Andrej Fursov: kako se braniti u psihoistorijskom ratu (3)

Razgovarala Milana Babić

Borba protiv pete kolone – intelektualnih i medijskih kapoa – je dobar trening za predstojeću borbu protiv pravih gazda
(ilustracija - televizija za ispiranje mozgova)

Zašto u kapitalizmu moraju da postoje zatvorene nadnacionalne grupe?

— Zatvorene strukture svjetskog dogovora i rukovođenja, i tajna udruženja koja stoje iza njih, su imanentna odlika kapitalizma kao sistema. Bez njih je teško zamisliti reprodukciju kapitalizma kao sistema, ona je nemoguća jer zatvorene strukture ukidaju osnovnu protivrečnost kapitalizma. Na ekonomskom planu kapitalizam je globalni nadnacionalni sistem, svjetsko tržište nema granica. A na političkom planu kapitalistički sistem nije cjelovitost, nego skup, mozaik država, njihova međunarodna organizacija, tj. organizacija nadnacionalnih država. To je jedna od najozbiljnijih protivrečnosti kapitalizma – kontradikcija između kapitala i države, svjetskog i nacionalnog (državnog).

Krupna buržoazija, najprije njen finansijski segment, ma u kakvoj zemlji živjela (posebno ako je to velika zemlja), najprije uvijek ima interese koji izlaze van nacionalnih okvira, van državnih granica, svojih i tuđih. Ti interesi se mogu ostvariti samo kršenjem zakona svoje ili tuđe države, a najčešće i jedne i druge istovremeno. Pritom, to je kršenje zakona stalno i sistematično. Jedna je stvar kad nasuprot kapitalu stoji slab i ne toliko slab politički poredak (državno uređenje) u Aziji, da ne govorimo Africi, gde je je dovoljna „diplomatija topovnjača“. A, kako je u svijetu jednakih ili približno jednakih: Velika Britanija, Francuska, Rusija, Austrija, od druge polovine 19. vijeka – Njemačka i SAD? Tu je onda sasvim drugačija situacija. Tu nije potrebno vatreno, nego organizaciono oružje, oružje koje bi dizajniralo zajedničke interese kapitalističkih vrhuški raznih zemalja i postalo izraz njihovih cjelovitih i dugoročnih interesa.

Na taj način, ukoliko robni lanci na svjetskom tržištu stalno narušavaju državno-političke granice, često stupajući pri tom u protivrečnost sa interesima „presijecanih“ država (vrhuški kapitalističke klase), kao prvo, potrebne su nadnacionalne naddržavne strukture. Kao drugo, te organizacije moraju biti, ako ne potpuno tajne, onda bar zatvorene za široku javnost. Kao treće, te strukture moraju imati mogućnost da efikasno utiču na države, da utiču na njihove rukovodioce, nalazeće se istovremeno i nad državom i nad kapitalom.

U suštini, ono čime se bave te strukture ne može se zvati drugačije nego permanentna institucionalizovana zavjera. A, zatim se mora govoriti o konspirativnim ostrukturama. Tu pripadaju svi tipovi zatvorenih, u uslovima kapitalizma prije svega (mada ne uvijek), nadnacionalnih struktura: masonske lože, zatvoreni klubovi, tajna društva, organizacije redskog tipa i tome slično. Konspirativne strukture se ni u kom slučaju ne završavaju masonerijom i kvazimasonerijom mada su u 18. i znatnom dijelu 19. vijeka one bile dominantan oblik organizacije konspirativnih struktura. Ipak, od kraja 19. vijeka, još više u 20. vijeku, pojavljuju se nove savremene forme konspirativnih struktura, koje ne zamjenjuju stare, često su povezane sa njima, ali su znatno neposrednije povezane sa politikom, ekonomijom i obavještajnim službama.

Kako biste okarakterisali konspirativne strukture, odnosno kako biste odredili njihovo mjesto u kapitalističkom sistemu?

