Andrej Fursov: dva veka Rusija stoji naspram zapadnih planova (2)

Razgovarala Milana Babić

Odatle je rusofobija, odatle je i odnos prema Srbima kao prema „balkanskim Rusima“
(foto, Andrej Fursov)

U vezi sa problemom Staljina javlja se i pitanje kvaliteta udžbenika istorije i u Rusiji i u srpskim zemljama. Upravo danas, kad „vjetar odnosi smeće“ s pojedinih imena, stvara se utisak da je pisanje istorije nasušni zadatak današnjice.

— Meni je teško govoriti o istoriji Srbije – nisam stručnjak za to. Što se tiče udžbenika istorije Rusije, oni su dobri mada ima nedostataka. Ali dobrog udžbenika istorije Rusije u cjelini nema, pošto nema jedinstvene koncepcije ruske istorije. Danas se pokušava napisati jedinstven udžbenik istorije Rusije od početka do danas. Vidio sam njegovu koncepciju – apsolutno nezanimljiva shema, sklonjena su sva sporna pitanja. Glavni „metodološki“ princip je tolerancija. I to ne čudi: autori koncepcije su činovnici nauke, i udžbenik će nositi na sebi pečat činovničke pisarske greške. Među autorima nema nijednog poznatog istoričara i, ponavljam, mnogo je činovnika nauke koji su jedan drugom davali akademsko zvanje i smatraju da su tako postali naučnici. Engels je pisao: „Ako četku za čišćenje ubrojimo u klasu sisara, mliječne žlijezde joj ipak neće narasti“.

U decembru 2013. godine održana je rasprava o koncepciji novog udžbenika koja je bila podvrgnuta totalnoj kritici. Ja sam naročito ocijenio da se u suštini ne radi o koncepciji, nego o činovničkoj pisarskoj grešci. Na planu naučnosti ova koncepcija je korak unazad u poređenju čak sa sovjetskim udžbenicima, u kojima su, iako s troškovima, slijedili princip sistematičnosti i istorizma.

U novoj shemi toga nema. Tako je iz koncepcije udžbenika nestala socijalistička revolucija. Umjesto nje ujedno i cio period 1914–1922. godine uopšte i, naročito, Velika ruska revolucija 1917. godine. Ovdje je narušen sistemski socijalno-ekonomski princip: od 1914. do 1917. godine u Rusiji je bio samodržavno-buržoaski poredak, od 1917. socijalistički, tj. dva različita sistema. Godine 1917. u Rusiji su bile dvije različite revolucije: buržaoska u februaru i socijalistička u oktobru. Možda se autorima koncepcije nije dopao socijalizam. Čuđenje izaziva i njihova teza prema kojoj od 1946. do 1953. godine SSSR zbog konzervativizma političkih institucija nije mogao adekvatno odgovoriti na globalne procese. Zar nisu napravili atomski bombu, lišivši SAD mogućnosti atomskog bombardovanja i uništenja ruskih gradova, tj. osigurali su bezbjednost? Jesu li napravili hidrogensku bombu? Jesu li obnovili ekonomiju? Jesu, i to tako da su 50-tih godina na Zapadu govorili o tome da će SAD uskoro izgubiti ekonomsku utakmicu sa SSSR. SSSR je početkom 50-tih godina postao supersila. Zar se za sve to može reći: „Nismo našli adekvatan odgovor“.

Po logici autora koncepcije, ispada da je adekvatan odgovor – leći pod Ameriku čim Amerikanci prekinu Hladni rat. O patriotizmu u koncepciji novog udžbenika govori se uzgred, zato se mnogo govori o „tolerantnosti“ i „opšteljudskim vrijednostima“. Ako se nabroje svi propusti koncepcije – nema dovoljno mjesta, ona je sva potpuni promašaj.

Ako se govori o pisanju pravog udžbenika, istinske istorije, onda je to zaista nasušna zadaća. Engleski istoričar D. Liven jednom je primijetio da je savremena istoriografija samohvalisanje Anglosaksonaca napisano u njemačkom maniru. Zaista, svjetska istorija danas se piše po anglosaksonskom modelu. Prvi korak na putu suprostavljanja svjetskim lopovima je da sami pišemo istoriju, na osnovu svojih interesa i vrijednosti, ne sužavajući opšte uslove, zadržati kritički stav. Udžbenici istorije ne smiju biti dosadno nezanimljivi, nego snažni, precizni, i prevashodno da njeguju patriotizam.

