Srpsku decu pobili kriminalci

Biljana Živančević, GlobalSerbia

Istina je da su u Dobrovoljačkoj kriminalci napadali decu, koje smo godinu dana ranije iz Sarajeva sa “derneka” pratili u vojnike, kao što je onaj nasilnik u Splitu davio mladića u tenku, kaže Maja Bekčić Petrović koja svojim dokumentarnim radom polako skida anatemu sa Srba
(Mesto zločina: Dobrovoljačka ulica posle napada na vojnike JNA, foto:Wikipedia)

(Portal GlobalSerbia (ttps://globalserbia.com/magazin/srpsku-decu-pobili-kriminalci/) objavio je razgovor sa novinarkom Majom Bekčić - Petrović, koji prenosimo uz neznata skraćenja.)

Tvrda nacionalna linija, još u žene jasne i glasne – prava retkost u Srbiji danas. Maja Bekčić-Petrović – novinar, izveštač iz Haga, reporter sa Kosova i Metohije pre i posle NATO bombardovanja, koscenarista filmova o zločinima nad Srbima tokom građanskog rata u SFRJ. A kad se tome doda i aktivizam u borbi za ljudska prava, posebno LGBT populacije – iscrta se profil jedne gotovo kontroverzne ličnosti. Iako već godinama spaja naizgled nespojivo, Maja Bekčić-Petrović svojim dokumentarnim radom, tražeći pravdu i za srpske žrtve, polako skida anatemu koju su zapadni političari i mediji bacilli na Srbe.

U tome ne preza ni da zbog, kako ističe, širenja laži izazove kolegu na “dvoboj”. Za portal “Global Serbia” govori o zločinu u Dobrovoljačkoj, sizifovskom trudu na dobavljanju dokumentacije o zločinima nad Srbima, licemerju haškog suda i načinima da nam se istorija više ne ponovi. Portal “Global Serbia” ekskluzivno je imao je uvid u materijale tužilaštava Srbije i Republike Srpske, izjave svedoka, dopise i prepisku vojnih starešina i odgovore Haškog suda na zahtev za podizanje optužnica protiv zločinaca koji su pobili pripadnike JNA.

maja-portret-

Maja Bekčić - Petrović

Očajnički potez Kukanjca

JNA je “ispala” agresorska vojska koja se odnekud pojavila i zapucala po tuđoj teritoriji…?

– Laž je da je JNA ikoga napadala. Pa, JNA se čak nije ni branila… Čast izuzecima. Istina je da su paravojne formacije – koje su uglavnom činili obični kriminalci – napadale vojsku u Sarajevu. Laž je da je sam napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj bio “odbrambeni”, jer kao JNA je “otela” Aliju Izetbegovića pa su ga ovi kao oslobađali. Istina je da je to bio očajnički (i neuspešan) pokušaj generala Kukanjca da se bez posledica povuče iz Sarajeva. Nikad neću razumeti zašto baš ništa nije učinio kad je shvatio da je izigran i da je reč o zasedi… I da li je moguće da kanadski general UN, koji je bio na “obe strane” tokom ta dva dana, potvrđuje svaki detalj verzije “srpske strane”, a srpski novinar za to ne haje… Laž je da je na delu u BiH bila “srpska agresija”. Istina je da je bio građanski rat!

I zar su svi zaboravili ko je činio JNA? Istina je da su kriminalci napadali decu, moje vršnjake koje smo godinu dana ranije iz tog istog grada sa “derneka” pratili u vojnike… Napadali ih kao što je onaj nasilnik u Splitu davio mladića u tenku.

Bila si jedan od scenarista dokumentarca “Mjesto zločina” o početku rata u Sarajevu, a učestvovala si i u filmskim projektima o zločinima nad Srbima u Podrinju… Gde pronalaziš materijal i dokumentaciju za te filmove?