— Konspirativne strukture su treći ugao kapitalizma kao sistema, pri čemu se ugao, nalazeći se na vrhu, nad kapitalom i državom, rasprostire u jednoj ravni. Konspirativne strukture su treća dimenzija, koja završava sistem kapitalizma i daje mu cjelovitost. Kada istoričari pišu o istoriji kapitalističke epohe, navodeći kao istoriju samo državu i kapital, to je nepotpuna, nevrijedna, lažna istorija. To je dvodimenzionalna istorija trodimanzionalnog sistema. Bez konspirativnih struktura istorija kapitalističke epohe je nerazumljiva i nemoguća. Druga je stvar što istorija konspirativnih struktura mora biti upisana u istoriju kapitala (njegovih ciklusa akumulacije) i države (borbe za hegemoniju), a njihovi odnosi se moraju analizirati kao odnosi subjekta i sistema. Samo u tom slučaju dobićemo potpunu istoriju epohe, a ne shemu koja će zadovoljiti samo laike, među njima i one u nauci, koje nam nudi profesorsko-laička nauka. Predstavljajući istovremeno i kapital i državu, povezujući ih organizaciono u sferi koja se nalazi van države i van kapitala, konspirativne strukture su u isto vrijeme nad državom i nad kapitalom. Izražavajući cjelovite i dugoročne interese kapitalističkog sistema, konspirativne strukture personifikuju cjelovite i dugoročne interese kapitalističkog sistema kao elementi koji ga definišu i koji čine taj sistem.

A šta je sa demokratskim političkim formama Zapada?

— To je samo fasada, koja na malo šta utiče. Otvorena demokratska politička fasada na najozbiljniji način otežava, ali uopše ne čini nemogućim normalno funkcionisanje kapitalističkog sistema, tj. ostvarivanje klasnih interesa vrhuške na račun osnovne mase stanovništva, na njenu štetu, uz podršku vlasti i privilegije te vrhuške. Zato normalno funkcionisanje političko-ekonomskog sistema zahtijeva osnivanje zatvorene konture vlasti u sjenci, za što nije bilo potrebe prije kapitalizma. Zahtijeva tim jače i žešće što demokratičnije izgleda fasada, koja upravo zbog svoje demokratičnosti i otvorenosti mora biti lišena realne vlasti ili, u najmanju ruku, mora biti svedena na minimum. To i jeste još jedan zadatak konspirativnih struktura, čiji su rast i jačanje direktno proporcionalni spoljnoj demokratizaciji društva mada međusoban odnos sila ima obrnuto proporcionalan karakter, prikazujući igru s nultom sumom u korist konspirativnih struktura. Ponoviću: dati aspekt razvoja konspirativnih struktura nije rezultat zle namjere, nego je uslovljen protivrečjem između spoljne logike razvoja političkih institucija kao opštenacionalnih i realnih klasnih interesa vladajuće klase. U datom slučaju konspirativne strukture su sredstvo ukidanja jakog socijalnog protivrečja, nepoznato drugim sistemima, a poznato i svojstveno jedino kapitalističkim društvima.

Zbog javnog upravljanja stanovništvom i njegovog pretvaranja u građane kao agente javne politike proporcionalno je rasla uloga tajne zakulisane politike, tajne vlasti, pri čemu ne samo vandržavne masonerije i drugih tajnih društava nego i same države. Tajna društva su, u uslovima rasta javne sfere i porasta značaja građanskog društva, odvodila u sijenku, iza kulise, najvažnije aspekte, strane i pravce svoje djelatnosti – realnu vlast i njene mehanizme. I, što je veći dio stanovništva dobijao biračka prava, što je politika postajala javnija, što je spolja demokratičnije društvo, time je veći dio – posebno u 20. vijeku – realne vlasti odlazio u sjenku, djelovao konspirativno, u obliku zavjere, srastajući sa zatvorenim strukturama. Drugim riječima, zavjera je suprotna, „tamna“, „sjenovita“ strana demokratije i javnosti, u suštini – tamna strana moderne u njenom sjevernoatlantskom jezgru.

U vašem izlaganju u Bijeljini, na konferenciji posvećenoj Evroazijskom savezu, rekli ste da se sprema Četvrti svjetski rat. Šta imate u vidu?

