NAJBOLJE I NAJGORE VREME

Priredio: Milan Đukić

Knjiga o Vajmarskoj republici, potresnom eksperimentu sa demokratijom

Prošao je skoro ceo jedan vek ali Janusovo lice Vajmarske republike i dalje istovremeno i zastrašuje i privlači. S jedne strane hiperinflacija, masovna nezaposlenost i politička ubistva. S druge, neverovatna kreativnost u umetnosti i nauci - da ne pominjemo obilje formi noćnog života za svačiji ukus, koliko god čudan i "uvrnut" bio. Bilo je to, kao što je Dikens rekao za francusku revoluciju, najbolje i najgore vreme, proleće nade i zima beznađa.

Da li je nemački potresan eksperiment s demokratijom između 1919. i 1933. godine uopšte imao realnu šansu za uspeh? Može se pomisliti da nije. Rođena u haosu nakon krvavog gubitka rata, koji su mnogi Nemci smatrali "ubodom u leđa", mlada republika je od početka bila na nestabilnim nogama. Donet je "savršen" ustav koji je njenim protivnicima dao isto toliko manevarskog prostora koliko i prijateljima, a osvetoljubivi pobednici su je opteretili zahtevima za ratnom odštetom koje je bilo nemoguće ispuniti. Pred sam kraj postojanja republike, trećina radne snage je bila nezaposlena. Kada je u ovu "otrovnu mešavinu" dodata Hitlerova neprevaziđena sposobnost da podstakne srdžbu i mržnju, "zaronjavanje" u diktaturu je bilo, čini se, neizbežno.

Da li je tako? Pravo čudo nije činjenica da je Vajmarska republika propala već što je trajala toliko dugo - duže, na kraju krajeva, od 12 godina Hitlerovog "hiljadugodišnjeg Rajha". Jedno vreme, od 1924. godine kada je domaća valuta stabilizovana (ili bolje rečeno ponovo uvedena) i ekonomija se oporavila, činilo se da republika uspeva uprkos svim nevoljama. Na opštim izborima 1928. godine, i levi i desni ekstremisti su "dobili dobre packe" a posebno blizu kraha su bili nacisti - sve dok im slom na Vol stritu i posledična ekonomska depresija nije omogućila nov, konačan uzlet. Kroz sve te uspone i padove, pisci, slikari, kompozitori i ostali umetnici - iako potpuno svesni da vreme nije na njihovoj strani - objavljivali su jedno moderno klasično umetničko delo za drugim.


vajmar


Literatura o Vajmarskoj republici je neizmerna, ali bi dobro došla jedna autoritativna knjiga, napisana jasnim jezikom bez žargona, koja daje sveobuhvatan pogled na taj period nemačke istorije. Erik Vajc, profesor na univerzitetu Minesota, uložio je ogroman trud i napor da napiše takvu knjigu ("Vajmarska Nemačka: obećanje i tragedija"), ali u tome nije u potpunosti uspeo. On je pouzdan vodič kroz Vajmarski politički i ekonomski lavirint i dobro opisuje socijalnu revoluciju koja je mnoge žene (ne sve) učinila manje zavisnim od supruga, ljubavi i doma. U jednom od najboljih poglavlja Vajc nas vodi kroz uvek budan metropolis Berlina dvadesetih godina prošlog veka. Od blještavih kafea oko Potsdamer placa do kabarea i zadimljenih barova; od uređenih plaža jezera Vanzi do vlažnih i zagušljivih stanova radničkih četvrti.

Autor nije tako ubedljiv kada piše o književnosti i muzici. Prirodno, Vajc je morao da bude selektivan. Međutim, da li je morao, na primer, da posveti šest strana "Čarobnom bregu" Tomasa Mana a skoro nijednu gorko satiričnom delu Tomasovog starijeg brata Hajnriha, koji je bolje shvatao kuda ide Vajmarska republika? Nema primedbi na izbor "Opere za tri groša" Bertolta Behta (libreto) i Kurta Vajla (muzika), kao Vajmarskog dela par ekselans, ali zašto ništa nema o Šenbergu (koji je od 1925. do 1933. godine živeo u Berlinu), Bergu ili Kreneku niti o operi Krol koja je, pod Klempererom i Zemlinskim, imala možda najbolji repertoar i predstave na svetu. Verovatno ni poklonici Berlinske filharmonije neće lako oprostiti Vajcu što je njihov omiljeni orkestar naveo kao (skromniju) Berlinsku simfoniju.

Značajnije je što Vajcovom opisu nedostaje kontekst. Mnogo smo saznali o (zadivljujućem) razvoju socijalne zaštite, o narastajućem antisemitizmu i diplomatskim greškama. Nedostaje poglavlje u kome bi bilo opisana pozadina za sve te teme. Pored toga, nedovoljno je predstavljen život u drugim velikim evropskim gradovima tog doba da bi bilo jasnije zašto je Vajmar bio jedinstven. Da li su žene bile manje oslobođene socijalnih stega u Londonu, da li su umetnici bili manje odlučni u Parizu? Zašto se politička levica toliko podelila u Nemačkoj, ali ne i u Austriji, koja nije izgubila samo rat već i carstvo.

Bez obzira na propuste, ova knjiga je privlačno i izvanredno ilustrovano delo iz koga se mogu naučiti dve osnovne lekcije. Jedna je koliko brzo demokratija može da se "oklizne". Nacisti su 1928. godine osvojili samo 2,6 odsto glasova na izborima. Pet godina kasnije, Hitler je bio na vlasti. Druga lekcija, kojoj Vajc posvećuje poslednje strane knjige, jeste kako demokratiji često najveća opasnost ne preti od neprijatelja iz inostranstva već od onih koji njene institucije koriste i tvrde da govore u njeno ime. Te lekcije nisu nove, ali ih vredi ponovo proučiti u vreme kada se, u ime borbe protiv međunarodnog terorizma, slobode pojedinca u demokratskim društvima lagano ali neprekidno ukidaju i ograničavaju.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...