– Kad je reč o “slučaju Dobrovoljačka”, kao i o ostalim događajima s početka ratova u bivšoj Jugoslaviji, naročito je teško bilo “iskopati” ikakvu informaciju od vojske. To i jeste jedan od velikih problema kad je reč o rasvetljavanju tih događaja. Oni su, zapravo, svo vreme ćutali: prvo su ćutali na osnovu “poverljivosti”, a onda su promenili naziv i ćutali da bi se ogradili. Dok su ostali pričali svoje priče.

Jednom prilikom, za vreme bombardovanja Srbije, sedela sam s grupom američkih izveštača – veterana ex-Ju ratova i jedan od njih je sukob u Sloveniji nazvao “takozvanim ratom”. Zamolila sam da objasni, a on je kazao: “Tu niko nije video nikakav rat: zorom te nove slovenačke snage bezbednosti izvedu na livadu, u brdu, pored neke šume, na licu mesta postavili svoju vojsku, pa nam kažu kako se iz pravca kasarne JNA čuje sporadična pucnjava. Zaista, u roku od 15 minuta čujemo i mi kratku sporadničnu pucnjavu, odnekud, a onda Slovenci zapucaju ka šumi, a nas novinare sklone “zbog bezbednosti” i ispričaju “na sigurnom” svoju verziju. JNA se ne oglašava. Tu niko nije video rat.

Laži “kolege”

Izazvala si kolegu na novinarski dvoboj zbog njegove priče o Dobrovoljačkoj…

– Kao i mnogi danas, on samo glumi mog kolegu… Da je pisao kolumnu i izrazio mišljenje, ne bih se obazirala niti oglašavala. Ali ne: on je na naslovnoj strani prilično uglednih beogradskih novina tim tekstom širio laži. A osetila sam se lično prozvanom zato što je reč o priči kojom sam se bavila, pa bih da utvrdimo da li laže on, ili ja.

Dakle, po njegovoj interpretaciji, srpska strana već četvrt veka obmanjuje javnost manipulišući brojem žrtava Dobrovoljačke, kojih je bilo “samo” šest ili sedam, dok je cifra od 42 stradalih na strani JNA posledica “napada” te vojske (valjda) na civile u Sarajevu tokom dva dana, 2. i 3. maja 1992…

Pošto sam se zaista bavila tom temom, u ime “srpske strane” – a naročita je ironija što taj, rođen usred Šumadije, o srpskoj strani govori kao o protivničkoj – želim da kažem da baš svi “srpski izvori” i govore baš o 42 mrtvih tokom dva dana. No, ko broji… pa, on broji, te bih ga rado pitala koliko je prebrojao Srba proteranih iz Sarajeva… I da li bi mi dozvolio da se zapitam oko stvarnog broja žrtava Srebrenice ili možda zajedno da brojimo… Jer, danas su i prebrojavanja nekad politički korektna, nekad ne.

No, suština nije u brojevima, već što baš ta dva krvava dana u Sarajevu, kao i još krvaviji napad na “tuzlansku kolonu” nekoliko dana kasnije, zapravo određuju karakter tog najstrašnijeg sukoba u bivšoj SFRJ 90-ih. I bez sumnje svedoče ko je koga napadao. I interpretacija “kolege” čista je izmišljotina i manipulacija.

Zauvek ću pamtiti sliku ugljenisanih tela trojice vojnika u vojnom vozilu, 2. maja, na raskrsnici kod Skenderije koju sam prešla hiljadu puta… čitala sam komentare i raspravu “kolege” s ljudima koji su ga podsetili na to – tvrdio je da su se vojnici sami spržili na tramvajski kabl…

I možda može taj “novinar” još 25 godina da u Beogradu objavljuje laži iz kojih sledi da su Srbi zlikovci koji su se valjda iz besa popeli na neka brda, ponapijali se, pa zapucali, a u međuvremenu su valjda sami proterali sebe (oko 150.000 Srba!) iz Grada , ali ne može da očekuje da će ga baš svi ignorisati.

A o njegovim “argumentima” govori i to što mi čak nije ni odgovorio na poziv na “novinarski dvoboj”.