— Ne, nisam govorio o Četvrtom svjetskom ratu. Svjetski ratovi starog tipa završili su se 1945. godine. Hladni rat bio je globalni, a ne prosto svjetski. Počinjući ga, kapitalistički Zapad postavio je sebi zadatak uništenja SSSR kao:

1) Sistemskog antikapitalizma;

2) Konkretne forme istorijske Rusije kao geopolitičkog konkurenta;

3) Alternativne Zapadu kao civilizacijske varijante hrišćanskog, evropskog, bijelog po rasi, ali nezapadnog.

Rat koji sad vodi Zapad, tačnije njegov vrh, protiv cijelog svijeta, prije svega, protiv Rusije, razlikuje se i od svjetskih ratova i od globalnog Hladnog rata, a u isto vrijeme je i nastavak posljednjeg. Svjetski ratovi bili su ratovi za hegemoniju u kapitalističkom sistemu. Hladni rat bio je okršaj dva sistema, dva projekta evropske moderne: kapitalističkog i antikapitalističkog. Današnji, totalno-globalni rat vodi se prvenstveno u psihosferi i u sferi finasija, za stvaranje one verzije postkapitalističkog svijeta koju je planirao svjetski vrh. Ta verzija želi da stvori društvo neofeudalnog, neokastinskog tipa, u kome će se viši i niži slojevi društva razlikovati praktično kao različiti biološki oblici (boja kože, rast, težina, dužina života itd.). Pod kontrolom rukovodećih struktura, kako pretpostavljaju planeri, biće psihosfera i resursi: „zlatna polumilijarda“ će živjeti u enklavama, odvojenim od ostalog, po obimu znatno manjeg (za 70-80 odsto) dijela stanovništva.

Jasno da ni Rusima, ni Srbima, ni Arapima, ni Kinezima, ni mnogim drugim, mjesto u planiranom „lijepom novom svijetu“ nije predviđeno. U isto vrijeme, zbog istorijske situacije, Rusija je sposobna da pokvari plan vrhuške o kome se govori. Zato rješenje ruskog pitanja ima stratešku važnost za Zapad. Ovdje ne treba da bude nikakvih iluzija. Kako je primijetio jedan od rukovodilaca sovjetske obavještajne službe 80-tih godina general L. V. Šebaršin: „Zapad od Rusije treba jedno – da je nema“. Ponoviću. To je strateški cilj.

Taktički, zapadna vrhuška, posebno u zaoštravanju svoje unutrašnje borbe, može da stupi u savez sa Rusijom i čak radi na njenom privremenom jačanju. Zato je, kako je govorio sjajni geopolitičar s početka 20. vijeka A. E. Edrihin-Vandam, „gore od neprijateljstva sa Anglosaksoncima može biti samo jedno – prijateljstvo“.

Pišete da su u posljednja dva-tri vijeka ulogu realizacije „biblijskog projekta“ u njegovom izmijenjenom i kapitalizmu prilagođenom obliku preuzele na sebe svjetovne doktrine – geokultura racionalizma, progresivne ideologije liberalizma i markisizma... Kakva je situacija danas?

— Sistemska kriza kapitalizma stavlja pod sumnju biblijski projekat u cjelini, kako u religioznoj, tako i u svjetovnoj ulozi. Svjetskoj vrhuški treba nešto drugo. Ispovjedajući ekologizam – satanizam u svojstvu surogat-ideologije, ona teži da se oslobodi hrišćanstva i avramovskih religija uopšte, jer je za nju čovjek vrhunac stvaranja. A današnji svjetski vrh polazi od toga da je čovjek samo biološki oblik uporedo sa drugim oblicima, i zato treba spasavati prirodu od čovjeka. Na tome se zasniva kurs za depopulaciju planete. Osim toga, religija uopšte, hrišćanstvo posebno – to se sačuvalo u „biblijskom projektu“, bez obzira na sva njegova narušavanja – jasno razlikuje dobro i zlo. Današnja svjetska vrhuška, koja postoji s one strane dobra i zla – i na tom planu, po mom, mišljenju, to nisu pravi ljudi, nego prije humanoidi – stavlja akcenat na ulogu magijskog kulta, koji ne poznaje razliku između dobra i zla. Poslije smjene „biblijskog projekta“ svjetski vrh će se postarati da razradi magijsko-ekološki plan sa žestokom kontrolom nad psihosferom čovjeka i društva. Da li će uspjeti?

