Igre oko Zagrebačke banke i hrvatske stare devizne štednje

Miloš Obradović

Margetić: Hrvatska će od Srbije tražiti staru deviznu štednju koju je Zagrebačka banka iznela iz hrvatske na tajne račune inostranih banaka
(foto, Domagoj Margetić)

Umesto da svojevremeno potražuje od Hrvatske oko dve milijarde evra na ime vlasništva nad delom akcija Zagrebačke banke, Srbija će se naći u situaciji da isplati 2,1 milijarde evra Hrvatskoj na ime stare devizne štednje, tvrdi Domagoj Margetić, hrvatski novinar koji je radio na otkrivanju afere Hipo u Hrvatskoj nakon čega je uhapšen premijer Ivo Sanader. On će u petak na poziv ministra građevinarstva i urbanizma Velimira Ilića predstaviti Vladi Srbije dokaze i dokumenta da je Republika Srbija kao pravni naslednik Jugobanke, koja je opet suosnivač Zagrebačke banke, vlasnik određenog dela najveće hrvatske banke.

Međutim, pitanje Zagrebačke banke nije samo pitanje vlasničkog udela već deo mnogo šire afere kiparskih para koje niko od srpskih političara, bar zvanično, nije uspeo da nađe. Margetić tvrdi da je preko Zagrebačke banke koja je kontrolisala zajedničke srpsko-hrvatske banke u inostranstvu iznošen novac iz Srbije, kao i iz Hrvatske tokom devedesetih od strane režima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, na čemu su oni navodno veoma dobro sarađivali.

“Hrvatska će u procesu sukcesije potraživati 2,1 milijardi tadašnjih maraka, odnosno današnjih evra na ime stare hrvatske štednje, koju je Hrvatska isplatila građanima i pretvorila u javni dug, jer hrvatske vlasti predstavljaju svojoj javnosti da su depoziti na ime rezerve slati u Narodnu banku Jugoslavije u Beograd gde su konfiskovani. Međutim, određeno vreme početkom 1990-ih Zagrebačka banka uopšte nije slala novac u NBJ, zašta postoje dokumenti, već ih je iznosila u inostranstvo preko svojih banaka i koristila taj novac za investiranje. Ako se ne otvori pitanje vlasništva nad Zagrebačkom bankom, Hrvatska će tražiti povrat tih sredstava”, upozorava Margetić.

Začudo, u Srbiji među državnim institucijama nema nikakvih ambicija da se ovi navodi Margetića potvrde. Republičko javno pravobranilaštvo se još 2008. godine, odbijajući tužbu hrvatskog zlatara i takođe oštećenog akcionara Zagrebačke banke Paška Kaćinarija da je našao imovinu Republike Srbije i da na ime toga ima pravo na zakonskih 10 odsto koji pripadaju pronalazaču, odreklo potraživanja na bilo kakve akcije Zagrebačke banke, tvrdeći da nema nikakvih dokaza za takvu tvrdnju.

Margetić tvrdi da su ključni dokaz vlasništva dva samoupravna sporazuma iz 1977. i 1986. godine na osnovu kojih je osnovana Zagrebačka banka i u kojima je Jugobanka sa sedištem u Zagrebu, nedvosmisleni suosnivač Zagrebačke banke, zajedno sa Kreditnom bankom Zagreb. Osim toga, postoji i dopis Jugobanke Beograd iz 1987. godine povodom nekog drugog spora sa Zagrebačkom bankom, u kome se poziva na vlasništvo Jugobanke sa sedištem u Zagrebu nad Zagrebačkom bankom.

Osnivači banke koja je bila u društvenom vlasništvu, tvrdi Margetić, bili su 1.287 pravnih lica, grad Zagreb, zaposleni banke, Republika Srbija kao pravni sledbenik Jugobanke i Republika Hrvatska kao naslednik društvenih firmi koje su osnivale banku.

Komplikacija nastaje 1989. godine kada se obavlja privatizacija i iz društvenog vlasništva banka prelazi u deoničarsko društvo. Na osnovu kapitala od 17.512.892.293.300 dinara i nominalne cene od 1.000 dinara po akciji, Zagrebačka banka trebalo je da emituje 1.751.289 akcija. Međutim, ova banka emituje samo   863.000 akcija, dok bez svojih akcija ostaju država Srbija, država Hrvatska, grad Zagreb i 1.287 pravnih i fizičkih lica.

