VLAMINCK - NEŽAN I SILOVIT VARVARIN

Aleksandar Manić

Izložba najznačajnijeg predstavnika fovizma u Muzeju Luksemburg

"Ono što sam jedino mogao da učinim bacajući bombe, i što bi me odvelo na stratište, pokušao sam da ostvarim u slikarstvu, upotrebljavajući čiste boje neposredno iz tube. Tako sam zadovoljio svoju potrebu da uništavam, da se ne pokoravam, odnosno da stvorim osetljiv, živ i oslobođen svet", pisao je samouki pariski slikar Maurice de Vlaminck (1876-1958), najznačajniji predstavnik fovizma. Estetske promene u slikarstvu s početka 20. veka, odvele su ga ka novom načinu izražavanja. Oslanjajući se na stvaralaštvo postimpresionista, on je suštinski promenio kolorit, dodajući određene deformacije u oblicima i perspektivi.


Autoportret, 1911

Pariska izložba "Vlaminck, instinkt zveri" okupila je u Muzeju Luksemburg, prvi put posle pola veka, sedamdeset platna i dvadesetak keramika pariskog majstora iz njegovog najplodnijeg perioda, 1900. do 1915. godine. Dela pozajmljena iz 25 muzeja sa više kontinenata, prikazana su hronološki, ukazujući na dva najvažnija Vlaminckova perioda - fovistički i sezanovski. Izložba započinje nesigurnim platnima u moneovskom stilu, iz vremena kada se Vlaminck slikarstvom bavio samo iz strasti. Naime, u dvadesetoj godini, on je već bio oženjen i imao je dvoje dece. Da bi izdržavao porodicu, on je morao da daje časove violine, da svira na zabavama, da vozi biciklističke trke za novac i da učestvuje na veslačkim regatama. Slučajni susret 1900. godine sa Andréom Derainom, promenio je njegov život. U zajednički iznajmljenom ateljeu, oni su počeli da istražuju izražavanje bojom. Uprkos nepoznavanju osnovnih tehnika i načela slikarstva, Vlaminck je odbijao da uzima časove crtanja, strahujući da mu edukacija ne ošteti senzibilitet. Tako, on skoro nikada nije radio pripremne crteže, nego je čistim bojama iz tube slikao neposredno na platnu. Vlaminck je radio brzo, tražio intenzitet osećanja koji je na njega ostavila scena i dovodio kolorit do paroksizma, postavljajući osnove onoga što će biti nazvano fovizmom.

Za Ma?thé Valles-Bled, komesara izložbe i specijaliste za Vlaminckovo slikarstvo, fovizam nije pravac, nego "zajednički radikalan estetski pristup" koji se karakteriše osnovnim bojama upotrebljenim neposredno iz tube, stvarajući reljef masnim nanosom boje, radi dobijanja efekta materije na platnu. Kolorit je bez ikakve veze sa stvarnošću, dok su tretirane scene često deformisane. "Naglašavao sam sve tonove i kroz orkestraciju čistih boja prenosio sam sva osećanja koja su me prožimala. Ja sam bio varvarin, nežan i silovit", pisao je Vlaminck 1929. godine o svojim počecima. U mladalačkim radovima Vlamincka osećao se uticaj Signacovog pointilizma, međutim njegov najsnažniji reper bio je Van Gogh. Vlaminck je 1901. godine video izložbu Van Goghovih slika u galeriji Bernheim-Jeune i bio je potresen do dna duše. "Želeo sam da plačem od sreće i od beznađa. Tog dana, voleo sam Van Gogha više nego sopstvenog oca", napisao je godinama kasnije.


Sakupljači krompira, 1905

Uticaj Van Gogha je ostao vidljiv u njegovom najraskošnijem periodu. Njegov potez je postao brz i iseckan, boje su se jasno razdvajale i bile su prepune kontrasta. "Dolina Port-Marly" (1904) sačinjeno je od narandžaste površine sa zelenim linijama, zelenkaste udoline sa kućama i plavog neba sa beličastim oblacima. "Sakupljači krompira" (1905) naslikani su širokim zlatnim, smeđim, plavim, belim i narandžastim potezima koji vode do grupe ljudi bez određenih oblika, ispod neba tvrdo plave boje. "Čovek koji obrađuje zemlju" (1905), "Polje žita" (1905) i "Sena u Chatou" (1905), načinjeni su od mnoštva crvenih, žutih i plavih linija koje idu u svim pravcima. "Jesenji krajolik" (1905) je vatreno crvene boje, a "Cveće - simfonija u bojama" (1905) skoro je apstraktna slika nalik Kupkinim, na kojoj se u jakim tonovima nazire buket, prepun poezije i energije.