Četvrt veka ćutanja

Zašto tek sad mnoge od tih priča izlaze na videlo, šta je bilo sa tom dokumentacijom do sada, gde se ona nalazila? Zašto u to nisu uključene zvanične institucije i meinstrim mediji?

– Naravno, 90-ih nije bilo lako iščupati od Vojske bilo kakvu dokumentaciju. Kad sam se prvi put bavila “slučajem Dobrovoljačka”, priča je počela od oficira JNA, učesnika tih događaja, koji su u međuvremenu uglavnom penzionisani i pristali su da govore o tome. Nije bilo zvaničnih podataka o broju žrtava, koje bi iko od medija mogao iskoristiti. Dragocen je bio materijal snimatelja i novinara koji su pratili dogovoreno povlačenje JNA iz Sarajeva.

Ti napadi su detaljno dokumentovani u opužnici za “slučaj Dobrovoljačka”, koja se odnosi na napade na JNA ta dva dana. Taj materijal, na 1.500 stranica dokaza uz audio i video zapise, uspela sam da obezbedim tek nedavno i prvi put je na jednom mestu sve vezano za 2. i 3. maj u Sarajevu. Tako da, kad je reč o “slučaju Dobrovoljačka”, nije tu bilo nikakvih četvrt veka laži “srpske strane”, tačnije je da je bilo “skoro četvrt veka ćutanja”.

MUP Republike Srpske je o većini zločina sačinio izveštaje i dostavio Tužilaštvu BiH, ali ti predmeti “leže u fiokama”. Institucije Republike Srpske su se poslednjih godina ozbiljnije pozabavile dokumentacijom, Udruženje logoraša raspolaže bogatom arhivom, a – naravno – izveštači sa lica mesta i ljudi koji pričaju priče iz prve ruke su ključni za verodostojnost.

Na žalost, u filmu “Mjesto zločina”, koji je premijerno prikazan na 15. godišnjicu slučaja, nije želeo da učestvuje niko od predstavnika Sarajeva, osim generala Jovana Divjaka, prvog čoveka Teritorijalne odbrane u Sarajevu u vreme napada u Dobrovoljačkoj, pa smo se trudili da maksimalno iskoristimo ranije, doduše tada prilično retke izjave te strane o događajima koje, očigledno, i danas različito tumačimo.

Stalno se vrtimo u krug na Balkanu i uvek nam se vrati neko pitanje iz prošlosti koje nismo rešili… Mogu li dokumentarci, priče u medijima, knjige… doprineti da izađemo iz tog “začaranog kruga”?

– Verujem da mogu – ali samo ako su ljudi na svim stranama spremni da slušaju jedni druge. Ne živim ja u zabludi da smo mi Srbi potpuni pozitivci, a neki drugi negativci, svaka odrasla osoba trebalo bi da zna da ništa nije ni skroz crno, niti skroz belo.

Ja sam rođena i odrasla u Sarajevu i moja najbolja drugarica svih vremena i danas tamo živi – pa se zbog nje i ostalih prijatelja uvek radujem kad tamo idem. Ne pada mi na pamet da dovodim u pitanje muke koje su moji prijatelji prošli u godinama koje su proveli u mraku ratnog grada. Neću nikad braniti srpske krvnike koje su bacali ljude u Drinu u Višegradu, prva ću reći da nema te kazne koja bi bila zadovoljenje za užasne zločine. Ali neću da ignorišem činjenicu da su neki krvnici izbegli ikakvu kaznu – nakon što su pobili cela sela.

I, žrtve imaju pravo da budu besne i da od bola ne vide, ali novinari nemaju to pravo. Pravila sam pre nekoliko godina priču o tri majke koje su u Vukovaru izgubile sinove jedince, koja je bila nominovana za nagradu evropskih novinskih agencija. Jedna od njih je, pričajući o tim danima koji su zauvek uništili njen svet, zaplakala pričajući o sinu i toliko je obuzeo bes da se nije suzdržavala da opsuje i Srbe i srpske majke i sve po redu… nisam se usudila da joj zamerim… samo znam da ne želim nikome da iskusi njen očaj.

