Esesovci iz Aušvica - privatno

Kako su esesovci iz Aušvica ponašali u privatnom životu? Odgovor na to intrigantno pitanje potražio je poljski istoričar, specijalista za ovaj najpoznatiji logora smrti, Pjotr Setkievič (Setkiewicz), potražio je u sećanjima poljskih domaćica koje su služile u njihovim porodicama dok su oni radili svoj posao sistematskog uništavanja stotine hiljade ljudi i zatiranja tragova o tome.

Gerhard Palicš, ozloglašeni ubica iz Aušvica, prvi s desna, sa porodicom

Osnovni zaključak jeste da se ovi ljudi, koji su izvršavali ta monstruozna nedela, bili isti kao prosek nemačkog i drugog društva u zapadnoj i srednjoj Evropi. Bilo je među njima primera  ljubavi, srećnog porodičnog života, kao i nevera, opijanja, nasilja u kući... Jednom rečju, ni u čemu se nisu razlikovali od uobičajenih kliša ponašanja u privatnom životu.

Ti iznenađujući zaključci i pogledi na esesovce u Aušvicu (Auschwitz), kako su ga zvali Nemci, odnosno Osvijenćim (Oswienzim) za Poljake, sadržani su u novoj publikaciji aušvickog muzeja Privatni život esesovaca u Aušvicu (Życie prywatne esesmanów w Auschwitz), koja je zasnovana na svedočnastvima mladih Poljakinja koje su tokom rata čistile, prale, peglale, kuvale... i radile druge poslove u domovima oficira i podoficira SS.

Naslovna strana knjige o privatnom životu esesovaca iz logora smrti

Brošura je, pre svega, detaljni opis porodičnog života u domaćinstvu 22 esesovca, od običnih stražara do komandanta logora Rudlofa Hesea (Hesse), njegovog zamenika Karla Fritča (Fritze), lekara zaduženog za izbor logoraša za egzekuciju u plinskim komorama, Horsta Fišera (Fischer) i Vernera Rodea (Werner Rohde), kao i Gerharda Palicša (Palitzsch) koji je svojeručno pobio više stotina logoraša.

Sve dosad o esesovcima smo malo znali, tvrdi Setkievič. Bilo da su nekadašnji zatvorenici slikali gospodare svog života i smrti u najcrnjim bojama, bilo da su esesovci u posleratnim procesima nastojali sebe da predstave u što povoljnijem svetlu... Tu prazninu su, bar delom, popunila saznanja poljskih služavki koje su na njih gledale sa strane i sa manje emocija.

Mlade Poljakinje, pozvane s biroa rada, po završenih 14 godina, pratile su aušvicke esesovce bez senke logora smrti tj izvan njihovog radnog vremena u privatnom životu, i iz toga su poizašli zanimljivi opisi, neki čak i unikatni.

Naravno, novi detalji i zaključci knjige su, pre svega, povod za ponovno postavljanje pitanja na koje i dalje nema (dovoljno) preciznih odgovora - da li, zašto (i koliko) okolnosti od ljudi čine zločince? Kao i o tome da su ne tako retki, čak i veliki zločinci, inače, u privatnom i društvenom životu ljudi za primer, opravdavali time da su oni samo, kao dobri vojnici i činovnici, izvršavali naređenja i propise. A ne malo njih ukazuju da ih je to užasavalo ali da bi ih odbijanje naređenja  moglo odvesti u smrt...