U vezi sa problemom pisanja istorije pojavljuje se pitanje o neadekvatnosti obrazovanja. Kako osigurati visok nivo obrazovanja u uslovima ekspanzije „bolonjskog sistema“?

— To je težak zadatak, budući da „bolonjski sistem“ upravo i ima cilj da snizi nivo viskog obrazovanja i de facto uništi univerzitet kao instituciju iz epohe moderne. Bolonjski sistem je jedna od tehnologija uređenja, „pomen prosvjetiteljstvu“ (Enlightenment’s Wake: Politics and Culture at the Close of the Modern Age – Routledge Classics, John Gray – prim. M. B.). Bolonjski sistem je integralni elemenat neoliberalne kontrarevolucije koja je započela 70-80-tih godina tarčerizmom u Velikoj Britaniji i reganizmom u SAD, da bi se našla u škripcu krajem prve decenije 21. vijeka. Uostalom, glavni zadatak – globalna preraspodjela aktiva u korist vrhuške kapitalističke klase na štetu srednjeg sloja i radničke klase – ispunjen je.

Sama globalna preraspodjela ostvarivala se kao strategija koju ja zovem „tri D“: deindustrijalizacija, depopulacija, deracionalizacija (svijesti i ponašanja). Deindustrijalizacija jezgra kapitalističkog sistema, tj. premještanje industrije u zemlje Trećeg svijeta imala je dva cilja: ekonomski – povećanje dobiti i socijalno-politički – slabljene baze radničke klase i onog dijela srednjeg sloja koji je bio povezan s materijalnom proizvodnjom i državom. Deindustrijalizaciji prethodila je jaka ideološka priprema – stvaranje ekološkog pokreta (1962) novcem Rokfelera. Njihovim novcem osnovan je Rimski klub, čiji je glavni zadatak bio idejni konceptualni razlog – deindustrijalizacija i smanjenje broja stanovnika na svijetu, depopulacija. Formalno, potreba depopulacije objašnjavala se pritiskom stanovništva na resurse. Pored depopulacije, postojalo je i drugo sredstvo – socijalne reforme usmjerene na pravednu raspodjelu dohotka. Ipak, svjetska vrhuška težila je suprotnome – kursu depopulacije. Još jedan razlog takvog kursa leži u tome što je veliki broj stanovnika teško kontrolisati, i zato šest milijardi ljudi treba smanjiti makar za dvije milijarde. Uostalom, danas je to oficijalni stav UN.

Najzad, treća po redu, ali ne i po značaju, je deracionalizacija svijesti i ponašanja. Ovaj aspekt strategije „tri D“ povezan je s tim da informativni faktori proizvodnje, posebno znanje, postaju odlučujući. I zato njihova kontrola počinje da se stavlja u prvi plan. Dva su glavna osnovna oblika kontrole nad informacijama:

a) Jako povećanje toka „smeća“, trećerazredne informacije u kojoj se u mnoštvu infosmeća topi glavno, a sveobuhvatna slika mijenja izbacivanjem loših pojedinosti;

b) Suštinsko smanjenje nivoa i kvaliteta obrazovanja, uglavnom visokog, tako da objekat informatičkog toka ne može da ocijeni informaciju te se s njim može lako manipulisati.

 

Kada je počeo ovaj proces? Sistematsko i ciljno smanjenje kvaliteta i nivoa obrazovanja bio je strateški kurs svjetske vrhuške od 70–tih godina prošlog vijeka. Osamdesetih i 90-tih taj proces se potpuno razmahnuo. U isto vrijeme se potiskuje žanr naučne fantastike (s njenim vjerovanjem u racionalno znanje, progres i demokratiju) žanrom fantastike. Fantastika – to je budućnost kao prošlost, novo srednjovjekovlje sa poretkom, vjerom u magiju i bajku umjesto nauke. Klasika tog žanra su filmovi o Hariju Poteru, koji uz to reklamiraju Malteški red: škola Hogvorts, uniforme učenika itd. (napominjem da ovaj red zauzima specifičan položaj u zapadnoreligioznom sistemu – obezbjeđuje vezu između Vatikana i najvažnijih specijalnih službi Zapada MI6, CRU).

