POTROŠENA "SLATKA" NAFTA

Više neće biti jeftine nafte. Potencijalni resursi, odnosno buduće rezerve za proizvodnju "crnog zlata" nalaze se na velikim dubinama na kopnu, moru i u arktičkom području gde je večiti led. Te buduće nafte neće biti slatke lake (sweet light oil), već nafte sa mnogo štetnih primesa, poput sumpora, CO2... kaže inženjer Milan Lončarević, koji je u svojoj bogatoj karijeri u NIS Naftagasu prošao put od naftnih bušotina do funkcije direktora za razvoj i istraživanje.

Objašnjavajući za Balkanmagazin astronomski uzlet cene sirove nafte, Lončarević navodi da tome uzrok nisu samo tržišne zakonitosti ponude i tražnje već čitav niz činilaca među kojima dominira to što je "crnog zlata" na planeti sve manje i što preostalim resursima gospodare političari.

BM: Kakva je potražnja?

ML: Snažnim razvojem azijskih ekonomija, Kine, Južne Koreje, zemalja Indokine i Indije, dolazi do povećane potražne za sirovom naftom. Oporavkom i razvojem ruske ekonomije potražnja se uvećava. Sledeći uzročnik rasta potražnje su Federalne rezerve SAD, kao i sve zemlje OECD-a koje, preme sopstvenom dogovoru, moraju da drže rezerve nafte u količini za 90 dana sopstvene potrošnje. Znači, potražnja je u porastu i takva će biti i narednih godina.

Šta je sa ponudom sirove nafte na svetskoj pijaci?

Generalno, ponuda odgovara potražnji.

Pa zašto onda cene rastu?

Cene barela sirove nafte sve je veća zbog nedostatka slatke lake nafte (sweet light oil) na tržištu. U sweet light oil spadaju američka laka nafta, nafta iz nalazišta Severnog mora, deo nafte sa Bliskog Istoka, Severne i Zapadne Afrike i Venecuele. Istraživanje, proizvodnja i prerada ove nafte su jeftinije jer se ona nalazi na manjim dubinama te se pri istraživanju značajno smanjuje rizik ulaganja.

Proizvodnja, odnosno, eksploatacija se najčešće odvija na račun sopstvene energije ili uz minimalnu pomoć i ulaganja, jer se ova nafta nalazi u pogodnim prirodnim uslovima - ležištima. Pošto ove nafte nemaju štetnih primesa, ili su štetne materije samo u tragovima, njihova prerada je prosta i jeftin(ij)a. Za ove nafte se može reći da su načisto "božji dar". Sličnu vrstu nafte Srbija poseduje i proizvodi iz polja Velebit.

Američka i severnomorska polja su u iscrpljenju, odnosno prešla su zenit svoje proizvodnje, te je i ponuda manja. Razvojem tzv. "levih pokreta" u Južnoj Americi (na Zapadu se koriste termini "leftizam" ili "čavizam") dolazi do nacionalizacije naftnih polja (Venecuela), pooštravanje poreske politike (Ekvador, Brazil) te povećanih socijalnih i međudržavnih napetosti (Bolivija, Kolumbija, Ekvador). Pri tome, troškovi kao i nesigurnost proizvodnje rastu, što utiče na sigurnost snabdevanja tržišta a to rezultira rastom cene.

Neravnomerna raspodela petrodolara i ekološki zločin koji je u prethodnom periodu napravio Shell u Nigeriji, snaže separatističke pokrete kao i pokrete "zelenih" koji oružanom pobunom utiču na smanjenje proizvodnje nafte u toj zemlji.

Naftni lobi u saradnji sa državnom administracijom SAD (moj termin "bušizam") su u želji da dođu do jeftine nafte izvršili invaziju na Irak. Cilj im je bio da najpre naftne izvore u Iraku stave pod kontrolu a u sledećoj fazi su planirali to da urade i sa naftnim izvorima Irana. Prema sadašnjim saznanjima to je trebalo da se dogodi 2007/2008. godine. Međutim, taj cilj nije ostvaren. Može se reći da je potpuno promašen jer, 2003. godine, kada je invazija na Irak izvršena, srednja cena je bila 27 dolara po barelu, odnosno 31 dolar za barel, preračunato na vrednost dolara iz 2007. godine. Do sredine 2007. godine cena je porasla na 65 dolara po barelu, da bi se do današnjih dana udvostručila. Svaka pretnja napadom na Iran dalje izaziva rast cena sirove nafte.

