Andrej Fursov: Staljin, najuspešniji antiglobalista (1)

Razgovarala Milana Babić

Staljin je projektant jedinog geoistorijskog projekta, koji se može suprostaviti kapitalističkom globalizmu
(foto, Andrej Fursov)

U Rusiji se sve jasnije i uobličenije pojavljuje svijest da je potrebno napisati rusku istoriju. Prema riječima predsjednika Vladimira Putina, „postoji potreba za razumijevanjem činjenice da su najdramatičniji i najkomplikovaniji događaji u ruskoj istoriji neodvojivi dio prošlosti i da se, uprkos različitostima u ocjeni i mišljenju, prema tim događajima treba odnositi sa poštovanjem“. Riječ je o shvatanju važnosti ustanovljenja kontinuiteta i međusobne povezanosti svih faza razvoja ruske države i državnosti, svijesti da je ruska istorija osnov ruskog nacionalnog identiteta i kulturno-istorijskog koda. Nažalost, ističe Putin, postoji tendencija da se svjesno umanji uloga sovjetskog naroda u borbi protiv fašizma.

Jedna ličnost stoji na meti svedene ocjene koju nameće vesternizovani pogled na svijet, pogled koji prijeti da u svojoj pitkosti ovlada i istočnom pravoslavnom civilizacijom. Ta ličnost je Josif Visarionovič Staljin. O ovoj i mnogim drugim temama govori čovjek čija dubina promišljanja i pronicanja u istorijsku građu prati tradiciju Fjodorova, Danilevskog, A. Panarina. Istinski Rus može stajati na jednoj ili drugoj poziciji, može biti monarhista ili socijalista, ali jedno ne može ne biti – rodoljub. Naš sagovornik jasno svjedoči da Rusi imaju zaista rusku intelektualnu elitu, spremnu da se bore za Rusiju.

Andrej Iljič Fursov (1951), akademik Međunarodne akademije nauka (Insbruk, Austrija), diplomirao na Institutu za azijske i afričke studije na Moskovskom državnom univerzitetu (1973). Direktor je Instituta za sistemske strateške studije i Centra za ruske studije na Univerzitetu za humanističke nauke u Moskvi. Fursov je i šef Škole analitike Fursova na Univerzitetu za humanističke nauke i šef Odseka za Aziju i Afriku na Institutu za naučne informacije u društvenim naukama. Prema rezultatima internet glasanja naučne zajednice u 2000-2004. i 2005. godini Andrej Fursov je ušao u listu Prvih 100 društvenih i humanitarnih mislilaca Rusije.

Autor je 400 naučnih publikacija, uključujući deset monografija. Predavao je na univerzitetima u SAD (Kolumbija, Jejl, Njujork, Dikinson koledž), Kanadi, Nemačkoj, Mađarskoj i Indiji. Njegove istraživačke teme su metodologija socio-istorijskog istraživanja; globalna borba za vlast, informacije i resurse; ruska istorija, komparativne analize Istok–Zapad–Rusija; kapitalizam kao sistem.

Izašla je vaša nova knjiga Naprijed u pobjedu. Možete li reći nešto detaljnije o problemima koji se razmatraju u njoj?

Naprijed u pobjedu je zbornik članaka i intervjua, koje sam napisao za posljednjih 10-12 godina. U nazivu zbornika je posljednja fraza iz čuvenog govora J. V. Staljina od 3. juna 1941. godine: „Naprijed za našu pobjedu“. U zbirci se nalazi nekoliko tematskih blokova: Ivan Grozni i njegova opričnina, SSSR kao geoistorijski projekat, Figura Staljina i pokušaji pigmeja-destaljinizatora da falsifikuju istoriju, Fenomen kapitalizma. Posljednji članak zbirke Hladni istočni vjetar, zaokružuje zbornik budući da sam u njemu pokušao da odgovorim na pitanja pokrenuta u prvom članku Opričnina u ruskoj istoriji – uspomene o budućnosti? Duboko sam ubijeđen da subjekt strateškog djelovanja sposoban da izvuče Rusiju iz istorijske zamke, u koju su je gurnule gorbačovština i jeljcinovština, može biti samo nešto u vidu neopričnine.

U članku o oprič(n)ini govorite o opričnom principu ruske istorije. Kakav je to princip i kakvi su još principi organizacije vlasti karakteristični za rusku istoriju? Kakvi principi objedinjuju rusku istoriju?