Bolonja je jedan od elemenata strategije rušenja sistema obrazovanja društva moderne. On usmjerava studente na neke praktične navike, koje su sada potrebne tržištu. O osnovnom obrazovanju, opštem pogledu na svijet i cjelovitoj slici svijeta se ne govori – Bolonja ih ne predviđa. Studenti ne treba da dobiju znanje, nego neke „kompetencije“ (besmislena i odvratna riječ). A šta ako u momentu završetka obrazovanja po Bolonji, tržištu, koje se brzo mijenja, te kompetencije nisu potrebne? Potrebno je prekvalifikovati se, naravno, za novac. Moglo bi se reći da univerzalno znanje, tj. ono po čemu je poznat univerzitet, mora dati magistratura. Ali ne, magistar piše neki rad, po pravilu, na usku temu, što još više učvršćuje usku specijalizaciju, i magistar postaje, u najboljem slučaju, „ekspert“ – onaj koji zna sve više i više o manjem i manjem.

Bolonju su formalno obrazovali „šarafčići“ sistema tržišnog totalitarizma, kojima se lako može manipulisati zbog odsustva fundamentalnog znanja i sveobuhvatne slike svijeta. Na fakultetima Bolonjski sistem veoma povećava značaj formalnog, funkcionalnog aspekta u odnosu na sadržaj – on postaje sporedan: povećava se vlast birokrata nad profesijom, a u nastavničkom sastavu po Bolonji pobjeđuju najnekreativniji i najlošiji predavači, koji lako prihvataju svaki oblik i djeluju u savezu sa birokratijom.

Bolonjski sistem je dio neoliberalnog projekta kao što su multikulturalizam, toleratcija, gej-pokret i slično. Njegov cilj je isti kao i kod neoliberalnog projekta – rušenje društva moderne, evropske civilizacije i kulture, hrišćanstva, posebno pravoslavnog. Da i ne govorim o tome da Bolonja odvaja od realnog obrazovanja, znači u budućnosti, od društvenog kolača ogromnu masu stanovništva. Tako, pored ostalog, vrhuška rješava problem stvaranja socijalne konkurencije, koja prijeti njihovoj djeci i unucima, jer u školama za vladajućih dva odsto nema ništa od Bolonjskog sistema. Nema sistema testova, tamo je principijelno drugi sistem obrazovanja, koji priprema gospodare života, gospodare istorije. Zato je suprostavljanje Bolonji oblik klasne borbe, suprostavljanje onome onome što je A. Gramši nazvao „kulturna hegemonija“ buržoazije. Osim toga, takvo suprostavljanje je obaveza svakog civilizovanog Evropljanina, koji brani istorijska dostignuća svoje civilizacije. Zato treba sabotirati Bolonju. Sredstava za to ima mnogo, potrebna je samo želja. Ovdje se može staviti tačka, a ko želi više detalja preporučujem da pogleda moje članke protiv Bolonjskog sistema na internetu.

Ako je struktura ruske istorije povezana, kako vi pišete, sa strukturom sjeveroatlantske istorije, s njenim ciklusima akumulacije kapitala i hegemonije, kolika je onda mogućnost Zapada da planira osvajanje Rusije?

— Zaista, od kada se od 16. do 18. vijeka u Zapadnoj Evropi pojavio i oformio novi pljačkaški geoistorijski subjekat – sjeveroatlantski, koji je stvorio kapitalizam na tri osnove (kapital, država i zatvorene nadnacionalne strukture svjetske saradnje i upravljanja) a u sjeveroistočnoj ruskoj Evropi drugi novi subjekat – samodržavlje – njihov razvoj teče paralelno i u isto vrijeme u borbi.

