Članice Energetske zajednice još daleko od energetske bezbednosti

J. Putniković

Liberalizovano tržište i međusobne interkonekcije za tranzit električne energije i prirodnog gasa uz obezbeđene reserve nafte i naftnih derivata za 90 dana preduslov su za sigurno snabevanje, kaže Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske zajednice Jugoistočne Evrope, ističući značaj implementaciji Trećeg energetskog paketa i energetske efikasnosti za energetsku bezbednost svake zemlje.

Moto Energetske zajednice je regionalna saradnja i bezbednost snabdevanja. Na žalost, nije puno toga urađeno i, na neki način, to je razumljivo, pošto su to sve dugotrajniji procesi. Moglo bi se puno toga napraviti brže, ali još nije. Na području trgovanja strujom, ako sad pričamo samo o sigurnosti snabdevanja, onda možemo reći da je dobro što postoje interkonekcije. Puno toga treba još da se napravi ali, države se do sada, nekako, nisu mogle dogovoriti šta je prioritet. Mi smo ove godine pripremili i veću listu projekata od značaja za Energetsku zajednicu koja će, nadam se, biti usvojeno na Ministarskoj konferenciji u Beogradu 24. okobra kaže Janez Kopač, Direktor Sekretarijata Energetske zajednice Jugoistočne Evrope govoreći za Balkanmagazin o tome koliko je postignuto u ovom sektoru i šta treba još uraditi da se poboljša regionalna saradnja.

Mada to još nije javna lista, posto još nije usvojena, Kopač je, prilikom prošlonedeljne posete NIS-ovoj Rafineriji nafte Pančevo za Balkanmagazin otkrio da su na njoj neke interkonekcije na području struje i puno interkonekcija na području gasa.

- Dok stvari na području struje, što se tiče sigurnosti snabdevanja, još funkcionišu relativno dobro, na području gasa se, na žalost, ništa ne dešava. Tu je, najpre, veliki ekonomski problem, jer cena gasa je sada neinteresantna za nove kupce, za privlačenje nekih novih kupaca, tako da nema ulaganja u to, a na drugoj strani, tamo gde bi to možda bilo interesantno, postoje političke prepreke. Navešću, kao primer, Republiku Srpsku, koja ne dozvoljava povezivanja gasovodnog sistema BIH sa Hrvatskim gasovodnim sistemom preko Bosanskog Broda, dakle, preko svoje teritorije. Svi smo puni nade da će taj novi projekat zaživeti, jer bi mogao da donese neku novu dimenziju na te prostore. Ali, za sada, to su sve samo planovi, pa moramo da čekamo da vidimo šta će se ostvariti.

Što se tiče nafte, tu ima još puno toga da se uradi jer, sve zemlje bi morale da da podignu svoje naftne rezerve na nivo EU, znači na 90 dana, do 2023. godine. Moram da kažem da, za sad, nekih ozbiljnijih promena na tom području još nema. Razgovaraju o tome, odnosno, nešto se dešava u Ukrajni, u Srbiji, u Makedoniji ali, svi zajedno smo još daleko od toga.

Energetska zajednica Jugoistočne Evrope je međunarodna institucija osnovana 2005. prema Sporazumu između Evropske unije i devet zemalja Jugoistočne Evrope i Crnomorskog regiona. Njen cilj je ekonomski i socijalni razvoj ovih zemalja, stabilnost u snabdevanju energenata i privlačenje investicija u ovaj region. Polako se dešava to da zemlje članice EZ postaju članice EU. Ako je EZ napravljena za zemlje koje tada nisu bile članice EU gubi li ona smisao postojanja? Kako će to što je i Hrvatska u međuvremenu postala članica EU uticalo na funkcionisanje EZ? Da li ćete u samom prekomponovanju rada EZ morati nešto da menjate?

Ne. Ništa se neće menjati. Moram da priznam da se to naravno oseti. Sada Hrvati, aktivni, mada još dolaze na neše sastanke, još učestvuju, nisu više toliko aktivni pošto nemaju više toliko interesa, kao što su ga imali pre, sad su Srbi veoma aktivni. Mogu da kažem skoro najaktivniji u EZ. Sada se selimo prema istoku pa Gruzija postaje članica. EZ je za EU izuzetno značajan instrument, kao neko predsoblje za ulazak, kojeg Brisel proširuje na celu svoju stratešku teritoriju - do Kavkaza. Naravno, to se oseti u našem radu. Sada smo se počeli baviti kavkaskim problemima, kojima se pre nikada nismo bavili.