— Oprični princip se javio zajedno sa opričinom. Tačnije, ona je bila materijalizacija tog principa, koji je rješavao najvažniji zadatak ruske vlasti i ruske istorije – bio je sredstvo gušenja oligarhijskog principa. Rezultat tog gušećeg djelovanja su samodržavlje i samodržavni princip. Suština je u sljedećem: za vrijeme epohe horde, tačnije u 14. vijeku, u Moskovskoj kneževini pojavila se simbioza kneza i boljara (boljar – bogat plemić, feudalni aristokrata u staroj Rusiji, prim. M. B.) „knežeboljarski kombajn“. U uslovima konkurencije u sistemu horde mogle su uspjeti samo one kneževine čija je vrhuška nastupala kao jedinstvena cjelina u kojima se aristokratija nije svađala s knezom, već ga je podržavala. U tome je najviše uspjela Moskovska kneževina. Suprotna strana knježeboljarskog jedinstva bila je određena zavisnosšću kneza od boljara, to jest imamo posla sa oligarhijskim sistemom, kome je na čelu snažan knez. Dugo vremena moskovski kneževi nisu imali druge podanike osim boljara. Ipak, krajem 15. vijeka, poslije pripajanja ogromne novgordske zemlje i njene podjele kao imanja „boljarskoj djeci“ (tako su se tada nazivali plemići), kod kneževa se pojavila još jedna nova socijalna podrška. U to vrijeme pojavio se veliki problem centralizacije.

Jesu li boljari nastupili protiv centralizacije?

— U tome i jeste stvar – nisu. Za centralizaciju su se zalagali svi: i veliki knez, i boljari, i Crkva. Borba se vodila oko toga kakva će biti centralizacija – oligarhijska ili samodržavna. Jasno, da u oligarhijskoj centralizaciji, tim više što se u tako ogromnoj zemlji kao što je Moskovska Rusija krila prijetnja raspada zemlje i, u svakom slučaju, slabljenja države. Osim toga, oligarhija je, u uslovima društva koje postoji u zoni rizične poljoprivrede i koje stvara mali društveni proizvod, označavala najsnažniji pritisak vrhuške vladajućeg sloja na srednje i male grupe, ne govoreći o eksploatisanim donjim slojevima društva. Jasno, da je za Moskovsku Rusiju prednost bila samodržavna centralizacija. Ipak, njeno uspostavljanje zahtijevalo je gušenje oligarhijskog principa i rušenje „kneže-boljarskog kombajna“, ali to je bilo lakše reći nego uraditi. Stvar je u tome, da su se na strani „kombajna“, koji personifikuje više nego dvovjekovnu starinu, objektivno našle sve institucije Moskovske Rusije i Crkva, ne govoreći već o samom boljarstvu i tri stotine istaknutih Rjurikoviča. Institucionalnih sredstava za rješenje problema Ivan Četvrti (Grozni) nije imao. I onda je on našao vaninstituconalno sredstvo – opričninu.

Početkom 1505. godine zemlja je bila podijeljena na dva dijela: zemšićinu i opričninu. U zemšićini su se očuvale Boljarska duma i sve tradicionalne institucije vlasti, a u opričnini sva vlast je pripala organu organizovanom po uzoru na manastir, ali na potpuno svjetovnom organu – opričnini na čelu sa carem. Zemšćina je bila obavezna finansijski održavati opričninu; za vanjski svijet nikakva podjela zemlje nije postojala: na spoljnopolitičkom diplomatskom planu car je ostajao jedini suveren, primao ambasadore, vodio pregovore itd.

Možete li još malo detaljnije reći o opričini, kod nas ta pojava nije dobro poznata?

