posle agresije iz 1999. godine obnavljamo Radost Evrope, primamo decu iz bombarderskih zemalja, a ne vodimo ih da odaju poštu i polože cveće, na primer, na grob malene Milice Rakić, ili makar na onaj zaboravljen i zapušten spomenik Večna vatra na Ušću, za koju se ispostavilo da je kratkovečna...

Doduše, tamo nije otišao ni onaj pilot „nevidljivog“ koji je imao obraza da dođe na mesto zločina, sve vadeći se kako je pred svako poletanje „molio Boga za živote ljudi“. S obzirom na broj žrtava – biće da se pogrešnom bogu molio. Da nije tužno bilo bi smešno... Zato je maršalu Fjodoru Ivanoviču Tolbuhinu, heroju Sovjetskog Saveza, Narodnom heroju Jugoslavije i počasnom građaninu Beograda, onomad ukinuta ulica u Beogradu. Sada se ponovo zove Makenzijeva. A po čemu je dotični Frensis Makenzi zaslužan za Beograd? Po tome što je negde u 19. veku kupio to područje, isušio ga i isparcelisao za prodaju. Tržišno, nema šta! Samo, da li je to dovoljno da ga ovekovečimo? Na kraju je zlosrećnom maršalu Tolbuhinu, posle negodovanja javnosti, ipak dodeljena ulica na rubu grada...

Koliko godina nam je trebalo da podignemo Spomenik pilotima poginulim u aprilskom ratu 1941. godine? A koliko godina će još proteći dok ne podignemo Spomenik pilotima koji su nas 1999. godine branili? Koliko srce i koliku hrabrost treba imati da se uopšte poleti protiv onolike armade! Posebna je priča gde se naši Junaci sahranjuju, a ko se sve diči mestom u Aleji velikana i Aleji zaslužnih građana na Novom groblju...

Britanac Robert Lafan napisao je 1918. godine knjigu Srbi – čuvari kapije. Kapije čega? Civilizovane Evrope! Potom nam je ista „civilizovana“ Evropa priredila, između ostalog, ciljano uništenje Narodne biblioteke u Drugom svetskom ratu (koji su po mišljenju izvesnog predsednika Srbi izazvali), a pedesetak godina kasnije i „humanitarno bombardovanje“, dok o nepočinstvima na Kosovu i Metohiji tokom gotovo 14 godina pod evropskom upravom (što skupa pod kapom NATO-a, što samostalno) ne vredi trošiti reči – svi smo svedoci.

Mislim da bi svakoga ko bobonja „mi moramo u Evropsku uniju“ (a samo mrijeti se mora!) trebalo uputiti na studijski boravak na Kosovo i Metohiju da se lično uveri kakav „raj“ je ista EU tamo uspostavila. Pa ako preživi – onda nek priča... Koliko je Srba nastradalo na KiM od juna 1999. godine pa do danas? A koliko počinilaca je otkriveno i kažnjeno? „Istraga je u toku“? Šta bi sa izveštajem Dika Martija o trgovini ljudskim organima? Tresla se gora – rodio se miš? Koji bolesni um je uopšte smislio takvu strahotu? Nije li rečita i sama gromoglasna ćutnja o tome, pa i histeričan smeh Bernara Kušnera u odgovor na novinarsko pitanje? Još nam i Dušan Bataković prenosi izjavu Martija Ahtisarija da smo kao narod krivi za sve od raspada Jugoslavije pa do Kosova! („Raspad“ – kakvo lažno ime za smišljeno razbijanje zemlje!) Nije mi jasno kako se to uklapa u NVO-pesmicu o tome kako se u Hagu sudi za individualne zločine.

