HILARI ILI OBAMA

Valentina Jokić

(pregled naslovnih strana u stranim magazinima)

Glavna tema Njusvika, ove nedelje je Hilari Klinton i nešto manje Barak Obama.

Mnogi birači ne znaju za koga da se odluče, za nju ili njega.

 

njusv. 

 

U borbi za politički opstanak, Hilari Klinton, pronašla je svoj stil. U ovom istorijski važnom trenutku američke političke scene, kontekst Klinton-Obama nameće pitanja rase, pola i moći.

 

Mnoge demokrate su oduvek čekale na pravog kandidata ženu ili crnca. Sada imaju oba željena kandidata. Činjenica je da je Obama vodio kampanju na izuzetno dobar način, dok Hilari Klinton ističe svoje tridesetpetogodišnje iskustvo u političkom životu i izuzetno dobro poznavanje Bele kuće "iz prve ruke". Osećaj podvojenosti kod birača je ogroman. Neke žene osećaju grižu savesti što podržavaju Obamu, a neke Afro-Amerikance brine da li su pogrešili opredelivši se za Klintonovu. Pitanja rase i pola, veoma su prisutna i nastavljaju se. Svaki put, izbori, na neki način, menjaju zemlju. Sadašnje kampanje izlaze iz, uveliko belih država, Ajove i Njuhempšira i idu u druge delove zemlje. To će uskoro značiti da će Amerika osim što bira od dva nominovana člana demokratske partije, ženu ili Afro-Amerikanca, birati među njima i predsednika. Kako Klintonova kaže, dobro je imati dobar "problem".

 

Hilari Klinton, navodi Njusvik, jedna je od najpoznatijih, ali najmanje shvaćenih figura američke politike. “Slušajući vas, našla sam svoj način da se predstavim”, rekla je Hilari Klinton biračima u Nju Hempširu. Njen najvažniji uspeh je da su birači dobili priliku da shvate nju samu, van pozitivno-negativne slike koja ju je dugo pratila. “Kada si srušio zidove, to nije bilo dovoljno da budeš i jak. Moraš da podigneš štit da bi se zaštitio. To je ono što je ona i učinila”, rekla je Maria Echaveste, viši savetnik kampanje Hilari Klinton.

 

Taj štit je malo napukao u Nju Hempširu. "Bila sam toliko koncentrisana na to šta bih sve htela da uradim kao predsednik države, da mi se malo zavrtelo u glavi...imala sam dovoljno vremena tokom senatorskih izbora da me ljudi vide u svim dimenzijama i donesu zaključak. Mogli su da otkriju da govorim ono što mislim, da potičem iz porodice u kojoj se verovalo da su dela važnija od reči...iskreno, nije mi bila dobra procena da će ljudi videti da mi je kroz moj rad upravo stalo do rezulatata", rekla je Hilari Klinton za Njusvik, povodom Ajove (gde je Obama dobio više glasova).

 

Klintonova je rekla da su neki u pravu a neki ne, da su neki spremni a neki ne. Na pitanje Njusvika da li je senator Obama dovoljno u pravu i dovoljno iskusan da bi bio podpredsednik, Klintonova je rekla: "Ostaću, kao i do sada pri istom. Ja sam njegov poklonik, za njega sam, našla sam novac za njega. Kada smo Bil i ja bili pozvani u Nju Orleans da lično vidimo tragediju, pozvala sam senatora Obamu da pođe sa nama. Zaista sam njegov veliki poklonik. Mislim da mu je u budućnosti, put široko otvoren."

 

Mosfilm ili "Imperija uzvraća udarac"

Mosfilm je jedna od najvećih filmskih kompanija u Evropi, osnovana 1920. godine. Svoje sadašnje ime nosi od 1935. godine. U ovom studiju rađena je produkcija najznačajnijih filmova sovjetske kinematografije, od Ajzenštajna do Tarkovskog, kao i koprodukcija Kurosavinog filma "Dersu Uzala", 1975. godine. Devedesetih godina prošlog veka, raspadom Sovjetskog Saveza, Mosfilm prolazi kroz težak period. Danas, u mnogome, zahvaljujući Karenu Šahnazarevu ponovo dobija svoj sjaj.