Tako holandskom ciklusu akumulacije kapitala (i, naravno, holandske hegemonije) u svjetskom kapitalističkom sistemu odgovara Moskovsko carstvo, britanskom ciklusu akumulacije i hegemonije Peterburška imperija, američkom ciklusu akumulacije i hegemonije SSSR. Tijesna veza između zapadnih (kapitalističkih, sjeveroatlantskih) i ruskih (samodržavno-komunističkih, evroazijskih) perioda razvoja manifestuje se u svjetskim ratovima. Kako je poznato, kada se u istoriji kapitalističkog sistema raniji hegemon nalazio u fazi pada, pojavljivali su se pretendenti na njegovu krunu. Poslije odlaska Holandije, to su bile Velika Britanije i Francuska, poslije odlaska Velike Britanije – SAD i Njemačka. Nije teško primijetiti da je jedan od pretendenata bila morska država (Velika Britanija, SAD), a drugi kontinentalna (Francuska, Njemačka). U svim svjetskim ratovima za hegemoniju unutar kapitalističkog sistema britansko-francuskim (1756-1763, 1792-1815) i anglosaksonsko-njemačkim (1914 -1918, 1938-1945) – 1938. godinu smatram početkom Drugog svjetskog rata (od Minhenskog sporazuma) – pomorske države, Anglosaksonci, preuzimali su prevlast nad kotinentalnim. Iz toga se često izvodi zaključak o principijelnoj prednosti pomorskih država nad kontinentalnim, Anglosaksonaca nad Francuzima i Nijemcima. Taj zaključak, blago govoreći, nije tačan, a, ako nazivamo stvari svojim imenom – on je lažan. On se izvodi potpunim ignorisanjem uloge Rusije i ruskog poprišta vojnih djelovanja – istočni front – u svjetskim ratovima. Uz svu važnost morskog rata i flota, svjetski ratovi su se dobijali na kopnu i odlučujuću ulogu u tim pobjedama igrao je hiperkontinentalni saveznik Anglosaksonaca – Rusija. Upravo Rusija je nanijela poraz Napoleonu razvukavši njegovu armiju po svom prostoru. Upravo Rusija je 1914. godine spasila Pariz, poslije čega se na njemačku pobjedu moglo zaboraviti. Da ne govorimo o tome koju je Njemačku silu Rusija odvukla na istok. Upravo SSSR je uništio Hitlera – Anglosaksonci su otvorili drugi front tek kada je postalo jasno da se Rusi mogu sami obračunati sa Rajhom.

Paradoksalno je: Rusija i SSSR, koji nisu pretendovali na ulogu i mjesto hegemona kapitalističkog sistema, svojim učešćem, svojim ljudstvom, teritorijom i ekonomskom masom rješavali su ishod borbe za to ko će biti „gospodar kapitalističkih prstenova“.

Još jedan paradoks: taj ishod oni su rješavali u korist svog glavnog (od kraja 18. vijeka) geoistorijskog i strateškog protivnika – Anglosaksonaca, koji se situaciono taktički pokazuju saveznikom u svjetskom ratu. Jasno je da su Englezi (a Hitlera i Amerikanci) vješto huškali i Francuze i Nijemce na Rusiju/SSSR, sukobljavajući evropske i evroazijske kontinentalne gigante u svom interesu, ali to je već pitanje diplomatije i obavještajnih službi.

U borbi za Evropu Englezi su se od 18. vijeka, dosljedno i logički, kretali sa zapada na istok sklanjajući svoje konkurente jedne za drugim: Španiju, Francusku, Njemačku. U borbi sa evroazijskim gigantom u 19. vijeku oni su privukli sve velike države zapada (Krimski rat), a u 20. vijeku angloamerički savez privukao je za rješenje tog zadatka čitav Zapad i znatan dio svijeta: od Japana i Kine do arapskih monarhija i latinoamaričkih diktatura (Hladni rat). Naravno, bez izdaje i kapitulacije dijela sovjetske vrhuške, Zapad ne bi uspio da pobijedi u Hladnom ratu, ali to je već druga tema. Danas govorimo o geopolitici, posebno o tome da su sada Anglosaksonci, sa njihovim Drang nach Osten, stigli do Kine, ali se situacija za njih komplikuje tako što se dio angloameričke vrhuške sa jevrejskim kapitalom, prema taktičkim zamislima, zainteresovao za Kinu s njenim juanom i za postojanje relativno jake Rusije kao protivteže Kini. Drugim riječima, igra planera istorije se iskomplikovala, a vrijeme kriza – ističe.

Čini se da dolazimo do veoma važnog pitanja – mogućnost da se planira tok istorije?