Kad sam već kod Haga, nedavno je u Nebesku Srbiju otišao još jedan naš Junak i sužanj haškog Minotaura – general Milan Gvero, odrobijavši pet (PET!) godina zbog „zločina protiv čovečnosti“. Kakva sprdnja! Zločin protiv čovečnosti zavređuje najmanje doživotnu tamnicu! Dabome, u slučaju da ga je zaista bilo... Nedavno se navršilo i 10 godina od odlaska Vojislava Šešelja u Hag, a presuda (zbog „držanja zapaljivih govora“) još uvek nije izrečena... A koliki su („usled nedostatka dokaza“!) pušteni na slobodu ili (slučajno?) taman na vreme umrli da izbegnu pozivanje na odgovornost? Nedavno je i general Radoslav Krstić (svojevremeno u britanskom zatvoru „živ klan – nedoklan“) ponovo iz zatvora odveden u hašku sudaniju... Koliko srpskih glava je dosad uzidano u hašku Ćele-kulu? I koliki Srbi su tamo mrcvareni, ostavivši zdravlje i živce, stekavši samo mučne uspomene od soljenja živih rana? Uopšte, šta reći o sudu u kome je, na primer, general Momčilo Perišić prvostepenom presudom dobio 27 godina zatvora, da bi drugostepenom bio sasvim oslobođen? Na osnovu istih „dokaza“!

A ni onaj drugi sud koji, koliko znam, jedino mi zovemo „sudom pravde“ nije se proslavio nepristrasnošću (najblaže rečeno)... Sve više se priklanjam mišljenju Dragoša Kalajića kako su Srbi – poslednji Evropljani.

Smatram da bi i kod nas trebalo ustanoviti Dan Branioca Otadžbine. Predlažem da to bude 31. maj, dan Boja na Čegru iz 1809. godine, čije Junake Turci ovekovečiše Ćele-kulom. Takođe smatram da bi trebalo podići Spomenik Braniocima Otadžbine s uklesanim imenima svih naših znanih Junaka koji su se iz svojih običnih života, „strašnom mišlju prsah nadutijeh“, vinuli u nezaborav. Gde? Pa tamo gde je bio spomenik Đorđiju Petroviću Crnom, srušen u Prvom svetskom ratu, da bi na istom mestu Društvo prijatelja Francuske i Društvo nekadašnjih đaka francuskih škola dobrovoljnim prilozima podigli spomenik zahvalnosti Francuskoj, sasvim obesmišljen 1999. godine. Tako bismo imali gde da u srcu grada odajemo poštu svim našim Junacima koji su položili živote za to da potomci žive u miru i slobodi. Takvo mesto nije ni spomenik Neznanom junaku na Avali, jer je obeležje koje je dečaku-vojniku narod podigao na mestu pogibije izmešteno zarad travnjaka u podnožju Meštrovićeve kopije grobnice persijskog cara Kira, pošto je prethodno miniran srednjovekovni grad Žrnov na vrhu Avale (više o tome može se pročitati u knjizi istoričara Radovana Damjanovića Žrnov, srpski Avalon). Takvo mesto nije ni spomenik golom muškarcu na Kalemegdanu, delo istog Ivana Meštrovića, koga su beogradske gospođe svojevremeno s pravom proterale sa Terazija na Kalemegdan (i to leđima okrenutog gradu), zato što golotinja nema nikakve veze sa srpskom tradicijom. A za spomenike koje je vreme pregazilo (takvih ima i na drugim mestima, na primer u Tašmajdanskom parku) treba odrediti mesto negde na rubu Beograda.

Šta će na kraju biti sa ranjenom zgradom Generalštaba? Hoćemo li je sami dokrajčiti? I kako razumeti simvolično postavljanje reklame nemačke banke na ranjenu zgradu Saveznog SUP-a? Pogođena zgrada umesto bilborda – tržišno, nema šta! I koliko bih još mogla da nabrajam...