— U opričinu su otišle, s jedne strane, najbogatije i strateški najvažnije oblasti Moskovije, s druge strane – zemlje cijelog niza carevih protivnika. Najaktivnije careve protivnike su ubijali, mnogim kneževima i boljarima su oduzimali zemlju i u zamjenu davali im zemlju u drugim dijelovima Rusije. Na taj način kidali su njihovu vezu sa mjesnim stanovništvom i slabili ih politički. U okviru opričnog režima Crkva je stavljena pod kontrolu države. Opričina je bila poseban organ, posebna komisija, na silu nadograđen nad tradicionalne institucije vlasti. Broj opričnika bio je 3-5 hiljada i među njima su bili predstavnici svih grupa vladajućeg sloja. U suštini opričina je postala embrion budućeg samodržavlja, i, kada je ona izvršila svoj zadatak – ugušila otpor, uperen protiv samodržavne centralizacije, nju su 1573. godine tiho ukinuli. Ali se ne kaže da su je baš likvidirali, prosto vrhuška opričnika je zauzela vodeće pozicije u državnom dvoru, tj. desila se institucionalizacija „posebnih“. I, mada su samodržavni principi konačno pobijedili tek 1649. godine, skrenuti Rusiju s tog puta, koji je osigurala opričina, bilo je već praktično nemoguće, budući da su kurs samodržavne centralizacije podržavale najaktivnije mase – srednja klasa vladajućeg sloja i trgovci. Druga je stvar to što oprični princip nije uništio nego samo ugušio oligarhijski princip. Oligarhijski princip se održao u sistemu vlasti Rusije i SSSR, izlazeći svaki put u prvi plan, čim bi vlast slabila (pokušaji da se ograniči samodržavlje u 18. i 19. vijeku, „kolektivno rukovodstvo“ u SSSR). Ipak, glavni zadatak opričina je riješila stvorivši za način života na ruskom prostoru adekvatan despotski oblik.

Čini se da istoričari prema opričnini nemaju baš dobar odnos?

— Opričninu, kao i njenog osnivača Ivana Groznog, često su klevetali Zapad i prozapadni liberali u Rusiji. To nije čudno: Ivan Grozni je stvorio veliku državu – konkurenta Zapadu – i žestoko ograničio vlast oligarhijske vrhuške i oligarhijskog principa, na koji su se uvijek orijentisali liberali u Rusiji. Upravo zato Ivana Groznog prikazuju kao žestokog tiranina, ubicu. Njega čak okrivljuju za ubistvo sopstvenog sina, što je notorna laž. Ivan Grozni nije tukao sina palicom po glavi. Poznata Rjepinova slika propagira engleski falsifikat. Za vrijeme otvaranja sarkofaga Ivana-sina specijalisti nisu otkrili nikakve tjelesne povrede, ali je zato količina mišomora bila izuzetno velika – carevića su otrovali.

Ako se poredi broj žrtava opričine s onim čime se mogu „pohvaliti“ savremenici Ivana Četvrtog u Engleskoj (Henrih Osmi i Elizabeta Prva) i u Francuskoj (Karlo Deveti, Henrih Treći) onda zapadni Evropljani pobjeđuju sa nesumnjivom prednošću. Broj žrtava opričine, prema raznim izvorima, iznosi 10-12 hiljada. Na vrhuncu vladavine Henrika Osmog u Engleskoj je ubijeno 70.000 ljudi (oko 10 odsto) koje su nasilno, radi dobiti velikih posjednika i trgovaca, tjerali sa zemlje, činili lutalicama a potom vješali zbog lutanja. O tome koliki su broj protivnika iz vrhuški vladajuće klase otpratili na onaj svijet Henrik osmi i Elizabeta Prva neću govoriti. Ali ih niko iz nekog razloga u Engleskoj i Zapadnoj Evropi ne optužuje za surovost i tiraniju, a to čine za Ivana Groznog. A isticali su se ne samo engleski savremenici Ivana Četvrtog nego i francuski, njemački, italijanski, španski. Dovoljno je sjetiti se vjerskog rata u Francuskoj i Vartolomejske noći, gušenja seljačkog rata u Njemačkoj, borbe italijanskih gradova, „umjetnosti“ rimskih papa, zvjerstava Španaca u Holandiji. U poređenju s tim, za Ivana Groznog s njegovom opričninom može se reći da je bio mala maca na fonu bandita. Pa ipak, upravo on, a ne Henrik Osmi ili Karlo Deveti, postao je simbol surovosti. To je tipična pojava rusofobije, primjer stvaranja negativne slike, koja baca negativnu sjenku na Rusiju i Ruse u cjelini. A u Rusiji Ivana Groznog nisu voljeli oni koji su gledali na svoju državu tuđim zapadnim očima i orijentisali se, ne na državu, nego na oligarhijsku vrhušku, kojoj su i sva vremena opričine i samodržavni principi bili prijetnja. Prijetnja koja je ograničavala njene despotske i eksploatorske apetite. Slično s tim stoji i stvar sa Staljinom, još jednom oklevetanom i svjesno demonizovanom figurom.