Mogu se čuti konstatacija da su energetska tržišta u ovim zemljama mala, fragmentisana, previše ranjiva, zastarela... da bi privukla međunarodne investitore. Da li se to promenilo? Kako to utiče na najavljene izgradnje energetskih kapaciteta?

Sva su ta nacionalna tržišta između sebe povezana i nema nikakvih problema zbog njihovih dimezija, regija je dosta velika, tako da je interesantna za strane ulagače. Ali, problem na području struje, na primer, je to što su svugde regulisane cene, pa to nije interesantno za strane ulagače. Nešto se interesuje Italijanski Edison za Kolubaru B u Srbiji, a i tamo ne bi bilo interesa da nemaju unapred dogovor o fiksnoj ceni otkupa za 80% predviđene proizvodnje struje. Znači, nema stabilnosti. Stabilnost može da da ili državna garancija, ili predvidljivo tržište. Predvidljivog tržišta nema, pošto su cene regulisane, odnosno tržište nije liberalizovano, a državnih garancija uglavnom ne može biti, jer su države suviše kreditno opterećene. To tržište bi bilo interesantno ali, kada bi bilo stabilnije, odnosno predvidljivo.

Da li će gasne konekcije i najavljene izgradnje gasovoda Južni tok, Transjadranskog gasovoda (TAP) i Jadransko-jonskog gasovoda (IAP) biti možda šansa za nekoga ko bi krenuo u izgradnju gasnih elektrana, pored Rusa, koji ih već najavljuju u Srbiji?

Ne, jer cena gasa, bar za sada, nije interesantna. Gase se gasne termoelektrane u Zapadnoj Evropi. Taj trend će, po mom mišljenju, trajati još, sigurno, ovu deceniju, znači do 2020. pa ćemo videti šta će se dogoditi kasnije. To je revolucija zbog šel gasa (gasa iz gasnih škriljaca) iz Amerike.

Mislite da je šel gas učinio cenu prirodnog gasa skupom za tržište?

Ne šel gas direktno. Amerikanci su snizili svoju cenu na jednu trećinu cene koju mi plaćamo, recimo, za ruski gas. Zbo toga su Amerikanci prestali da uvoze ugalj. Ne uvoze ga više za svoje termoelektrane, pošto su sve zatvorili. A taj ugalj je odjednom preplavio tržište i postao je veoma jeftin, pa se u Evropi sada više isplati proizvoditi struju iz termoelektrana na ugalj nego iz termoelektrana na gas.

Eksploatacija gasnih i uljnih škriljaca ima i zagovornike i ogorčene protivnike u svetu i većini evropskih zemalja. U Velikoj Britaniji je, na primer, odluka države da krene sa eksploatacijom gasa iz škriljaca dovela do demonstracija. U Evropi ima škriljaca i u Češkoj, Poljskoj, Bugarskoj pa i u Srbiji. Koji će lobi pobediti?

Kako u kojoj zemlji. Siguran sam da će u Poljskoj, Ukrajini toga biti, a u nekim zemljama neće, iako imaju nalazišta, sve zbog otpora nevladinih organizacija. Imamo dobar primer Estonije, koja već više od 100 gdina koristi svoja nalazišta škriljaca. Sada iz njih proivode i naftu i gas. Proizvode gorivo za svoje brodove i idu na to da iz škriljaca dobiju evrodizel. Ta produkcija postoji u SAD, Kini, Estoniji, postojaće u još nekim evropskim zemljama, a u nekima neće. Nema generalne formule.

EU i Energetska zajednica zagovaraju regionalne gasne konekcije, kako bi se izbegle eventuane krize u snabdevanju ovim energentom. Ali, Srbija, na primer, za razliku od Bugarske, ne može da računa na finansijsku pomoć EU. Sećam se da su još pre desetak godina u Beogradu predstavnici EU iz Brisela nama, novinarima, rekli da će EU finansijski pomoći izgradnju gasne konekcije sa Bugarskom. A znamo da se to nije desilo. Srbija je tu u neravnopravnom položaju u odnosu na druge zemlje u okruženju.

