BOGORODICA LJEVIŠKA, CRKVA U PRIZRENU

Ana Radmilović

Jedna od najimpozantnijih svetskih građevina koja svojom lepotom, čak i naružena i zapuštena i prekrečena i kakva je sve bila tokom vekova, privlači putnike i predstavlja simbol jedne vere i jednog duha (foto: unutrašnjost spaljene crkve Bogorodica Ljeviška u Prizrenu)

Zenica oka mog gnezdo je lepote tvoje – pozajmio je Hafizov stih nekakav putnik i dao da se ureže arapskim slovima, čitko, da vide svi koji uđu u Ljevišku. Preko fresaka urezao, ali toliko zadivljen lepotom da mu freske nisu zamerile. Ta rečenica postala je deo života svetaca i srpskih vladara u večnosti, da s njima u večnosti čini celinu i onda kada fresaka više ne bude, kada neko poželi da im ne ostane ni traga, ali ipak ostane taj trag, to sećanje na lepotu. Zenica oka moga gnezdo je lepote tvoje.


Crkva Bogorodice Ljeviške, pre nego što je spaljena 2004.

Jednom prekrečena, i sva u rupama, da bi postala neka druga a ne ona koja jeste, Bogorodica Ljeviška bila je džamija. I to je trajalo vekovima, dok neko nije skinuo kreč i našao svetlost koja je čekala, postojano, tamo gde je i bila. To su freske iz 14. veka, koje su živele svoj večni život pored nekoliko još davnijih, iz 12. veka. Kada je, dakle, Stefan Uroš II ili kralj Milutin rešio da na mestu vizantijske bazilike podigne zadužbinu svojoj ženi Simonidi, a levo od reke Bistrice (otud, kažu Prizrenci, Ljeviška) koja je tokom vekova promenila svoj tok i sada juri niz one planine desno od svetinje - on je svojim graditeljima rekao da sačuvaju zatečeno, te da sveto zdanje podignu tako što će nad trobrodnom bazilikom sazidati nešto za šta se može reći da je jedna od najimpozantnijih svetskih građevina koja će svojom lepotom, čak i naružena i zapuštena i prekrečena i kakva je sve bila tokom vekova koji su nastupili, privlačiti putnike i biti simbol jedne vere. I jednog duha.


Početkom 14. veka kralj Milutin je podigao crkvu u Prizrenu u slavu
svoje žene vizantijske princeze Simonide

Pred najezdom Turaka, a u velikoj selidbi predvođeni Arsenijem II, mnogi Srbi su se povlačili iz Prizrena i Ljevišku su ostavili da ga čuva. Oronula ali još čarobno lepa, opasno privlačna, primamljivala je svakakve da je pohode. I Turci su, kao velika nacija svesna Carstva, poželeli da to mesto (a takve se građevine nisu ni zidale na bilo kakvim mestima nego su to uvek bile izvesne tačke, energetske, snažne, svete, kako već čija vera nalaže da se ta stvar oko Duha naziva); Turci su dakle želeli da mesto gde je Duh „pozajme“ i da se oko tog Duha okupljaju nazivajući ga rečima svoje vere. I crkva dobije minarete, ali ostane crkva. (Zato vam kažem, svaki greh i hula oprostiće se ljudima, ali hula na Duha neće se oprostiti. 32 I ako ko kaže reč protiv Sina čovečijeg, oprostiće mu se; a onome koji kaže protiv Duha Svetoga, neće se oprostiti ni na ovom svetu, ni u budućem Po Mateju 12/31, 32)


Tajna večera, freska u Crkvi Bogorodice Ljeviške u Prizrenu

Tako je Ljeviška za Turke postala džamija i preživela je jer je Turcima trebala džamija. A za Srbe, konspirativno, postala je Sveta Petka i oni su nastavili da dolaze, čuvajući sećanje na ono što je ona bila i što će, a ispostavilo se da su bili u pravu, jednog dana svakako ponovo biti. Zenica oka mog gnezdo je lepote tvoje, ostalo je da stoji i čeka nove vekove.

I početkom 20. veka Srbi su vratili svoju Ljevišku i počeli da skidaju malter sa zidova. Prema jednoj legendi neki je Turčin, kome je u zadatak palo da prekreči ikone, predugo gledao u njih da bi mogao da im uništava oči. Činjenica, međutim, kaže da su Turci pravili rupe na zidovima da bi se lakše primio malter i da su tako mnogi likovi svetaca i vladara ostali bez očiju. Zenica oka mog gnezdo je lepote tvoje – opet, nikako da nestane. A ikone opet su izbile ispod kreča, kao što to već biva u jednom „vremenu čuda“ koje i nije vreme, nego je večnost.



Onda za nešto manje od sto godina nakon što su ikone izronile iz viševekovnog mraka, uzmu pa krenu da ih za sva vremena (tako su valjda mislili da može) unište Albanci. To je već, dakle, 21 vek. I kažu, to su neki što su sišli s Prokletija, nemaju pojma, mrze sve gde vide krst, ne znaju šta čine. Ali nije tako, znali su šta čine i jedino što nisu znali, budući neverujući u Sveti Duh, jeste to da postoji ono koje ne može da se uništi.