 

itogi 

 

Ovonedeljni broj lista "Itogi“ naslovnu stranu posvećuje Karenu Šahnazarovu, režiseru i generalnom direktoru Mosfilma, filmske kuće koja pamti sjaj i bedu prošlih vremena.

 

Karen Šahnazarov danas razmišlja, figurativno se izražavajući, isključivo "imperijalnim kategorijama". Pre svega, u proteklih deset godina uspeo je, kao generalni direktor filmske kuće Mosfilm, da povrati izgubljeni sjaj najvećoj "kinoimperiji“ u zemlji. Sa druge strane, već u samom biću režisera je da stavlja lentu najveće umiruće savremene imperije na zalasku.

 

Šahnazarov, govori o nostalgiji, ambicijama i svojoj ličnoj "unutrašnjoj imperiji“.

 

"Ako objasnimo gaženje po blatu poslednjih deset godina veka, još su nam jasniji današnji uspesi. Nikada nisam prihvatao jeljcinske reforme, ali moram da priznam da je, u to vreme, samo neko kao što je bio Boris Nikolajevič Jeljcin mogao da upravlja zemljom. U istoriji, Lavrov neće biti ovenčan slavom, ali je izvršio važnu misiju."

 

Predhodnik Šahnazarova uspeo je da sačuva filmski fond koji je dugo bio izvor prihoda ove filmske kuće. Dolaskom Šahnazarova, krenulo se od početka, rekonstrukcijom Mosfilma i njegovih trulih instalacija. Sve se raspadalo.

 

"Trebalo je najpre popuniti rupe, pa onda razmišljati o napretku“, rekao je Šahnazarov. "Bio sam u tim problemima i daleko od stvaralaštva. Danas, međutim, imamo jedan od najsavremenijih tonskih studija na svetu.“ Za rekonstrukciju nije potrošena ni para iz državne kase. Sve je plaćeno zarađenim novcem.

 

Mosfilm trenutno ima oko stotinak filmova. Kvantitet ne znači i kvalitet. Ako se uporedi nivo savremenog ruskog kinematografa sa sovjetskim periodom, paralela neće ići u korist prvog.

 

"Kada sam se pojavio u Mosfilmu, pre 35 godina, tu su radili Andrej Tarkovski, Sergej Bondarčuk, Vasilij Šukšin, Julij Rajzman, Larisa Šepitko, Andrej Končalovski, Elem Klimov, Marlen Hucijev, Leonid Gajdaj, Eldar Razanov, Georgij Danelija, Emil Lotanu...Pečat su davali vrhunski režiseri. Drugom rangu pripadali su Ženja Karelov, Jurij Čuljukin, Konstantin Vojinov. Danas ne biste uspeli da nabrojite toliko velikih imena...kvalitativni nivo većine današnjih ostvarenja, vrlo je nizak“, objašnjava Šahnazarov.

 

Ne bi moglo bolje da se govori ni o filmskim nagradama. "U svakom slučaju, ruski režiser ne pobeđuje jer 'Orlovi' (aluzija na nagradu "Zlatni orao“) ne lete bez 'Nike' ('Nika', još jedna nagrada ruske nacionalne akademije umetnosti). Očigledno je da za obe nagrade postoji problem subjektivnog izražavanja emocija, simpatije i antipatije. Neophodno je postojanje jedinstvene nacionalne nagrade i da se pobednici biraju demokratski, jasno i glasno“, navodi se u intervjuu.

 

Šahnazarov je svojevremeno predlagao upravu Mihalkovu, ali se na poslednjoj ceremoniji nije ni pojavio jer se nije slagao po mnogim pitanjima. Nema tu ničeg ličnog, kako tvrdi Šahnazarov. On smatra da bi se uvođenjem jedinstvene nacionalne nagrade, izbegla pristrasnost i da bi se solidarnošću, kakva postoji u Sjedinjenim Državama, ojačala ruska kinematografija. Tehnologija je dovedena do savršenstva, ali organizacija je loša.