Pa da. Nije članica EU. EU, koliko znam, nisam baš upućen, pomaže kroz povoljne kredite investicijskih banaka. Mogu se dobiti i neke pare iz fondova, a postoji i model za finansiranje studija, a ne i za ulaganja, na žalost. Mi kao Sekretarijat EZ sada pritiskamo, koliko je to u našoj mogućnosti, da iznađemo finansijski instrument da se obezbedi novac za ulaganje, odnosno, sufinansiranje za sledeći period (od 2014. do 2020. godine). Ako to uspe biće to velika stvar i za Srbiju. Za sada je to još neizvesno. Tako da, nije Srbija sasvim bez evropske pomoći ali, sigurno da je ima manje nego druge zemlje, članice EU, koje mogu koristiti sredstva iz Evropskog budžeta - direktno.

Dokle ste stiglo u pregovorima o implementaciji Trećeg energetskog paketa u zemljama članicama EZ?

Zemlje su to preuzele kao svoju obavezu. Uglavnom, skoro svi članovi tih direktiva i uredbe moraju da se realizuju, odnosno, moraju biti prenesene u domaći pravni poredak do 1. januara 2015. godine.Tu, verovartno, pitate da li će to biti realizovano. Za sada imamo najavu Srbije, Crne Gore, Albanije, Makedonije i Kosova da će to uraditi. E, sad, videćemo da li će to moći ostvariti. Mi, kao Sekretarijat, smo sad nekim zemljama, koje su nam to zatražile, a Srbija nam nije tražila, počeli da pomažemo da pišu zakone, tako da ih mi u Beču pišemo za njih, odnosno, dnevno komentarišemo ono što oni napišu. To su kao neki amandmani na njihove nacrte zakona. Takav postupak baš sada vodimo sa Crnogorcima, sa Bosnom i Hercegovinom, sa Albancima. Sa te tri zemlje sarađujemo skoro svakodnevno. Srbija je najavila da će završiti taj svoj draft već u oktobru i, naravno, onda će nam ga poslati. Do sad je uvek tako bilo, pa ćemo videti.

A da li su zemlje, osim tog zakonodavnog dela, infrastrukturno i, uopšte, sposobne za to. Već ste i vi pomenuli neophodnost izgradnje dalekovoda, gasovoda, gasnih interkonekcija... Koliko tu još treba da se uradi da zaista Treći energetski paket bude funkcionalan? Jer, ako nema infrastrukture onda je to samo zakon, koji se nema kako sprovoditi.

Infrakstruktura tu nije barijera. Jer, Treći energetski paket, uglavnom, traži od zemalja članica da uspostave liberalizovano tržište, koje može imati regulisane cene. Ali, te cene, ako su regulisane, moraju biti realne u odnosu na troškove.

Otvoreno tržište električne energije u Evropi je zaživelo. U zemljama članicama EZ još je fazi „dečijih bolesti“. Kako ocenjujete situaciju u regionu i u Srbiji? Da li će Srbija uspeti da osnuje berzi električne energije, kao što planira?

Prvo, u drugim zemljama regiona je isto ili još gore nego u Srbiji – osim u Hrvatskoj, gde su pravila zaživela. Drugo, ova berza u Srbiji se planira već godinama-  a ništa od nje. Taj projekat svi podržavaju, tako da ne vidim gde su prepreke. Mogu da pomislim samo to da je nekome veoma stalo da se, bar tokom januara ili februara, kada Srbija nema dovoljno struje, ta struja uvozi po cenama koje su državna tajna. Ne znam šta je iza toga, ali je nerazumljivo zašto berza još nije formirana, kada bi to bilo u interesu i EPS-a i srpskih potrošača.

Pa i Elektromreže Srbije, jer oni hoće da osnuju berzu?

Ko? EMS, pa neka je naprave. Za mene je jedino objašnjenje da je razlog tome da nekomo, ko profitira od netransparentnih cena, odgovara da ostane ovako.