Pored svih tih otežavajućih okolnosti, šta te i danas “drži” i inspiriše da se baviš ovim temama?

– Kako nekom prilikom reče Džulijan Asanž, haker i jedan od retkih ljudi na svetu koji se trude da dođu do istine, jedan od najboljih puteva da ostvariš pravdu, jeste da razotkriješ nepravdu. A crno-bela slika stvarnosti uvek je duboko nepravedna. Kad je reč o ratovima 90-ih, jedino što sam utvrdila kao nespornu istinu je da je svaka opcija bolja od rata.

Istina je i da su svi ex-Ju lideri, tokom turneja po Titovim rezidencijama dok je haos još možda i mogao da se izbegne, učinili sve da izbegnu mir. Zajedno možemo da raščistimo stvari samo ako se zaista pozabavimo istinom i, makar se raspravljali mesecima, na kraju do nečeg dođemo. Igranje političkih igara, izbegavanje razgovora o stvarnim uzrocima i posledicama “zarad mira u kući” – istorija je pokazala – uopšte ne doprinosi miru u kući. Taj moderni politički korektan govor sputava izražavanje mišljenja uopšte i ne da nije trajno rešenje, već je recept za trajni latentan sukob – koji će skoro izvesno ponovo eksplodirati. To što u Sjedinjenim Državama zakon zabranjuje da izgovoriš reč “crnac”, nije dokazano da je doprinelo smanjenu rasizma – samo je doprinelo da se o tome manje govori. Kao novinar, ja sam uvek za to da se o svemu priča. Jednostavno je, to je prvi korak do rešenja.

maja hag.

Naša sagovornica u pauzi izveštavanja iz Haga

Licemerje Haga

Koliko su i jesu li uopšte suđenja za ratne zločine doprinela zadovoljenju pravde i istini o tim vremenima?

– Pa, možda bi i doprinela, da nisu u startu osmišljena tako da, koliko god se posvetio i trudio, ne možeš da savladaš istovremeni višak i manjak materijala – hiperprodukciju papira i suvišne dokumentacije u Haškom tribunalu, a manjak relevantnih svedočenja iz prve ruke, dakle, da znaš ko to tvrdi a ne da gledaš pikselizovani lik i slušaš modulirani glas “zaštićenog svedoka”.

Ne bih da ponavljam već toliko poznate kontroverze oko samog Tribunala, već bih samo o Tribunalu sa stanovišta novinara. Dakle, sud koji se bavi bivšom Jugoslavijom nalazi se za prosečnog novinara iz regiona “u drugoj galaksiji” i skoro da nema redakcije koja bi mogla tek tako da plati odlazak izveštača u preskupu Holandiju. Pa je Tribunal to “rešio” tako što je odredio budžet za izveštače, a to podrazumeva da Tribunal i bira koje će redakcije pozvati. Moram li da naglasim da su se novinari državnih, dakle mejnstrim medija u Srbiji tek sporadično pojavljivali na toj VIP listi, dok su neke “nezavisne” redakcije, iako male i beznačajne na domaćem tržištu, imale (i danas imaju) obezbeđen stalni boravak u Hagu. A i oni koji su tamo, osim prednosti živog kontakta sa ljudima iz Tribunala, ni teoretski ne mogu da isprate sva saslušanja – osim što su sva suđenja trajala mesecima, godinama, istovremeno su se odvijala u više sudnica, pa je praćenje više od jednog dnevno i fizički nemoguće. I da, istina je da postoji “brdo” stenograma i dokumenata i na samom sajtu Tribunala, ali traženje bilo čega je kao traženje igle u plastu sena… Za mene kao novinara, pitanje praćenja suđenja za ratne zločine predstavljalo je neviđenu frustraciju… neko bi rekao “iz tehničkih razloga” – da, no ti formalni razlozi direktno utiču na suštinu i bojim se da je taj sud svojim delovanjem samo postigao kontraefekat.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...