— Jedna od glavnih razlika kapitalizma od drugih sistema jeste u tome, a to je njegova glavna tajna, što njegova istorija od određenog, pritom dosta ranog momenta, otprilike od sredine 18. vijeka, dobija projektno-konstruisani, takoreći usmjeravajući nomogenetski karakter. Ne može se reći da do 18. vijeka niko, nikakve grupe i moći nisu pokušavale da usmjere tok istorije na ovaj ili onaj način. Ipak, ti pokušaji, sa rijetkim izuzecima, kao prvo, nosili su lokalni karakter; kao drugo, bili su kratkoročni i, po pravilu, su propadali; kao treće, do sredine 18. vijeka, tačnije od 1750. do 1850. godine za takve pokušaje nije bilo ozbiljne proizvodne baze. Mogućnosti da se projektuje i usmjerava tok istorije, konstruišući je, zavisi od nekoliko faktora:

a) Postojanje organizacija sposobnih da postavljaju i rješavaju zadatke slične vrste, tj. da posjeduju geoistorijsko postavljanje cilja, sposobne da strateški planiraju i da imaju volju da djeluju na toj osnovi;

b) Postojanje adekvatnog objekta manipulacije kao sredstva rješavanja zadataka projektno-konstruktorske istorijske djelatnosti;

v) Postojanje finansijske baze koja omogućuje pristup vlasti i svojini te čuvanje ostalih pozicija u obje te sfere;

g) Kontrola nad informativnim tokovima uz značajnu ulogu posljednjih u životu društva ili bar u njegovom vrhu;

d) Postojanje struktura racionalnog zvanja koje analiziraju zakone istorije, masovne procese i socijalne grupe u ulozi objekata i sredstava realizacije projektno-konstruktivnog dejstva.

I sve to, po vašem mišljenju, pojavilo se u Zapadnoj Evropi u 18. vijeku?

— Da. Organizacija koja je sposobna da na određeni način usmjeri tok istorije, bila je engleska masonerija, koje se oslanjala na finansijsku moć Grada/City (jezgro Londona, Englezi ga obično nazivaju samo The City ili Square Mile, kvadratna milja pošto je površina nešto veća od jedne milje). Tu je moć operatora svjetskog tržišta (buržoazije), aristokratskih klubova i, naravno, države Velike Britanije. Krajem 18. vijeka masonima su se pripojili iluminati, koje su stvorili jezuiti za borbu s masonima, ali koji su izmakli njihovoj kontroli. Sami masoni su dobili operativnu bazu koju su sami napravili – vještačko stvorenu, poligono-istorijsku državu SAD, kuda su uskoro jurnuli i iluminati, koji tamo napreduju do danas (Jejl: Lobanja i Kosti) i druge grupe koje su se loše osjećale u Evropi.

Sredinom 18. vijeka na čudan način istovremeno su se pojavili objekat manipulacije – mase (materija) i najmoćnija baza – novac (energija) i novi tokovi informacija. Objekat manipulacije može biti masa, u manjem stepenu klasa, tj. takav atomizovano-objedinjeni ljudski materijal koji se sastoji od pojedinaca a ne od kolektiva, mase individua. Bilo kojim tradicionalnim kolektivom ukorijenjenim u „maloj tradiciji“ koji ima zajedničke norme, vrijednosti, predanje – bila to opština, klan, pleme, kasta i tome slično – teško je manipulisati. A „usamljena gomila“ (američki sociolog D. Rismen) gradova, posebno predindustrijskih i ranoindustrijskih, koja se još nije pretvorila u „radničku klasi“ i koja se tek pretvara u „opasne klase“– tako slikovito opisane u djelu francuskog pisca Ežena Su, Balzakovog savremenika – sasvim su druga stvar, to je adekvatan objekat za sveobuhvatne istorijske manipulacije. I pojavljuje se taj objekat, ta „materija“, masa, upravo sredinom 18. vijeka, da bi eksplodirao u „epohi revolucija“ (engleski istoričar E. Hobsbaum) 1789-1848.

Izlazak mase na avangardnu scenu istorije dao je ogromne mogućnosti manipulatorima širokih masa. Sredinom 18. vijeka počinje finansijska eksplozija – ako u drugoj polovini 18. vijeka „visoke finansije“ ubiraju plodove „dugog 16. vijeka“, onda se sredinom 18. vijeka formira baza savremenog finansijskog sistema. Naravno, i u dokapitalističkoj epohi i u svitanje kapitalizma u 16-17. vijeku bankari su mogli pokazivati bitni uticaj na tok istorije.

Eksplozija u razvoju bankarskog kapitala o kome se govori bila je uslovljena trima faktorima, koji su stimulisali razvoj „visokih finansija“: britansko-francuska borba za svjetsku prevlast, kolonijalna ekspanzija evropskih država i početak industrijske revolucije.