Pređimo sa Ivana Groznog na Staljina. Njegova percepcija u SSSR, u Rusiji, prešla je put od obožavanja do ponižavanja.

— Jednom je Staljin rekao da će poslije njegove smrti na njegov grob nanijeti mnogo smeća, ali će ipak sve to vjetar istorije raspršiti. Ispalo je kako je predvidio – nije prošlo ni nekoliko godine kada je jedan od glavnih „stahanovaca terora“ 30-tih godina Nikita Hruščov – a upravo je na njegove molbe da se povećaju kvote za streljanje Staljin napisao „smiri se, budalo“ – počeo posipati vođu blatom. Hruščov nije bio prvi u tom planu: sistematsko blaćenje Staljina, istina, pomiješano s realnom kritikom, počeo je Trocki, a ne bivši trockista Hruščov. Zatim su se Hruščovu, u svojstvu „smetljara“, pridružili najrevnosniji od „šezdesetnika“ (generacija 60-tih: subkultura sovjetske inteligencije, koja je u osnovnom zahvatila pokoljenje rođeno približno između 1925–45. – istorijski kontekst koji je formirao poglede „šezdesetnika“ bile su godine staljinizma, Veliki Otadžbinski rat i epoha „otopljavanja“, prim. M.B), a o disidentima, koji su „pjevali“ zapadnim glasom, i koji  su plivali na tuđim talasima da ne govorimo – oni su bili elementi zapadne antisovjetske propagande.

Perestrojka je postavila novu etapu blaćenja Staljina. Tu ipak Staljin nije bio glavna meta, nego sovjetski socijalizam, sovjetsko uređenje, sovjetska istorija, a samim tim i ruska istorija u cjelini. A blaćenje socijalizma koristilo se za diskreditaciju ruske istorije, koja je logički vodila socijalizmu. Nije slučajno jedan od glavnih zlih duhova perestrojke pokazao da su perestrojkom oni rušili ne samo sovjetski Savez nego i čitav model hiljadugodišnje ruske istorije. I to što je za glavnu figuru sloma bio izabran upravo Staljin, više puta svjedoči o vodećoj ulozi ovog čovjeka – fenomena ne samo u sovjetskoj nego i u ruskoj istoriji. Staljinski sitem između ostalog postao je aktivan i velikodržavni oblik preživljavanja Rusa u 20. vijeku u uslovima isključivo neprijateljskog okruženja, uperenog na konačno rješenje ruskog pitanja. Srušio se SSSR, a ipak sovjetofobi i staljinofobi se nisu utišali, i to je shvatljivo: u posljednjoj deceniji u RF popularnost Staljina kao političke i istorijske figure nevjerovatno je porasla, naročito kod mladih. Objektivna istraživanja ruše klevete o Staljinu i sovjetskoj epohi. Postaje sve jasnije ko je i zašto mrzio i mrzi Staljina u SSSR/RF i u inostranstvu.

U sovjetsko vrijeme, kako za života, tako i poslije smrti, Staljina su mrzile dvije vladajuće grupe (i, naravno, s njima povezana inteligencija). Kao prvo, onaj dio sovjetskog establišmenta koji je bio za svjetsku revoluciju, pa su njeni predstavnici smatrali Staljina izdajnikom svjetske revolucije, ili u najmanju ruku krivim za odustajanje od nje. Riječ je o lijevim globalistima – kominenternovcima, za koje su Rusija i SSSR bili samo sitno granje (da pokušam naći bolji izraz) i u najboljem slučaju mjesto ratnih operacija svjetske revolucije. Njima se prirodno nisu mogli dopasti ni „socijalizam, u jednoj odvojeno uzetoj zemlji“ (tj. obnavljanje imperije u crvenoj varijanti) ni okretanje ruskim nacionalnim tradicijama, na koje su oni navikli da gledaju sa visine; ni ukidanje, 1936. godine, slavljenja 7. novembra kao Prvog dana svjetske revolucije, ni pojavu, te iste 1936. godine, termina „sovjetski patriotizam“, ni mnogo šta drugo. Jasno je da je već sredinom 20-tih godina Zinovjev, „treći Griška“ ruske istorije, argumentovao potrebu skidanja Staljina s dužnosti generalnog sekretara time da ga „ne vole u Kominterni“, a jedan od glavnih kritičara Staljina 30-tih godina bio je visoko pozicionirani kominternovski funkcioner O. Pjatnicki.