Ali, ne proizvodi se nafta samo u ovim zemljama.

Nedostatak ove nafte na tržištu se nadomešta drugim tipovima nafte koja dolazi iz ostalih svetskih nalazišta, prevashodno u zemljama bivšeg SSSR. Po kolapsu SSSR-a 1991. godine odjednom su se na svetskoj pijaci našla brojna otkrivena nalazište nafte sa ogromnom količinom rezervi "crnog zlata" a cena ovih nalazišta je bila bagatelna. Svi ovi izvori su otkriveni u doba SSSR serioznim, permanentnim i stručnim istražnim procesima. Zbog nedostatka sredstava, sofisticirane opreme i slabe efikasnosti na velikom broju otkrivenih ležišta (rezervi) nije, međutim, ni otpočela eksploatacija, ili su samo delimično "privedena proizvodnji". Tako je, na primer, polje Tengiz otkriveno 1979. godine i do 1991. godine je proizvodilo oko 900.000 tona sirove nafte godišnje dok danas, za isto vreme, proizvodi više od 14.000.000 tona sirove nafte.

Snaženjem uprava država nastalih na teritoriji bivšeg SSSR, posebno u Rusiji (na Zapadu se koristi termin "putinizam") i Kazahstanu, pooštravaju se poreski zakoni kao i zakoni vezani za zaštitu životne sredine. To povećava troškove istraživanja i proizvodnje sirove nafte, te i cene tih nafti na tržištu imaju objektivan razlog za rast.

Kako komentarišete tvrdnje pojedinih analitičara da je skok cena sirove nafte veštački izazvan?

Postoji među raznim analitičarima koji prate tržište nafte i mišljenje da su cene posledica spekulativnog ponašanja investicionih fondova koji investiraju na tržištu nafte. I ova opcija je moguća, mada smatram da je treba duže pratiti i analizirati. Ono što se može zaključiti, bez obzira na stvarni ili spekulativni rast cena sirove nafte, je da u narednom periodu više neće biti jeftine nafte.

Šta je, po Vama, glavni uzrok tome?

Potencijalni resursi, odnosno buduće rezerve za proizvodnju sirove nafte, nalaze se na velikim dubinama. Preostala ležišta su dublje od 3.500 metara na kopnu, a u vodi su na dubinama većim od 2.500 metara. Ta ležišta su na moru i u arktičkom području, gde je večiti led. Te buduće nafte neće biti slatke lake, već nafte sa mnogo štetnih primesa, poput sumpora, CO2...

A šta kad se iscrpe i ova ležišta?

Sledeći veliki potencijal budućih rezervi su takozvani nekonvencionalni izvori: naftni pesak i naftni tar, kod nas poznati kao uljni škriljci. Sve ovo, međutim, zahteva povećane troškove istraživanja, pripreme za proizvodnju, same proizvodnje, transporta kao i prerede. Potrebna je oprema za rad na velikim dubinama, u dubokoj vodi i u arktičkim uslovima. Da bi se videlo kolika je to razmera investicija neka posluži primer da je istraživanje i privođenje proizvodnji nalazišta na koncesiji Sahalin II koštalo više od 24 milijarde dolara (prema kursu dolara iz 2006. godine). Takođe, zbog visokog sadržaja štetnih materija i visokih ekoloških zahteva, prerada i rafinacija nafte ovog kvaliteta zahtevaju dugotrajan proces i visoko sofisticiranu opremu, što dalje povećava troškove. Troškovi rafinacije se kod tako skupih procesa subvencioniraju direktno iz proizvodnje sirove nafte.

To nisu ni malo optimističke prognoze. Šta se može uraditi da Srbija, odnosno njeni građani ne troše najskuplju naftu?

Povećanje ulaznih troškova kao i povećanje rizika istraživanja uz povećanje potražnje će i dalje držati naftu na visokoj ceni. Jedino što može umanjiti cenu je sopstvena proizvodnja, bilo gde u svetu gde nafte ima.