EU insistira i na gašenju velikih ložišta, što poprilično pogađa Srbiju, koja dve trećine električne energije dobija iz termoelektrana. Može li Srbija računati na pomoć Evrope da se ovaj problem prevaziđe? Hoće li to, uz aktuelno preispitivanje fid-in tarifa, biti dodatni moto ovima koji zagovaraju nuklearke?

Nuklearke  su nerelane u zemljama u kojima ih već nema. Znači, tamo gde već postoje  gde je javnost već naviknuta na njih, može se desiti da će biti izgrađenajoš neka nova. Ali, u zemljama gde ih nema – sumnjam.

Iz vašeg pitanja izlazi tvrdnja da Evropa traži da se zatvore velika ložišta. Evropa to ne traži, već traži da Srbija poštuje obaveze koje je preuzela, a to je da prilagodi termoelektrane emisijskim standardima, koji su zapisani u Direktivi o velikim ložištima. Neke su direktive važne za celu Evropu, a ova direktiva je važna samo za lokalno stanovništvo. Za Srbe, znači, ne za Evropu, jer te emisije iz TE na ugalj, ako nisu dosta pročiščene, mogu dosta štetno uticati na lokalno stanovništvo. Zbog toga je u interesu ne Evrope, već Srbije same primena ove direktive. A to prilagođavanje traži određene investicije. Neke TE su toliko stare da se i ne isplati modernozovati ih, znači, treba ih zatvoriti, dok druge treba samo rekonstruisati. To je veliki zahvat ispred Srbije, odnosno, srpske elektroprivrede, koja za to treba da ima više novca, a više novca može dobiti samo otvaranjem tržišta. Sa ovakvom politikom regulisanih cena to nije slučaj.

Ali, u Srbiji je već otvoreno tržište za potrošače na visokom naponu, od 1. januara 2014. godine otvara se tržište na srednjem naponu, a od 2015. i za potrošače iz kategorije domaćinstva.

Svi se nadamo da će tako biti.

Mislite da je u Hrvatskoj GEN-I u tržišnoj utakmici a ne dampng cenom preoteo HEP-u snabdevanje Zagreba? U napisima u hrvatskoj štampi ima takvih optužbi.

Verovatno ima, GEN-I je preuzeo i jednog kupca u Srbiji od EPS-a. Ne znam gde je dobio jeftiniju struju. Može se dobiti relativno jeftina struja na spot tržištima gde ima, naravno, i rizika da nećeš moći da preuzmeš onoliko električne energije koliko si kupio unapred. Ali, to je rizik dobavljača. Siguran sam da ovi, pošto su privatnici, ne bi prodavali na svoju štetu. I ja sam čitao da je GEN-I preuzeo neke kupce, i naravno da je HEP bio besan, kao i EPS što nije najsretniji što je izgubio kupca. Ali, dobro, to je tržište. A kupac je sretan što je dobio jeftiniju struju. Znači, Treći energetski paket zahteva potpuno iliberalizovano tržište za kvalifikovane kupce, za industriju, a može biti regulisana i za domaćinstva, pod uslovom da bude realna cena u odnosu na troškove proizvodnje, tranposrta i distribucije, što zahteva pravno odvojenje sistemskog operatera, distributera i proizvođača, odnosno dobavljača, i zahteva transparentnost, zahteva nezavisnog regulatora. To su sve stvari za koje ne treba nikakve dodatne infrastrukture.

Dodatne interkonekcije samo omogućuju još bolje tržišne prilike, šanse za dodatno trgovanje i bolju konkurenciju. Srbija u struji nema dodatnih problema, jer je odlično povezana sa svojih osam suseda. U gasu ima veliki problem, u ceni gasa.

U Evropi se preispituju fid-in tarife za struju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije. Čini se da je ekonomska kriza pokazala da se OIE ne mogu forsirati na račun razvoja celokupne privrede i blagostanja stanovništva. Koji je Vaš stav po tom pitanju?

To je istina ali, fid-in tarifa nije propisana od EU. Neke države, Rumunija na primer, nemaju fid-in tarife. Ali, imaju neke druge oblike podsticanja OIE. Mnoge evropske zemlje su, uključujući i EU, napravile grešku, jer nisu postavile neke granice za najskuplje tehnologije proizvodnje struje iz OIE. Možda se previše subvencioniše struja iz fotovoltažnih panela, koja je skupa, a sa istim parama moglo bi se subvencionisati dva, tri ili četiri puta više energije iz biomase, vetra, iz mini hidroelektrana, pa bi to bio mnogo mani teret za potrošače.