Mislim da neće. U najmanju ruku treba uraditi sve da se taj pokušaj onemogući. I treba pažljivo pratiti šta se dešava u svijetu. Uostalom, tzv. „arapsko proljeće“ je pokazalo da su zapadni psihotehnolozi-regresori uspjeli da realizuju niz programa psihomentalne kontrole, djelujuće preko blogosfere i tome slično neposredno na psihu, na emocije masa, izbjegavajući kulturno i religiozno uslovljenu sferu svijesti i socijalno kulturene psihologije. Sljedeći korak je pokušaj prenosa svijesti na materijalne nosioce, kiborgizaciju ljudi pod maskom „transhumanizma“. Treba se spremati za okršaj u psihosferi i tući neprijatelja njegovim oružjem, prenositi teatar vojnog djelovanja psihoistorijskog rata na njegovu teritoriju. Napad je najbolja odbrana.

Šta je to psihoistorijski rat?

— Psihoistorijski rat je svrsishodno i dugoročno djelovanje na društvanu svijest i podsvijest – poglede, ideale, identitet, istorijsko pamćenje, emocije – određene grupe, po pravilu, intelektualne i političke elite društva sa ciljem da se provede klasno i civilizacijsko prekodiranje, da mu se, kao njegovi sopstveni, nametnu tuđi ciljevi, zadaci, ideali i slika svijeta. Zadatak je jednostavan – uništiti volju za otporom i eksproprisati društvo u cjelini (resursi, teritorija, ljudski materijal), pri tom aktivno koristeći ono što stručnjaci iz Rimskog kluba zovu „neospoznaja dešavanja“.

Psihoistorijski rat ima nekoliko nivoa: informativni, konceptualni i metafizički. Informativni rat u užem smislu je djelovanje na nivou činjenica, njihovih falsifikata, to je na određeni način iskrivljavanje. Konceptualno mjerenje psihoistorijskog rata tiče se, što je jasno iz naziva, konceptualne interpretacije činjenica, tj. razvija se u sferi prelaska od empirijski uopštenih u teoretske. Metafizički rat je akrobatika vazdušnih borbi u psihosferi, on je prvenstveno rat značenja – fizička pobjeda bez pobjede u smisaonoj sferi je nemoguća. Cilj psihoistorijskog rata je srušiti organizaciju psihosfere protivnika, stavivši ga na lažni tok informacija, uvodeći svoju koncepciju njegove samoće u prostoru, i, glavno, u vremenu, lišivši ga ličnog smisla i vrijednosti, nametajuć mu tuđe – rušilačke – ubijajući time njegovu volju za borbu.

Najvažniji pravac psihoistorijskog rata odvija se u psihosferi, uključujući psihoudare na istorijsko pamćenje (najvažniji događaji, najznačajnije figure). Otud blaćenje sovjetske pobjede, vojne slave, konkretnih ličnosti, prije svega Staljina, shema „mit o Gagarinu“ i sl.). To je udar na identitet, na tradicionalne vrijednostie datu civilizacije.

Mehanizam psihoistorijskog rata je jednostavan. Agresor proučava tip životne djelatnosti, djelatnost društva na koga sprema psihoistorijski napad, određuje bazne elemente, njihovo međusobno spajanje – elemente koji nose smislene konstrukcije i na njima zasnovanu sliku svijeta. Otkriva socijalne grupe, potencijalne saveznike ili, kao minimum, provodnike, translatore agresije, od kojih se formira peta kolona, a zatim počinje metodično nanošenje kombinovanih spoljno-unutrašnjih udara po materijalnim i duhovnim životnim osnovama društva mete. Glavni zadatak u toj etapi je da se stvori psihomentalni haos, „rastrojstvo u glavama“, da se posumnja u značaj sopstvenih vrijednosti, svoje istorije, da se odvuče pažnja na trećerazredne probleme. Jedan od načina je organizovanje falš pozicija i falš diskusija (konzervativci-progresivci, državnici-liberali i sl.), koje imaju, u najboljem slučaju, odnos prema prošlosti, ali nikako prema sadašnjosti. Radi se o podmetanju realnih diskusija u falsifikovanom društvu, odvođenje javnog mnenja u zonu imitacije i haosa.