I sada, Ljeviška stoji sama u Prizrenu, Srba je oko sedamnaest, do nedavno su komšije bacale đubre u portu, crkva je zaključana i tek poneko navrati. Tada ga sačeka „Zenica oka moga gnezdo je lepote tvoje“ arapskim slovima i preciznom rukom urezano, i taj više ne može nigde da ide po svetu a da o tom čudu zvanom Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, ne priča.


Crkva je gađana vatrenim oružejm i spaljena marta 2004. kada su teško
oštećeni portreti Nemanjića iz priprate, slikarstvo kule, a u manjoj meri
i slikarstvo naosa (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture)

Ta crkva stara skoro hiljadu godina, a obnovljena pre sedamsto u slavu Milutinove četvrte ili pete žene (spori se istorija oko burnog ljubavnog života verovatno najvećeg srpskog vladara), male devojčice Simonide, kćerke vizantijskog cara Andronika II Paleologa, pa ponovo obnovljena pre manje od sto godina, ovaj put – pre sedam godina - paljena je tako što su poludeli u nju uneli automobilske gume i bure nafte. I freske, koje su bile izronile iz mraka pod turskim krečom i bile na svetlosti nešto manje od sto godina, vraćene su u mrak, ovaj put put kao čađ i garež. Sve što je moglo da izgori, izgorelo je.


Unutrašnjost crkve posle spaljivanja pre osam godina

Sada je Ljeviška tužno zgarište, čišćenja fresaka pokazuju da je nekakva restauracija moguća, za naredni period najavljeni su veći radovi. Bogorodicu sa Hristom, koju zovu hraniteljkom Prizrena i svih gladnih, neki – ko zna koji majstor po redu – počeo je da vraća iz mraka i gareži, ali do danas nije se mnogo toga desilo. Iako pod zaštitom UNESCO-a (koja je sa zakašnjenjem stigla i nije mnogo pomogla), Ljeviška je sada upisana u “kosovski kulturni spomenik”, baš kao i Visoki Dečani, Pećka Patrijaršija, Zlatni grad cara Dušana, ili Gračanica (takođe Milutinova zadužbina, i njegove nesrećne male žene Simonide) gde je i čuvena freska na kojoj Simonida nema oči. Kada je Milan Rakić napisao pesmu kraljici „Iskopaše ti oči lepa sliko, večeri jedne na kamenoj ploči; Znajući da ga tad ne gleda niko, Arbanas ti je nožem izbo oči“, i kada je napisao da te oči kojih nema ipak sijaju kao ugašene zvezde, i kada su Srbi po ko zna koji put pošli da oslobode svoje Kosovo, ko je mogao da očekuje da će za sto godina Simonida biti na betonu jednog gračaničkog kružnog toka, da će je obilaziti kola i da je takvu, na zemlji, ograđenu niskim zidom od nekog kamena na kojem stoje poređane kugle koje liče na albansko keče, niko neće videti. I da će tu stvar, tu instalaciju (a da nisu ni svesni šta čine) napraviti neki Srbi iz kosovske vlade, da će za to dati pare nekom „preduzimaču“ iz svog društva, da će proslaviti postavljanje tog izrugivanja i nazdravljati svojim novim ktitorima – ovaj put ne Arbanasima nego novonastalim Kosovarima. A sve to u vladi jednog od onih što su, mada ne svojim nego rukama nekih bezumnih momaka, donosili gume i bure benzina da pale Ljevišku. Tako se kraljica Simonida, koja je svoj zemaljski život završila u manastiru, jednim nepromišljanjem pre nego ironijom onih koji više ne veruju ni u šta, našla na zemlji ispred manastira Gračanica, koji je njena zadužbina.


U crkvi Bogorodice Ljeviške u Prizrenu prva liturgija posle 17. marta 2004.
održana je prošle godine. Crkva je zapaljena tokom martovskog nasilja
2004. godine a proteklih godina je delimično sređena mada su u njoj i
dalje vide oštećenja i tragovi požara. Crkva je spolja zadržala isti izgled
kao što je imala i ranije ali je opasana bodljikavom žicom, armaturom i
drugim preprekama.


I mada deluje kao da se radi o smaku srpskog sveta – nije tako. Kosovo je samo, kao i uvek, kakav je i Vidovdan – kada se sve vidi, najsnažnija slika jednog propadanja ali i obnavljanja. I kod Gračanice još uvek teče Sitnica, u mediteranskom i orjentalnom Prizrenu i kod Ljeviške je dalje Bistrica koja ponekad ume da promeni svoju putanju, neke crkve poput svetog Nikole u Maloj Banjskoj (onoj od Strahinje, iz malene Banjske) hoće i da prelete preko noći s jednog kraja sela na drugi, bežeći od Turaka, pa će tako Ljeviška još jednom otvoriti svoja vrata za razne putnike i za one kojima je najpotrebnija, koje čeka da se vrate ponovo, da bude opet „zenica oka njihovog biće gnezdo lepoti njenoj“.

(... svaki greh i hula oprostiće se ljudima, ali hula na Duha neće se oprostiti. 32 I ako ko kaže reč protiv Sina čovečijeg, oprostiće mu se; a onome koji kaže protiv Duha Svetoga, neće se oprostiti ni na ovom svetu, ni u budućem)




Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...