Drugu grupu onih koji su bili protivnici Staljina možemo uslovno nazvati „sovjetskim liberalima“. Šta je to liberal na sovjetski način? Jasno je da to nije liberal u klasičnom smislu, a i uopšte nije liberal. Sovjetski nomenklaturni liberal to je zauzeti tip, to je činovnik koji je težio da troši više nego što treba po strogim pravilima sovjetsko-nomenklaturnog hijerarhijskog sistema potrošnje, a potom je bio spreman da mijenja vlast za materijalna dobra, stremeći da češće odlazi na Zapad i kroz prste gleda na sivu ekonomiju, s kojom se sve više stapao u socijalnoj ekstazi.

Čime objasniti strah dijela sovjetske nomenklature od Staljina, koji se sačuvao poslije Staljinove smrti?

— Strah postsovjetske nomenklature od Staljina – to je strah „sjenovitog SSSR“ od političkog projekta, strah parazita od zdravog organizma, od osvete s njegove strane, strah od naroda. Poslije 1991. godine taj strah je dobio novu otvorenu, a ne skrivenu klasnu dimenziju (koja, kako se pokazuje s vremena na vrijeme) društva destaljinizacije, čini ovaj strah paničnim, smrtnim. Strah sadašnjih vladajućih i njima bliskih 

korupcionaša od Staljina – to je strah od osvete za rušenje i pustošenje zemlje, strah od obnavljanja uređenja zasnovanog na socijalnoj pravdi, strah od reindustrijalizacije zemlje, koja će tražiti naftu, gas i metale, koje tada neće moći prodati u inostranstvo, a onda se ruše svi posrednički unosni poslovi i profiti. Jednom riječju – kraj. I taj strah je veći što su glasniji apeli za rehabilitalizaciju Staljina. Čak je Putin u razgovoru s novinarima uporedio Staljina s Kromvelom i postavio pitanje: „Po čemu je Kromvel bolji od Staljina?“ Ni po čemu. Ali Kromvel u Engleskoj ima spomenike, a u RF Staljin ne. Zašto ne podići takve spomenike?

Uvjeren sam da će doći dan, i taj dan nije daleko, kada će ponovo podići spomenike Staljinu, kada će grad na Volgi vratiti ime Staljingrad, a u centru Moskve ponovo nići spomenik Đeržinskom. Za to radi logika razvoja situacije ne samo u Rusiji nego i u svijetu, gdje raste antiliberalni pokret na svim nivoima.

U svojim radovima vi ste pisali da je prvi put Staljin spriječio pokušaj globalizacije spriječivši projekat „svjetska revolucija“, drugi put porazivši Hitlera, a treći put stvorivši na granici 1940/50-tih godina SSSR kao supersilu (obnavljanje ekonomije SSSR, atomska, a zatim hidrogenska bomba).

— Staljin je za slom poduhvata globalnih gospodara pod imenom „svjetska vlada“ uradio više nego svi ruski carevi zajedno, iskorištivši pritom nesuglasice među lijevim globalistima. Srpom Crvene imperije on je tri puta posjekao globalizaciju na polju istorije 20. vijeka. Prvi put Staljin je to uradio u periodu od 1927-1929. godine, kada je njegov tim, oslanjajući se na očuvanu moć Velikog Sistema Rusija, na pomoć predstavnika obavještajnih struktura ruske imperije i na nesuglasice u taboru svjetske buržoazije, zamijenio projekat „svjetska revolucija“ projektom „crvena (socijalistička) imperija“. Fininterni (Finansijska internacionala Jevreja, prim. M. B.), njenim planovima stvaranja Venecije veličine Evrope i lika svijeta u cjelini bilo je potrebno da razvije projekat „svjetski rat“ i da se dovede na vlast Hitler, svim snagama jačajući konkretnu državu – Treći rajh. Kao rezulatat anglo-američkog naduvavanja, koje se jako povećalo upravo 1929. godine – godine progonstva Trockog iz Rusije (oproštajni pozdrav Staljina shemi „svjetska revolucija“), Hitler inkorporator je mogao da ratuje, odigravši ulogu agresora u spektaklu napisanom za njega. U predstavi, on je trebalo da uništi SSSR, a zatim da padne pod vlast Anglosaksonaca.