Zatim se tom haosu predlaže izlaz – spolja jednostavan, ali, glavno je, tuđ i neprijateljski prema principima funkcionisanja tog društva. Uvođenje razmišljanja o tuđem, mora se izmijeniti tip djelovanja i ponašanje populacije na način koji joj nije organski (na pr., uvesti tržišni sistem kao univerzalni u privredi visoko razvijenog tipa, planiranje porodice u društvu sa smanjenim brojem stanovnika), što vodi degradaciji, duhovnoj degeneraciji i smanjenju broja stanovnika. Napomenuću da je prag broja stanovnika Rusije sposoban da održi našu teritoriju – 70 miliona. Nisu slučajno zapadni neprijatelji Rusije – od Hitlera do gospođe Tačer – stalno ponavljali da je previše Rusa, da ih je dovoljno 50, 30 ili čak 15 miliona. Realno je da ih ima ne manje od 70 miliona (što više, to bolje), pri čemu to moraju biti baš Rusi i drugi autohtoni narodi Rusije, tj. ljudi koji su kulturno-istorijski i genetski povezani sa tim oblastima. Na tom planu postaje jasno: oni koji govore o potrebi dovođenja u Rusiju mnogo miliona migranata s Juga nisu prijatelji Rusije.

Svijet je preplavljen informacijama koje postavljaju analitičari, prognozeri, novinari. Kako se snaći u tom moru informacija i odrediti gdje je istina, a gdje laž? Gdje je manipulacija, a gdje je realna politička prognoza?

— To je veoma složeno pitanje i veoma težak zadatak. U suštini riječ je o tome kako se suprostaviti onima u čijim rukama je vlast, svojina i informacija u globalnim razmjerama, onima koje je njihov sluga, britanski premijer Bendžamin Dizraeli, nazivao „gazdama istorije“, a ruski pisac Oleg Markajev, koji je poginuo 2010. godine, „gazdama svjetske igre“. A, ipak, te gazde nisu superjake i, što je bitnije, nisu jedinstveni, već razvejani na međusobno suprotstavljene blokove, klanove, klubove, i oni vode jedni s drugima informativni rat. Taj rat treba iskoristiti. Današnja epoha je epoha preloma, predaja karata istorije, globalne preraspodjele, kada se bori za mjesto pod suncem budućnosti, epoha u kojoj se pruža mnogo mogućnosti. O ovome je dobro pisala Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika O. Mandeljštama: „U toku previranja smisao nedavne prošlosti neočekivano se rasvjetljava, zato što još nema ravnodušnosti budućnosti, ali se već srušila argumentacija jučerašnjeg dana i laž se jasno razlikuje od istine. Treba zaključiti račune kad je epoha, koja je sazrijevala u njedrima prošlosti i koja nema budućnosti, potpuno iscrpena, a nova još nije počela. Taj momenat se skoro uvijek propušta, i ljudi idu u budućnost ne razumijevajući prošlost.“

Drugim riječima, u trenutku kada je „vijek iščašen“ (Šekspir), u trenutku nesklada vremena, društvo se ogoljuje i mnogo toga se može razumjeti. Ali slučaj pomaže pripremljenom, treba biti spreman – iskoristiti šansu, konstruisati svoje informativno oružje, iskoristiti ga svrhovito u svjetskoj borbi. Jedan od najjačih vidova informativnog oružja je realna slika svijeta. Nju treba stvarati i učiti mlade da stvaraju takvu sliku – to je važno zanimanje koje zahtijeva novi sistem obrazovanja, nove discipline, novo znanje o svijetu. Onaj koji će stvoriti takvo znanje i pustiti ga u sistem obrazovanja učiniće ozbiljnu kandidaturu za pobjedu u 21. vijeku. Pritom, za rješenje ovog zadatka nisu potrebni veliki kolektivi, nisu potrebne armije naučnika, potrebna je specijalnost. U stvari, takvom specijalnošću se bavim u Rusiji u svojoj Školi analitike Fursova.

Kako sačuvati svoj nacionalni identitet, značaj i vrijednosti svoje civilizacije u uslovima savremenog nekolonijalizma?

— Kao prvo, treba mnogo voljeti svoju otadžbinu, svoj narod, svoju istoriju i tradiciju. Otadžbina, narod – to nije samo ono što je sada, to je i ono što je bilo i ono što će biti. U najmanju ruku, za to što „će biti“ potrebno je boriti se do smrti.