Margetić navodi da ima dokaze da ovim akcijama, koje čine više od polovine ukupnih i koje se nalaze na tajnim kastodi računima, upravlja rukovodstvo Zagrebačke banke iako se predstavlja da su vlasnici ove banke italijanska grupacija Unikredit i nemačko osiguravajuće društvo Alijanc.

Iako po hrvatskom Zakonu o bankama moraju biti poznata imena i prezimena i adrese vlasnika akcija banaka, ipak i do danas vlasništvo nad većim delom deonica Zagrebačke banke obavijeno je neprozirnim velom tajnih računa ne samo kod Zagrebačke banke, nego i većine inostranih, uglavnom austrijskih banaka u Hrvatskoj.

“Ovo je otkriveno na vanrednoj Skupštini akcinara tokom 2008. godine koja je bila zakazana zbog pokretanja pitanja spornog vlasništva nad Zagrebačkom bankom i kako bi manipulacijama deonicama zavarali trag vlasništva. Na toj skupštini utvrđeno je da javni podaci o strukturi vlasništva koje je objavljivala Zagrebačka banka ne odgovoraju stvarnom vlasništvu, a skupština nije imala kvorum, mada je uprkos tome zasedanje nastavljeno. Pokazano je i da je većinsko vlasništvo nad deonicama banke na tajnim kastodi računima kojima upravlja sama banka”, otkriva Margetić objašnjavajući da u stvari nema vlasnika koji bi kontrolisao upravu banke, jer ona faktički kontroliše samu sebe.

Hrvatska narodna banka nije imala nikakvu kontrolu nad privatizacijom Zagrebačke banke pošto je tada za nju bila nadležna Narodna banka Jugoslavije, ali se kasnije nije potrudila ni da sazna kakvo je pravo vlasništvo banke. Tako je Željko Rohatinski u izveštaju hrvatskom Saboru 2005. godine naveo da je izveštaj napravljen od podataka koje su same banke dostavile i da - kako je privatizacija obavljena 1989. Godine - HNB ne zna pojedinosti o osnivanju banaka.

Margetić iz ovoga zaključuje da pretvaranje Zagrebačke banke iz društvene firme u deoničarsko društvo nije moglo da se sprovede bez dogovora Zagreba i Beograda jer je dozvolu morala da da NBJ. Takođe, neko u NBJ je tom prilikom namerno propustio postaviti pitanje utaje vlasništva pravnih lica iz Srbije nad ovom bankom.

“Kako ni kasnije nije postavljeno ovo sporno pitanje, a kako su upravo preko Zagrebačke banke kontrolisane zajedničke srpsko-hrvatske banke u inostranstvu pre svega Banque Franco Yugoslav u Parizu i Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, zatvoreni krug indicija govori o tome kako je utaja vlasništva Republike Srbije nad dionicama Zagrebačke banke d.d. Zagreb bila prešutni dogovor Zagreba i Beograda”, smatra Margetić.

Zagrebačka banka je ulagala i u druge strane banke u njenom vlasništvu, i to: Odlukom Izvršnog odbora Zagrebačke banke od 28. aprila 1987. godine o povećanju kapitala strane banke pod nazivom Anglo-Yugoslav  Ltd. sa sedištem u Londonu, zatim odlukom Skupštine Zagrebačke banke od 22. aprila 1987. godine o osnivanju banke pod nazivom “I.I.C.Y., S.A., Panama” kao supsidijarne korporacije Međunarodne Korporacije za investicije u Jugoslaviji, sa sedištem u Luksemburgu. Takođe je povećan kapital i Adria banke u Beču.

“Upravo preko tih banaka delimično je tokom 1990-ih godina iznošen novac iz Srbije na tajne inostrane račune pod kontrolom raznih poverenika”, tvrdi Margetić, dodajući da se na računima ovih banaka nalazio i deo kiparskih para.

Na kraju 2008. godine podnete su krivične prijave protiv odgovornih ljudi u Zagrebačkoj banci, pre svega predsednika uprave Franje Lukovića i predsednika Skupštine Jakše Barbića, zbog velikog broja kaznenih dela Uredu za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala (USKOK), ali do danas po ovoj prijavi ništa nije urađeno.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...