 

Na pitanje novinara, da li, snimanjem u inostranstvu, rizikuje da izneveri Mosfilm i da li je osuđen da snima kod kuće, Karen Georgijevič Šahnazarov kaže da se nikako ne oseća tako jer je svojih dvanaest filmova napravio kod kuće, ali i da ništa nije isključeno. Projekat u Grčkoj se odugovlači jer mu mnogo toga ne odgovara. Više voli da radi na nečemu što poznaje i razume. Ipak, tvrdi on, nije nostalgičan i kao pragmatičan čovek, shvata da se prošlost ne vraća. Problem je u tome što je živeo u jednom drugom vremenu u kome je sve izgledalo tako postojano. Nije ni primećivao znake raspada Sovjetskog Saveza koji, kako kaže, nije bio ni pobeđen, ni pokoren, već se jednostavno sam ugasio. Teške devedesete godine su mu smetale, ali sada sve gleda drugačijim očima. Čehov je rekao da umetnik treba da se bavi politikom onoliko koliko može da se ogradi od nje. Smatra da umetnik treba da se bavi svim temama, ali je glupo baviti se trenucima kada se pitate kako da ugodite levima, desnima ili centralistima. Nikiti Mihalkovu je bilo važno da pokaže Putinu, film "12“. Šahnazarev kaže da ne pravi filmove posebno za predsednika.

 

Snežni gruzijski šou

Može li iko da zameni Mihaila Saakašvilija, ponovo izabranog predsednika Gruzije? Da li će izbori biti priznati? Međunarodni posmatrači ukazuju na nepravilnosti tokom izbora, a strana štampa ih je ocenila kao "slobodne, ali prljave“. Kada se malo bolje pogleda, rezultati su krajnje očekivani. Nije u pitanju loša administracija, ni razjedinjena opozicija. Gruzijci su jednostavno naučili da cene jednostavne stvari kakve su svetlost, hleb i toplota. Te "večne vrednosti“, većina pripisuje  sadašnjoj vlasti. Saakašvili je doveo svetlo u mnoge krajeve i izgradio puteve. Predsednik treba da ide u susret narodu, inače "Saakašvili sijalica“, koja je, uz ostale dobre stvari, osnova stečenog poverenja naroda, može da "pregori“.

 

Pod budnim okom kamere

Najsavršeniji elektronski sistemi za video posmatranje, automatski izdvaja traženu osobu iz mase. Teško je doskočiti ovakvoj tehnologiji. Na železničkoj stanici u Rostovu na Donu, napravljen je mali eksperiment.

 

Rostov na Donu, prvi je ruski grad gde elektronsko oko, danonoćno prati život građana.

 

Napravljen je eksperiment sa ekipom lista „Itogi“. Do poslednjeg momenta sve je bilo stvarno. "Fejskontrol“ kamera zamenjuje, čak, nekoliko policajaca. Sve informacije prikupljene video kamerom skupljaju se u analitičkom centru. Novi sistem video posmatranja omogućava kontrolu svih putnika prema specijalnoj bazi podataka.

 

Rostovu na Donu pripala je čast za ovu eksperimentalnu kontrolu javnog mesta. Ako se pokaže korisnim u borbi protiv kriminala i terorizma, sistem će se dalje prenositi na druge gradove. U daljoj budućnosti, specijalisti planiraju da ujedine kontrolne i sisteme video posmatranja, u jedan jedini. 

 

Tibet: Kultura je najbolji pokret otpora

Ove nedelje, Nouvel Observateur, najveću pažnju posvećuje Tibetu.

 

n.observ.

 

Pedeset sedam godina nakon pripajanja Kini, Tibet je još uvek vreo. Bez oružja, bez partije za nezavisnost i bez demonstracija, šest miliona stanovnika, na blistavim visoravnima, između autonomne pokrajine Tibeta i četiri provincije, mirno pružaju otpor svojom uzvišenom i prelepom kulturom. U trenutku kada se Kina potpuno posvećuje ekonomskom razvoju, u nameri da čitavo društvo okrene merkantilizmu, slobodni duh živi u himalajskim prostranstvima i u uzavreloj generaciji mladih Tibetanaca, navodi Nouvel Observateur.