Kao drugo, ne očajavati čak i u trenucima poraza, ne predavati se i biti spreman. Čak umirući zabiti nož u tijelo neprijatelja, kako je to svojevremeno uradio Miloš Obilić, kako su to, ne jednom u istoriji, činili ruski i srpski vojnici.

Kao treće, uprkos svim situacijama, glavno je – patriotsko vaspitanje mladog pokoljenja. Četvrto, biti budan i ne podlijegati ne samo prijetnjama neprijatelja nego ni njegovoj slatkorječivosti. „Boj se Danajaca i kad darove donose“, posebno ako su Danajci sa Zapada i ako su njihova peta kolona.

Peto, potrebno je snažno djelovanje u odnosu na petu kolonu. Ako ih je zbog ovih ili onih razloga nemoguće očistiti, treba oko tih ljudi stvoriti određenu moralnu klimu – tako da za njih znaju svi i da ih peče riječ „izdajnik“. Imajući u vidu da je upravo izdaja cijelog sloja, a ne samo jednog podlaca, srušila SSSR, treba zapamtiti: sa izdajnicima treba postupati po zakonu ratnog vremena i pravilima ponašanja na frontu. Mi živimo u dvostrukom ratnom vremenu: zapaljivi rat, koji je počeo udarom čizme na vrata Jugoslavije, tačnije na vrata Srbije, nastavio se u Iraku, Avganistanu, Siriji, a Hladni rat nije prestajao, dobijajući novi mrežni oblik. Borba protiv pete kolone – intelektualnih i medijskih kapoa i „policajacima“ – jedno je od djelotvornih sredstava za očuvanje identiteta i dobar trening za predstojeću borbu sa pravim gazdama.

Ako je danas na djelu zaista sistemska kriza kapitalizama, gdje je izlaz?

— Sistemske krize su najinteresantnije situacije. Nije uzalud znameniti ruski pjesnik i mislilac Fjodor Tjučjev pisao: „Blažen je onaj ko je posjetio ovaj svijet u njegovom sudbonosnom trenu“. U principu, ako je sistem proživio svoje, on je proživio svoje, i to pitanje je riješeno. A kakav će konkretno biti sistem koji će ga zamijeniti – to je neriješeno pitanje. Odgovor na njega se daje u hodu oštre borbe za budućnost. Budućnost nije data, ona se osvaja. Sistemske krize imaju jedan važan momenat. Takvi momenti su suština tačke bifurgacije (Danilevski), tj. tačke u koju se slivaju ranija sistematska ograničenja i oštro šire – mada ne bez ograničenja – mogućnosti istorijskog stvaralaštva i izbora. U takvoj situaciji, za određivanje ovog ili onog vektora budućeg razvoja nije potreban jak udarac. Dovoljno je da bude lagan, ali tačan i u potrebnom pravcu, a dalje počinje da radi inercija. To znači da u situaciji borbe za budućnost – istorija to potvrđuje – često ne pobjeđuju velike mase, nego male dobro organizovane zbijene grupe, koje posjeduju adekvatno viđenje svijeta i koje su vođene idealima. Pobjedama u fizičkom svijetu uvijek prethode metafizičke pobjede. U borbi za budućnost Rusi (pod njima takođe podrazumijevam Bjeloruse i stanovnike istočnog dijela Ukrajine) imaju saveznika kao što je bratski srpski narod. Naše bratstvo je višegrano: etnički korijeni, pravoslavlje i krv koju su naši preci prolijevali u svjetskim ratovima 20. vijeka protiv zajedničkog neprijatelja. Dakle, zajednička borba za budućnost. Izlaz iz krize je samo u borbi. Bez borbe nema pobjede. Naprijed, u pobjedu!

 

Redaktura, oprema i skraćenja Novi Standard

Kraj

Evroazija.info

http://evroazija.info/andrej-fursov-3-deo-u-toku-je-psihoistorijski-i-finansijski-rat/


Upozorenje:

Web časopis Balkan Magazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavlja stavove redakcije Web časopisa Balkan Magazin.

captcha image
Reload Captcha Image...