Najzad, posljednja po redu, ali ne i po značaju je uloga informacije. U 18. vijeku desila se još jedna promjena osnovnog poretka – snažno, kvalitativno je porasla uloga na poseban način organizovane (upakovane), naučno zasnovane, principijelno nove i usmerene informacije i kontrole nad njom. Ti info-tokovi pojačali su zahteve novih socijalnih grupa i njihovih saveznika iz struktura starog poretka za učešćem u vlasti te su postali i snažno psihoistorijsko oružje konspirativnih struktura u preformulisanju svesti elita –društvenog regrutovanja (vrbovanja) sljedbenika posredstvom pažljivo pripremanog preuzimanja vlasti uz pomoć masovnih pokreta od kojih je prva u nizu bila Francuska revolucija 1789-1799.godine.

Enciklopedija je kristalno jasno pokazala ulogu koju u društvu igra informacija koja pretenduje na racionalnu novinu i koja je socijalno orijentisana i upakovana (informacija posebne i političke oznake), kakvo je njeno djelovanje na elite, koje ih stavljaju pod nazor određenog toka informacija i koje ih na taj način otvaraju za uticaju konspirativnih struktura. Kad su pod dejstvom određenog info-toka i kad su na taj način podložni uticaju konspirativnih struktira, čak se pretvaraju u spoljni krug posljednjih. U suštini, Enciklopedija je prvi primjer uspješnog rata rata epohe moderne, pri čemu je rat dvostruk: između enciklopedista (i onih koji su stajali iza njih) protiv Starog poretka za pamet i svijest elite i rat između glavnih klanova samih enciklopedista za to ko će uticati na elitu i dobiti glavne dividende od toga.

Govorite o socijalno-ekonomskom istorijskom planiranju. A geopolitičko?

— Geopolitičko planiranje pojavilo se ranije. Naročito planovi Zapada za uspostavljanje kontrole nad Rusijom pojavili su se u posljednjoj trećini 16. vijeka, skoro istovremeno u Svetoj rimskoj imperiji kod katolika, i u Engleskoj kod protestanata. U Engleskoj astrolog, matematičar i agent Džon Di, koji je potpisivao svoje izvještaje kraljici Elizabeti Prvoj „agent 007“, pokrenuo je koncepciju Zelene imperije i predložio uspostavljanje kontrole Engleske nad Sjevernom Amerikom i Sjevernom Evroazijom, tj Rusijom. Uostalom, sin Džona Dia pod prezimenom Diev djelovao je u Moskovskom carstvu krajem 16. i početkom 17. vijeka u svojstvu doktora i farmaceuta (pripremao je lijekove i trave na dvoru) i, naravno, engleskog obavještajca.

Oba plana uspostavljanja kontrole nad Rusijom – njemačko-katolički i englesko-protestantski trajali su, mijenjajući oblik djelovanja, do 20. vijeka i reflektovali su se u planovima Rokfelera i Rotšilda za slabljenje i rušenje Rusije, ali to je posebna tema.

Svjetska vlada – da li je to mit ili realnost?

— Svjetska vlada kao neki jedinstven organ, koji sve rješava i usmjerava iza kulisa, je mit. Istovremeno, to je mašta vrhuške svjetske kapitalističke klase. Ostvarenju tog cilja ta vrhuška – prije svega angloamerička, čvrsto spojena sa evropskim kapitalom – teži već skoro dva vijeka. Međutim, uvijek joj se na putu nađe Rusija, prvo samodržavna, a zatim sovjetska. Odatle je rusofobija, odatle je i odnos prema Srbima kao prema „balkanskim Rusima“.

Svjetske vlade nema – svijet je suviše složen i velik da bi se mogao kontrolisati iz jednog centra. A sistema, mreža međusobno tijesno povezanih zatvorenih nadnacionalnih struktura saradnje i upravljanja, ima. Kao fasadne organizacije ove mreže nastupaju razne lože (masonske), klubovi (Bilderberški, Piltrimov, Rimski, Bohemski šumarak), komisije (Trilateralna). Prije svega, sve su to ugovori koji realizuju interese 300-400 porodica/klanova, koje su u svojim rukama koncentrisale vlast, svojinu i sredstva masovnih informacija. Rješenja se donose u znatno užem krugu na neformalnim susretima ili u sastavima za koje mi ne znamo – realno tajnim, a ne prosto samo zatvorenim.

 

Redaktura, oprema i skraćenja Novi Standard

Nastaviće se

Evroazija.info

http://evroazija.info/andrej-fursov-2-deo-svetska-istorija-se-pise-po-anglosaksonskom-modelu/


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...