 

Peking se priprema za Olimpijadu, ali ima izvesnih smetnji. Kako navodi Nouvel Observateur, Kina se ponosi simbolima koji pripadaju, isključivo, Tibetancima (Everest, tibetanska antilopa). Tako, preko Everesta, treba da prođe olimpijska baklja. Našla su se trojica alpinista koji su, u toj planini, uz zvuke tibetanske himne, zapalili "tibetansku olimpijsku baklju", ismevajući ceremoniju u Pekingu. U isto vreme, na Velikom kineskom zidu, nekolicina mladih Tibetanaca, planinara, žestoko je mahala ogromnom zastavom u slavu slobodnog Tibeta, baš u vreme kada je Peking slavio početak odbrojavanja 365 dana, do početka Olimpijskih igara. Tibetanska antilopa, kojoj preti istrebljenje, uzeta je za maskotu Olimpijade.

 

Tibetanci, u egzilu, rešili su da uzvrate kineskoj propagandi. Za njih, Tibet nije kineski i ne može da se ide na Everest bez saglasnosti Tibetanaca. Smatraju da beskrupulozno koriste Tibet i ne štite ugrožene životinjske vrste. U isto vreme, dalaj-lama ređa sve više diplomatskih pobeda. Dok su pregovori sa Kinom su na mrtvoj tački, dalaj-lama posećuje od nemačkog kancelara, Angele Merkel, preko austrijskog, zatim kanadskog predsednika vlade, do Vašingtona, 17. oktobra prošle godine. Vrhunac je zlatna medalja američkog Kongresa, koja mu je dodeljena u američkom Kapitolu, u prisustvu Džordža Buša.

 

Na pregovorima, u junu 2007 godine, kineska strana je izjavila da "nema problema sa Tibetom, već sa dalaj-lamom". Tibetanci, sve više, ukazuju na kršenje građanskih i verskih sloboda, diskriminaciju u svakom pogledu, korupciju i Kineza i Tibetanaca.

 

"Peking se više ne trudi da stabilizuje Tibet, jer je to nemoguća misija, već da ga transformiše", govori anonimno jedan Tibetanac. To znači da ga oblikuje po kineskom modelu, marginalizacijom maternjeg jezika u školama, fiksiranjem nomada, laganim gubitkom tradicionalnog načina života, vere, jednom rečju, da mu uguši kulturu, navodi Nouvel Observateur.

 

Jedan umetnik iz Lase kaže da ima dosta klijenata Kineza "tibetofila" koji su u potrazi za smislom, za verom koja je i kineska. Na Tibetu je sve izvorno, autentično. Dalaj-lama, izgleda veruje da će u kineskom narodu doći do spontane "rebudizacije". Ako se to bude obistinilo, onda će to biti i put ka demokratizaciji Kine, tvrdi Nouvel Observateur.

 

Dorđe Caidan voli Bodlera, ne voli Čehova

Grupa tridesetogodišnjaka, burnog karaktera, odbija kodekse stare 3000 godina koji su nasleđe indijske literature preko tibetanske tradicije. Čitaju Remboa, Bretona, Prusta, Kafku. Vode jedan književni veb sajt, prvi te vrste na tibetanskom (http://www.tibetcm.com/). Ne žive u Lasi, već u predgrađu Repgonga, na 3000 metara nadmorske visine, daleko od političke kontrole. Ovi "pesnici treće generacije“ upravo stvaraju autentičnu tibetansku stvarnost.

 

Budistički rok

Namčak je prva grupa tibetanskog hard roka, nastala 1999. godine. Studirali su na kineskim univerzitetima velikih gradova. Na njih je, pre dvadesetak godina, uticao čuveni kineski roker, Cui Jian, kao i zapadni hard rok. U svoju muziku unose tibetanske zvukove: budističke bubnjeve, glasove budističkih monaha. Njihove teme ne vrte se oko revolta jedne generacije, već upravo suprotno tome, postaju portparoli nacije jakih budističkih korena.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...