Uopšte, sve je smišljeno izvrnuto, izopačeno, izokrenuto, naopako! Srbi su se u tzv. NDH sami ubijali, sami pravili koncentracione logore (čak i jedinstveni logor za decu „Jastrebarsko“), sami bežali u Srbiju (kao i tokom „Oluje“). To nije bio genocid, zato je genocida bilo u pojedinačno uzetoj bosanskoj varošici (krivotvorenje i pabirčenje kako bi se namakao zadati broj žrtava u Srebrenici razotkriva Istorijski projekat Srebrenica Stefana Karganovića)...

Ima li tome kraja? Kada ćemo više podvući crtu pod 20. vek i presabrati se? Ako smo početkom prethodnog veka brzopleto podlegli zovu sirena i tokom čitavog stoleća, bosi po trnju gazeći, gajili podmetnuto nam kukavičje jaje, valjda je već vreme da pogledamo šta se iz toga ispililo. Koliko puta treba da iznova na iste grabulje nagazimo, pa da najzad razmotrimo pouke istorije? Dosta više srljanja! Ako se ponovo ukrcamo na pogrešan voz, nećemo stići na željeno odredište. Zato treba da hladne glave trezveno sagledamo sve stranputice na koje smo zabasali i izvučemo zaključke. A onda da zasučemo rukave i krenemo u ispravljanje grešaka, da razbijemo sva kriva ogledala, pogledamo činjenicama u oči i pošteno svedemo račune. Da kažemo popu – pop, a bobu – bob! Junaku – Junak, ubicama – ubice, a izdajnicima – izdajnici!

Već odavno nam treba veliko spremanje! Jer, ovako ispada da smo mazohisti! Što nas više gaze, više ih volimo... Počnimo od velikog spremanja u sopstvenim glavama. U knjizi Manipulacija svešću Sergeja Kara-Murze potanko je opisano razaranje logičkog mišljenja. Ispada da su naučnici na Zapadu odavno razvili tehnologiju prevlasti putem veštačkog stvaranja zbrke u glavama kako bi se ljudi, ne shvatajući opasnost, povodili za „čarobnim frulama“. U istom cilju nameću nam se i tuđice, latinica, novi praznici (od noći veštica pa sve do dana zaljubljenih) i mnogo toga drugog. A onima koji se pobune kažu da teraju mak na konac, da su sitničari, protivnici „progresa“ (ma šta to značilo)...

A kada nam se razbistri u glavama, upitaćemo se zašto, na primer, kvasac uvozimo čak iz tri zemlje (koliko sam dosad ustanovila), čak i onaj na kome ćirilicom piše „Vrenje“ (valjda da se Vlasi ne dosete); zašto se mineralna voda „Knjaz Miloš“ naprečac premandurila u latinicu, izgubivši pri tom i onu seljančicu u narodnoj nošnji, dok je kokošja juha „Podravka“ ostala ista kao i u bivšoj zajedničkoj državi; zašto sada „Merima“ uvozi sopstvenu pastu za zube „Azulin“, sapun „Ten san“ i čuveni dečji sapun (a pakovanje nepromenjeno); zašto zemlju porekla nekog proizvoda jedino lupom možemo otkriti; zašto...

Prvi korak je najteži, iako nam za to nisu potrebni sponzori, donacije, investitori, krediti, strateški partneri... Zato će potom sve biti lakše. Tako ćemo, polagano ali istrajno, stići i do završnice – Dana Oslobođenja! Posle toga ćemo imati pune ruke posla dok ne očistimo Augijeve štale: naši pravnici – od blaćenja Srba i Srbije, naši jezikoslovci – od ispolitizovanog petljanja oko srpskog jezika, naši Junaci – od namernog uništavanja Vojske, naši istoričari – od krivotvorenja istorije, naši politikolozi – od sračunatog urušavanja svih ustanova Države... Na kraju ćemo na Dan Branioca Otadžbine skupa sa preživelim Junacima svečano položiti cveće na Spomenik Braniocima Otadžbine i zakleti se da istu grešku nikada više nećemo ponoviti. Živim za taj Dan


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...