Članice Energetske zajednice, po ugovoru o osnivanju, imaju pravnu obavezu da do 2020. godine povećaju udeo obnovljive energije u svom energetskom miksu. Koje zemlje mogu, realno, da ostvare traženi udeo OIE? Kako ocenjujete stanje u Srbiji?

Stanje u regiji nije baš ohrabrujuće jer, sve zemlje su do 1. jula bile u obavezi da donesu nacionalni akcioni plan kako će dostići te brojke do 2020. godine. Do sada smo taj papir dobili samo od Srbije. Dobili smo draftove od Kosova, Ukrajine i Makedonije, a Srbija, koja je na Vladi usvojila taj dokument još nema razradu kako će biti koje godine: 2014. 2015,... već samo to kakva će biti struktura na kraju, tako da smo tu malo skeptični.

NIS je, prvi u Srbiji, krenuo u izgradnju vetroparka (Plandište) ali i gasne termoelektrane u Pančevo, a deo je i konzorcijuma za izgradnju termoelektrane-toplane u Novom Sadu. Kako ocenjujete ove investicije?

Taj ulazak u OIE je veoma dobrodošao. Konačno imamo novog igrača, koji nije EPS. To je dobro za Srbiju. Što se tiče samog vetroparka Plandište, za sada on još nije izvestan, jer Srbija nije usvojila jasne uslove za garantovani otkup struje iz OIE. Dok se to ne reši neće biti ni Plandišta ni bilo kog drugog kapaciteta OIE.

Hoće li se i o tome pričati na predstojećoj Ministarskoj konferencije Energetske zajednice u Beogradu?

Neće. Nije to na dnevnom redu. To je upozorenje srpskom ministarstvu energetike. Za sada je to najveća barijera stranim investitorima koji čekaju. NIS je, verovatno zbog svog ugleda, pretpostavljajući da će se to srediti, ušao u izgradnju ovog vetroparka ali, za sada je sve još neizvesno.

Srbija od 2015. prelazi na proizvodnju derivata sa određenim procentom biogoriva. EU zahteva da do 2020. godine bude 10 odsto biokomponente u derivatima na tržištu. Postoji li mogućnost da propisi za Srbiju idu postupno, umesto da se procenat biogoriva odmah uskladi sa zemljama koje su mnogo više odmakle u ovoj oblasti?

Srbija, za sada, nema obavezu koliko treba neke godine. Ima samo obavezu da dođe do 10 %, a nema zacrtano kako će doći do tog procenta. Siguran sam da će Srbija sačekati da vidi kako će se završiti rasprava u Briselu. Mada, posle svih tih rasprava siguran sam da, ako se i bude nešto menjalo, neće biti puno toga, jer kada se donese neka direktiva teško ju je promeniti.

Smatrate li da sve energetske kompanije u zemljama regiona treba privatizovati? Zašto?

Nije to rešavajuća formula ali, državne kompanije su uvek pod pristiskom da ne naprave neke stvari koje bi za njih bile dobre. Recimo, za naplaćivanje dugova od potrošača Crnogorci su uveli smart meters (pametna brojila), pa tamo gde su ih uveli sada imaju mnogo veću stopu naplaćivanja računa za utrošenu električnu energiju nego u nekim delovima Zapadne Evrope. Srbija je u isto vreme kada i Crna Gora počela da diskutuje o tome da ih treba uvesti ali, do sada nemaju nijedano takvo brojilo.

Sa takvom politikom kompanija u državnom vlasništvu ne bi preživela ni da je iz Abu Dabija. Ali, i kada je u državnom vlasništvu, ako radi u stabilnom pravnom sistemu i ako im se da sloboda i poštuju sposobnosti, a ne političke relacije sa trenutno vladajućima nema nikakve prepreke da i ovakve firme budu uspešne. Pogledajte, recimo, Statkraft, EDF … Istočnoevropske zemlje često su išle u privatizaciju jer nisu mogle preseći štetne veze, pa su prepuštali privatnim vlasnicima da to naprave.