Ipak, istorija je prevrtljiva žena, sve se desilo drugačije i Staljin je drugi put srušio planove globalista, uništivši Hitlera. Pomogla mu je i međusobna borba Velike Britanije i SAD. Amerikanci su u toku rata nastojali da sruše ne samo Treći Rajh nego i Treću Britansku imperiju (druga se završila stavljanjem na stranu sjevernoameričkih država). Treći put Staljin je srušio plan globalista tako što u njegovo vrijeme SSSR nije dozvolio da ga guše Maršalovim planom. Stvorivši nuklearni štit i mač, obnovio je zemlju, ne za 20 godina, kako su prognozirali stručnjaci, nego za 10 godina, pretvarajući je tokom 40-tih i 50-tih u supersilu.

U čemu je, po vašem mišljenju, svjetski značaj Staljina?

— Staljin je projektant i generalni konstruktor jedinog geoistorijskog projekta, koji se može suprostaviti kapitalističkom globalizmu – neoimperijalističkog, imper-socijalističkog. Početkom 20. vijeka globalistički (na kapitalističkoj osnovi) projekat Anglosaksonaca – Britanske imperije i SAD – sreo se sa činjenicom postojanja imperija koje snagom svog postojanja smetaju da se realizuju njihovi projekti. Glavne od četiri imperije su Njemačka i Rusija. Njih su huškali jednu na drugu, a potom slomili, iskoristivši i pojačavši unutrašnje nesuglasice. Prvi svjetski rat je terminator evroazijskih imperija.

Približno deset godina sve je išlo po planu, međutim krajem 20-tih godina proces je izmakao kontroli. Staljinov tim je pobijedio i lijeve i desne i još je pritom za deset godina izgradio crvenu imperiju s moćnom VPK. Koristeći globalne trendove i globalne nesuglasice, upotrebio ih je u svoju korist. Staljin je našao zlatni ključić za skrivena vrata buržuja-globalista – dobit, koju je jedan njihov dio mogao dobiti na račun ulaganja u SSSR, konkurišući drugom dijelu. Staljin je autor i stvaralac jedinog uspješnog antiglobalističkog projekta 20. vijeka. On je očigledno pokazao šta se može suprostaviti globalistima i kako se s njima boriti. Ako se 1929. godina smatra godinom obaranja globalističkog projekta u SSSR, u njegovom „svetsko-revolucionarnom vidu“ značajno je obaranje iste te godine NEP (Nove ekonomske politike), koji je najviše vezao SSSR sa globalizacijom (dijalektika levo-desno), onda se može reći da je Staljin odložio dolazak globalizacije tačno 60 godina – do konačne predaje svega i svačega od strane Gorbačova na Malti 2-3. decembra 1989. godine. Jasno je da to Staljinu nikad ne mogu oprostiti gazde svjetske igre. Tim više što je Staljin pokazao tehnologiju borbe s njima uputivši zahtjev za obaranje igre od strane socijalističke svjetske privrede, uključujući alternativno svjetsko tržište i podrivanje pozicije dolara. Ovdje su globalisti trebali uzviknuti kao jedan ruski pjesnik iz 18. vijeka: „Može li se starac voljeti?“ Naravno, ne može. Oni takvog starca kao Uncle Joe ili Old Joe, kako su Staljina zvali Anglosaksonci, ne mogu voljeti, mogu samo mrziti. Uzimajući u obzir rečeno, analiza staljinizma i sovjetskog iskustva obavezna je kritika i jednog i drugog, rad na greškama – suštinski je zadatak za nas.

 

Redaktura, oprema i skraćenja Novi Standard

Nastaviće se

Evorazija.info

http://evroazija.info/intervju-andrej-fursov-1-deo-staljin-je-tvorac-jedinog-projekta-koji-se-moze-suprostaviti-globalizmu/


Upozorenje:

Web časopis Balkan Magazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavlja stavove redakcije Web časopisa Balkan Magazin.

captcha image
Reload Captcha Image...