Donatello u kavezu sa zverima

Po Matissovom savetu, Vlaminck je 1905.godine izložio svoje radove na pariskom Jesenjem salonu. Platna Matissa, Vlamincka i Deraina skandalizovali su publiku, a likovni kritičar Louis Vauxcelles, videvši jednu malu klasičnu skulpturu među njihovim platnima britkih paleta, uzviknuo je: "Donatello u kavezu sa zverima." Tako je i rođen naziv čitavog pokreta (fauve - zver, fr.). Pored skandalizovanih, na Salonu su bili i oni kojima se novi izraz dopao. Ambroise Vollard, čuveni pariski galerista, videvši radikalnost, snagu i spontanost Vlaminckovog umetničkog izraza, otkupio je za 1.200 franaka skoro čitavu umetnikovu produkciju, omogućivši mu tako da prvi put u životu počne da živi od sopstvenog slikarstva. U isto vreme, iznenađen afričkom umetnošću, Vlaminck je kupio tri skulputure, postavši tako prvi slikar svoje generacije koji se zainteresovao za ovu vrstu umetnosti.


Krajolik sa crvenim drvećem, 1906

Nastavak izložbe ukazuje na Vlaminckov rad posle sticanja određene popularnosti na Jesenjem salonu. "Voćnjak" (1906) je naslikan širokim potezima jarko žute, crvene i narandžaste, "Jedrenjaci u Chatou" (1906) plavetnilom koje nalikuje Mediteranu, "Pogled iz Chatoua" (1906) iznenađuje kombinacijama boja... Inače, Vlaminck je najčešće slikao krajolike iz zapadnih predgrađa Pariza, jer mu novčane prilike nisu dopuštale da putuje. Njegovo prvo putovanje na jug Francuske bilo je tek 1913. godine, kada je na poziv Deraina proveo nedelju dana u Martiguesu.

Godine 1907, Vlaminck otkriva Cézanna i rešava da promeni sopstveni izraz. "On je shvatio da je stigao do sâme granice upotrebe boja i da bi nastavljujući u istom pravcu, počeo da se okreće u krug" kaže Ma?thé Valles-Bled, koja je u svojoj postavci izložbe jasno ukazala na kraj fovističkog perioda i početak sezanovskog. "Igra čiste boje, preterana orkestracija u koju sam se bacio čitavim telom i dušom, više me nije zadovoljavala", pisao je Vlaminck, "mučilo me je što nisam mogao da udarim snažnije, da stignem do vrhunca intenziteta, iznad granice koju sam nastanio plavim i crvenim bojama kupljenim u prodavnici."


Splavovi u Chatou, 1905

Videvši ograničenja rada čistim bojama, Vlaminck je ušao u sezanovske konstrukcije i interpretacije prostora. U jednom trenutku, čak je dotakao i kubizam, ali ga je više upotrebio kao retorički element, nego kao pristup sopstvenoj duhovnoj stvarnosti. Nadahnjujući se Cézannovim izrazom, Vlaminck nije uspeo da shvati značaj dobre kompozicije, niti da svoje kolorističke slobode pretvori u strukturalne slobode. Njegova paleta postala je mirnija ("Padine Malmaisona", 1907), a javljaju se i određeni uticaji afričke umetnosti ("Kupačice", 1907-1908). Osim nekoliko uspelih platna iz tog perioda, među kojima je "Autoportret" (1911), sva ostala ukazuju na ozbiljne nedostatke u građenju kompozicija. Istovremeno, njegova paleta lagano je izgubila na snazi, te se tokom 1914/15, na šta ukazuju platna koja zatvaraju izložbu, svela na tužne smeđe boje kuća pod jednoličnim sivim nebom. Izložba se završava delima u kojima se mešaju njegova istraživanja konstrukcija, kolorističkih težnji i određenog naturalizma. Zanimljivost izložbe su malo poznati Vlaminckovi portreti i mrtve prirode. Portreti iz fovističkog perioda naslikani su širokim potezima i oivičeni crnim konturama, dok je na mrtvim prirodama, iz sezanovskog perioda, on upotrebljavao plavu i sivu, sa povremenim dodatkom vatrene crvene boje.

Od 1907. godine u Vlaminckovom stvaralaštvu nestaje spontanosti i osećanja, i javlja se istraživanje prostora i konstrukcija. U isto vreme, Picasso i Braque uranjaju u kubizam, Matisse produbljuje rad na sopstvenoj paleti, dok se Vlaminck neuspešno traži. Nedostatak ikakve slikarske formacije i šire umetničke vizije, nisu mu dozvolile da se posle fovizma izrazi na drugi način. Tako je njegovo slikarstvo u potpunosti izgubilo umetničku vrednost.


Selo na obali, 1915

Postavka izložbe "Vlaminck, instinkt zveri" nije urađena u tradicionalnom, pedagoškom smislu, dragom francuskim državnim institucijama. Organizator je elegantnom i čitljivom scenografijom pokušao da dočara senzualnost i zavodljivost Vlaminckovog slikarskog pristupa. Hronološki pristup je obogaćen dobro ritmiziranim rasporedom, nalik muzičkoj partituri, što je u skladu sa "varvarskim" temperamentom slikara i njegovom prvom strašću, muzikom. Inače, svaka izložba koja se organizuje u pariskom Muzeju Luksemburg, predstavlja veliki finansijski poduhvat. Ispravan rad ovog prostora obično košta više od dva miliona evra po izložbi, dok troškovi transporta i osiguranja jednog umetničkog dela mogu da iznose i do 50 hiljada evra. Zato velike međunarodne izložbe postaju sve ređe, jer je za njihovu organizaciju neophodno uložiti od tri do sedam miliona evra.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...