Vidite, to se desilo i u Naftnoj industriji Srbije, kada je ušao Gasprom kao strani partner.

Skoro trećina NIS-a je u vlasništvu Republike Srbije. Kako ocenjujete saradnju dva glavna akcionara u ovom preduzeću, može li se reći da je ovo dobar primer privatno-javnog partnerstva?

Ovo što smo danas videli u Pančevu, sva ta ulaganja, sva ta proevropska i međunarodna orijentacija je zahvaljujući ljudima koji vode NIS, to je izuzetno pozitivno. Ali, na žalost nismo uvek svedoci tako uspešnih menažera, nisu svi tako uspešni, verovatno zbog ljudi koji vode firmu i donose odluke.

NIS je trenutno najveća i najprofitabilnija kompanija u Srbiji, koja je napravila značajan iskorak ka EU (Izvoz u EU, korporativno upravljanje, kancelarija u Briselu…). Na koji način ova kompanija doprinosi procesu integracija Srbije u EU?

Pa naravno da svaka firma, koja šalje svoje unutrašnje relacije u okruženje gde posluje, ima takav pozitivan uticaj. Ako je to neka uspešna kompanija, međunarodno orijentisana, poput NIS-a, koja želi da postane regionalni igrač i ako je vode sposobni, mladi, energični ljudi sa dobrim obrazovanjem, koji idu napred, ta firma će, kao što sam video u Pančevu, i svoje okruženje vući napred, doprinosiće integracijama Srbije u Evropsku uniju. A, ako je to firma puna problema onda i kompletno okruženje umire zajedno sa firmom.

Zahvaljujući modernizaciji rafinerije nafte Pančevo Srbija proizvodi gorivo i druge derivate koji su u skladu sa evro pet standardima. Koji je sledeći korak koji predstoji NIS-u u usaglašavanju sa EU direktivama u ovoj oblasti?

Postoji još direktiva koje je deo pravnog sistema Energetke zajednice, a to je Direktiva 1999/32 o smanjivanju sadržaja sumpora u određenim tečnim gorivima, koja još sasvim nije ispoštovana. Danas mi je objašnjeno da „samo što nije“, da se radi na tome, da mazut koji se proizvodi još ne zadovoljava standarde propisane ovom direktovom ali da će se to brzo rešiti. Pored toga, mislima, da ne ostaje ništa drugo.

A šta je sa direktivom o industrijskoj emisiji, koja propisuje maksimalno dozvoljenu emisiju sumpora iz takvih postrojenja. Ta direktiva ide ka zabrani emisije sumpora, ka obavezi konverzije... Da li bi bilo prihvatljivo da se mazut sa većim sadržajem sumpora namešava sa mazutom koji ima manje količine od dozvoljenih?

To je diretiva EU. Mi u Energetskoj zajednici ih ne moramo sve u potpunosti primenjivati. Ali, Srbija se, kao zemlja koja se priprema za punopravno članstvo, mora pripremiti da primenjuje sve direktive.

Krajem oktobra su dva važna energetska događaja u Beogradu, na kojem će biti prisutni svi ministri energetike regiona - sastanak Ministarskog saveta Energetske zajednice i Energetska arena u organizaciji NIS-a. Šta očekujete od ova dva skupa?

Ministarsko veće Energetke zajednice jednom je godišnje. Neki ministri ovaj skup upotrebe za promociju svoje zemlje, neki ne. Ministarka energetike Zorana Mihajlović ima ambiciju da to iskoristi.

Svake godine usvoje se neki novi propisi. Ove godine je na dnevnom redu usvajanje promena direktive o velikim ložištima, što još nije usaglašeno, ali mislim da neće biti prepreka i usvojiće se preporuka za njeno usvajanje.

Raspravljaće se i o direktivi o energetskoj efikasnosti, a svakako su najznačajnije diskusija o implementaciji, o tome šta nedostaje i diskusija o produžavanju sporazuma o osnivanju Energetske zajednice na 10 godina ili, eventualno, zauvek. Sada se razmišlja o proširenju njenog delovanja u zemljama članicama.

Energetska arena će okupiti ljude iz naftnog sektora, sa kojima se mi iz EZ malo manje družimo, pa verujem da će ta problematika biti veoma interesantna.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...